Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Tevhid

A A A
Veza između moći i volje

Veza između moći i volje

Pojam moć, onako kako su ga protumačili neki istraživači, znači sljedeće: da činilac bude u stanju nešto učiniti kad hoće, a kad nešto neće, ne učini. Kad kažemo da vršilac ima moć, znači da je takav da ima svojstvo na osnovu kojeg čini određeno djelo kad god hoće, a kad neće, ne čini ga. Prema tome, ako se volja činitelja povezala s radnjom i obavila radnju, onda je nesumnjivo da on ima moć jer je ovdje htio i učinio (شاء و فعل) u posudi u kojoj se to djelo ozbiljilo. Je li onda moguće zamisliti nepostojanje tog djela? Ovo je združivanje kontradiktornosti i nemogućeg. Je li u tom slučaju ostavljanje djela moguće ili nemoguće?

Pretpostavka je da je ozbiljenje nečinjenja nemoguće uz zamisao da je djelo učinjeno, ali kažemo da je nečinjenje djela također moguće, što znači da nečinjenje djela također pripada njegovoj moći. Zašto? Zato što kad neće,ne čini ( يفعل لم يشأ لم اذا ). U jednom trenutku nije htio, ostavio je radnju i nije je obavio, dakle, nečinjenje je također moguće.

Značenje izraza biti moguće nije da se sigurno desi, nego to znači da će se desiti ako hoće i više se ne može ne činiti, a ako neće učiniti, onda ne čini i radnja više neće biti učinjena, ali je i činjenje i nečinjenje moguće jer je ovaj kondicionalni sud istinit. A da je Bog htio, učinio bi i ružno djelo. Sveta Bit Božija je takva da ako je htio učiniti ružno djelo, onda bi ga i učinio, ali nije htio, i nije učinio, i neće učiniti, i ne čini.  Ovo ne znači odsustvo moći, jer je kondicionalni sud istinit.

Iz ovoga razumijevamo da je opseg djela koje voljom čini uvijek ograničeniji od opsega moći, jer smo kazali da se moć povezuje s djelom kad se ozbilji volja. A kad se ozbilji volja činjenja, onda se ne može ozbiljiti volja nečinjenja, jer to podrazumijeva združivanje kontradikcija.

Dakle, ono prema čemu se ozbiljuje volja uvijek je jedna od dvije strane kontradikcije, ali se moć uvijek odnosi na obje strane kontradikcije. Prema tome, opseg volje uži je od opsega moći. Iako Bog može učiniti neko djelo (znači da je činjenje djela u Njegovoj moći), ne čini to djelo (znači da je nečinjenje djela u Njegovoj moći), dok volji pripada ili činjenje ili nečinjenje. Dakle, ako smo vidjeli da se Božija volja ne vezuje za nešto što je u Njegovoj moći, to ne znači da je volja slabija od moći. U načelu, značenje volje i to da je u Božijoj moći činjenje i ružnog djela (upravo onako kako ne čini jer neće), ali da se nikad Božija volja ne dovodi u vezu s ružnim djelom.

Donekle je postalo jasno da u Njegovoj moći može biti i ružno djelo. Može li ružno djelo može potpadati pod Njegovo htijenje (nakanu)? Drugim riječima, može li se Božija volja dovesti u vezu s ružnim djelom? Možda ste čuli opasku: “Nemoguće je da Bog čini ružno djelo.” Kad je nemoguće, onda to znači da se Božija volja ne usmjerava na ružno djelo. Zar značenje ovoga nije ograničavanje Božije volje? Naravno, istinit je kondicionalni sud “da je htio, učinio bi”, ali “nikad neće” i nemoguće je da hoće. Dakle, Božije htijenje je ograničeno. Moć je neograničena jer se veže i za činjenje i za nečinjenje, ali se volja veže samo za nečinjenje ružnog djela. Sad, da li je značenje ovog ograničenost Božije volje?

Kad kažemo “nemoguće je da Bog čini ružno djelo”, to ne znači bitsku nemogućnost, nego nemogućnost druge vrste. Nešto je nemoguće po biti, u čijoj je samoj zamisli kontradikcija, ali samo činjenje ružnog djela ne sadrži kontradikciju. Činjenje ružnog djela od nekog vršioca ne uključuje kontradikciju. Činjenje ružnog djela od tog posebnog vršioca je nemoguće.

Dakle, ne radi se o nemogućnosti po biti činjenja, već o nemogućnosti od posebnog vršioca. Prema tome, nemogućnost je druge prirode, a uzrok te nemogućnosti je u tome da postoji aspekt u Biti Božijoj koji čini nemogućim ovo činjenje, ali ne da samo činjenje zabranjuje Bogu u smislu da je Bog nemoćan da to učini. Ova nemogućnost ne negira moć, On je Onaj Koji ovo djelo čini nemogućim. Tako je i kad nastane djelo koje je nužno po drugome. Da li to znači da je vršilac djela postao bez slobodne volje? Ne. Svako djelo je u svome ozbiljenju nužno po drugome – “neće postojati dok ne bude nužno”.

Sad kad je djelo u svome ozbiljenju nužno po drugome, da li to utječe na prisiljavanje vršioca? Ne, zato što je ova nužnost od samog vršioca. Vršilac je taj koji je djelu dao nužnost. Nemogućnost po drugome je ista takva. Vršilac je taj koji djelu daje nemogućnost, dakle, značenje ovoga nije negiranje Božije volje i ograničavanje moći.

Prema tome, da li se u konačnici Božija volja usmjerava na ružno djelo? Ne. Je li moguće da se usmjeri? Ne, nije moguće. Ali se radi o nemogućnosti po drugome. Je li to u značenju ograničavanja Božije volje? Ne, to ne znači narušavanje volje i ograničavanje volje. Pa šta je onda? Ovdje se trebamo malo vratiti na pitanje volje i razmisliti posebno o Božijoj volji. Sam pojam volje uzimamo iz čina naše duše (sad se ne bavimo time da li se radi o činu duše ili duševnom kvalitetu). Volju nalazimo u nama samima.

Šta je volja?

Rekli smo da volja nekad znači želju, a nekad donošenje odluke i ovo drugo je predmet rasprave. Šta je to volja u značenju donošenja odluke? Je li to nešto egzistencijalno što nastaje u nama i zavisi od nas. Nastaje li sama po sebi, tek tako i bez smisla? Ili ima smisao? Da li iko ikada namjeri da se sutra odmara na Marsu ili da odleti na neku planetu? Ne. Zašto? Zato što se neće naći osnova za ovakvu namjeru u vašoj duši. Volja nije besmislena stvar koja odjednom proključa. Volja ima temelje. Nastaje kad se oni ozbilje. Neki temelji volje spadaju u red znanja, a neki u red ostalih duševnih kvaliteta.

Znači, kad hoćemo da učinimo neko djelo, prvo ga zamislimo, zatim mislimo o koristi od toga djela, potom potvrđujemo te koristi. Sve to je znanje. Osim njih, javlja se druga vrijednost u našoj duši, a to je želja ili žudnja. Ta želja nekad nema oponente i ne kosi se s drugim željama, poput gladi naprimjer, Javi se želja za hranom i ona nema oponenta. No, nekad je postojanje te želje suprotstavljeno drugoj želji. Ako želimo jesti, propustit ćemo namaz u početno vrijeme. Ovo dvoje međusobno je suprotstavljeno. Izabirem ono čemu dajem prednost. Ovo se naziva slobodnom voljom, koja je važna u pitanjima morala. Nakon ovog izbora donosimo odluku da činimo. Ovo je primjer volje u čovjeku. Kako je u pogledu volje kod Boga? U pogledu Božije volje treba reći da se ne radi o duševnom kvalitetu.

Bog nije supstancija kojoj se pridodaje neka akcidencija. Kod Njega stanja ne prethode stanjima. On nije mjesto dešavanja događaja. Značenje volje kod Boga je to da, kad um uzme u obzir Bit Božiju i djelo koje je od Njega došlo tako da Ga niko nije prisilio i da je ovo djelo učinio svjesno i slobodno, kaže da je to djelo učinjeno uz Božije htijenje. Dakle, volja u pogledu Boga Uzvišenog je pojam koji se dobija iz poređenja djela s Biti Božijom uz uzimanje u obzir da Njega neki činilac nije stavio pod pritisak.

Kad kažemo Bog ne želi ružno djelo, šta znači ovo ne želi u odnosu na Boga? Je li volja kad je riječ o Bogu besmislena? Rekli su da u pogledu nas također nije besmislena, a kamoli u pogledu Boga. Volja nije spontana. Ako bi bila spontana, onda je zapravo isprazno djelo protivno mudrosti.

أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لَا تُرْجَعُونَ

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili...[1]

رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَـٰذَا بَاطِلًا سُبْحَانَكَ

Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio hvaljen Ti si...[2]

Ovo nije besmisleno i uzaludno djelo. Dakle, stvaranje Božije i volja Božija imaju neki smisao. Šta je njihov smisao? Djela koja su od Boga Uzvišenog imaju određenu skladnost s Biti Božijom. Bit Boga Uzvišenog je, prema riječima filozofa, Čista Egzistencija, nema manjkavosti i zato nema nikakve veze s ništavilom. Da Bog ništa nije stvorio, to bi značilo da je Njegova volja izabrala nepostojanje svijeta. Ova volja nije u skladu s Njegovom Biti jer je On Čista Egzistencija. Nedavanje dobra i nečinjenje dobra nije u skladu s nekim ko je Čista Dobrota. Dakle, pripisivo Njegovoj volji je nešto što je dobro. Ono što je suprotno tome je ništa i zlo. Hvaljen neka je Allah. Značenje hvaljenja (tesbih) jeste da je Bog čist od svih nedostataka, a nije u značenju onoga što su neki rekli, plivanje, usavršavanje itd.

Potrebno je obratiti pažnju na to da je Bog čist od nedostataka i da ne čini nepotpuno djelo. Nedostaci su daleko od polja Božijeg djelovanja.  Dakle, Božija nakana (htijenje) i volja odnose se na ono što je dobro, a to zahtijeva uzročnost. Uzročnost i posljedičnost je upravo to da se niža razina egzistencije oslanja na višu razinu egzistencije. Nepostojanje se nikada ne oslanja na postojanje, a manjkava egzistencija neće se osloniti na potpunu bez posrednika. Razine egzistencije zahtijevaju da nešto prvo bude izvedeno iz potpune egzistencije koja neće imati nikakve manjkavosti, osim što je stvorenje. Pošto stvorenje ne može biti kao stvoritelj, onda je stvorenje nužno nedostatno u odnosu na stvoritelja. Naravno, ono se ni u kojem smislu ne može uporediti s Bogom, ali u svijetu stvorenja najsavršenije je ono što dolazi od Boga bez posrednika, dok druga stvorenja nastaju posredovanjem tog potpunog stvorenja.

Rekli smo da je nakana (htijenje) takva da se povezuje s nečim što je u skladu s vršiocem djela. Nikad čovjek ne donosi odluku da će letjeti kao orao jer let nije u skladu s čovjekovim tijelom (osim ako ne odluči da leti pomoću nekog sredstva, što je uredu). Dakle, volja je skladna s načinom postojanja onog ko je ispoljava. Pošto je Božija Egzistencija čisto savršenstvo, njegova volja veže se za savršenstvo, a ne za nedostatnost. Prema tome, zahtjev načela uzročnosti i svojstava Božije savršenosti je da stvorenja nemaju nikakve manjkavosti osim one koju zahtijeva njihovo bivanje stvorenjima.

الَّذِي أَحْسَنَ كُلَّ شَيْءٍ خَلَقَهُ

Koji sve savršeno stvara...[3]

Stvorenje ima nedostatnost zato što je stvorenje, ali može imati neku ljepotu na razini na kojoj je stvoreno, tako da Bog čuva tu ljepotu.

الَّذِي أَتْقَنَ كُلَّ شَيْءٍ 

Koji je sve savršeno stvorio..[4]

Nije stvorio manjkavo, nego je stvorio potpuno. Prirodno, cijeli poredak stvorenja će također imati ljepotu i potpunost (upravo onako kako kažu filozofi da je poredak svijeta najljepši i najpotpuniji poredak). Kad obratimo pažnju, vidimo da je implicitno Biti Božijoj ne samo da iz nje nastaju ljepota, savršenstvo i dobrota nego ćemo preciznim mišljenjem razumjeti da je nemoguće da nedostatnost, s tog aspekta što je nedostatnost, dođe od Boga.

Dakle, značenje toga da je povezanost Božije volje s ružnim djelom nemoguća je u tome da Bog, s tog aspekta što je Savršeni Činilac, nema nikakve srodnosti s nedostatnošću, oskudicom i zlom. Nema nedostatnosti u volji, niti ono što je cilj volje posjeduje nedostatnost. Dakle, nije Božija volja ograničena, nego ružno djelo ima nedostatnost. Nemogućnost ispoljenja ružnog djela je nemogućnost po drugome, On je Taj koji daje nemogućnost ružnom djelu. Znači, ako ružno djelo hoće da se ispolji, trebalo bi da se ispolji bez uzroka, a to je nemoguće.

Dakle, niti je nedostatnost u Božijoj moći niti u Božijoj nakani. Kad kažemo da je Božije djelo učinjeno mudro i u saglasnosti s dobrobiti, ponekad se misli da je postojanje dobrobiti nešto nezavisno od Boga i da Bog to treba uzeti u obzir da ne bi djelovao suprotno dobrobiti. Obično, ako ste pitali zašto Bog nije nešto učinio, reći će: “Nije bilo dobrobiti u tome”, ali je moguće kazati: “Dobro je da sam Bog stvara dobrobit, zar su Njegove ruke vezane!?”

Da, ovakvi izrazi nose uvijek sa sobom ovaj problem, ali šta je pravi odgovor? Znači li to da je dobrobit nešto odvojeno od Boga i da je Bog treba uzeti u obzir? Dobrobit podrazumijeva da se radnja ostvari na način da posjeduje potpuno odgovarajuće savršenstvo. Kad uzmemo u obzir jedno stvorenje, naprimjer čovjeka, ne uzimajući u obzir njegove odnose s drugim stvorenjima i pojavama, kažemo da je bolje da ima dva oka nego da ima jedno oko. Znači, njegova je dobrobit da ima dva oka, da bude uspravan, da bude razuman itd. Ali ponekad uzimamo u obzir cijeli svijet sa svim međusobnim odnosima koji u njemu postoje, jer sve stvoreno u svijetu nije međusobno odvojeno i rastavljeno, već je u međusobnim uzročno-posljedičnim i drugim posebnim vezama.

Prema tome, s obzirom na sve veze koje vladaju u materijalnom svijetu i veze koje ima s nadmaterijalnim svijetom, ponekad dobrobit možemo uzeti u obzir spram jednog dijela, a nekada u odnosu na ostale dijelove svijeta. Ovdje je moguće da savršenstvo jedne stvari bude u oprečnosti sa savršenstvom neke druge stvari.

Primjer: dobrobit ovce je da slobodno pase i da ne bude zaklana. Ali, kad se dobrobit ovce uporedi s dobrobiti čovjeka u jednom univerzalnom poretku, onda je razumljivo da će ovca, na mjestu gdje joj je dobrobit suprotstavljena čovjekovoj dobrobiti, biti žrtvovana za čovjeka. Tako je i s pšenicom, čija je dobrobit ostanak u skladištu, ali kad se uporedi s dobrobiti čovjeka, onda ona treba da bude potrošena. Šta ovdje činiti? Može li se nešto uraditi da i ovca ostane i da čovjek upotpuni ono što treba upotpuniti? Ne. Svijet je mjesto suprotstavljenosti. Šta u vezi s tim Bog čini? Uspostavio je takav poredak svijeta da u svijetu suprotstavljenosti opstane najsavršeniji. Čovjek na određeni način dominira nad ovcom da bi mogao koristiti njeno meso. Da je Bog umjesto ovaca stvorio vuka, ne bi mnogo prošlo da svi ljudi budu uništeni. Najbolji poredak zahtijeva da čovjek bude takav da može pobijediti vuka, ali i pripitomiti ovcu.

Htjeli to ili ne, ovca će stradati. Tad kažemo da se pojavljuje zlo. Ko je stvoritelj zla? Ako je sve podvrgnuto Božijoj volji, onda i to zlo pripada Božijoj volji. Kako to da su rekli da zlo ne proistječe iz volje Božije?

Sažet odgovor je sljedeći: volja je nekad suštinski povezana s nečim, a nekada akcidentalno. Znači da je cilj koji vi imate u svom životu prvenstveno obavljanje nekog posla. Ali ta stvar nije moguća bez druge stvari. Ono što iziskuje vaš glavni cilj povezano je s vašom voljom, ali akcidentalno (zato se kaže da je nepostojeća stvar akcidentalna, a da je egzistirajuća stvar popratna). Kad zakoljete ovcu, vi ste to učinili da biste jeli njeno meso, a ne da biste je ubili. Smrt ovce nije izvorno vaša namjera, ali se bez nje neće ostvariti glavni cilj. Dakle, akcidentalno je volja povezana sa smrću.

Volja Boga Uzvišenog je postojanje čovjeka i postojanje ovce. Prvo, moguće je da je u načelu volja Božija bila stvaranje ovce za čovjeka, znači da je Božija volja popratno bila stvaranje ovce, kako se može zaključiti iz kur’anskih ajeta:

خَلَقَ لَكُم مَّا فِي الْأَرْضِ جَمِيعًا

Stvorio je za vas sve što postoji na Zemlji...[5]

Ovako se može zaključiti da je, u načelu, stvaranje svih stvari bilo radi čovjeka.

وَهُوَ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ فِي سِتَّةِ أَيَّامٍ وَكَانَ عَرْشُهُ عَلَى الْمَاءِ لِيَبْلُوَكُمْ أَيُّكُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا

On je u šest vremenskih razdoblja nebesa i Zemlju stvorio, a Njegov prijesto je iznad vode bio – da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.[6]

Prema tome, glavni cilj je čovjek, a sporedna namjera se odnosi na ono čime se čovjek koristi. Uništenje drugih stvari je u skladu s voljom, ali akcidentalno. Volja Božija je da se čovjek koristi mesom ovce. To zahtijeva njenu smrt. Dakle, zlo suštinski nije predmet Božije volje, nego je ono akcidentalno i popratno.

Sve nedaće koje se dešavaju u raznim dijelovima svijeta, kakve su zemljotresi, pogibije ljudi, poplave, umiranje i druge nesreće povezane su s Božijom voljom, ali popratno. Ono što je suštinski i primarno povezano s Božijom voljom su savršenstva koja nastaju na ovome svijetu. Ako pažljivije razmotrimo takve pojave, shvatit ćemo da volja Božija nije povezana sa stvaranjem ljudi na jednoj razini, jer postoje ljudi koji sami sebe unesrećuju i zaslužuju Božiju kaznu. Bog nikoga nije stvorio za kažnjavanje – Njegova milost pretječe srdžbu. U skladu je s Božijom voljom da su ljudi stvoreni da svojom voljom dođu do savršenstva, a ostali ljudi su popratno predmet Božije volje.[7]

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija "Mulla Sadra", 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Mu’minun,115

[2] Ālu ‘Imrān, 191.

[3] Es-Sedžde, 7

[4] En-Neml, 88

[5] El-Bekare, 29.

[6] Hud, 7

[7] Ova tema će biti bolje objašnjena u raspravi o cilju stvaranja.

×

Log in