Logo
Printaj ovu stranu

Spoznaja i samospoznaja

Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo bili od sta­nov­ni­ka Vatre (El-Mulk, 10). وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

A A A
Uloga znanja u usavršavanju

Uloga znanja u usavršavanju

O vrijednosti i značaju znanja iznesena su brojna različita, često i posve oprečna mišljenja. Neki, kao što su peripatetički filo­zofi, ne samo da su znanje ubrajali u red savršenstava već su ga uzimali kao izvor i cilj za sva savršenstva čovjeka. Kako je pre­thodno re­čeno, savršenog čovjeka definirali su kao osobu koja ima argu­mentirano znanje o svim aspektima postojanja svijeta.

Na drugoj strani je skupina s uvjerenjem da stečeno znanje nema veze sa savršenstvom čovjeka, a njihov stav je otprilike sjedeći: “Znanje je puka predstava o tek uvjetnim izvješćima.” Ta­kođer, sljedbenici ovakvog načina mišljenja nisu se na koncu zadovoljili ni ovom postavkom, pa su znanje ubrojali u red smetnji i prepreka za čovjekovo duhovno putovanje, čak su ga označili i kao 'najveći zastor' ispriječen pred ovakvim nastojanjem.

Pa ipak, mi ovdje nemamo za cilj kritizirati druga mišljenja – komentirati ih i objašnjavati ili pronalaziti put kojim bismo ih mo­gli spojiti – već ovu raspravu želimo voditi na osnovu postavki koje smo do sada dokazali i na taj način ustanoviti koji je to najefi­kasniji put čovjekovog usavršavanja te, s tim u vezi, kakav status moramo dati znanju.

Nakon spoznaje činjenice da je krajnje savršenstvo čovjeka blizina Uzvišenog Boga i povezanost s Njim, što se doseže putem osvjedočenja u komunikaciji s Gospodarom, više nema potrebe za raspravljanjem o tome šta je posljednja faza putovanja ka čovječ­nosti. Jasno je da ona polazi od prisutnog znanja (ilme huzuri) da bi čovjek konačno znanje na cilju doživio, u svojoj biti, kao zbiljsko savršenstvo. A to je upravo svrha svih duhovnih putovanja.

Ovdje je, dakle, riječ o stečenim umskim znanjima. U vezi s tim mora se reći: Držeći se komentara koji su prethodno izrečeni povodom diskusije o savršenstvu, znanje možemo prihvatiti kao vid čovjekovog savršenstva, jer znanje je atribut egzistencije koji čovjek može posjedovati i čijim posredstvom može odbacti ne­postojanje i manjkavost. Zbog toga je znanje za čovjeka fitretski cilj.

Također, objasnili smo da svaki atribut egzistencije nije ap­solutno pripisiv savršenstvu, već su neki atributi egzistencije sâma zbiljska savršenstva, a neki su tek uvodna i relativna sredstva savršenstva. Relativna savršenstva ubrajaju se u savršenstva tek onda kada uistinu bivaju pomoćno sredstvo stizanja suštinskom savršenstvu. Kada bi se ona tretirala kao krajnje savršenstvo, zanemarujući činjenicu da su ona tek pomoćna savršenstva za niže razine, tada bi ova savršenstva postala uvodom u manjkavosti i krajnje propadanje.

Stečena znanja (ilme kesbi) dijele se na teorijska (ilme nazari) i praktična (ilme ameli). Iako nemaju izravnu vezu s ovdje tretiranim čovjekovim putovanjem, ipak neka teorijska znanja, kao što je npr. teologija, pomažu čovjeku u spoznaji cilja. U slučaju kada teorijsko znanje služi za stizanje do blizine Božije, ono postaje vrijedno uvodno savršenstvo.

Međutim, i druga teorijska znanja, mada nisu uvodi za spoznaju cilja ili put za stizanje do cilja, ipak mogu biti od velike pomoći za nužne spoznaje, posebno ona znanja koja uklanjaju zastore s tajni mudrosti stvaranja. Ona, također, mogu imati važnu ulogu u rješavanju životnih potreba, koje su same po sebi uvodni parametri napredovanja. Okorištavanje blagodatima može biti poti­cajem hvaljenja Boga i robovanja Njemu, pa je moguće i ovim sredstvom ostvariti vezu s čovjekovom zbiljskom srećom. Pritom, nema potrebe za objašnjenjem veze između praktičnih znanja i čovjekovog putovanja ka usavršavanju. Jasno je da je čovjekovo svjesno usavršavanje uvjetovano njima.

Ono što ovdje trebamo naznačiti jeste uloga svih stečenih znanja u čovjekovom zbiljskom napredovanju kao osnove za takvo šta. Jer, stečena znanja nikada nemaju konačan i neminovan utjecaj na čovjekovu sreću. Prema tome, znanje u značenju poznavanja ra­cionalnih sudova, poput nalaženja odgovora na pitanje “šta je čovjek?”, ne može se uzeti kao aktivno čovjekovo savršenstvo, osim, naravno, u slučajevima kada je ono sredstvo približavanja Gospodaru, sredstvo spoznaje Boga ili spoznaje puta ka Njemu, sredstvo okorištavanja Božijim blagodatima s ciljem zahvale Stvoritelju, ili kada ono biva ciljem pribavljanja uvodnih pret­postavki za čovjekovo putovanje ka vlastitom savršenstvu.

Obraćanjem pažnje na rečeno postaje jasniji i naš stav prema školi pragmatizma. Pristalice ove škole “s manifestacijama humanizma” gaje uvjerenje da znanje i umjetnost predstavljaju vrijednost tek u slučaju kada postanu sredstvima boljeg materijal­nog življenja, dok ono što je samo po sebi vrijedno jeste koristan rad za život.

Naš odgovor na ovu tvrdnju bilo bi sljedeći: Ni ovosvjetski život, ni radnje i pregnuća koji se ulažu s ciljem ostvarivanja boljeg života pojedinca i društva, nijedno od njih nema istinsku vrijednost e da bi znanje i umjetnost u njihovoj sjeni zadobili istinsku vrijed­nost. Jedina stvar koja je za čovjeka zbiljski vrijedna jeste blizina Gospodara. Svaka stvar koja biva sredstvom za približavanje Njemu samo iz tog aspekta biva vrijednom. Čovjek koji krene sta­zom usavršavanja nema nikakvo obilježje osim onog da je rob Božiji i ne prihvata smjernice nijednog “izma“ osim “allahizma”, jer sva zbiljnost i izvornost potječu od Njega.

ذَلِكَ بِأَنَّ اللَّهَ هُوَ الْحَقُّ وَأَنَّ مَا يَدْعُونَ مِن دُونِهِ هُوَ الْبَاطِلُ

To je zato što je Allah istina, a oni kojima se oni pored Al­laha klanjaju ne postoje. (Al-Hadždž: 62)

Prema tome, ni stjecanje znanja, ni bogatstvo, ni umjetnost, ni individualni i društveni rad, ni jedno od toga ne posjeduje apsu­lutnu vrijednost, te sve ovo vrijedi samo onda kada se prakticira s ciljem robovanja Bogu, pod plaštom povezanosti s Njim.

Moguće je stoga reći: Iako je učenje pragmatizma dun­jalučku korist prihvatilo kao motto života i kao mjerilo svih vrijed­nosti, ovakvo šta se, gledajući čovjeka kao cjelinu, ne može prihvatiti. Ipak, možemo prihvatiti jednu vrstu pragmatičkog stava, onaj o primarnosti rada, ali takvog rada koji je koristan primarno za ahiretski aspekt života. Dakle, korisni rad za ahiretski život pos­jeduje relativnu bitnost, dok puko dunjalučko znanje i umjetnost ne posjeduju čak ni ovu relativnu primarnost.

Ipak, mora se obratiti pažnja na to da čovjekova zbiljska sreća cvjeta u srcu, a ne u organima tijela i u sredstvima rada. U duhovnom uspinjanju ka Bogu srce odigrava ključnu ulogu. Rela­tivna primarnost i bitnost ovosvjestskih poslova tek je posljedica srčane aktivnosti, te izvanjske aktivnosti zadobivaju vrijednost zahvaljujući njima, a ne obratno. Znanje, ono koje je valjano, može postati vrijednim tek kao uvod u pohvalna djela i vjerovanje - ono kao takvo ima prednost nad djelima i zato čini osnovu vjerovanja, te može odigrati značajniju ulogu od svih djela.

Odnos između znanja, vjerovanja i djelovanja

Ukoliko se vjerovanje uzme kao racionalni sud, ono tada postaje isto što i znanje, koje inače ne krasi sloboda izbora jer jedan dio znanja razum percipira kao aksiome, pri čijem stjecanju i potvrđivanju racio ne posjeduje nikakvu vrstu slobode izbora.

Postoji i drugi vid znanja, onaj koji se obično stjeće uvod­nom slobodom izbora i kojem sloboda izbora nije primarni činilac. Naime, moguće je da se ti uvodi, bez slobode izbora, npr. deši­friranje zvuka ili viđenje neke slike, pojavljuju u umu i da ih čovjek bez slobode izbora percipira i donosi sud o njima. No, treba naglasiti: kada se uvodna znanja stječu slobodnom voljom izbora, moraju postojati i poticaji za njihovo stjecanje i uređivanje.

Moguće je da ovaj poticaj bude samo instinktvni odraz neke želje. Također, moguće je da to bude odraz želje za slavom ili materijalnom koristi, ili želje za Božijim zadovoljstvom, a samo ovo posljednje može biti čin robovanja Uzvišenom. Ipak, u vezi s ostvarivanjem potonjeg, ovakvom ibadetu mora prethoditi spoznaja Boga.

Međutim, cilj vjerovanja, na koje se u ovoj raspravi oslan­jamo, a koje je u Qur'anu i vjerskim tekstovima predstavljeno kao temelj sreće, jeste zbiljsko vjerovanje, koje se nalazi nasuprot nevjerovanja i svjesnog poricanja i koje je u oprečnosti znanju i spoznaji. Jer, često čovjek nešto zna, ali mu srce to ne prihvata i ne želi se obavezivati onim što proizlazi iz toga. Zbog toga se nam­jerno protivi i, kada mu to sitni interes traži, takvo znanje poriče i riječima. Oakvo poricanje znanjem gore je za čovjekovo usavršavanje od poricanja koje se bazira na neznanju, te čin poput ovog čovjeku nanosi više štete.

وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا

I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita. (An-Neml: 14)

Prenosi se i obraćanje Musa, a. s., Faraonu:

لَقَدْ عَلِمْتَ مَا أَنزَلَ هَـؤُلاَءِ إِلاَّ رَبُّ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar Nebesa i Zemlje. (Al-Isra: 102)

U takvom stanju Faraon reče:

مَا عَلِمْتُ لَكُم مِّنْ إِلَهٍ غَيْرِي

Ja ne znam da vi imate drugog Boga osim mene. (Al-Kasas: 38)

Slični Faronu u poricanju onog što znaju postojali su i u vri­jeme Božijeg Poslanika i poslije njega, a također i sada postoje. Tajna prirode ovakvog poricanja jeste to što čovjek prihvatanje nekih istina vidi kao prepreku svojoj slobodi u neobuzdanostima i smetnjom svojim strastima od kojih ne može odvojiti svoje srce.

بَلْ يُرِيدُ اْلاِنسَانُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ

Ali čovjek hoće dok je živ da griješi. (Al-Qijame, 5)

Zaključak: Vjerovanje znači prihvaćanje srcem onog što mu ra­zum i savjest potvrđuju kao ispravno, ono također znači i obavezivanje srčanih htijenja na pokornost u svemu što proizlazi iz racionalnih odluka o izvršavanju bilo kojih praktičnih obaveza. Dakle, vjerovanje je uvjetovano spoznajom i ovisi o njoj, no ipak ono nije isto što i znanje, niti je znanje njegov nužni pratilac.

Odavde postaje jasna i veza između vjerovanja i djelovanja. Jer, vjerovanje nije isto što su i vanjska djela, već vjerovanje biva njihovim korijenom i usmjerivačem. Bivanje nekog djela dobrim i pohvaljenim ovisi o vjerovanju. Ako se djela ne napajaju s izvora vjerovanja u Boga, neće imati utjecaja na čovjekovu zbiljsku sreću, mada sâmo dobro djelo i bez vjerovanja na Ovom svijetu može svom izvršiocu polučiti mnogo koristi.

وَالَّذِينَ كَفَرُوا أَعْمَالُهُمْ كَسَرَابٍ بِقِيعَةٍ يَحْسَبُهُ الظَّمْآنُ مَاءً حَتَّى إِذَا جَاءَهُ لَمْ يَجِدْهُ شَيْئاً وَوَجَدَ اللَّهَ عِندَهُ فَوَفَّاهُ حِسَابَهُ

A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna, i On će mu potpuno isplatiti račun njegov. (Al-Nur: 38)

مَثَلُ الَّذِينَ كَفَرُوا بِرَبِّهِمْ أَعْمَالُهُمْ كَرَمَادٍ اشْتَدَّتْ بِهِ الرِّيحُ فِي يَوْمٍ عَاصِفٍ لاَّ يَقْدِرُونَ مِمَّا كَسَبُوا عَلَى شَيْءٍ

Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći očekivati nikakvu na­gradu za djela koja su učinili. (Ibrahim: 18)

وَقَدِمْنَا إِلَى مَا عَمِلُوا مِنْ عَمَلٍ فَجَعَلْنَاهُ هَبَاء مَّنثُورًا

I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili, u prah i pepeo ih pretvoriti. (Al-Furkan: 23)

Prvi korak koji čovjek napravi u svom putovanju prema krajnjem savršenstvu, ka blizini Uzvišenog Boga, jeste vjerovanje. Ovaj korak korijen je svih sljedećih koraka i duša svih faza usavršavanja.

Drugi korak u čovjekovom duhovnom putovanju tiče se aktiv­nosti koje srce izvršava nakon vjerovanja u Boga, bez uplitanja udova i tijela. U pitanju je neprestana usredsređenost i obraćanje pažnje samo na Boga, odnosno zikr – sjećanje i spominjanje Go­spodara.

وَاذْكُرُوا اللَّهَ كَثِيرًا لَّعَلَّكُم تُفْلِحُونَ

I Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite. (Džu­mua: 10)

Onoliko koliko bude jača i koncentriranija ova pažnja, u toj mjeri bit će utjecajnija u čovjekovom napredovanju. Koliko li su samo trenuci potpune pažnje srca utjecajniji od godina tjelesnog ibadeta!

Treći korak tiče se nutarnjih djela koja čovjek čini sjećajući se Boga: u takvo šta spada razmišljanje o Božijim ajetima i poka­zateljima Njegove veličanstvenosti, mudrosti i moći. Intenziviranje zikra i razmišljanja dovodi do privrženosti srca i ljubavi prema Uz­višenom.

الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

Oni koji i stojeći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stva­ranju Nebesa i Zemlje razmišljaju.... (Ali Imran: 191)

Zatim dolazi red na razne aktivnosti tijela. Riječju, u pi­tanju je općenita odluka koju iman nužno potrebuje, a koja se po­javljuje kroz različite manifestacije pojedinačnih i partikularnih volja. Ove volje, koje su iz jednog aspekta ogranci prvobitne volje, uzrokuju učvrščivanje zikra i imana.

وَأَقِمِ الصَّلَاةَ لِذِكْرِي

I molitvu obavljaj da bih ti uvijek na umu bio! (Ta-ha: 14)

وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ

Dobra djela (lijep govor i ispravno vjerovanja ) k Njemu dižu (Al-Fatir: 10)

Isto tako, ako volja bude suprotna zahtjevima imana, poste­peno će prouzrokovati njegovo slabljenje. Na toj osnovi zaključu­jemo da je odnos između imana i djela isti kao odnos između kori­jena biljke i biljkine vegatativne aktivnosti. Naime, onako kako uzimanje korisne hrane kod biljke uzrokuje razvoj i stabilnost korijena, tako i uzimanja štetne i otrovne hrane uzrokuje slabljenje i na kraju sušenje biljke. Dobra djela, isto tako, faktori su utjecajni na stabilnost imana, pa loša djela i činjenja grijeha jednako slabe iman i na kraju mogu dovesti do takvog stanja da korijen imana bude osušen.

فَأَعْقَبَهُمْ نِفَاقًا فِي قُلُوبِهِمْ إِلَى يَوْمِ يَلْقَوْنَهُ بِمَا أَخْلَفُوا اللّهَ مَا وَعَدُوهُ وَبِمَا كَانُوا يَكْذِبُونَ

I nadovezao im je On na to pritvornost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu. (At-Tevbe: 77)

ثُمَّ كَانَ عَاقِبَةَ الَّذِينَ أَسَاؤُوا السُّوأَى أَن كَذَّبُوا بِآياَتِ اللَّهِ وَكَانُوا بِهَا يَسْتَهْزِؤُونَ

Oni koji su zlo činili završit će najužasnijom patnjom zato što su Allahove riječi poricali i što su ih ruglu izvrgavali. (Ar-Rum: 10)

Izvor: Ajatollah Misbah Jazdi, Samospoznaja i duhovno uzdizanje, Fondacija "Mulla Sadra",Sarajevo,2004, sa perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

Zadnji put promijenjen: Srijeda, 16 Septembar 2015 14:04
Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini
[email protected]
Bihaćka 14, 71000 Sarajevo
Tel. 033 721-280 Fax: 033 721-281