Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Proživljenje

A poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.

A A A
Fenomen smrti

Fenomen smrti

Jedna od stvari koja je uvijek mučila čovjeka jeste pomisao na smrt i kraj života. Čovjek se pita zašto smo došli na ovaj svijet ako treba da umremo. Šta se hoće s ovim građenjem i rušenjem? Nije li sve ovo besmislica i glupost?

Hajjamu se pripisuju slijedeći stihovi: 

Kad se pehar jedan fino izlije, 

ni pjan ga ne voli da razbije. 

Jablana vitkih i glava nekoliko, 

zašto je pravio, a što li porušio? 

Peharu se jednom krasnom razum divi 

stotine ga puta iz želje u čelo poljubi 

Ovako jedan divan pehar svemira grnčar 

napravi i onda ga opet o zemlju omlati

Slikar koji je slike fino poredao, 

zašto ih je nepotpune ostavio?

Ako su lijepe, zašto ih se onda razbije, 

a ako ne, zbog čije je to onda mahane ? 

Strah od smrti je jedan od uzroka pojave filozofskog skepticizma. Skeptični filozofi život i postojanje vide besciljnim, besmislenim i nesvrsishodnim. Ova predodžba o svijetu teško ih uznemirava, buni a ponekad čak navodi na samoubistvo. Oni misle da ako treba da umremo i nestanemo, onda nismo trebali ni doći na ovaj svijet, ali kad smo sada već tu bez vlastite volje, u najmanju ruku možemo odabrati kako da skratimo ovu besmislenost, jer je sprečavanje besmislenosti samo po sebi jedan razuman čin.

Hajjamu se također pripisuju i ovi stihovi:

Da mi je dolazak po meni bio, nikad ne bi ni došao, 

a i postanak mi da je do mene bio, ne bi ni postao.

Ništa ne bi bilo bolje od toga da se u hrabatiji ovoj, 

nikad nisam ni rodio, ni postao, niti kad u njoj bio.

Pošto čovjeku u ovom kršu druge nema, 

doli brige šta će jesti do preseljenja,

sretna li je duša koja odavde brzo ode, 

a još sretnija ona koja nikada i ne dođe. 

Briga za smrt 

Prije nego razmotrimo pitanje smrti i paradokse koji se sa ovog stanovišta nameću sistemimu univerzuma, potrebno je da obratimo pažnju na činjenicu da je strah od smrti i zabrinutost u tom pogledu specifična za ljudska bića. Životinje o smrti ne razmišljaju. Ono što kod životinja postoji jeste instikt bijega od opasnosti i težnja za očuvanjem trenutnog života. Naravno, želja za opstankom je, u smislu očuvanja postojećeg života, apsolutna aplikacija života, međutim, pored ovoga, u čovjeku postoji i obzir prema budućnosti i budućem opstanku. Drugim riječima, u čovjeku postoji želja za vječnim postojanjem koja je svojstvena samo ljudskom biću. Želja je derivativ predodžbe budućnosti, a želja za vječnim postojanjem derivativ ideje i predodžbe o vječnosti koja je specifična ljudskim bićima. Prema tome, ljudski strah od smrti koji uvijek zaokuplja njegovu misao predstavlja nešto odvojeno od instikta bjega od opasnosti koji je jedna trenutačna i nejasna reakcija kod svake životinje u opasnim situacijama. Dijete, također, prije nego se u njemu razvije želja za opstankom u obliku jedne ideje, sebe čuva od opasnih situacija, što je upravo posljedica spomenutog instikta.

“Briga za smrt” posljedica je želje za vječnim opstankom, a budući da u sistemu prirode niti jedna sklonost nije besmislena i nesvrsishodna, slijedi da se ova želja može uzeti kao jedan dokaz opstanka ljudskog bića i nakon smrti. Činjenica da nas muči pomisao na smrt, sama po sebi je dokaz da nećemo nestati. Da je naš život ograničen i kratkoročan poput života cvijeća i biljaka, želja za vječnim postojanjem u nama ne bi postojala. Žeđ je dokaz da postoji voda, nešto što je može ugasiti. Svaka druga sklonost i autentični talenat također je dokaz postojanja jedne savršenosti prema kojoj su taj talenat i sklonost usmjereni. Izgleda da je svaki talenat jedan mentalni memoar i stremljenje ka savršenosti koju treba osvojiti. Želja i briga za vječnošću koje uvijek čovjeka obuzimaju, predstavljaju manifestacije njegove prirode i neuništive stvarnosti. Simbol ovih želja i briga identičan je simbolu snova koji su manifestacija fakultativa i osvjedočenja čovjeka u svijetu budnosti. Ono što nam se javlja u svijetu snova jeste manifestacija stanja koje nam je ranije u svijetu budnosti obuzelo naš duh. A ono što se u našem duhu javlja u svijetu budnosti, u vidu želje za vječnim postojanjem, što ni u kom slučaju nije srodno sa kratkotrajnim životom na ovome svijetu, predstavlja manifestaciju i ispoljenje naše vječne stvarnosti koja će se zasigurno osloboditi “strašne Aleksandrove tamnice” i koja će sigurno da se “uzdigne i ode u kraljevstvo Salamonovo”. Ovu istinu je Mevlana Dželaluddin Rumi veoma zanimljivo opisao u sljedećim stihovima:

Slon treba da zaspe pošto tovar skine, 

pa u snu da vidi područje Indije

U snovima magarca Indije nema, 

jer domovina magarca nije Indija

Slon se Indije sjeća iz želje, 

pa onda tu sjetu u noći usnije

Ovakva vrsta predodžbi, mišljenja i želja jeste pokazatelj one zbilje koju filozofi i gnostici nazivaju “nostalgijom” ili “nehomogenošću” čovjeka u ovom svijetu na zemlji.

Smrt je relativna  

Paradoks smrti nastao je zato što je smrt izjednačena s ništavilom, međutim, smrt za čovjeka ne znači uništenje, to je promjena stanja i preobražaj, to je zalazak u jednoj, a izlazak u drugoj kreaciji: drugim riječima, smrt jeste nestajanje, ali ne apsolutno već relativno, tj. nestajanje u jednoj i postajanje u drugoj kreaciji i egzistenciji.

Za čovjeka nema apsolutne smrti. Smrt je gubljenje jednog stanja a dobijanje drugog. Kao svaki drugi preobražaj i smrt također predstavlja relativno ižčezavanje. Kad se zemlja pretvara u biljku, dešava se njena smrt, ali ta smrt nije apsolutna. Zemlja time gubi svoj raniji oblik i odlike, ne posjeduje više onaj izgled koji je imala kad je bila u neorganskom stanju, ali ako je u jednom stanju preminula, u drugom je oživjela.

U svijetu neživog sam preminuo pa u biljni svijet došao, 

onda u biljnom svijetu umro pa se u životinjskom našao.

U svijetu sam životinjskom onda opet umro i čovjek postao, 

zašto da se smrti bojim, kad sam se uvijek usavršavao?

Opet ću da umrem i ostavim bića ljudska 

da u svijetu meleka dobijem polet i krila

I u tom svijetu mi valja do utočišta boljega 

jer sve propada osim Lica Njegovoga[1]

Izvor: Murteza Mutahari, Božija pravda, Fondacija "Mulla Sadra, Sarajevo, 2006., sa prezijskog preveo: Mirsad Hadžajlić

[1] [Kullu šej'in hālikun illa wadžhuhu]

Zadnji put promijenjen: Četvrtak, 13 Mart 2014 14:53
×

Log in