Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Proživljenje

A poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.

A A A
Veza između ljudskih djela i vanjskog svijeta

Veza između ljudskih djela i vanjskog svijeta

Što se tiče ove teme, možemo početi od sljedeće osnove: Neki kur’anski ajeti ukazuju nam da naša djela, bilo dobra ili loša, ostavljaju tragove na vanjski svijet. Postoji i odre­đe­ni broj predaja koje su u ovom kontekstu. Ako naša djela bu­du u smjeru u kojem se kreće i Kreacija, znači ako nam dje­la budu dobra, Kreacija će nam uzvratiti istom mjerom. Ali ako naša djela budu suprotna univerzalnom kretanju ko­jim ide Kreacija, onda nema druge, već će nam se uzvratiti is­tom mjerom. Ovo pravilo važi kako za pojedinca, tako i za dru­štvo. Ukazali smo na jedno pravilo do kojeg se dolazi iz aje­ta i predaja. Sada se može postaviti pitanje da li smo duž­ni prihvatiti pravilo i reći da je tako zato što je Kur’an re­kao, zato što je to Poslanik rekao ili je pak riječ o nečemu što je fi­lozofski i naučno dokazivo. Pokušajmo ovom pitanju prići sa drugog aspekta – znači li da ukoliko ne bismo vjerovali u po­slanike i Boga, ovo pravilo ne bismo mogli naučnim i fi­lo­zofskim putem dokazati? Dokaže li se naučnim putem da po­stoji recipročna veza između nas i prirode i svijeta u ko­jem živimo, onda bi to trebalo značiti da je radi svog vlastitog do­bra poželjno kloniti se nekih djela. Ispostavi li se da to ni­je istina, onda ćemo u vezi sa svojim djelima i moguć­nos­ti­ma do­biti malo više slobode. Skica naših životnih okolnosti za­vi­si od odgovora koji će biti potvrdan ili odričan. Ukoliko se ispostavi da je taj princip ispravan, to znači da nad našim gla­vama postoji jedna ili više skrivenih kamera koje su di­rek­tno povezane na osnovu koja se naziva ustrojstvo svijeta. Te kamere snimaju sve što radimo i jednoga dana na osnovu nji­hove evidencije reći će nam se šta je ko od nas zaslužio. A ukoliko se ispostavi da je riječ o običnoj tezi koja je po­stav­ljena da bismo mi kao vjernici bili ograničeni, ali o tome nema ni slova u vanjskom svijetu, to znači da Kreacija ne­ma kamera koje bi nas nadgledale, što dalje znači da možemo oda­hnuti i ponašati se kako želimo. Najbolji primjer iz naših ži­vota za one koji voze jeste trenutak kada u svojim re­tro­vi­zo­rima vidimo da iza nas ide policija. Mi tada kao pravi vo­za­či vozimo po školskim pravilima i poštujemo sve propise, a kada nema policije, pritisnemo gas i ne vidimo ni pješački pri­jelaz ni bilo šta drugo.

U skladu sa navedenim, potvrdan ili odričan odgovor na po­stavljeno pitanje trebao bi proizvesti stanje poštivanja za­ko­na ili osjećaj slobode da se radi šta god ko želi. Da bismo stu­pili na ovaj teren, te da bismo objasnili ovaj problem, pri­morani smo malo ući na polje filozofije.

Na temelju filozofskih načela, postoje tri svijeta:

– Materijalni,

– Imaginalni, tj. posredni,

– Svijet univerzalnog intelekta.

Da bismo ovu podjelu shvatili na najlakši način, navest će­mo primjer iz običnog života. Naprimjer, sjedimo u kući sa­mi i odjednom nam sine ideja koja nikom do tada nije pa­la na pamet. Uopće nije bitno koje je naravi ideja: filozofske, pra­ktične, tehničke, naučne, društvene ili bilo koje druge. Ide­ja je dobra i dopadne nam se. Zbog toga je poželimo pre­ni­jeti drugima. Ipak, s obzirom da je riječ o misli, dakle ne­če­mu što je apstraktnog porijekla, nečemu što nema ni for­me, ni oblika, ni boje, šta da radimo, kako da je prenesemo dru­gima? Zaista, šta raditi? Želimo drugima prenijeti nešto što nema ni oblika, ni forme, ni boje, ni okvira, ni mirisa, ni ok­u­sa. Upravo kako je i rečeno, to nešto, što izvanjski gle­da­no nije ništa, pretačemo u riječ i riječima nekom sa­go­vor­ni­ku ukazujemo šta mislimo. Riječima mu opišemo svoje mis­li. Međutim, odmah se povežimo sa prethodnim preda­va­njem. Tu ideju želim prenijeti svome unuku kojeg neću za­te­ći ili nekome ko trenutno nije prisutan, da je i on bude svje­stan. Riječi pretačemo u pisani oblik. Dakle, imamo jed­nu zbilju, jednu činjenicu koja postoji u trima svjetovima. Ima­mo nešto što bismo nazvali umski bitak, odnosno ideja bez oblika, mirisa, veličine, a nivo ispod toga u navedenom pri­mjeru mogli bismo nazvati verbalnim bitkom. Nastavimo li redukciju, iz umskog bitka stižemo do opipljive pisane for­me. Iz navedenog primjera ustanovili smo da postoji svi­jet bez oblika, mirisa, forme, ali da on uistinu postoji. Ispod nje­ga imamo svijet riječi. Ako želimo, njega možemo svesti u malo opipljivije granice i koncepte i reći da je riječ o pi­sa­noj formi. Sve što je Uzvišeni Gospodar stvorio može se smjes­titi u jedan od ovih triju svjetova:

Svijet razuma,

Svijet imaginalija ili međusvijet,

Materijalni svijet.

Kada već govorimo o materijalnom svijetu u kojem se tre­nutno nalazimo, riječ je o nečemu što ima formu, oblik, vri­jeme i prostor. Primjera za to imamo koliko želimo. Evo ko­liko oko nas ima predmeta, drveća, zemlje itd. Imamo pri­mjere počevši od najvećih nebeskih tijela pa do naj­ma­njih ćelija. Postoji još jedan svijet, svijet koji je na neki način slo­bodniji, koji nije toliko ograničen kao materijalni. U jed­nom pogledu sličan je Ovome svijetu, a u drugom nije. Sa aspekta posjedovanja oblika sličan je Ovom svijetu. Me­đu­tim, premda u njemu postoje oblici, ne postoji mogućnost da se oni dodirnu, ne mogu se vidjeti golim okom i ne mogu se čuti. Za to je najbolji primjer svijet snova. Teško da neko mo­že reći kako nikad nije sanjao. U našim snovima nema šta ne radimo: plivamo, plašimo se, veselimo se, letimo, je­de­mo itd. Forme u snovima su kao u našem svijetu, ali ništa nije opipljivo. Dokaz za to je da događaji iz snova odu­da­ra­ju od nekih naših zakona. Primjera radi, sanjamo da putujemo to­liko dugo i daleko u jednom tako malom vremenskom pe­rio­du. Vidimo lijepe pejzaže, a nekad čak vidimo i naše um­rle. Sasvim je jasno da mi nismo otišli u njihov svijet, a ni oni nisu došli u naš. Sa tog aspekta forme, oblika, širine i du­žine sličan je našem svijetu, ali nije opipljiv. Bez sumnje, mi materijalnim svijetom nismo stupili u njega. Sanjamo da pu­tujemo, ali zapravo ležimo i spavamo u svom krevetu. Sa­njamo da se kupamo, ali ne probudimo se mokri. Čovjek ko­ji nas je čuvao da ne hodamo noću vidi da nismo nigdje mak­li, a mi toliko proputovali. Osim što imamo materijalni bi­tak, imamo i imaginalni bitak. Kada ga ne bismo imali, ne bis­mo vidjeli sve što smo vidjeli. Imamo materijalno tijelo ili materijalni bitak. Budemo li krenuli jedan stepen više, stu­pamo u svijet forme i oblika, a napustimo li i ostavimo li za sobom čak i formu, gledat ćemo zbilje bez formi. Prema tome, postoje bića suprotna materijalnoj formi. Da bismo se po­vezali sa svijetom tih bića, moramo biti od njihove ma­te­ri­je ili ona moraju biti od naše materije. To je poput naše ide­je koja nam je pala na pamet. Da bismo je izveli iz svi­je­ta razuma i prezentirali, imali smo jedan ili dva načina. Isto ta­ko, da bismo mogli vidjeti “to nešto” iz uzvišenijih svje­to­va, moramo ga svesti na naš nivo, uvesti ga u druge svje­to­ve, ili se mi vježbom ili nekim drugim načinom moramo uspeti na taj nivo, dorasti mu i vidjeti njegove zbilje. Dakle, neko mora povući prvi pokret; ili mi poći gore, ili ono sići dolje.

U 8. i 9. ajetu sure En‘am govori nam se nešto što upu­ću­je na ovo što smo sada kazali. Prenose se riječi nevjernika: Zašto njemu (Poslaniku) nije spušten melek... Kur’an nam daje dva odgovora.

Ako bi meleci bili poslani, a ljudi ne povjeruju, onda im više ne bi bila data prilika. To bi im bio kraj. A i kada bi me­leci bili poslani, morali bi se otjelotvoriti, tj. ogrnuti tje­les­nošću koju ljudi imaju kako bi ih ljudi mogli vidjeti. Upo­redimo li ovo s našom temom, to bi značilo da ako neko biće iz gornjeg svijeta želi biti vidljivo u donjem svijetu, ono mora ući u oblike donjeg svijeta. Iz ovog možemo za­klju­čiti još i kada meleci dođu poslanicima sa objavom pa ih ljudi koji su bili sa njima nisu vidjeli i govorili su: Dolazi mu objava, on priča s nekim, ali mi ne vidimo ništa, to znači da se meleci nisu otjelotvorili u bića poput nas. Međutim, po­stavlja se pitanje kako je poslanik vidio meleka. Odgovor je da je poslanik ušao u njihov svijet. Time što ih mi mate­ri­jal­nim sredstvima ne možemo vidjeti govori nam se da su se Bo­žiji poslanici morali uzdići u njihov svijet. Iz činjenice da niko nije rekao da se poslanik uzdigao, već je bio s ljudima, dak­le prisutan, možemo zaključiti da se i mi istovremeno dok smo prisutni u materijalnom svijetu uzdižemo i u svijet ra­cija. Dakle, postoje dva slučaja: u jednom od njih meleci do­đu i niko ih osim poslanika ne vidi, a drugi put dođu i svi ih vide. Poznat je slučaj kada su meleci došli Ibrahimovoj že­ni na razgovor. Ibrahim im je nudio i pečenu teletinu, što je najbolji pokazatelj da su ih prisutni vidjeli.

Ovdje bismo mogli malo zastati i osvrnuti se na napade upu­­­ćene na račun vjernika, a samim tim i vjere, od strane ma­­­terijalista marksista koji tvrde da su vjernici i vjera ogra­ni­­če­ni, pa oni zdušno pokušavaju osloboditi vjernike tih fik­tiv­nih okova. Međutim, uzmemo li u obzir ono o čemu sada go­vo­ri­mo i to što ukazujemo na čovjekove stvarne mogućnosti, a upo­redimo li potom to sa onim što nam nude materijalisti, a nu­de da se ograničimo na materijalni svijet, dolazimo do za­ključ­ka da je situacija drugačija – vjera je, zapravo, došla os­lo­boditi ljude. Ovim dolazimo do novog zaključka, da su ute­meljitelji prave slobode poslanici i vjera. Oni nas opo­mi­nju zbog zalijepljenosti za Dunjalukom, nudeći nam svijet koji je beskonačan i prostorno i vremenski. Prostornu bes­ko­načnost zaključujemo iz ajeta u kojem se kaže: I žurite ka op­rostu od vašega Gospodara i Dženetu čija je širina poput Ne­besa i Zemlje! (Ali ‘Imran, 133) Već smo ukazali da je arap­ski običaj kada žele ukazati na veličinu nečega, da go­vo­re upravo kao što je i u ajetu rečeno: širina mu je neiz­mjer­na. Nije loše da se sjetimo čovjeka koji nije bio dobro upu­ćen u poljoprivredu i voćarstvo pa je vidjevši orah i kako je veliko njegovo stablo rekao: “Bože, Bože, pa koliko je stab­lo tikve!” Kada nam Kur’an daje do znanja da je širina Nje­gove milosti neizmjerna, onda se čovjek pita kolika je traj­nost. Korisno je naglasiti da kada poslanici pozivaju mi­los­ti Božijoj, oni spominju riječ Džennet. Trebamo izbaciti ste­reotipnu predstavu bašče pri pomisli na tu riječ, jer uko­li­ko bi bila posrijedi bašča, onda su ovosvjetski nasilnici up­ra­­­vo u dženetu, samo sa ograničenim rokom. Kada nam Uz­­vi­šeni Gospodar u Kur’anu govori o tome kako je rekao me­lecima: Ja sam na Zemlji postavio čovjeka za Svoga na­mjes­nika, On nam na taj način ističe nešto veoma značajno, a to sigurno nije bašča. Naučimo, konačno, da je čovjek zbi­lja veća od Nebesa i Zemlje. Čovjek se svojim djelima može uz­dići do nivoa da mu bića koja su svojom egzistentnom ra­zi­nom na Onom svijetu čine sedždu. Činjenica da je Bog po­du­čio Adema svim imenima, pa su mu meleci učinili se­dž­­du nije historijski trenutak vrijedan da se upiše u historijske knjige, jer je nezahvalno stvoriti ljudsku vrstu sposobnu da se uzdigne na takav nivo, a da se sve ipak svede na to da na svi­jetu malo živimo, mučimo se, ubijamo se, da bismo na kra­ju umrli i tamo opet obrađivali nekakve bašče i patili se. Čo­vjek sigurno nije stvoren za to. Posrijedi je nešto mnogo ve­će. U 39. i 40. ajetu sure Neml čitamo kako Sulejman, a.s., pita svoje bliske dvorjane: Ko će mi od vas donijeti Belkisin pri­jesto prije nego ona dođe? Ifrit, koji bijaše od džina, reče: Ja ću ti ga donijeti prije nego ustaneš sa svoga mjesta, za to sam moćan i povjerljiv. Sulejman to nije prihvatio. Čekao je da vidi da li će se neko drugi javiti. Reče onaj kojem je dat dio znanja iz knjige: Donijet ću ti ga prije nego trepneš, i za­is­ta, samo što je rekao, već je bilo izvršeno i Sulejman pri­­jesto vidje ispred sebe. Postavlja se pitanje kakva je to moć i zna­nje da čovjek sa tolike udaljenosti donese prijesto prije ne­go je Sulejman i trepnuo. Vjerovatno ste primijetili kada sam istakao veoma važnu činjenicu – da je to učinio čovjek ko­jem je dat samo dio znanja iz Knjige. Sasvim je jasno da se pod tim dijelom knjige ne misli na bilo kakvu knjigu koja se treba pročitati i naučiti. Riječ je o znanju iz Knjige što je po­stala dio bića tog čovjeka i koja mu je davala stvaralačke spo­sobnosti.

Pogledajmo tu zbilju s druge strane. Zapitajmo se da li vje­ra kao zbilja ima svoj razvojni put, dakle put rasta i na­pre­dovanja. Sigurno da ima, jer smo svjedoci da su po­sla­ni­ci svojim narodima donosili veoma skromne, odmjerene pro­pi­se. Najbolje je uporediti lanac poslanstva i onoga što po­slanici sa sobom donose, a što bismo mogli podijeliti kao i obrazovanje na predškolsko, osnovno, srednje i visoko. Vjera je takva da ima svoje stepene znanja. Kako god jedno dijete ima znanje, a i jedna doktorica ima znanje, njihova se zna­nja itekako razlikuju. Vratimo se Sulejmanu i čovjeku ko­ji je pohađao Sulejmanovu školu, koja, posmatrana sa hro­nološkog aspekta intelektualnog razvoja čovječanstva, od­go­vara nivou osnovne škole. Jasno je zašto to kažemo. Zato što još nije došao ni Musa, a.s., ni Isa, a.s., a ni naš Posla­nik, s.a.v.a., što znači da se čovjek nalazio na početku obra­zov­nog procesa. Nije teško zaključiti da kada se u školi Sulej­ma­na može nalaziti učenik koji ima takvu moć, onda je sigurno da čovjek u školi Musaa, a.s., ima veću moć i znanje, a u ško­li Isaa, a.s., mora imati još veću moć. Na koncu, u školi na­šeg Poslanika, kada je riječ o “akademicima”, njihova je moć neuporediva sa moću učenika prethodnih razina. Zato je vrlo važno shvatiti da su poslanici došli da nas predstave na­ma samima, da nam kažu da mi nismo sve ono što vidimo na sebi. To što vidimo je najniži vid našeg postojanja. Ako po­gledamo samo jedan embrion – od kojeg nastajemo, a koji je ujedno veoma ružnog mirisa – možemo zamisliti ka­kav on kapacitet u sebi nosi. Upravo zbog toga poslanici su do­lazili i ukazivali nam da potičemo od sperme, ali i da nam uka­žu kakve sve kapacitete u sebi nosimo. To je ono što se ti­če triju svjetova.

Druga stvar je da između ovih svjetova postoji logična veza, kao što postoji logična veza između naše misli, riječi i ono­ga što smo napisali. Zato budite pažljivi i mudri, go­vo­rim vam o ključnoj stvari; shvatimo li nju, shvatit ćemo činje­ni­cu da za postajanje čovjeka čovjekom nemamo jačeg kapitala i bo­ljeg sredstva od Kur’ana. Nažalost, naša sposobnost kada je Kur’an u pitanju svodi se samo na moć čitanja, a i to samo kada nam neko umre, pa da mu, ako smo vjernici, ponekad pred dušu proučimo Fatihu. Mi ljudima Kur’an učimo tek ka­da umru. A Kur’an nije došao za mrtve, Kur’an je došao da se čim se dijete rodi počne sa njegovim poučavanjem. Kur’an je za žive, Kur’an je uputstvo za upotrebu, Kur’an je na­čin življenja. Greška koju čine vjerski službenici dovela je do toga da ljudi pomisle kako je ovaj Kur’an spušten samo da ga učimo mrtvima. Uloga naših djela tako je velika da ve­liki arif Hafiz u stihu kaže:

Šta te košta da ustaneš i u noći Boga dozoveš,

Gospodaru svome, ponizno, od srca da kažeš,

Dvije riječi iskrene, dvije riječi srčane,

pa njima spasi svijet od hiljadu belaja.

Nije to tako strašno i veliko. Jednom čovjeku je došla na um fantastična ideja da napravi kompjuter. Koliko po­teš­ko­ća i problema je on tom sjajnom idejom spasio ljude, koliko je uštedio vremena ljudima, koliko je ljudi na svijetu spo­jio!? To je samo jedna misao, jedna ideja, ali koliko je samo bila bl­a­godarna za svijet. Kada kažemo djelo, mislimo na živu, po­­stojeću zbilju koja je u stalnom rastu. Zato treba raz­mi­šlja­ti o ovim temama, razmišljati malo i u tom smjeru.

Primjeri koje smo naveli, iako nisu bili toliko opipljivi, po­mažu nam da iznađemo odgovor, a ako se pažljivo raz­mis­li, za izvjesno vrijeme sigurno će se ukazati korist od ono­ga o čemu smo govorili. Poslanik je rekao da je Kur’an po­put Mjeseca i Sunca, poput prirode. Što se čovjek više tru­di i istražuje, što se više usredsređuje na Sunce i Mjesec, na prirodne tokove i zakone, to će se moći svaki dan ko­ris­ti­ti većim brojem novih zakona. Međutim, Kur’anom se mo­že­mo okoristiti tek pod uvjetom da se počnemo njime baviti od kada se rodimo, a ne od kada umremo. Sjetimo se kada nam dijete dođe u porodicu da ga počnemo učiti Kur’anu, a kada umremo, neka nam se Allah smiluje.

Počeli smo govoriti o tome kakve posljedice naša dobra ili loša djela ostavljaju na svijet u kojem živimo. Dokažemo li i shvatimo li ozbiljno ovu činjenicu, mnoge naše dileme i su­m­nje koje se tiču vjerovanja i međusobnih odnosa, kao i lič­­nog morala, bit će riješene i izbrisane i nećemo imati pro­ble­ma. Upravo zbog toga što još uvijek nismo načisto čak ni po pitanju samoga vjerovanja, ne možemo biti svjesni zbilje ko­ju imaju naša djela, te stoga nismo shvatili da djelo ima iz­ravan upliv u kakvoću našeg morala. Evidentno je da je po­ziv svih poslanika bio popraćen dvjema bitnim odlikama: oni su donosili radosne vijesti, a i zastrašivali su. S jedne st­ra­­ne su, dakle, donosili radosne vijesti, a s druge i one veo­­­ma loše. Takav pristup, takav metod imali su s ciljem da bi se ljudima ukazalo na učinkovitost i stanovit uticaj ljud­sk­ih dj­ela na njihove lične, moralne kvalitete. Zbog toga smo na­po­menuli da filozofi na osnovu racionalnih argume­na­ta svi­jet u kojem egzistiramo dijele na tri razine:

Uzvišeni svijet, svijet univerzalnog intelekta,

Posredni, tj. imaginalni svijet,

Materijalni svijet.

Zatim smo naveli primjer naše misli i ideje koja je sa­sv­im apstraktna, tj. niti ima mirisa, niti boje, niti oblika, a ona se pretače u riječ da bi se mogla predočiti i učiniti dostupnom dru­gim ljudima, ili se pak pretače u pisano slovo. Dok se naša ideja nalazi u sferi umske egzistencije, ona nije do­stup­na drugim ljudima, osim u nekim slučajevima, ali o tome će­mo govoriti nekom drugom prilikom. Ako želimo misao ne­kom predočiti, nekoga obavijestiti da nam je nešto od­lič­no palo na pamet, pretačemo je u govor i na taj način možemo se povezati sa drugim ljudima. U tom slučaju oni putem slu­ša­nja saznaju šta smo mi to zamislili. Ako želimo misao uči­niti sasvim opipljivom, onda je prenosimo na papir, pre­ta­čemo u pisanu riječ i ona na taj način dobiva još jedan vid eg­zistiranja. Napravimo li poređenje ovog primjera sa ni­voi­ma svijeta u kojem postojimo, u tom slučaju misao pripada ap­straktnom svijetu, pa kao takva nema nikakve oznake ko­jom bi mogla biti pronađena u njemu, tj. nema vanjske oz­nake. Riječ pripada srednjem, imaginalnom svijetu, kojeg u našem materijalnom svijetu nazivamo i svijetom simbola ili posrednim svijetom. Najzad, slijedi svijet slova koji je kao i naš materijalni svijet opipljiv i ograničen dimen­zi­ja­ma. Naj­bit­nije u svemu ovome jeste da čovjek sva tri ova svijeta mo­že uzeti u uvid, ali uz dva uvjeta. Prvi je da svijet ap­strak­cije ili svijet univerzalnog intelekta bude reduciran kroz nivo svijeta simbola u nivo svijeta materijalnosti da bi se uči­nio opipljivim i lahko pojmljivim za ljudska bića kakva smo mi trenutno. Naveli smo kur’anski ajet gdje se prenosi pri­mjedba nevjernika zašto Bog ne pošalje meleke kao svoje po­slanike, već nam šalje ljude iz naših redova. U odgovoru se kaže da kada bi bili poslani meleci, onda bi sa ljudima bi­lo gotovo, a i da budu poslani, morali bi biti ogrnuti ti­je­lom kao što su tijela ljudi i onim što ljude čini ljudima. Ovo je up­ravo prvi put ili način kontakta, tj. put reduciranja ap­strak­­t­nog svijeta u svijet materije. Međutim, ovaj metod se suo­ča­va sa mnoštvom problema. Naime, u ovom slučaju, gdje smo ta­kođer ograničeni, ako bi melek i sišao na naš nivo i bio is­ti kao što smo mi, onda bismo u čitanju misli bili ograničeni na pisanu riječ, ponovo ne bismo mogli vidjeti pravu zbilju, pa čak i da slušamo samo riječi, ponovo slušamo samo po­sred­­ni svijet, ali ne i onaj pravi svijet ili originalnu misao. Kako kažu učenjaci: On ne dolazi sam, On šalje svoje namjes­nike, tj. ne šalje misao, već šalje riječ umjesto Sebe. Ukoliko bi se, pak, čovjek odlučio da misao odašilje nekom u buduć­nost, on­da ni riječ ne dolazi u obzir, već preostaje materijalna for­ma, tj. pisana riječ.

Postoji i drugi metod pomoću kojeg bismo mogli steći uvid u svijet apstrakcije. On se ogleda u tome da sami sebe na­vedemo na skidanje svoje materijalne forme i da se uz­dig­nemo do apstraktnog oblika, gdje bismo bez ikakvih za­stup­nika, neposredno gledali u ono što jeste. Najbolji dokaz da je ova mogućnost provodiva u djelo jesu naši snovi. Mi u sta­nju sna, kada su naše motoričke i psihičke funkcije na naj­nižem nivou, zahvaljujući čemu se naša duša može usre­do­točiti na nešto što je njoj blisko, sa velikom lahkoćom pre­­lazimo u imaginalni svijet i gledamo neka stanja. Me­đu­tim, na tom nivou svijet univerzalnog intelekta za nas je još uvi­jek maglovit pojam. Zašto? Zato što je naša duša ne­do­volj­no jaka da probije opnu svijeta simbola i upravo zato se zadrža­va­mo u imaginalnom i sanjamo, a ne možemo preći stepen vi­še da bismo i vidjeli više. To što ne možemo vidjeti – naša je krivica. Vidjeti se može, ali mi to nismo u stanju, i to svo­jom krivicom ne možemo vidjeti realne zbilje svijeta uni­verzalnog intelekta. Jedan od jakih dokaza da možemo vi­djeti, ali i da postoji prepreka jeste kur’anski iskaz: ...A nije tako, njihova srca je prekrilo ono što su radili, uistinu, oni će toga dana od Gospodara svoga zaklonjeni biti. (El-Mu­taf­fi­fin, 14-15)

Jednog jutra prolazi Zejd ibn Haris pored Poslanika, a on bi­jaše u društvu nekih prijatelja. Zejd bijaše blijed i sla­bu­njav. Kretao se uz napor. Poslanik reče: “Ko želi vidjeti Džene­tli­ju, evo on upravo prolazi pored vas.” Oni su se nakon toga upu­tili prema Zejdu i upitali ga šta je uradio da Poslanik u vezi s njim onako govori. “Ništa posebno”, reče im on. Poslanik ga pozva da dođe do njega pa ga upita: “Zejde, kako si os­va­nuo?” (u kakvom se stanju nalaziš) “O Poslaniče”, reče Zejd – “nalazim se u stanju potpune uvjerenosti.” Poslanik reč­e da za svaku stvar postoji znak, pa ga upita koji je znak nje­gove uvjerenosti. Znači, Poslanik je tražio dokaz jer sva­ko može bilo šta reći, ali svako stanje ima svoj znak. Zejd reče da je njegov dokaz to što je prešao u stanje uvjerenosti (što nije isto kao vjerovanje, već je riječ o očitom gledanju) i sada za svakog od prisutnih može reći ko je Dženetlija, a ko Džehenemlija, ko se na kakvom nivou nalazi, zašto je u Džen­netu ili Džehennemu. Poslanik reče da nije potrebno da to kaže. Da bi potvrdio istinitost njegovog stanja, Posla­nik reče: “Ovo je rob čije je srce Allah osvijetlio svjetlom (a ne­gdje se prenosi: uvjerenošću).” Ukoliko pođemo do njih, lič­no ćemo vidjeti te stvari, a budemo li čekali u svojoj fo­te­lji da oni dođu kod nas, oni to neće učiniti, već će poslati svo­je izaslanike.

Ova je tema možda donekle složena pa je zato i rečeno da će biti korišteni neki filozofski termini jer jedino na taj na­čin možemo razumjeti o čemu je riječ. Ukoliko se pitate zaš­to da se mučimo da shvatimo te stvari, odgovor je jasan: zbog toga da bismo razumjeli koliko je naše djelo važno za nas lično. Imajući u vidu ove činjenice, kada naiđemo na ha­dis u kojem Poslanik kaže: “Ukoliko neko od vas odluči po­sjetiti nekog svog prijatelja, brata vjernika, kao da je po­sje­tio sve nas koji smo bezgrješni”, uzevši u obzir činjenice koje smo do sada iznijeli možemo u potpunosti razumjeti šta je htio kazati. Isto tako, nakon datih objašnjenja može se ra­zumjeti šta znači kada nam Kur’an kaže da ukoliko bu­de­mo nepravedno jeli ili trošili imetak siročadi, mi, zapravo, je­demo vatru u svojim trbusima (samo što nije riječ o ma­te­ri­jalnom plamenu pa je stoga i ne vidimo).

Uspjeli smo sagledati činjenicu da živimo u svijetu koji je podijeljen na sljedeće razine:

Apstraktni nivo ili nivo univerzalnog intelekta (Bo­žan­ski svijet),

Posredni ili imaginalni svijet,

Materijalni svijet.

Bez ikakve sumnje, između ovih svjetova postoji pove­za­nost, i to iz kategorije stvaralačke povezanosti. Stvaralač­ka povezanost je recipročnog tipa, tako da se iz svijeta univer­zal­nog intelekta može uticati na imaginalni svijet, a iz njega se može uticati na svijet materije. Također je moguć uticaj i iz drugog smjera. Prevedeno na jezik onoga što se tiče naših lič­nih koristi, to bi značilo da djelo koje učinimo u ma­te­ri­jal­nom svijetu može pokvariti naše stanje u imaginalnom svi­jetu, a ukoliko njega iskvarimo, onda smo sigurno is­kva­ri­li i svijet univerzalnog intelekta. Isto tako, učinimo li do­bro djelo, ono ostavlja pozitivan trag na imaginalni svijet, što se odražava i u svijetu univerzalnog intelekta. Berzah kao posredni svijet ima neke od karakteristika svijeta koji se na­lazi iznad njega, kao i svijeta koji se nalazi ispod njega, tj. ima svojstva i materijalnog svijeta, i svijeta univerzalnog in­te­lekta. U Kur’anu nam se na lijep i slikovit način opisuju sva tri svijeta.

Sljedeća činjenica u koju nema sumnje jeste da kada na­pu­stimo Ovaj svijet, odlazimo u imaginalni svijet, tj. Berzah ili posredni svijet. Kako god sa Ovoga svijeta u toku sna gle­damo imaginalni svijet bez potrebe da obavimo bilo kak­vu radnju, pa se tako desi da nekada imamo lijepe želje, nekada se prestrašimo, a nekada obradujemo – što ostavlja izravan uti­caj na našu dušu – isto tako kada umremo, sigurno ćemo te zbilje gledati bez potrebe da spavamo.

Naredno pitanje tiče se vremena koje trebamo ostati u tom svijetu. U Kur’anu nam se daje do znanja da u svijetu Ber­zaha ostajemo sve do Sudnjega dana. Dželaludin Rumi o ova tri svijeta govori u trećem svesku, od stiha 3560. Do­la­za­k novorođenčeta na Ovaj svijet za majku predstavlja bolan tre­nutak, a za novorođenče trenutak probijanja i lomljenja za­tvorskih rešetaka, ili ako se želimo koristiti simbolikom, svi­jet materije je za naše tijelo bol, ali je oslobođenje za na­šu dušu. Zato nam i Kur’an kaže da, načelno, uz bol i muku ide slast (El-Inširah, 5-6).

U porođajnim trenucima porodilja plače i pita se kad će nje­na muka proći, a dijete se od sreće smije jer mu je došla slo­boda. Sve što je pod ovim plavim svodom, to je majka. Mi živimo u inkubaciji, a svoju djecu ćemo gledati u dru­gom svijetu, u Berzahu. Rumi nam želi kazati da živimo u svijetu pri­preme, koji je bolan, i u kojem ima svakakvih nedaća, ali je on priprema i uvod za nešto veće. Da zaokružimo: Po­sto­je tri svijeta. Nema sumnje da među njima postoji veza, a mi ćemo proći kroz sva tri. Trenutno prolazimo kroz jedan, a pre­dstoji nam prolazak kroz dva koji slijede.

Korisno je istaći činjenicu na koju ukazuju vjerski uče­nja­ci, da je Kur’an prvi koji govori o neposrednom uticaju čo­vjekovih djela na svijet u kojem živimo, što znači da prije nje­ga ni jedna nebeska ili neka naučna knjiga nije govorila o tome.

Mevlana kaže: Ovaj svijet i Onaj svijet (Berzah) u stal­nom su rađanju. Svaki uzrok je majka, a posljedica njega je di­jete. Kada se rodi posljedica, ona postaje uzrok, pa i ona ro­di neobične posljedice. Svako koljeno i svaka generacija za­pravo su uzrok za sljedeće generacije.

Kada čovjek malo razmisli, zapita se ko će uzeti u obzir sve što je radio, mislio, govorio... Poruka je: Čovječe, ne­moj misliti da će se to izgubiti negdje u svijetu mnoštva. Zakon je da iz svakog čovjeka zaudara zadah pohlepe, zadah aro­gan­cije koji uznemirava Poslanika, isto kao što bijeli luk zau­dara kada ga neko jede, pa svaki čovjek čije je čulo mi­ri­sa ispravno to osjeti. Ovaj što je jeo luk može se zaklinjati i majkom i Bogom da nije jeo luk, ali ga odaje zadah.

Sudnji dan nije kao kada se dođe u katastar gdje se nalazi ne­ka velika knjiga u koju se dosta toga propustilo unijeti. Me­vlana to objašnjava na način da smo svi otprilike sanjali neš­to, a san je osobina naše duše. Šta znači da je san oso­bi­na naše duše? To znači da sve ono što u snu vidimo, i dobro i loše, zapravo ćemo jedno po jedno gledati na Ahiretu i Sud­njem danu. On ovdje ukazuje na Poslanikove riječi: “Lju­di spavaju, a kada umru, probude se.” Sve što smo vidjeli u snu Ovoga svijeta, tj. sve što smo uradili na Ovom svijetu, kada se probudimo, vratit će nam se, baš sve, jedno po jedno. Mevlana ovo kaže da ne bismo pomislili kako se loše djelo mo­že učiniti, a da taj san nema svoga tumačenja.

Osmijeh i veselje čovjeka kada nekog povrijedi iz želje da dominira nad njim jednoga dana će se pretvoriti u plač, u klju­čanje Džehennema. Onaj ko čuva zatvor pa čini nasilje za­tvorenicima, njegov plač koji će se zbiti na Sudnjem danu tu­mačenje je njegovog sna. Kako god čovjek naveče sanja neki strašan san i proživljava noćne mora, kada se ujutro pro­budi, bude sretan i zahvaljuje Bogu što to nije istina. Isto ta­ko čovjek na Ovom svijetu živi u teškoćama, nedaćama i su­kobljavanjima sa svojom dušom. Teško se odvojiti od du­še, ali kada sve to prestane, bit će zahvalan Bogu.

Izvor: Akbar Eydi, Predavanja mladim, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2011., preveo s perzijskog: Ertan Basarik

Zadnji put promijenjen: Ponedjeljak, 17 Mart 2014 15:43
×

Log in