Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Proživljenje

A poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.

A A A
Genetički i ugovoreni uvjeti

Genetički i ugovoreni uvjeti

Ljudi obično Božanske zakone unutar sistema kreacije, nagrade i kazne te sreće i nesreće, uspoređuju s društvenim zakonima. Međutim, ove stvari su posljedica genetičkih i zbiljskih okolnosti i dio njih, dok su društvene okolnosti i zakoni u funkciji ugovorenih i zamišljenih normi. Društvene uredbe mogu da budu posljedica dogovorenih odnosa, međutim, to zakoni kreacije, među kojima i Božanska nagrada i kazna, ne mogu biti već su pratilje genetičkih okolnosti. Da bismo objasnili razliku između jednog genetičkog i jednog ugovorenog sistema zakona, navest ćemo jedan primjer.

Znamo da društveni sistemi svake zemlje imaju sebi svojstvene zakone i regulative. Društveni zakoni, u nekim pitanjima, između dvije osobe koje su sa genetičko prirodnog stanovišta jednake, ali se razlikuju sa stanovišta zamišljenih i ugovorenih okolnosti – kao kad je, recimo, jedan državljanin jedne, a drugi druge zemlje – prave razliku. Kada u jednoj zemlji, naprimjer, zapošljavaju nekoliko osoba pa se, pored državljana te zemlje, za posao prijave i strani građani, moguće je da se na posao prime samo građani te države, iako su svi, sa stanovišta prirodnih okolnosti, jednaki. Ako ovdje stranac kaže: “Ja sam u pogledu prirodnih uvjeta potpuno jednak sa onim koji je primljen na posao, ako je on zdrav i ja sam, ako je on mlad i ja sam, također, mlad, ako je on stručnjak u svom poslu i ja sam u svom.”, odgovor će mu ipak biti: “Administrativni zakoni ne dozvoljavaju da vas uposlimo.”

Takvo stanje se mijenja opet samo s jednom ugovorenom odredbom poslije koje stranac postaje kao domaćin, tj. obraća se nadležnoj ustanovi i uzima državljanstvo. Sasvim je jasno da dokaz o državljanstvu nema nikakvog utjecaja na njegovu stvarnu ličnost, pa ipak, ta osoba je sada, sa stanovišta društvenih regulativa, postala druga ličnost. Ustanovljavanje ugovorenih odnosa obično ide uz zanemarivanje jednakosti u stvarnim i genetičkim okolnostima.

Međutim, u pitanjima koja nisu posljedica društvenih i ustanovljenih zakona i koja su čisto posljedica genetičkih uvjeta, stvar je drugačija. Ako jednu zemlju pogodi neka epidemija bolesti naprimjer, onda nema razlike između građanina te države i onoga koji to nije. Ovdje je posrijedi prirodni zakon, a ne ugovoreni društveni zakon. Radi se o genezi, a ne o zakonodavstvu i legislativi. Božanske odredbe u pogledu nagrade i kazne, sreće i nesreće, jesu pratilje stvarnih i genetičkih uvjeta. Čovjek neće biti pošteđen samo zato što ima muslimansko ime. Treba imati na umu da je ovdje riječ o pitanjima vezanim za nagradu i kaznu, sreću i nesreću, te odnos Boga prema Njegovim robovima, a ne o ustanovljenim zakonima islama u društvenom životu muslimana. Nema sumnje da ustanovljeno islamsko uređenje, kao i svi ustanovljeni zakoni svijeta, predstavljaju jedan niz ugovorenih zakona i okolnosti i da su ljudi obavezni da u ovim zakonima, koji se tiču njihovog ovosvjetskog života, slijede jedan niz ugovorenih uvjeta. Međutim, Božije djelo i provođenje Božije volje u sistemu geneze, pa između ostalog i u sistemu usrećivanja i unesrećivanja ljudi, njihovog nagrađivanja i kažnjavanja, nije posljedica društvenog ugovora. Sveta Božanska Bit u provođenju Njene apsolutne volje ne zasniva se na ugovorenim regulativama. Ugovorene stvari, koje u društvenim sistemima imaju značajnog utjecaja, u provođenju genetičke volje Svete Uzvišene Biti nemaju nikakvog.

Sa stanovišta islamskih ustanovljenih normi, koje se tiču društvenog ponašanja ljudi, pravilo je da kada neko za sebe s dva svjedočenja kaže da je musliman, to mu se priznaje i ima pravo da se koristi formalnim blagodatima islama. Međutim kada je riječ o onosvjetskim zakonima i Božijem odnosu prema Njegovim robovima, tu onda vrijedi zakon ustanovljen na riječima: “Fe men tebiani fe innehu minni.”[1], i: “Inne ekremekum indellahi etkakum.[2]”

Časni Poslanik je rekao: “O ljudi! Svi ste vi od istog oca i majke i imate istog Gospodara. Svi ste vi djeca Ademova, a Adem je stvoren od zemlje. Arap nema nikakve prednosti nad ne-Arapom; jedini razlog prednosti jednih nad drugima je suzdržanost i bogobojaznost.”

Salman Farisi je, tragajući za Istinom, došao do takvog stepena da je vrijedni Poslanik za njega rekao: “Salmānu minna ehlu-l bejt.” [Salman pripada našoj obitelji].

Prema tome, oni koji podliježu šejtanskim spletkama– pa svoju dušu raduju time što im se ime nalazi među imenima prijatelja Alija ibn Ebu Taliba i koji umišljaju da su, u njegovom okrilju, ili da će od sredstava koja su bespravno stekli, ili ih u toku života nisu trošili tamo gdje ih je trebalo trošiti, moći dati veliku svotu novca održavateljima časnih mjesta kako bi im dopustili da ih se sahrani u blizini grobnica Božijih prijatelja, pa da se na taj način meleci ne usude da im priđu radi kažnjavanja – treba da znaju da prave veliku grješku i da su im oči zasjenjene koprenom nemarnosti. Jednog će dana otvoriti oči i sebe naći usred nepodnošljive kazne Božije i postati toliko razočarani i rastuženi da bi na hiljade puta poželjeli da umru, samo kad bi se moglo umrijeti. Zato je potrebno da se još danas probude iz sna i da se Bogu vrate, pokaju i nadoknade ono što su upropastili. We enzirhum jewme-l-hasreti iz qudije-l-amru we hum fi gafletin we hum la ju'minūn.[3]

Sa stanovišta Kur'ana Časnog, kao i sa stanovišta islamskih predanja, potpuno je jasno da će griješnika Bog kazniti, pa makar bio i musliman. Stiče se dojam da će musliman koji je griješio, na kraju ipak biti spašen Džehennema, s tim što je moguće da se to njegovo spasenje dogodi tek nakon dugih godina trpljenja i kušanja bolne kazne. Jedni će svoje grijehe brisati putem teškog umiranja; drugi će se zabaviti svojim grijesima putem ahiretskih patnji u svijetu berzaha, a treći će biti kažnjeni težinom i žestinom događanja na Sudnjem danu, dok će četvrti biti bačeni u Džehennem i dugi niz godina ostati u njemu. To na osnovu tumačenja časnog ajeta: Lābisine fihā ahqābā,[4] gdje se od šestog imama hazreti Džafera Sadika prenosi da je rekao da se ovaj ajet odnosi na one koji će se spasiti Vatre.[5]

Ovdje ćemo sada navesti nekoliko primjera iz predanja koja govore o patnjama na samrti i nakon nje. Možda nam oni budu opomena i pripreme nas za strašne i opasne prolaze kroz koje nam valja proći.

1) Šejh Kulejni od imama Sadika prenosi jedan događaj kada su imama Alija zaboljele oči; u to ga je posjetio Božiji Poslanik i našao ga gdje jauče od bola pa mu rekao: “Da li je taj jauk zbog panike i nestrpljivosti, ili zbog žestine bola?” Imam Ali je na to rekao: “O Božiji Poslaniče, do sada nisam nikada imao teže bolove.” Časni Poslanik mu je onda ispričao teški i strahoviti proces čupanja duše nevjerniku. Kad je hazreti Ali ovo čuo, ustao je pa sjeo i onda rekao: “O Allahov Poslaniče, ponovi mi to što si rekao jer mi je ono pomoglo da zaboravim svoj bol.” A onda je dodao: “O Božiji Poslaniče, da li će ikome iz tvoga Ummeta biti tako čupana duša?” Poslanik je odgovorio: “Naravno, vladar koji čini zlo i osoba koja bespravno jede imovinu siročeta, te osoba koja bude lažno svjedočila.”[6]

2) Šejh Sadūk, u knjizi Men la jahduruhu-l-faqih, prenosi kako je Abu Zarr Gaffāri, kad mu je sin umro, stao pored njegovog mezara pa mu se onda, stavivši ruku na nj, obratio riječima: “Neka ti se Bog smiluje; ti si prema meni zaista bio dobar i sada kad sam te izgubio zadovoljan sam tobom. Tako mi Boga ne bojim se što sam te izgubio, od mene se ustvari ništa nije umanjilo i ja sem Boga nikoga drugoga ne trebujem i da nije bilo bojazni od propitivanja, poželio bih da sam ja na mjesto tebe preselio, ali želim da nadoknadim što sam propustio i da se za Onaj svijet pripremim i uistinu me je briga za tobom zadržala od žaljenja za tobom (tj. sve se brinem da učinim nešto što će ti biti korisno pa mi ne ostaje vremena da žalim za rastankom s tobom). Kunem se Bogom da ne plačem što si od mene odvojen već plačem zbog brige za tvoje stanje i šta te je snašlo? Kamo sreće da znam šta si rekao i šta je tebi rečeno? Bože moj, ona prava koja si Ti mome sinu naložio u vezi mene ja opraštam, zato mu i Ti Svoja prava oprosti, jer si Ti dostojniji časti i darežljivosti.”[7]

3) Imam Sadik prenosi da je časni Poslanik rekao: “Ahiretska kazna je otkup za grijehe vjernika.”[8]

4) Ali ibn Ibrahim u komentaru na ajet: We min werā'ihim berzahun ila jewmin jub'asūn,[9] od imama Sadika prenosi slijedeće tumačenje: “Tako mi Boga za vas sam zabrinut samo za razdoblje berzahskog života, ali kad stvar bude nama prepuštena onda smo vam mi prječi.”[10] 

To znači da je posredovanje moguće samo nakon berzahskog života. Općenito, kazne za grijehe se, poput laganja, ogovaranja, klevetanja, izdajstva, zločinaštva, bespravnog korišćenja tuđe imovine, pijenja alkohola, kockanja, tračanja, psovanja, napuštanja molitve i posta, napuštanja hodočašća i borbe i sl, u samom Kur'anu i vjerodostojnim predanjima spominju nebrojeno mnogo puta. Niti jedna od tih kazni nije specifična samo za nevjernike ili muslimane neši'ije. U predanjima o mi'rādžu nailazimo na brojne primjere u kojima časni Poslanik kaže: “Vidio sam razne skupine ljudi iz svoga Ummeta, što žena što muškaraca, gdje trpe različita stanja patnje i to zbog različitih grijeha.”

Izvor: Murteza Mutahari, Božija pravda, Fondacija "Mulla Sadra, Sarajevo, 2006., sa prezijskog preveo: Mirsad Hadžajlić

[1] Ibrahim, 36

[2] Al – Hudžurāt, 13

[3] Merjem, 39

[4] An – Naba', 23

[5] Biharu-l-anwār, tom 3, str. 276 – 277

[6] Menāzilu-l-āhire, Muhammed Qomi, izdanje Islamije, str. 5 i 6

[7] Menāzilu-l-āhire, str. 24 i 25

[8] Bihāru-l-anwār, izdanje Kompani, tom 3, str. 153

[9] Al – Mu'minun, 100

[10] Bihāru-l-anwār, izdanje Kompani, tom 3, str. 151

Zadnji put promijenjen: Četvrtak, 20 Mart 2014 13:30
×

Log in