Logo
Printaj ovu stranu

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
O ljudskoj snazi

O ljudskoj snazi

Časni Poslanik je rekao: “Traženje halal-imetka obaveza je svakog muslimana i muslimanke.”[1]

“Ko bude jeo ono što zaradi trudom svojih ruku, bit će na Sudnjem danu među vjerovjesnicima i imat će njihovu nagradu.”[2]

“Nagrada čovjeku koji se trudi za (halal) opskrbu sebi i svojoj porodici je poput nagrade borcu na Božijem putu.”[3]

Upitaše: “Koja je opskrba najčistija?” Reče: “Opskrba koju čovjek stekne vlastitom rukom.”[4]

O životu i društvenom ponašanju hazreti Alija, a.s., rečeno je:

“Kada bi došao iz džihada, dao bi se na podučavanje ljudi i na presuđivanje u njihovim međusobnim sporovima, a kada bi to završio, onda bi se u svojoj bašči dao na poljoprivredne radove kao što su kopanje lopatom, pravljenje kanala i navodnjavanje, istovremeno čineći zikr.”[5] 

Ibn Abbas prenosi:

“Kada bi Allahov poslanik, s.a.v.a., vidio nekog čovjeka čija bi ga snaga i jačina zadivili, upitao bi ima li kakav zanat. Ako bi odgovorili da nema, Allahov poslanik bi kazao: ‘Pao je u mojim očima.’”

To znači da nezaposlen mladić nema vrijednosti u Poslanikovim očima.

Korištenje prirode

Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Ukoliko nastupi Sudnji dan, a neko od vas bude u ruci imao mladicu drveta i ako ostane vremena tek toliko da je zasadi, neka je zasadi.”[6]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Divan li je imetak hurmina palma! Onaj ko proda hurminu palmu i na njeno mjesto ne posadi drugu stabljiku, novac od onog stabla je poput pepela na vrhu uzvisine koji vihor u olujnom danu raznese.”[7]

Časni Poslanik, s.a.v.a., veli:

“Nema nijednog muslimana koji posadi voćku ili zasije usjev, pa iz njih budu jeli ljudi, ptice ili životinje, a da mu se to neće računati kao sadaka.”[8]

Hazreti Ali, a.s., je kazao:

“Ko imadne vodu i zemlju pa (ne iskoristi svoju snagu) i dalje bude siromašan – neka je prokletstvo Božije na njega.”[9]

Islam stavlja najveći naglasak na rad, trud i pokretanje točka ekonomije te ni u najtežim trenucima ne zaboravlja vrijednost privređivanja. Tako je Imam Sadik, a.s., kazao Hišamu:

“O Hišame, ni kada vidiš dvije vojske u redovima kako su se sukobile, nemoj prestajati tragati za opskrbom tog dana.”[10]

I pored svih ovih preporuka i ukazivanja na važnost bavljenja ekonomijom i privređivanjem ipak nigdje nije rečeno da ekonomija predstavlja temeljno načelo ljudske sreće. Jednostavno, nije joj dat značaj veći od onog stvarnog koji i zaslužuje. Dakle, sa stanovišta islama, stavljanje u promet ljudskih snaga i prirodnih resursa na privređivanje jeste samo jedna grana na stablu ljudske sreće, iako treba naglasiti da se radi o vrlo važnoj grani ljudske sreće. Ljudi koji vjeruju u prednost ekonomije u osiguravanju ljudske sreće nisu spoznali čovjeka. Štaviše, srozali su njegov ugled na nivo stroja ili sposobne životinje.

Mnogi ljudi i filozofi u prošlosti smatrali su da čovjekova sreća leži u sputavanju životinjskih nagona u njemu i gušenju njegovih putenih poriva. Ovakvo gledanje na sreću sve donedavno je bilo rašireno u Evropi i u Americi, a i sada ima značajan broj pristalica.

Isposništvo 

U kršćanskom svijetu mnogo je muškaraca i žena koji su se zaredili. Tako su se – ostavivši Ovaj svijet – udaljili od postojanih zakona stvaranja i ispravnog programa ljudske prirode, odnosno braka i seksualnih nagona. Ovakvo postupanje u njihovim očima i očima ostalih kršćana smatra se svetim i pohvalnim djelom. Oni misle da će se time osloboditi okova životinjskog i doseći čistu ljudskost, te da će se tako duhovno pročišćeni vinuti u nebeski svijet meleka. 

Većina filozofa i etičara prije Freuda osuđivala je nagone. Izravno ili posredno smatrali su ih činiocima koji povezuju čovjeka sa životinjskim odlikama i naglašeno su vjerovali da bilo koji vid civilizacije dolazi iz neprekidne borbe sa nagonima – koji su u njihovim očima imali status životinjskih duša. Drugim riječima, oni tvrde da su ljudski nagoni nepremostiva prepreka ljudskom napretku te se samo njihovim uklanjanjem može izgraditi jedno valjano ljudsko društvo.[11]

Međutim, životinjski nagoni i tjelesni porivi položeni su i usađeni u samu ljudsku bit. Uzvišeni Allah je čovjeka stvorio upravo sa ovim nagonima. A sve ono što je Veliki Stvoritelj ugradio u čovjeka – sigurno je dobro i korisno za njega.

Realnosti okrenuti islam, koji istinu smatra osnovom ljudske sreće i uzima u obzir sve realnosti iskonske ljudske prirode, uz jedan naglašen i ispravan program preporučuje muslimanima zadovoljavanje tjelesnih nagona i iskorištavanje poriva strasti. Islam uzdržavanje od braka smatra pokuđenim djelom te vjeruje da celibat predstavlja opasan društveni fenomen. Časni Poslanik, s.a.v.a., je kazao:

“Najgori u mom ummetu su mladi bez bračnog partnera.”[12]

Neoženjen čovjek po imenu Akaf našao se jednog dana pred Poslanikom. Nakon što ga je Poslanik, s.a.v.a., propitao o zdravstvenom i materijalnom stanju te dobio potvrdne odgovore, izravno mu je kazao:

“Oženi se ili ćeš biti smatran grješnikom.”[13]

Sa zapadnog stanovišta, asketizam i odbacivanje Ovog svijeta su poželjni i ispravni, dok je u islamu stvar upravo suprotna. Ne samo da se celibat i asketizam ne smatraju svetim i pohvalnim, već se tretiraju kao okretanje leđa sunnetu Božijeg poslanika i skretanje s Pravog puta iskonske prirode. Časni Poslanik, s.a.v.a., je kazao:

“Brak je moj sunnet, pa ko se ustegne od moga sunneta – nije od mene.”[14]

Iako je u Kur'anu i hadisima Poslanika, s.a.v.a., i Ehli-bejta, a.s., jako naglašena obaveza ženidbe i zadovoljavanja seksualnih nagona, upražnjavanje strasti nikada nije postavljeno kao temeljni stub ljudske sreće, već samo kao jedna u mnoštvu grana stabla sreće.

Ostvarivanje užitaka

Po Freudovim riječima, seksualni nagoni javljaju se u čovjeku u različitim obličjima, te je užitak ustvari zadovoljavanje seksualnih nagona u raznolikim oblicima. Drugi pak kažu da u čovjeku obitavaju nezavisni i raznoliki nagoni – pored onih seksualnih – pri čemu je zadovoljavanje bilo kojeg od njih prijatno i donosi užitak. U svakom slučaju, sasvim je jasno da čovjek stavljanjem bilo kojeg nagona i poriva u opticaj doživljava stanoviti užitak i upravo je taj osjećaj užitka zagrijavao čovječanstvo te uzbuđivao i pokretao ljude. U današnjem svijetu uživanje i priskrbljivanje užitka predstavlja najvažniji cilj u životu. Značajan dio svih djelatnosti civiliziranog svijeta počiva upravo na ovom načelu, tako da neki danas misle da čovjek i nema drugog savršenstva do potpunog zadovoljavanja svojih nagona i strasti.

Nažalost, ovaj svijet prirode je tako ustrojen da su žaoka i med, užitak i patnja međusobno tako isprepleteni i spregnuti da se na putu dostizanja užitka uglavnom suočavamo sa patnjama i bolima i to je samo po sebi uzrok nezadovoljstva i ograničenja ljudi. 

Naravno, neograničeno zadovoljavanje svih želja i nagonskih sklonosti donosi užitak, ali to je uglavnom praćeno patnjama koje su posljedica svijeta suprotstavljenosti i lošeg ponašanja. Prema tome, življenje poput životinje, koja je čak i slobodna, ne donosi sreću. Zato su neki filozofi i etičari davali prednost tome da svoje razmišljanje usmjere na pronalaženje metoda kojima se ublažavaju boli i patnje, pa su u svojim naučavanjima došli do sljedećeg zaključka: Budući da je svaka patnja proizvod neke vrste percepcije, treba poduzeti sve napore da bi se iskorijenili ili oslabili fizički i duhovni uzroci koji uzrokuju takve percepcije – a prvo takvo sredstvo koje čovjeku stoji na raspolaganju jeste alkohol ili druga opojna sredstva.[15]

Unatoč svim teškoćama koje se javljaju na putu dostizanja užitka, čovjek ne posustaje i neprestano teži ispunjenju zahtjeva svojih nagona.

Ne samo da se islam ne protivi zadovoljavanju prohtjeva i uživanju – koji su svojevrsni iskonski nagon – već ih smatra dijelom čovjekove sreće i radosti, s tim da islam u ovom pogledu ima potpuno ispravnu mjeru i procjenu. Udovoljavanje nagonima i privlačenje užitaka prihvatljivo je sve dok ne postane nesreća, dok ne uništi temelje ljudske sreće i dok ne dovede društvo u grijehe i nečistoću.

Međutim, ljudi ni u jednom društvu nemaju apsolutnu slobodu zadovoljavanja svojih nagona. Izuzmemo li prirodne prepreke na putu užicima, ukoliko se pretpostavi da će njihovo zadovoljavanje doći u sukob sa sigurnošću i slobodom zajednice, tu počinju granice zabrane. Islam je, međutim, osim zabrana onih užitaka koje je uveo moderni svijet, također uveo i zabrane onih užitaka koji su u sukobu sa načelima vjerovanja, bogobojaznosti i moralnim osobinama čovjeka. Sve one užitke koji ne uzrokuju materijalnu i duhovnu štetu – poput lijepe žene, ukusne hrane, prijatne odjeće, prostrane kuće, dobrog prevoznog sredstva, materijalnog blagostanja, lijepih prizora prirode i desetina drugih stvari koje su osnova užitka i sredstvo zadovoljavanja životinjskih nagona – islam je dozvolio. I ne samo da ih je dozvolio, već ih smatra dijelovima ljudske sreće i dobrobiti. Kao primjer, ovdje iznosimo nekoliko ajeta i hadisa:

 يَا بَنِي آدَمَ خُذُوا زِينَتَكُمْ عِندَ كُلِّ مَسْجِدٍ وَكُلُوا وَاشْرَبُوا وَلَا تُسْرِفُوا ۚ إِنَّهُ لَا يُحِبُّ الْمُسْرِفِينَ

O sinovi Ademovi, nagizdajte se kad god namaz obavljate. Jedite i pijte, ali ne pretjerujte. Doista Allah ne voli one koji pretjeruju.[16]

قُلْ مَنْ حَرَّمَ زِينَةَ اللَّـهِ الَّتِي أَخْرَجَ لِعِبَادِهِ وَالطَّيِّبَاتِ مِنَ الرِّزْقِ ۚ 

Ti upitaj: “Ko je zabranio Allahove ukrase koje je On stvorio za Svoje robove, i lijepa jela iz opskrbe?!”[17]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Najbolje žene moga ummeta su one najljepših lica, a najmanjeg mehra.”[18]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Zaista u sreću muslimana spada to da ima dijete koje liči na njega, zatim da ima prijatnu ženu sa vjerom, dobru jahalicu i prostranu kuću.”[19]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je kazao:

“Četiri stvari čovjeka čine sretnim: dobri prijatelji, dobro dijete, poslušna žena i da opskrbu stiče u svome gradu.”[20]

Hazreti Sadik, a.s., je rekao:

“Tri stvari čovjeka čine sretnim: poslušna žena, dobro dijete i opskrba koja donosi blagostanje i spokoj njegovoj porodici.”[21]

Hazreti Sadik, a.s., je rekao:

“Čovjeka čini sretnim posjedovanje jahalice koja mu pomaže u obavljanju njegovih poslova i ispunjenju potreba njegovih prijatelja.”[22]

Hazreti Sadik, a.s., je kazao:

“Čovjeka čini sretnim i prostrana kuća.”[23]

Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Zaista čovjeka čini sretnim dobra žena, prostrana kuća, dobra jahalica, kao i dobro dijete.”[24]

Ravnoteža tijela i duše

Islam vodi računa o zadovoljavanju ljudskih nagona i uživanju u mjeri koja čovjeku donosi korist – štaviše, sve to smatra ogrankom čovjekove sreće – ali ne smatra da je užitak osnova i temelj te sreće. Čovjek koji sam sebe zatoči u okvire materijalnih užitaka i od života ne poznaje ništa drugo do odijevanje, pijenje i ispoljavanje životinjskih strasti – takav čovjek narušava zakon iskonske prirode i zaslužuje kaznu i patnju.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Ponašanje čovjeka koji od Allahovih blagodati kod sebe ne vidi ništa osim hrane, pića i odjeće, nedostatno je i kazna mu je blizu.”[25]

Po mišljenju našeg dragog Poslanika, s.a.v.a., čovjekova sreća sastoji se iz upotpunjenja i materijalnih i duhovnih dimenzija i zadovoljenja svih ljudskih i životinjskih prohtjeva. Pogriješio je onaj ko je u ime duhovnosti zanemario materijalne prohtjeve, kao i onaj ko je radi priskrbljivanja materijalnih užitaka izgubio duhovne dimenzije.

Hazreti Bakir, a.s., je rekao:

“Nije od nas ko ostavi Dunjaluk radi Ahireta, niti je od nas ko zapostavi Ahiret zbog Dunjaluka.”[26]

Očuvanje ravnoteže između tijela i duše predstavlja jednu od najvećih ljudskih pobjeda i sreću. Kada bi čisti Imami, a.s., kod svojih sljedbenika uočili krajnju posvećenost duhovnom ili materijalnom, brzo bi ih potrebnim upozorenjima uravnotežili i usmjerili na Pravi put.

Dva brata, Ala' ibn Zijad Harisi i Asim ibn Zijad, živjela su u Basri. Obojica su imali veliku naklonost prema hazreti Aliju, a.s. Ala' je bio skloniji dunjalučkim i materijalnim stvarima, dok je, nasuprot njemu, njegov brat okrenuo leđa Dunjaluku i više bio naklonjen duhovnosti, tako da je veći dio svoga vremena provodio u ibadetu i duhovnim razmišljanjima. Tako su obojica, na određen način, izašli izvan granica ispravnog i pravednog. Ala' se razbolio. U posjetu mu je došao hazreti Ali. Imamu je odmah privukao pažnju njegov raskošan život. Bilo je jasno da je Ala' u svom materijalnom životu mnogo pretjerivao. Hazreti Ali ga upozori: “O Ala', šta činiš, čemu sav ovaj raskoš?! Tebi više treba Ahiret i sredstva koja donose duhovnu sreću. Nastoj da na tome poradiš!” A potom mu je rekao: “Ipak, ukoliko budeš u izobilju da bi postigao duhovnu sreću, ako ti je namjera da ovim raskošnim životom dočekuješ goste, i ako je cilj ove raskoši i razvoja da širiš rodbinske veze i ispunjavaš prava drugih ljudi – onda ti nema prigovora. Ti si tim postupcima uložio trud na putu duhovne sreće i dostigao si Ahiret.”

Imam je ovim blagim i nježnim govorom dao potrebno upozorenje, a istovremeno je ukazao na mogući ispravni put u njegovim djelima te mu je obznanio da su poslovi Dunjaluka – koji su na tragu uspostavljanja rodbinskih veza i poštovanja gostiju – istovjetni Ahiretu i duhovnosti. A onda mu se Ala', bez osvrta na ono što je rekao, obratio sljedećim riječima:

“O Vladaru pravovjernih, ja ti se žalim na svoga brata Asima ibn Zijada.” Imam upita: “A šta je on učinio?” Ala' reče: “On je obukao abaju i ostavio svoj dunjalučki život.”

Ovim je htio reći: Ako sam se ja pretjerano posvetio Dunjaluku i sebe odveo u krajnost te dobio tvoje kritike, moj brat je, nasuprot meni, pretjerao u duhovnom smislu, te je potpuno ostavio Ovaj svijet. Hazreti Ali, a.s., je naredio da ga dovedu. Kada je došao, Ali mu reče: “O neprijatelju svoje duše, upleo si se u svoje nastrane šejtanske misli. Zašto ne vodiš računa o svojoj ženi i djeci, zašto im se ne smiluješ? Ti si možda umislio da Uzvišeni Bog ne želi da se koristiš Njegovim halal-blagodatima? O ti kratke pameti, manji si od te svoje umišljenosti.”

Ovim mu je želio reći: Idi i započni običan život! Brini se o svojoj ženi i djeci, počni raditi i sticati opskrbu, počni se koristiti Božijim blagodatima!

Ove Alijeve riječi predstavljaju Poslanikov govor i Božiju naredbu. Njegovo naređenje je kategorično i mora se provesti. Obojica trebaju promijeniti svoje stavove i iz krajnosti se vratiti na pravac ravnoteže, da bi tako stekli sreću i stvarno zadovoljstvo. Međutim, jedna stvar se Asimu učini nerješivim čvorom. Naime, ukoliko vjera zahtijeva korištenje užitaka, lijepe odjeće, zašto onda sam hazreti Ali oblači grubu odjeću i jede tvrd hljeb? Nije se mogao suzdržati i upita:

“Zašto pored takvih riječi nosiš grubu odjeću i jedeš tvrd hljeb?” Hazreti Ali, a.s., mu odgovori: “Ja nisam kao ti. Božanski predvodnici istine imaju posebne obaveze. Uzvišeni ih je obavezao da usklade svoj život sa životom slabih i siromašnih ljudi, da u hrani i odjeći sa njima budu istovjetni i da siromaštvo i neimaština kod njih ne uzrokuju nezadovoljstvo kako ih to ne bi podstaklo na pobunu.”[27]

Eto, to bi bila vjerovanja ljudi u prošlosti i onih danas, kao i kratki pogled islama na sreću i ljudsko upotpunjenje.

Na kraju izlaganja neophodno je ukazati na to da se osnova čovjekove sreće ili nesreće oblikuje još u majčinom trbuhu. Na temelju islamskih hadisa i istraživanja učenjaka, maternica predstavlja izuzetno važno mjesto u ljudskoj sreći i nesreći. Budući da je u ovom mjesecu tema naših zanimanja odgoj djeteta, potrebno je da slušaocima budu data određena prethodna objašnjenja. Stoga, sa Božijom dozvolom, nastavljamo našu raspravu i govorimo o uticaju vremena provedenog unutar maternice na sreću i nesreću djeteta, nadajući se da će sve ovo biti korisno i svrsishodno.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 6.

[2] Isto.

[3] Mustedrek, sv. 2., str. 424.

[4] Mustedrek, sv. 2., str. 417.

[5] Isto.

[6] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 6.

[7] Mustedrek, sv. 2., str. 501.

[8] Musned Ahmed, sv. 6., str. 362;Tefsiru-l-Kurtubi,sv. 4., str. 36.

[9] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 19.

[10] Vesail,sv. 4., str. 101.

[11] Andišehaje Frojd, str. 50.

[12] Mustedrek,sv. 2., str. 351.

[13] Isto.

[14] Biharu-l-envar,sv. 100., str. 221; Fethu-l-bari,sv. 9., str. 97.

[15] Andišehaje Frojd, str. 108.

[16] El-A‘raf,31.

[17] El-A‘raf,32.

[18] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 55.

[19] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 55.

[20] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 51.

[21] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 55.

[22] Mekarimu-l-ahlak,str. 138.

[23] Mekarimu-l-ahlak,str. 65.

[24] Isto.

[25] Sefinetu-l-bihar,str. 464.

[26] Vesail,sv. 4., str. 106.

[27] Nehdžu-l-belaga,str. 344. 

Zadnji put promijenjen: Srijeda, 02 Mart 2016 15:09
Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini
[email protected]
Bihaćka 14, 71000 Sarajevo
Tel. 033 721-280 Fax: 033 721-281