Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Ehli-bejt

A A A
Individualne i društvene posljedice napuštanja odredbe naređivanja dobra i odvraćanja od zla

Individualne i društvene posljedice napuštanja odredbe naređivanja dobra i odvraćanja od zla

Objašnjenje iz Kur'ana

Kada Kur'an, govoreći o Izraelićanima (Beni Israil), dolazi do pitanja dužnosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla, navodi jedan slučaj u kojem je narod bio podijeljen u tri skupine.

  • Jedna je skupina bila neposlušna prema naredbama Boga Uzvišenoga i ravnodušna u pogledu vjerskih učenja i vjerozakona koji je hazreti Musa, a. s., donio.
  • Druga skupina vjernika prigovarala je i protestovala zbog ružnih i odvratnih djela koja se narodu čine i vršila dužnost odvraćanja od zla te ljude upozoravala na Božiju kaznu.
  • Postojala je i treća skupina, koja je bila neutralna. Niti je bila dio onih koji su kršili ili bili ravnodušni prema vjerozakonskim propisima, niti je, pak, stajala uz one koji su naređivali dobro i odvraćali od zla i odvratnosti. Štaviše, one koji su naređivali dobro i odvraćali od zla kritikovali su i korili smatrajući da od onoga što oni rade nema nikakve koristi. Razlog njihove kritike i korenja bilo je, kako su govorili: “Ovaj pokvareni, grešni narod, koji je neposlušan prema Božijim naredbama i koji je neupućen u vjerska učenja i vjerozakon, zasigurno će doživjeti Božiju kaznu ili će ga Bog Uzvišeni dovesti do propasti i uništiti ga.” Međutim, oni koji su naređivali dobro i odvraćali od zla ovoj skupini vjernika, koja je napuštala tu dužnost, odgovorili su sljedeće:
  1. Prema Bogu Uzvišenom svi smo vjerozakonski odgovorni i imamo Božansku zadaću.
  2. Nadamo se da će se ljudi vratiti bogobojaznosti i da će se kloniti grijeha.
  3. I vi imate odgovornost prema Bogu i vjersku obavezu, kako u tome da nama pomognete tako i da njih odvraćate.

Dakle, ovo je općedruštvena zadaća i svrha joj je očuvanje društva. Ne smijemo dozvoliti da svoju zakonsku i Božansku i ljudsku dužnost ne obavljamo pod pretpostavkom da će njih Bog Uzvišeni kazniti ili eventualno uništiti, jer i mi smo dio društva i nas se tiče – ono što je korisno i štetno za nas formira se u istom ovom društvu. To kako će Bog Uzvišeni prema njima postupiti, nije u našoj nadležnosti. Zato ste i vi odgovorni i treba da prestanete da šutite i budete pasivni, već da ovaj narod savjetujete, te da upozoravate na Božiju kaznu i odvraćate od neposlušnosti i buntovnosti prema Njegovim zapovijedima.

I šta se na kraju desilo?

وَ إِذْ قالَتْ أُمَّةٌ مِنْهُمْ لِمَ تَعِظُونَ قَوْماً اللَّهُ مُهْلِكُهُمْ أَوْ مُعَذِّبُهُمْ عَذاباً شَدِيداً قالُوا مَعْذِرَةً إِلى‌ رَبِّكُمْ وَ لَعَلَّهُمْ يَتَّقُونَ

A kad neki od njih rekoše: 'Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?' – oni odgovoriše: 'Da bismo se pred Gospodarom vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili.'[1]

A kada su oni koji su naređivali dobro i odvraćali od zla izvršili tu svoju obavezu, ali u praksi im nije pomogla ni ona skupina vjernika, a niti su prijestupnici, kršitelji Božijih ograničenja i prava Božijih robova digli ruke od svojih ružnih djela i pokvarenog ponašanja, stigla je Božija kazna.[2]

Na koncu, spašena je bila samo ona skupina koja je izvršila svoju zadaću i koja je naređivala da se čina dobra djela i odvraćala druge od činjenja zla i ružnih djela. A one druge dvije skupine, oni koji šutjeli i oni koji su nered činili, doživjeli su Božiju kaznu.

U ovim događajima, odnosno pričanjima, postoje neke stvari na koje treba obratiti pažnju i podrobno ih razmotriti.

  1. Ovo je jedan Božanski zakon i važeća tradicija u procesu stvaranja i stoga nije specifična za jedan određeni narod.
  2. Kur'an je one koji su šutjeli i koji su napuštali naređivanje dobra i odvraćanje od zla zajedno s prijestupnicima i grešnicima svrstao u istu skupinu kao saučesnike u nepravdi i devijaciji od Božijih ograničenja, te ih kaznio istom onom kaznom koju su doživjeli ti zločinci.
  3. U slučaju nemogućnosti vršenja dužnosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla treba se udaljiti iz društva grešnika i pokazati im na djelu da se ne slažemo i odričemo njihovih djela i načina razmišljanja. Mnoštvo je ajeta i predaja o ovoj temi, koje nema potrebe da spominjemo.
  4. Naredni ajeti kazuju da Bog previđa grijehe, ali ako dođe do pretjerivanja u činjenju grijeha ili šutnje naspram grešnika, Bog Uzvišeni, Koji je u zasjedi, neće dozvoliti da se putanja kojom ide kreacija promijeni, već će poslati kaznu neposlušnicima prema Njegovim naredbama i onima koji napuštaju dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla.

Riječi Imama Husejna, mir neka je na njega

Hazreti Husejn sin hazreti Alije, a. s., od početka svog putovanja i u toku puta kao i za vrijeme svoga boravka na prostoru Kerbele, pa čak i na sam dan Ašure i na bojnom polju, ni na trenutak nije dizao ruke od traženja boljitka i upute za ummet na Put istine, Kur'ana i sunneta Poslanika, s. a. v. a., te je konstantno svoje saputnike, ali i svoje protivnike i one koji su bili neutralni pozivao Božijoj Knjizi i sunnetu Božijeg Poslanika, savjetovao ljude, dobro im želio, ali istovremeno ih odvraćao od Božije kazne i upozoravao ih na nju. Među tim njegovim riječima jeste i govor koji je održao kada se nalazio između svojih pomagača i protivničke vojske pod zapovjedništvom Hura ibn Jezida i kada im je rekao: “O ljudi, čujte ovaj govor koji dolazi od Božijeg Poslanika, s. a. v. a., a u kojem je rekao:

مَنْ رَأى سُلْطاناً جائِراً مُسْتَحِلاًّ لِحُرُمِ اللهِ، ناکِثاً لِعَهْدِ اللهِ، مُخالِفاً لِسُنَّةِ رَسُولِ اللهِ، یَعْمَلُ فِی عِبادِاللهِ بِالاِثْمِ وَ الْعُدْوانِ فَلَمْ یُغَیِّرْ عَلَیْهِ بِفِعْل، وَ لاَ قَوْل، کانَ حَقّاً عَلَى اللهِ أَنْ یُدْخِلَهُ مَدْخَلَهُ[3]

'Ako neka osoba, skupina ili društvo vidi da neki vladar društvom zavlada na osnovu nasilja i zločina i da ono što je Bog zabranio dozvoljava – bilo u oblasti misli ili djela – ako vidi da je Božiju odredbu ostavio po strani i da je prema njoj ravnodušan, a druge ne poziva na činjenje dobra i krši sunnet Božijeg Poslanika, s. a. v. a., ali i pored svega toga u tom narodu ne nađe one koji se bore protiv njegovog zločina na riječi i djelu, Bog se obavezao da će tu osobu, taj narod i to društvo pogoditi istom onom sudbinom koju će taj nepravednik, taj vladar i zločinac doživjeti.'” To jeste, sa stanovišta Kur'ana i sunneta Poslanika i Imama Ehli-bejta, a. s., i štaviše, iz perspektive razumske logike,“onaj prema kome se nepravda čini”, ali svojim mislima, djelom i ponašanjem to zlo i nepravdu prihvata i protiv nje ne protestuje, s “nepravednikom” se nalazi na istoj strani i doživljavaju istu sudbinu. Ne kaže li Kur'an:

وَ لا تَرْكَنُوا إِلَى الَّذِينَ ظَلَمُوا فَتَمَسَّكُمُ النَّارُ وَ ما لَكُمْ مِنْ دُونِ اللَّهِ مِنْ أَوْلِياءَ ثُمَّ لا تُنْصَرُونَ

I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći![4]

Allame Tabatabai, milost njegovoj duši, u komentaru na ovaj ajet kaže: “Oslanjanje na zločince predstavlja jednu vrstu pouzdanja koja je posljedica i koja proistječe iz sklonosti i afiniteta prema njima, neovisno o tome da li je ovo oslanjanje i pouzdanje u pogledu same vjere kao, naprimjer, kada zločinci govore u prilog nekim vjerskim istinama koje njima koriste, ali prešute ono što je protiv njih i ne spominju to niti otkrivaju, bilo da se ovo pouzdanje i oslanjanje odnosi na vjerski život, kao kada se zločincima dopusti da se upliću u upravljanje vjerskom zajednicom onako kako im je volja i preuzmu u svoje ruke starješinstvo nad zajednicom ili im pokazuju simpatije i te simpatije završe njihovim miješanjem i povezivanjem tako da te veze i prijateljstva ostave pogubne učinke na život muslimana na društvenom ili individualnom planu.”[5]

A zatim nastavlja svoje izlaganje i kaže: “Ukratko rečeno, ova vrsta oslanjanja i pouzdanja znači da se ljudi po pitanju vjere i vjerskog života toliko približe zločincima tako da to približavanje bude uzrok zajedništva s njima, pouzdanja i oslanjanja na njih i da vjeru Božiju, odnosno vjerski život, spriječi u nezavisnom djelovanju i da mu oduzmu onu izvornu iskrenost i čistotu. Jasno je da će rezultat ovog čina biti taj da se na put Istine prolazi putem laži i neistine, odnosno, da se Istina oživotvori putem oživotvorenja laži i neistine. A to je zapravo smrt za Istinu.”

Imam Husejn, a. s., i ovi ajeti

Nisu li ovaj govor hazreti Husejna sina Alijinog, a. s., i ona predaja koja se prenosi od Božijeg Poslanika, s. a. v. a., direktna interpretacija ovog ajeta? U tom će slučaju takve osobe, učenjaci, države i vjernici  izgubiti Božiju podršku i neće imati pomoć i podršku jer je to univerzalan i potpuno jasan Božiji zakon.

Upravo je radi čuvanja ovih objavljenih učenja, kur'anskih ajeta i sunneta Božijeg Poslanika, s. a. v. a., hazreti Husejn, a. s., protestovao:

ألا تَرَونَ أنِ الحَق لا يُعمَلُ بِه

  • Zar zaista ne vidite i zar niste svjedoci da je “istina” u društvu napuštena i da se ne postupa u skladu s njom i da je zapostavljena?

وأنِ الباطل لا يُتناهى عنه

  • Zar zaista niste upućeni u tok širenja laži i neistine i ništa ne činite da to zaustavite?

لِيَرغَبِ المؤمن في لقاء الله مُحِقاً

  • Zar ne vidite da vjerniku ne preostaje ništa drugo osim želje i htijenja da ide ususret svome Gospodaru?[6]

Dakle, treba ustati protiv ovakvih kretanja u društvu u odbranu Istine i požuriti njenoj podršci i naspram korupcije, širenja neistine te prohtjeva i nagona koji su u suprotnosti s Bogom. Treba ustati i boriti se sve dok  se, ili počne postupati u skladu s Istinom i laž i neistina nestane, odnosno, sve dok se povuče i prestane se širiti, ili tražiti susret s Bogom Uzvišenim.

Teškoće su ključ do olakšanja

S kur'anskoga stanovišta i logike hazreti Imama Husejna, a. s., teškoće, nedaće i pritisci zapravo su most do rješenja i olakšanja. U teškoćama jača nada u pobjedu, zato se kaže da su poteškoće faktor želje i sklonosti ka šehadetu i susretu s Gospodarom svjetova.

Sažetak predavanja:

  1. Ljudi koji napuštaju naređivanje dobra i odvraćanje od zla u pogledu grešnosti i materijalnih i duhovnih učinaka toga, jednako su krivi kao i oni koji čine grijeh, kako na ovom svijetu tako i u budućem.
  2. Izraelićana je bilo tri skupine, i to: oni koji su ogrezli u griješenju i kršenju Božijih naredbi, druga skupina bili su oni koji su napuštali dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla i treća skupina bili su oni koji su vršili ovu dužnost.
  3. Božija kazna stigla je prvu i drugu skupinu, dok je treća skupina spašena.
  4. Odgovor onih koji su naređivali dobro onima koji su im prigovarali i koji su šutjeli i napuštali tu dužnost sastojala se u tome da su rekli: Mi, kao prvo, izvršavamo svoju zadaću prema Bogu Uzvišenom, drugo, i vi ste u pogledu ove Božanske i ljudske obaveze odgovorni, i treće, možda naša aktivnost bude imala učinka i ljudi se vrate pobožnosti i bogobojaznosti. Prema tome, to da li će ih Bog kazniti ili ne, ne negira našu zadaću i odgovornost.
  5. Hazreti Imam Husejn, a. s., ukazuje na ovaj kur'anski sud i zakonitost stvaranja gdje Poslanik Islama, s. a. v. a., one koji šute naspram nepravednika, smatra jednako odgovornim za krivična djela i podjednako podložnim kazni na ovom i budućem svijetu.
  6. Borba protiv zločinaca nekad se vrši jezikom, a nekad djelom i ozbiljnim sukobom.
  7. Oslanjanje i pouzdanje, te iskazivanje simpatija i prijateljevanje s nepravednicima dovodi do toga da Bog uskrati Svoju podršku vjernicima i izvede ih iz Svog starateljstva i Svoje upute.
  8. Sa stanovišta Allamea Tabatabaija, oslanjanje i pouzdanje u zločince sastoji se u sljedećem:
  9. Pouzdanje u pogledu same vjere, kao kada se neki dijelovi vjerskih učenja, koja su u korist zločincima, objelodanjuju, a ostalo zanemaruje.
  10. Dozvoljavanje zločincima da upravljaju poslovima muslimana.
  11. Ovo pouzdanje dovedi do toga da posredstvom njih dođe do loših i kobnih posljedica u upravljanju društvom i pojedincima.
  12. Ovaj sud Imam Husejn, a. s., smatra jednim univerzalnim i trajnim zakonom koji vrijedi u svim vremenima i svim društvima.
  13. Svjedočenje napuštanja i zapostavljanja Istine te širenja laži i neistine za čovjeka vjernika u Boga ne može se usporediti ni sa čim, osim s borbom koja okončava davanjem života i šehadetom na tom putu.
  14. Teškoće i nedaće – bilo one individualne ili društvene – jesu ključ za olakšanje i prolaz do udobnosti i spokoja. Stoga vjernik u vremenu teškoća ima više nade u Božiju milost nego u vremenu blagostanja. Na osnovu ovoga, čovjek vjernik treba znati da prema društvu i vjerskim učenjima i pred Bogom ima odgovornost i dužnost koju treba da obavlja. Bude li šutio, bit će među zalutalima zajedno sa zločincima, kako u pogledu ovosvjetskih i materijalnih učinaka te stranputice tako i u pogledu njenih posljedica u budućem svijetu, odnosno Božije kazne, kao i u pogledu izlaska iz okrilja Božije pažnje i starateljstva te ulaska u domenu vladavine sotone.

Ovo su, dakle, nedvosmislene zakonitosti stvaranja i potpuno jasna učenja Objave i vjerovjesništva.

prof. Akbar Eydi

[1] Al-A’raf / Bedemi, 164.

[2] I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, (Al-An’am / Stoka, 44)

[3] Tarikh, Taberi, tom 5, str. 403.

[4] Hud, 113.

[5] Al-Mizan, tom 11, str. 67. Tumačenje spomenutog ajeta.

[6] Tuhaf al-‘Ukul, tom 1, str. 245.

Zadnji put promijenjen: Srijeda, 18 Avgust 2021 11:56
×

Log in