Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Ehli-bejt

A A A
Neophodne osnove i načela pravilnog razumijevanja principa naređivanja dobra i zabranjivanja zla

Neophodne osnove i načela pravilnog razumijevanja principa naređivanja dobra i zabranjivanja zla

 ادْعُ إِلى‌ سَبِيلِ رَبِّكَ بِالْحِكْمَةِ وَ الْمَوْعِظَةِ الْحَسَنَةِ وَ جادِلْهُمْ بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ  

Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu. (An-Nahl / Pčela, 125)

Pozivanje Bogu i vjerovanje u Boga Jednoga (tevhid) te negacija mnoštva bogova (širka) i praznovjerja ustvari znači pozivanje ljudi na put pravilnog znanja i spoznaje. To je poziv urođenoj ljudskoj prirodi (fitretu) i humanosti te uzvišenim i svetim ljudskim vrijednostima. 

Ljudski život oslanja se na temelje znanja i razuma 

Između svih ostalih bića i raznovrsnih stvorenja Boga Svevišnjega, samo se ljudski život, ljudski razvoj i životna putanja temelje na znanju, spoznaji i intelektualnoj aktivnosti. Ovo je zapravo aksiom koji određuje čovjekovo stanje napredovanja ili nazadovanja. Ako čovjeku oduzmemo spoznajnu i intelektualnu aktivnost, onda se više ni po čemu neće razlikovati od ostalih bića na Zemlji, neživih ili živih, biljaka i životinja. Također, ovaj je aksiom uporište za kriterij po kojem je čovjek obavezan i po kojem bira svoju putanju na raskrsnicama života. Prema tome, da u ljudskom društvu i u svakoj osobi ne postoji kapacitet uma i mišljenja, onda ne bi bilo ni obaveze niti izbora i, posljedično tome, ne bi bilo ni razvoja i usavršavanja niti zaostalosti i nazadovanja.      

Tri su stuba na kojima se temelji kur'anski poziv Bogu Uzvišenom:

1. Mudrost

To jeste, pronalaženje istine kroz znanje, razumijevanje i spoznaju.

2. Lijep savjet

To jeste, predstavljanje istine tako da se u srcu osobe kojoj se obraća probudi blagost i profinjenost.

3. Najljepši način rasprave

To znači davanje odgovora na pitanje koje neko postavi kao i na oštru kritiku oponenta najboljom metodom i stilom.

Objašnjenje ovih triju stvari sastoji se u sljedećem:

Mudrost u pozivanju odnosi se na oblast razvijenog mišljenja, razuma i spoznaje, gdje je glavni instrument logička demonstracija i dokaz razuma, to jeste, na oblast gdje se uvjerenje zasniva na stvarnoj nauci i samoj zbilji. Stoga je Kur'an Časni ovu metodu ustanovio za one koji imaju preciznost u razumijevanju i dubinu u znanju i čije se duše podređuju isključivo demonstraciji uma. Lijep savjet primjenjuje se u oblasti u kojoj vlada svijet “srca”, “osjećanja” i “emocija”. Tu su riječi poziva takve da slušanje takvih riječi ljudsko srce čini blagim i osjetljivim te ga čini spremnim i nestrpljivim da krene ka popravljanju svoga stanja. 

Poučne priče, pohvalna djela ranijih generacija, historijske promjene, životne sudbine nasilnika i pobožnih ljudi i tome slično, ljudska srca, koja su stjecišta ljudskih osjećanja i emocija, čini spremnim za prijem istine i korisnih riječi upute.

Najljepši način rasprave jeste odvraćanje sagovornika i oponenta od motiva njegova protivljenja i to demonstracijom istine. Dakle, cilj polemike i rasprave nije to da se sagovornik po svaku cijenu porazi. Cilj je, zapravo, prosvjeta i uputa, s tim da se to postigne putem onoga u šta sagovornik već vjeruje, to jeste, putem stvari koje ili sam priznaje ili usvaja kao općeprihvaćena uvjerenja. Bog Uzvišeni objavio je dva ajeta o lijepom savjetu i raspravi i na taj način onome ko poziva Bogu dao do znanja da savjetodavac treba da to čini, kao prvo, tako da govori dobro, da se koristi lijepim riječima i da je umjeren u svojoj logici,[1] i kao drugo, da se sam ponaša u skladu s onim čemu poziva. Ako nije tako, onda je zatočen u svojoj proturječnosti između dva poziva, poziva riječju i poziva djelom, jer je  oboje u funkciji poziva. Ali ta proturječnost opovrgava i poništava utjecaj njegova poziva u cijelosti. Upravo je zato Kur'an davanje savjeta uvjetovao atributom “lijepog”, tj. savjetom koji izvire u srcu i pokazuje se na djelu. A ne svakakvim savjetom.

Također, u govoru pozivatelja mora se obratiti pažnja na kulturu izražavanja do te mjere da to privuče simpatije sagovornika i slušaoca, a ne da se samo formalno uljepša govor bez uviđanja neke istine. Dakle, u jednoj valjanoj polemici i praktičnom dijalogu poziva na put Istine, dvije stvari se obavezno moraju poštovati.

Kao prvo, ne koristiti se laži i neistinom – makar to sagovornik i prihvata kao nešto valjano – jer u tom slučaju nema nikakva dobra od te debate, čak i ako se njome uspije sagovornik uvjeriti da prihvati istinu, jer je u ovakvim okolnostima pored oživljene “istine” ponikla i “laž”. Ovakva situacija ne doprinosi cvjetanju vrtova Istine. Jeste da je određena mladica Istine dokazana i potvrđena, ali je pored nje ponikao i trn laži. Kao drugo, obavezno se mora izbjegavati upotreba ružnih izraza, grubih riječi i uvreda na račun onoga što sagovornik drži svetim. U protivnom, sagovornik će se uzrujati i neće biti spreman da prihvati istinu. S druge strane, jedno lažno sredstvo nikad neće biti u stanju čovjeka dovesti do istinitog cilja i pravog odredišta. Stoga je za raspravu postavljen uvjet da se vodi “na najljepši način”. Dakle, ne samo na “lijep način” već bolje od toga, to jeste, na način koji posjeduje dvije “ljepote”.

Poruka ove kur'anske metode:

Stvarna poruka ovog stila pozivanja Bogu Uzvišenome jeste ta da “bogosluženje” i “poziv u bogosluženje” nisu bezuvjetni, već je vrijedno ono vjerovanje  Bogu (tevhid) i bogosluženje koje je rezultat razumske demonstracije ili lijepog savjeta i u kojem je duša vjernika cijelim svojim bićem povjerovala Bogu Jednome i to usvojila. S druge strane, kod poziva Bogu, sredstva pozivanja i upućivanja moraju biti zasnovana na principu da su sama “istinita”, jer je zbilja “istinske upute” takva da ni u kom slučaju ne daje mogućnost pronalaženja puta do nje putem lažnog sredstva upute. Čista istina jeste samo istina i ništa drugo.

Ibn Sinaove riječi:

U devetom poglavlju Ibn Sinaovog djela Maqamatu al-Arifin nalazimo njegove veoma pronicljive i dragocjene riječi, gdje kaže:

Veličanstvo prijestolja Boga Istine u nebeskom carstvu dostojanstvenije je od toga da svaki prolaznik može da mu pristupi ili da je svako u stanju da se o njegovom uzvišenom položaju obavijesti. Da, tačno je! Uvijek je kroz historiju bilo istaknutih, duševno pročišćenih i ljudi udaljenih od svih vrsta zaraza u vjerovanju, moralu i ponašanju, koji su pronalazili put do tog uzvišenog položaja onako kako je to izraženo u ajetima Časnog Kur'ana:

فَلَمَّا قَضَىٰ مُوسَى الْأَجَلَ وَسَارَ بِأَهْلِهِ آنَسَ مِن جَانِبِ الطُّورِ نَارًا قَالَ لِأَهْلِهِ امْكُثُوا إِنِّي آنَسْتُ نَارًا لَّعَلِّي آتِيكُم مِّنْهَا بِخَبَرٍ أَوْ جَذْوَةٍ مِّنَ النَّارِ لَعَلَّكُمْ تَصْطَلُونَ

I kad Musa ispuni ugovoreni rok i krenu sa čeljadi svojom, on ugleda vatru na jednoj strani brda. 'Pričekajte!' – reče čeljadi svojoj – 'vidio sam vatru, možda ću vam od nje kakvu vijest donijeti, ili zapaljenu glavnju, da se ogrijete.' (Al-Qasas, 29).[2]

Dakle, ti upućeni i Bogom odgajani pojedinci među ljudima potrebni su da ovoj karavani ljudskog roda, koja je izgubila put sreće, donesu uputu, svjetlost, baklju i blistavu svjetiljku prema kojoj će se drugi orijentisati i svoj pravac pamtiti. Potom Ibn Sina nastavlja i kaže da će ove istine o kojima govori u knjizi i koje su izvedene na osnovu izričitih iskaza logičkih demonstracija i kur'anskih istina, zasigurno  neznalicama biti predmet za zbijanje šale, ali da će ljudima koji tragaju za svojim putem sreće i usavršavanja predstavljati pouke o istinama čije postojanje sada s dodatnom sigurnošću potvrđuju. Prema tome, ako se nekoj osobi ili osobama pokazatelji puta Istine i ljudske upute ne dopadaju i ako im se ne raduju, onda neka za to sami krive sebe, svoju uskogrudnost i nerazumnost i nelogičnost.

I neka se žaloste zbog toga što nisu kompetentni da shvate ova Božanska učenja. Sistem kreacije svijeta svakom je darovao mjeru prijemljivosti blagodati. A Božiji zakon i tradicija stvaranja obznanjeni su jezikom vjerozakona (šerijata) i svetog zakonodavca i časni Božji Poslanik u vezi s tim je rekao da svako ponaosob zaslužuje i ima kompetencije za ono za šta je stvoren.

Prema tome, i za percepciju istina Upute potrebna je kompetentna supstanca i lijepo uređena duša koja je spremna na ulaganje napora i vjerozakonito odricanje kako bi mogla usvojiti te istine.

Objašnjenje:

Tačno je da ove Ibn Sinaove riječi  govore o samim učenjima o Bogu i o spoznaji vjere u Boga Jednoga (tevhid), ali predmet ovih riječi zapravo je jedna kur'anska zbilja koja podjednako prožima cijeli sadržaj vjerozakona (šerijata). Nebeska učenja i Božanske istine potječu s istog izvora i spuštene su s istog tog preuzvišenog Božanskog prijestolja. Ta učenja posjeduju istu tu čistotu, istinitost i svetost. Stoga za Kur'an Časni kaže:

إِنَّهُ لَقُرْآنٌ كَرِيمٌ، فِي كِتابٍ مَكْنُونٍ، لا يَمَسُّهُ إِلَّا الْمُطَهَّرُونَ، تَنْزِيلٌ مِنْ رَبِّ الْعالَمِينَ

on je, zaista, Kur'an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj – dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti, on je Objava od Gospodara svjetova. (Al-Waqi'a, 77–80)

Iz ovih postulata utvrđenih logičkom demonstracijom i kur'anskim istinama treba preuzeti poruku da je za razumijevanje vjerskih učenja i za shvatanje Božanskih Istina kao i za širenje i promovisanje tih svijetlih propisa potrebno poći od sebe. Prihvatiti istinu. S istinom i zbiljom upoznati se razumskom demonstracijom i kur'anskim učenjima i za njeno promovisanje koristiti se isključivo sredstvima istine.  Jer u protivnom, niti se došlo do istine niti je prenesena drugima. Ovo zapravo znači da je sadržaj vjere i vjerskih učenja sažet u urođenoj prirodi čovjeka, to jeste to da je čovjekova priroda i način njegova stvaranja takav da ne priznaje ništa drugo osim istinu i da ju ne može prenijeti na drugoga osim putem istine. O ovoj temi postoje ajeti, predaje, sadržaji u sunetu i siri kao i nedvosmisleni razumski argumenti, koji su toliko brojni i opširni da bi nas opširnije bavljenje njima potpuno udaljilo od cilja ovog izlaganja.

Sažetak predavanja:

  1. Pozivanje Bogu, jednoboštvu (tevhidu) i negacija mnogoboštva (širka) zapravo je pozivanje na put korektne nauke i spoznaje koja je u skladu s istinskim i prirodnim životom čovjeka.
  2. Savršen život i ljudska sreća temelje se na nauci i razumu, i to je najosnovnija odlika i potreba čovjeka u odnosu na sve druge vrste bića unutar stvorenog svijeta.
  3. Tema čovjekova napretka i sreće, odnosno nazatka i njegovih nedaća, odnosi se upravo na ovo pitanje.
  4. Pozivanje ljudi Bogu i vjerovanje u Boga Jednoga (tevhid) oslanja se na tri prirodno urođena i razumska stuba, a to su:
  5. Mudrost i put argumentacije i logičke demonstracije.
  6. Lijep savjet i utjecaj na dušu i srce kao središte emocija i osjećanja.
  7. Rasprava na najljepši način i davanje razumskog odgovora na temelju istine onome ko postavlja pitanje, bilo da se radi samo o radoznaloj osobi, o smutljivcu ili, pak, prkosnom protivniku i licemjeru.
  8. Uvjet pozivanja na put Istine i vjere u Boga – na osnovu pouka Kur'ana Časnoga – jest da to bude zasnovano na istini i da se pritom izbjegava bilo kakva vrsta neprimjerenog ponašanja, vrijeđanja sagovornika ili njegovih svetinja.
  9. Iz kur'anske metode poziva izvlačimo dvije važne poruke i pouke. Prvo je to da poziv treba da bude putem razumnog dokaza i drugo da u svim instancama razgovora mjerilo bude “istina”, a ne savladavanje i poraz sagovornika i slušalaca.
  10. Prema Ibn Sinaovim riječima, prijestolje plemenite Božije Istine i carstva univerzuma mnogo je veličanstvenije od toga da čak i neznatna laž može dospjeti do njega ili da bilo ko bez potrebne spremnosti može doći do tog vrela neograničene blagodarnosti. Sadržaj ovih riječi proteže se i kroz vjerske propise i objavljena učenja. Stoga je potrebno prvo svoje misli, ponašanje i djela očistiti od svih vrsta laži i pokvarenosti kako bi onda bilo moguće druge pozivati Bogu i vjerskim učenjima.
  11. U svijetu kreacije postoje ljudi čistih srca i duša koji su povezani s tim vrelom istine i koji su svjetionik na putu i baklja upute drugima.
  12. Mudri hazreti Musa jedan je od tih ljudi čistog duha, koji je putem plamena svjetlosti preuzeo vijesti o uputi i prenio ih ljudskoj zajednici.
  13. Kur'an je Božiji govor. Spustio ga je Svevišnji Gospodar svjetova, a dosezanje njegovih istina i uzvišenih učenja nije moguće osim stjecanjem vanjske i unutarnje čistote. S druge strane, put postizanja te čistote otvoren je svim ljudima i svako ima mogućnost da, u skladu s intenzitetom svoje ambicije i zalaganja, to iskoristi, da sjedne za tu nebesku trpezu i da se s nje hrani. 

 

Prof. Akbar Eydi

[1]

اذْهَبَا إِلَىٰ فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى

فَقُولَا لَهُ قَوْلًا لَيِّنًا لَعَلَّهُ يَتَذَكَّرُ أَوْ يَخْشَى

[2] عَلِّي آتِيكُمْ مِنْها بِقَبَسٍ أَوْ أَجِدُ عَلَى النَّارِ هُدىً – طه 10.

×

Log in