Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Individualni moral

A A A
Odnos čovjeka sa samim sobom u Kur’anu i predajama

Odnos čovjeka sa samim sobom u Kur’anu i predajama

Potvrđivanje postojanja čovjekovog odnosa sa samim sobom moguće je ako se čovjek obrati samome sebi. Svaki čovjek će razmišljajući o sebi shvatiti da u sebi posjeduje određeni odnos sa samim sobom. Prema tome, nije potrebno dokazivati postojanje samog ovog odnosa. Međutim, kako bi predodžba o ovom odnosu bila jasnija, a i njeno potvrđivanje sigurnije, navest ćemo primjere iz Kur’ana i predaja u kojima se ukazuje na ovaj odnos.

Čovjekovi odnosi sa samim sobom daju se podijeliti na dvije općenite skupine. Prvu skupinu nazivamo spoznajnim odnosima. Spoznajni odnosi obuhvataju čovjekove spoznaje i sudove o sebi. Druga skupina obuhvata praktične odnose. U drugoj se skupini nalaze čovjekovi postupci koji se tiču njega samoga.

Spoznajni odnosi

Temeljni oblik spoznajnog odnosa jeste samospoznaja. Ovaj odnos se nekada nazivao spoznaja duše (ma‘rifetu-n-nefs).

Sada ćemo samo navesti neke ajete i predaje u kojima se govori o ovoj temi. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Dovoljno je čovjeku znanja da spozna sebe, a dovoljno mu je neznanja da ne poznaje sebe.”[1]

U ovoj predaji nasuprot samospoznaji spominje se nepoznavanje sebe. U časnom Kur’anu zaboravljanje sebe jednako je nepoznavanju sebe, a u sljedećem ajetu spominje se zajedno sa uzrokom koji do njega dovodi:

I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave.[2]

Čovjek je svjestan sebe:

Međutim, čovjek zna sebe. [3]

Kao plod toga, on može sam sebi suditi. Na Sudnjem danu Uzvišeni će mu se obratiti sljedećim riječima:

“Čitaj knjigu svoju, dovoljno ti je danas što ćeš sam sebi račun svoditi![4]

I budući da će sam suditi, presudit će protiv sebe i priznat će svoje grijehe:

I priznat će grijeh svoj.[5]

Nekada čovjek zaboravlja sebe i o sebi sudi pogrešno te se zamišlja drugačijim od onoga što u stvarnosti jeste.

Zar ne vidiš one koji sebe smatraju (od grijeha) čistim?[6]

Svođenje računa sebi, presuđivanje, priznanje, smatranje čistim itd., sve to svjedoči o spoznajama koje čovjek ima o sebi; iako su onaj koji spoznaje i ono što se spoznaje jedna te ista stvar. Dakle, dvije strane i dimenzije ovog odnosa treba uzeti kao dvije strane i dimenzije samoga sebe.

Praktični odnosi

Praktični odnosi čovjeka sa samim sobom obuhvataju sva njegova djelovanja. Čovjek vezu sa samim sobom ostvaruje u odnosu sa sobom, okruženjem i drugima. Sve što čini drugima, zapravo čini sebi:

Svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini.[7]

S onim što čini, čovjek sebi čini ili zlo ili dobro:

A među potomcima njihovim bili su dobročinitelji, a i oni koji su očito nasilje protiv sebe činili.[8]

Izlazak iz uravnoteženosti i umjerenosti predstavlja nepravdu prema sebi:

Bit će onih koji će sebi nasilje činiti, bit će onih koji su umjereni.[9]

Nepravda prema sebi vrši se izdajom samog sebe, samoobmanom i neprijateljstvom prema sebi, zabluđivanjem samog sebe itd. Dobročinstvo prema sebi se postiže činjenjem dobra drugima, kroz zahvalnost, moralno pročišćenje, traženje oprosta od Boga...

Postoje kur’anski ajeti i hadisi koji govore o djelima koja se ubrajaju u dobročinstvo ili u nepravdu prema samom sebi. Nepravda prema sebi, na bilo koji način da se vrši, završava štetom, dok svaki oblik dobročinstva donosi korist i željeno spasenje. Svaki čovjekov odnos koji predstavlja nepravdu prema sebi i koji završava štetom, uništava njegov kapital života, naime troši čovjekova temeljna bogatstva, tj. njegov život i pripravnosti, ne donoseći željeni proizvod – spasenje i bliskost sa Uzvišenim Gospodarom. Kada je čovjek sam prema sebi nepravedan, to se ubraja u odnose koji imaju negativnu moralnu vrijednost. Suprotno tome, dobročinstvo prema sebi koje dovodi do bliskosti s Bogom, kao i do ostvarenja cilja čovjekovog postojanja ima pozitivnu moralnu vrijednost.

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Gureru-l-hikem ve dureru-l-kelim, pogl. 65.

[2] El-Hašr, 19

[3] El-Kijame, 14

[4] El-Isra’, 14

[5] El-Mulk, 11

[6] En-Nisa’, 49

[7] Et-Tur, 21

[8] Es-Saffat, 113

[9] Fatir, 32.

Povezani članci (by tag)

×

Log in