Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Filozofija morala

A A A
Potpora moralnih vrlina

Potpora moralnih vrlina

Povijest

Riječ iman (vjerovanje) je termin poznat kod muslimana i od vremena pojave islama bila je jedna od ključnih tema među muslimanima. Tema vjerovanja i poricanja, tj. kufra, mnogo je bila razmatrana u raspravi “Imena i propisi” kod teologa. Pod imenima se misli na imena kojima se oslovljavaju obavezanici, kao: vjernik (mu’min), musliman, bogobojazan (muttaqi) i slična imena koja ukazuju na njihovu pohvaljenost, ili na imena kao: poricatelj (kafir), grješnik (fasik), licemjer (munafiq) i druga koja ukazuju na prijekor obavezanika.

Pod propisima se misli na nagrade i kazne s kojima će se obavezanici suočavati na Onom svijetu.[1]

Kur’an i hadiske knjige su se također unutar različitih tema bavili vjerovanjem. Ne samo za vrijeme časnog Poslanika već i u drugim vremenima se s različitim povodima raspravljalo o vjerovanju, kao za vrijeme hilafeta hazreti Alija, a.s., kada se o ovoj temi govorilo krajnje ozbiljno. Iako su haridžije ovu temu izazivale zbog političkih težnji, postepeno, smirivanjem političkih nemira u islamskom društvu, tema poprima teološki aspekt, tako da je stvoreno pogodno tlo da teolozi o njoj iznesu svoja mišljenja. Početkom druge polovine prvoga stoljeća po Hidžri ove rasprave su rezultirale pojavom sekte murdžija, koji nisu prihvatili stanovište da čovjek koji počini veliki grijeh postaje nevjernik,[2] za razliku od haridžija, koji su počinioce velikih grijeha smatrali nevjernicima.

Ove su polemike pripremile preduvjete da mu‘tazilijski, aš‘arijski te i šiijski teolozi uđu u raspravu i predstave svoja stanovišta i mišljenja. Pojavom renesanse i doba prosvjetiteljstva počeo je napad brojnih zapadnih teologa i filozofa protiv religije i religioznosti i svega onoga što je imalo boju metafizike, koji je iz dana u dan postajao sve jači, stvorivši sukob poznat kao “sukob znanosti i religije”, što je dovelo do toga da religiozni filozofi i teolozi ustanu u odbranu od ovih izazova i sumnji i da koncipiraju rasprave koje se tiču vjerovanja.

Zbilja vjerovanja

U časnom Kur’anu ne govori se izričito o zbilji vjerovanja, međutim, postoje brojni ajeti u njemu koji govore o osobinama i odlikama vjernika i onome što se tiče vjerovanja i dr. Proučavanjem tog skupa može se stići do konačnog zaključka o zbilji vjerovanja. Vjerovanje (iman), koje dolazi na oblik if‘al, jeste izvedeni triliteralni infinitiv iz korijena (a-m-n), a u jeziku se koristi u značenju potvrđivanja, bivanja uvjerenim, priznavanja, jamčenja zaštite, pružanja sigurnosti, priznavanja i koristi se kao riječ suprotna poricanju, tj. kufru.[3]

Neki, poput Taftazanija, vjeruju da je korijen a-m-n izveden u glagolski oblik if‘al s dvjema namjerama:  1. prenošenje značenja prelaznosti, 2. prenošenje značenja postajanja.

Ukoliko vjerovanje dolazi s prijedlogom, bi, koristi se u značenju priznavanja:

آمَنَ الرَّسُولُ بِمَا أُنزِلَ إِلَيْهِ مِن رَّبِّهِ

Poslanik prihvata ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova.[4]

A ukoliko dolazi s prijedlogom li, koristi se u značenju potvrđivanja i prihvatanja:

وَمَا أَنتَ بِمُؤْمِنٍ لَّنَا وَلَوْ كُنَّا صَادِقِينَ 

A ti nam nećeš potvrditi (ovo što govorimo), iako istinu govorimo.[5]

Ako iman bude prelazan glagol po sebi, koristi se u značenju biti siguran, jer vjernik zbog potvrđivanja i vjerovanja u Boga postaje siguran od pripisivanja laži.[6]

Iman u terminologiji

O riječi iman postoje brojne teorije, od kojih je sljedećih pet najistaknutijih:

  1. Teorija spoznaje

Ovo mišljenje se pripisuje Džahmu ibn Safvanu i njegovim sljedbenicima. U ovom gledištu najvažnija odlika spoznavanja vjerovanja jeste “racionalna spoznaja”.[7] Neki su stav o jednakosti znanja i spoznaje, s jedne strane, te vjerovanja, s druge, pripisali svim šiijskim teolozima,[8] što je netočno.

  1. Teorija prihvatanja

Većina aš‘arija prihvata ovo mišljenje, vjerujući da štastvo vjerovanja pripada kategoriji “prihvatanja srcem”.[9] Neki šiijski učenjaci također prihvataju ovo stajalište te stoga smatraju da vjerovanje znači prihvatanje srcem Božijeg postojanja, Poslanika i dr. Po mišljenju ove skupine, iako razum ima moć poimanja Božijeg postojanja, samo ovo shvatanje nije vjerovanje. Osim aš‘arija i murdžije i maturidije “samo prihvatanje” smatraju vjerovanjem.[10]

  1. Teorija verbalne izjave

Neki, poput karamija (sljedbenici Muhammada ibn Karrama Sadžastanija), smatraju da je suština vjerovanja priznanje jezikom i smatraju da je to jedini neophodni znak koji ukazuje na postojanje vjere kod nekoga. S ovakvim gledištem oni dolaze do zaključka da ukoliko neko u svojoj duši bude nevjernik, ali na jasan način jezikom prizna da vjeruje, on je pravi vjernik, bez obzira što zbog skrivenog kufra zaslužuje vječnu Vatru,[11] dok čovjeka koji je stvarno vjernik, a jezikom izrazi nevjerovanje oni ne smatraju zaslužnim da uđe u Džennet.[12] Razlika između nevjerstva i vjerovanja kod ove skupine je u jezikom iskazanom vjerovanju u Jednog Boga i poslanstvo.

  1. Teorija djela

Mu‘tazilijski i haridžijski teoretičari vjerovanje smatraju složenim od jezičkog priznavanja, srčanog prihvatanja i dobrih djela. Stoga haridžije smatraju da čovjek koji počini veliki grijeh izlazi iz vjere i smještaju ga među nevjernike. Međutim, po mišljenju mu‘tazilijskih istraživača, ovakve se osobe nalaze na položaju između nevjerstva i vjerovanja (manzila bajna manzilatajn).[13]

  1. Teorija spajanja jezičkog ispoljavanja i prihvatanja

Neke aš‘arije, kao i određeni broj šiijskih teologa, smatraju da je zbilja vjerovanja spoj između izjave jezikom i prihvatanja srcem, ustvari sklad između “vanjštine i nutrine”, “jezika i skrivenog”, “ispoljavanja i uvjerenja”, temeljni činilac vjerovanja pojedinca. Ova skupina smatra da se djela nalaze izvan okvira zbilje vjerovanja.[14]

Zaključak

Vjerovanje pored spoznaje treba biti oplemenjeno ukrasima pokornosti i skrušenosti. Stoga vjerovanje, istovremeno dok je identično spoznaji i sa spoznajom ima neraskidivu vezu i relaciju, ono nije samo spoznaja, već je spoznaja i uvjerenje koje je prihvaćeno srcem i koje je ušlo u čovjekovo srce, dakle mora obujmiti čovjekovo biće. Upravo zbog toga ono se naziva aqida ili i‘tiqad, tj. uvjerenost i vjera, jer spoznaja treba da se zakači za srce i da se ispreplete s čovjekovim bićem, zbog čega Allame Tabatabai u definiciji imana kaže: “Iman je učvršćivanje vjerovanja u srcu, uzet je iz korijena a-m-n, kao da vjernik postaje siguran od sumnje i nedoumice nedaća koja pogađaju uvjerenja.”[15]

Iz ovog objašnjenja možemo izdvojiti dvije tačke: Prvo, iman pripada vrsti uvjerenja i spoznaje, i drugo, ova spoznaja mora da se ispreplete s čovjekovom dušom, kako bi se mogla nazvati imanom, tj. vjerovanjem. Dakle, znanje i spoznaja su dijelovi imana, a nisu cijeli iman. Nekada Allame Tabatabai umjesto riječi: “učvršćivanje vjerovanja u srcu” koristi riječi “obavezanost djelima”. “Iman je potvrda i priznavanje nečega, uz obavezanost njegovim zahtjevima.”[16] Dakle, vjerovanje mora biti izvor dobrih djela, a djelo je dobro djelo onda kada se temelji na vjerovanju. Navodi se da je hazreti Ali, a.s., u vezi sa imanom rekao:“ Vjerovanje je spoznaja srcem, priznavanje jezikom i djelovanje organima tijela.”[17]

Uvjerenje i prihvatanje srcem grade suštinu imana, čiji trag je priznavanje jezikom i djelovanje organima i ovo dvoje izlaze iz suštine imana,[18] a istovremeno su zahtjevi vjerovanje i prihvatanje srcem. Dakle, dobro djelo je poput stabla koje je neodvojivo od imana, a dovodi do procvata vjerovanja i spasenja vjernika na Budućem svijetu, kao što je loše djelo povod uništavanja i nestanka imana i lišava od stizanja do onosvjetske sreće, iako takva osoba zbog vjerovanja neće ostati vječno u Vatri i uvijek postoji nada u zauzimanje (šefaat) i oprost grijeha.[19] U pitanja koja se mogu koncipirati u vezi sa imanom pripadaju pojave vezane za iman, dakle sve pojave u koje čovjek treba vjerovati. Teolozi su u pojave i činjenice koje pripadaju imanu odnosno u koje treba vjerovati uvrstili sljedeće: Allah, tevhid, pravda, Poslanik i sve ono što je obavezno spoznati.[20]

U časnom Kur’anu, sljedeće pojave su navedene kao one koje su povezane s vjerovanjem: 1. gajb,[21] 2. Svevišnji Bog, Njegova imena i svojstva,[22] 3. vjerovanje u Poslanika i njegovu univerzalnu misiju,[23] 4. vjerovanje u poslanike i njihova poslanstva,[24] 5. vjerovanje u proživljenje.[25]

Allame Tabatabai u vezi s ovim kaže: “Ono što je vezano za vjerovanje jesu religijske zbilje[26] i, na kraju, pojave koje su vezane za vjerovanje su teorijske naravi, a ne samoočigledne pojave.[27]

Vjerovanje i djelo

Nakon što je postalo jasno da je vjerovanje stvar duševnih i unutrašnjih djela, ostaje pitanje kakva je veza između vjerovanja, kao čina duše, i djela, kao čina tijela, da li među njima uopće postoji veza ili između ovog dvoga veze uopće i nema, te da li možemo imati vjernika koji nema djela i onog ko djeluje ali nije vjernik? Obraćajući se teološkim knjigama moguće je govoriti o dvama glavnim stavovima o ovom pitanju.

Stav o odvojenosti vjerovanja i djela

Murdžije prvi put službeno izlaze sa stavom o odvajanju vjerovanja i djela. Ova skupina, koja je nastala kao odgovor haridžijama, smatra da između vjerovanja i djela ne postoji nikakva veza, već je vjerovanje samo po sebi uzrok čovjekovog konačnog spasenja i ne biva okrnjeno grijesima i lošim djelima.[28] Oni kažu: “Iman je uvjerenje i ugovor, pa makar i ne bilo djela. Uz vjerovanje ne šteti neposluh, kao što ne koristi uz poricanje pokornost.”[29] Na drugom mjestu kažu: “Ne šteti robu ako ne dođe ni s jednom pokornošću.”[30]

Budući da ovakav pristup vodi ka raspuštenosti i smatranju svega dozvoljenim, nepravedni i nasilni predstavnici vlasti, poput Muavije i ostalih emevijskih halifa,[31] podržavali su ovaj stav, a šiijski Imami su se strogo suprotstavljali ovom mišljenju, pa je Imam Sadik, a.s., između ostalog, rekao: “Proklet je, proklet onaj koji kaže: ‘Vjerovanje – to je samo riječ bez djela.’”[32] Također je rekao: “Neka Allah učini prokletim kaderije, neka Allah učini prokletim haridžije, neka Allah učini prokletim murdžije, neka učini prokletim murdžije.” Prenosilac je upitao zašto je dva puta naveo murdžije, a Imam reče: “Oni naše ubice smatraju vjernicima.”[33]

Stav o povezanosti vjerovanja i djela

Kod islamskih teologa prihvaćen je stav o povezanosti vjerovanja i djelovanja. U vezi s ovim pitanjem postoje dva osnovna mišljenja:

  1. Mišljenje da je djelo temeljni činilac

Jedna skupina vjeruje da je djelo dio biti vjerovanja i da predstavlja njegov činilac. Oni su se u vezi s ljudima koji čine velike grijehe, a ne obavljaju dobra djela razišli u mišljenju, pa jedni – poput haridžija i jednog dijela zejdija – smatraju nevjernicima one koji su se udaljili od djela.[34] Neki drugi, poput mu‘tazilija, vjeruju u “položaj između dvaju položaja”, u značenju da su ovi izašli iz vjere ali nisu ušli ni u nevjerstvo.[35] Druga skupina, koju čini većina selefija, tradicionalista i veliki broj malikijskih, šafijskih i avza‘ijskih teologa, vjeruju da čovjek koji napusti djelo ne izlazi iz vjere.

  1. Djelo kao zahtjev vjerovanja

Šiijski[36] i aš‘arijski[37] teolozi vjeruju da je djelo nužni zahtjev vjerovanja, bez obzira što djelo nije u suštini imana. Na osnovi rečenog se može zamisliti vjernik koji nije praktičar, a tvrditi da ova predodžba (vjernik koji nema djela) predstavlja paradoks neće biti utemeljen stav. U rezultate povezanosti ovog dvoga, dakle vjerovanja i djela, ubraja se i interakcija vjerovanja i djelovanja, u značenju da obje strane ostvaruju uticaj jedna na drugu, kao što je vjerovanje nepotpuni uzrok dobrog djela, a isto tako i dobro djelo ima uticaj na povećanje vjerovanja i upravo vježbanjem i ustrajavanjem u dobrim djelima razvija se vjerovanje, čovjekova duhovna stanja postaju bolja,[38] a svaka postojana duševna sposobnost je povod posebnom djelu koje je u skladu s tom sposobnošću.

Iman i islam

Jedno od pitanja koja se mogu postaviti tiče se veze između imana i islama, o čemu ima različitih mišljenja.

Jednakost imana i islama

Jedan broj islamskih mislilaca, poput Fahru Razija,[39] Taftazanija,[40] Šejha Tusija[41] i Tabarsija[42] vjeruje da su iman i islam istovjetni i ujedinjeni. Ovaj pristup je prihvaćen od strane većine mu‘tazilija, haridžija i zejdija.[43] Oni koji zastupaju ovaj stav imaju svoje dokaze, a za više pojedinosti treba se obratiti njihovim knjigama.[44]

Različitost imana i islama

Jedan broj učenjaka vjeruje da islam nije isto što i iman. Šejh Mufid u vezi sa ovim pitanjem piše: “Sve šiije se slažu u tome da islam nije isto što i iman, a i murdžije, tradicionalisti i aš‘arije se također slažu sa ovim mišljenjem.”[45] Allame Tabatabai u vezi sa pojmovnom različitošću imana i islama piše: “Ono što se može shvatiti iz Božijih ajeta je sljedeće:

  1. Islam je izvanjsko pokoravanje religiji, što znači da se odredbama religije treba pokoriti i provoditi ih. Međutim, iman je stvar srca i nutrine.
  2. Iman je stvar srca, vjerovanja, unutrašnjeg prihvatanja, što dovodi do djela. Dakle, svaki vjernik je musliman, ali obrnut sud nije istinit.”[46]

Pojmovna jednakost i različitost imana i islama

Budući da su slučajevi u kojima se koriste iman i islam različiti, primjećuju se razlike i u međusobnom odnosu ovih dvaju pojmova. Ragib Isfahani za riječ islam iznosi dva šerijatska značenja: priznanje jezikom, što je najniža razina imana, i priznanje jezikom praćeno srčanim uvjerenjem i praktičnim pridržavanjem, što je visoka razina imana.[47]  U objašnjenju ovoga potrebno je reći da zbog toga što se riječ islam koristi u različitim značenjima, to utiče na upoređivanje islama sa imanom. Stoga Gazali, objašnjavajući vezu između islama i imana, za islam navodi nekoliko značenja:

  1. Islam u značenju izvanjske pokornosti, što se ostvaruje posredstvom jezika i organa tijela, dok iman ima značenje prihvatanja srcem, te se na temelju ovog značenja islam i iman nalaze jedno naspram drugog.
  2. Islam je pokornost jezikom, srcem i djelom, dok je iman prihvatanje srcem. U ovom značenju islam ima širok opseg, u koji iman ulazi kao njegov podskup.
  3. Islam i iman su pokoravanje srcem, jezikom i djelom. Prema ovom značenju to dvoje su sinonimi.[48] Neki savremeni učenjaci o islamu i imanu pišu imajući u vidu ovo značenje.

U Kur’anu islam nekada stoji nasuprot imanu, kao u ajetu:

قَالَتِ الْأَعْرَابُ آمَنَّا  قُل لَّمْ تُؤْمِنُوا وَلَٰكِن قُولُوا أَسْلَمْنَا

Beduini kažu: “Mi vjerujemo.” Ti reci: “Vi ne vjerujete”, nego recite: ‘Mi smo postali muslimani.’”[49]

Nekada se koristi za jednu razinu imana (priznavanje jezikom i prihvatanje srcem), kao u ajetu:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا ادْخُلُوا فِي السِّلْمِ كَافَّةً

O vjernici, u potpunosti se pokorite.[50]

A u nekim slučajevima se koristi za drugu razinu imana, odnosno za pokoravanje jezikom, srcem i djelom:

إِذْ قَالَ لَهُ رَبُّهُ أَسْلِمْ  قَالَ أَسْلَمْتُ لِرَبِّ الْعَالَمِينَ 

Kada mu je Gospodar njegov rekao: “Budi predan!” – on je odgovorio: “Ja sam predan Gospodaru svjetova![51]

Svakako je neophodno napomenuti da su islam i iman kao pojmovi međusobno različiti, jer se iman koristi u značenju prihvatanja srcem i sigurnosti, što je suprotno strahu i poricanju, a islam, iz korijena s-l-m ili taslim, u značenju predanosti Božijoj odredbi.[52] Dakle, riječ je o raspravi o terminološkim značenjima imana i islama, o čemu smo i govorili. Potrebno je napomenuti i da se ove dvije riječi i njihove izvedenice u ajetima i predajama koriste nekada u istom značenju, a nekada im je značenje međusobno suprotstavljeno, kao u 14. ajetu sure Hudžurat u kojem se kaže:

قَالَتِ الْأَعْرَابُ آمَنَّا  قُل لَّمْ تُؤْمِنُوا وَلَٰكِن قُولُوا أَسْلَمْنَا

Beduini kažu: “Mi vjerujemo.” Ti reci: “Vi ne vjerujete”, nego recite: ‘Mi smo postali muslimani.’”

Može se shvatiti da se ovo dvoje razlikuje, jer u ovom ajetu islam je vanjska, egzoterična stvar, a iman je ezoteričan i stvar srca. Časni ajet:

إِنَّ الْمُسْلِمِينَ وَالْمُسْلِمَاتِ وَالْمُؤْمِنِينَ وَالْمُؤْمِنَاتِ

 

Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama...[53]

također ukazuje na razliku između ovog dvoga. U predaji od Imama Bakira, a.s., se kaže: “Iman je priznanje i djelo, a islam je priznanje bez djela.”[54]

Na drugom mjestu on kaže: “Iman sa sobom nosi i islam, ali islam sa sobom ne nosi iman.” Nakon toga na svom dlanu nacrtao je krug, pa rekao: “Ovaj krug je iman.” Zatim nacrta krug koji obuhvata prvi krug te reče: “Ovaj krug je islam.”[55] Može se zaključiti da su ova dva pojma međusobno različita i suprotna. Međutim, iz nekih ajeta može se shvatiti da je islam isto što iman, kao iz časnog ajeta:

وَقَالَ مُوسَىٰ يَا قَوْمِ إِن كُنتُمْ آمَنتُم بِاللَّهِ فَعَلَيْهِ تَوَكَّلُوا إِن كُنتُم مُّسْلِمِينَ

Musa reče: “O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!”[56]

Isto je i s časnim ajetom:

يَمُنُّونَ عَلَيْكَ أَنْ أَسْلَمُوا  قُل لَّا تَمُنُّوا عَلَيَّ إِسْلَامَكُم  بَلِ اللَّهُ يَمُنُّ عَلَيْكُمْ أَنْ هَدَاكُمْ لِلْإِيمَانِ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ

Ti reci: “Ne prigovarajte zbog svog primanja islama meni. Nego, Allah je vama ukazao blagodat što vas je uputio u vjerovanje, ako ste iskreni (u svom vjerovanju).”[57]

U ovim ajetima izvanjsko značenje ajeta ukazuje na jednakost značenja ovih dvaju pojmova. Zaključuje se da će, uzevši u obzir brojnost načina korištenja riječi iman, njegov odnos prema islamu biti različit. Ako iman bude korišten u širem značenju, on će podrazumijevati i islam, kao što će se odnositi i na samo prihvatanje srcem. Međutim, u drugačijoj primjeni iman se nalazi nasuprot islamu, jer se vjernikom naziva ona osoba koja srcem prihvata, jezikom svjedoči i obavlja dobra djela, dok će naziv musliman biti ispravan za onoga ko jezikom priznaje. Allame Tabatabai u vezi s pitanjem razlikovanja imana i islama vjeruje da se značenje imana temelji na srcu i poput je uvjerenja, dok islam ima značenje koje se oslanja na jezik i druge tjelesne organe, jer riječ islam je u značenju predanosti i pokornosti. Predanost jezikom ogleda se u izgovaranju šehadeta, a predanost drugih organa ogleda se u tome da se sve ono što Bog naredi obavi, bilo da stvarno čovjek i srcem vjeruje u istinitost onog što jezikom izgovara i djelom čini ili da nije tako.[58]

Razine vjerovanja

Razine vjerovanja po mišljenju Allame Tabatabaija mogu biti objašnjene ovako:

  1. Prva razina imana ogleda se u srčanom uvjerenju u sadržaj dvaju šehadeta općenito, a to iziskuje da se radi u skladu s većim dijelom ogranaka islamskih propisa.
  2. Druga razina imana ogleda se u detaljnom vjerovanju u sve religijske zbilje, iskrenosti djela te ustaljenosti osobine robovanja u djelima.
  3. Na trećoj razini imana osoba posjeduje posebne odlike. Naprimjer, drži se podalje od beskorisnih stvari, predana je Uzvišenom Gospodaru i stiže do jedne vrste iskrenosti djela.
  4. Četvrta razina imana je proširivanje robovske predanosti na sva čovjekova djela ili proširivanje stanja predanosti na sva čovjekova stanja i djela i prodor predanosti u sve životne aktivnosti.[59]

Odnos vjerovanja sa jednoboštvom i etičkim vrijednostima

Zbilja vjerovanja u čovjekovom životu za sobom ostavlja ogroman broj tragova i učinaka. Među tim tragovima i učincima je sticanje optimističkog pristupa svijetu stvaranja, u smislu da će čovjek stvaranje shvatiti kao svrhovito i na tom će temelju neprekidno ulagati napor da dovede samoga sebe do vječne sreće i ljudskog savršenstva. Sljedeći učinak vjerovanja je postizanje duhovnog i psihičkog mira i sigurnosti:

الَّذِينَ آمَنُوا وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللَّهِ  أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju, a znajte srca se, zaista, kada se Allah spomene smiruju![60]

Sljedeći učinak vjerovanja je spuštanje blagoslova i Božijih blagodati:

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْقُرَىٰ آمَنُوا وَاتَّقَوْا لَفَتَحْنَا عَلَيْهِم بَرَكَاتٍ مِّنَ السَّمَاءِ وَالْأَرْضِ

A da su stanovnici sela vjerovali i bili bogobojazni, Mi bismo im otvorili blagodati i s Neba i iz Zemlje.[61]

Isto tako, tjelesno i duhovno zdravlje mogu biti navedeni kao plodovi vjerovanja. Čovjek s vjerovanjem i duhovnim uvjerenjem posjeduje veću sigurnost, mirnije nerve, zdravije srce, a sve to igra važnu ulogu u smanjenju životnih nemira i stresova.

Iz ovoga je jasno da vjerovanje u Boga i Njegova imena i svojstva ima veoma učinkovitu ulogu u stizanju do vrlina i čuvanju od poroka. Upravo zbog toga Allame Tabatabai smatra da je jamac ostvarenja morala vjerovanje u Jednog Boga. Jednoboštvo je načelo koje čini da stablo čovjekove sreće raste i da pusti grane i lišće plemenitog morala. Jednoboštvo je također i te grane učinilo plodnim, a i ljudsko društvo se koristi njegovim vrijednim plodovima, kako je već rečeno:

أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرَةٍ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِي السَّمَاءِ تُؤْتِي أُكُلَهَا كُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا ۗ وَيَضْرِبُ اللَّهُ الْأَمْثَالَ لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ‏ وَمَثَلُ كَلِمَةٍ خَبِيثَةٍ كَشَجَرَةٍ خَبِيثَةٍ اجْتُثَّتْ مِن فَوْقِ الْأَرْضِ مَا لَهَا مِن قَرَارٍ 

Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere ne bi li pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: drvetu iščupanom s površine zemlje nema opstanka.[62]

Zatim se u drugom ajetu u vezi s lijepom riječju poručuje:

 إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ

K Njemu se diže čisti govor, i dobro djelo ga uzdiže.[63]

Allame Tabatabai spominje važnu raspravu pod naslovom “Zakon plemenitog morala i jednoboštva”, u kojoj se određuje veza među njima. On vjeruje da ljudska društva s ciljem odbrane ljudskih prava, da se ne vrši nasilje nad slabijim i potčinjenim te da u društvu ne bi nastao haos i nemir, imaju potrebu za zakonom – što je općeprihvaćena stvar i nema nikog ko bi takvo nešto porekao. Isto tako je prihvaćeno da navedeni zakoni neće biti učinkoviti ukoliko se ne odrede kazneni zakoni, koji će jamčiti provedbu prve vrste zakona, kako niko ne bi kršio tuđe pravo, a u slučaju da takvo nešto učini – da bude kažnjen. Zbog toga ljudsko društvo, pored kaznenog zakona koji je jamac provođenja zakona, ima potrebu i za drugim odredbama, kako bi oni koji postupaju u skladu sa zakonom bili bodreni i na taj način u njima se probudila želja za činjenjem dobra. Poredak i vlast će ostvariti ovu želju kada budu imali uvida u prestupe prestupnika, a ukoliko ne budu imali uvida u prestupe, tada je kažnjavanje nemoguće. Koliko je samo prestupa koji se čine daleko od pogleda i za koje niko ne zna te, naravno, u tom slučaju od kazne nema ništa. Dakle, nikome nije nepoznata činjenica da je nužno postojanje društvenih zakona i propisa, međutim, ni uz najpravednije društvene odredbe i najstrožije kaznene zakone ne može se stati na put svakom prekršaju, osim u slučaju da u tom društvu vladaju moralne vrline kao što su slijeđenje istine, uvažavanje čovječnosti, pravednosti, plemenitosti, stida, širenja milosti i sl.[64]

U ovom dijelu Allame pravi digresiju i opisuje ono što se dešava na Zapadu, u zemljama koje slove kao civilizirana društva, pa kaže: “Nemoj da te zavaraju moć, grandioznost i poredak koje vidiš u naprednim zemljama svijeta, jer zakoni ovih država nisu ostvareni na moralnim temeljima pa zato nemaju ni jamstvo provođenja. Stanovništvo ovih država ima društveni način razmišljanja, a pojedini pripadnici ovih naroda ne uvažavaju ništa drugo osim koristi naroda i njegovo dobro te odbijanja zla od svog naroda. Njihova društva nemaju drugog cilja osim otimanja od drugih naroda, iskorištavanja, koloniziranja tuđih teritorija i smatraju dozvoljenim napade na njihove živote, imetak i čast. Krošnja ovog napretka ogleda se u tome da se nasilje koje su tirani u prošlosti činili pojedincima danas čini čitavim narodima, ustvari danas određena društva provode tiraniju nad drugim društvima. Danas je ‘narod’ zauzeo ‘mjesto’ pojedinca, tako da se može kazati da su riječi izgubile svoja značenja i da svaki izraz nosi sebi suprotno značenje. Ukoliko se govori o poštovanju, dostojanstvu, pravdi i vrlini, istinski cilj jeste razvoj i napredak podlosti, niskosti, okrutnosti i poročnosti.”[65] Nakon što je pojasnio činjenicu da se ljudsko društvo radi suprotstavljanja kršenju i nepoštivanju zakona te borbe protiv svake nezakonitosti mora okrenuti moralnim i vrijednosnim vrlinama i da mora usredsrijeđenost i vjerovanje u jednoboštvo postaviti za temelj ostvarenja moralnih vrlina.[66] On vjeruje da ukoliko etika ne bude ustanovljena na temeljima jednoboštva 64 65 311 i Božijeg zadovoljstva, čovjeku će u životnim poslovima jedini cilj ostati da se što više koristi ovim Prolaznim svijetom i njegovim nasladama i jedino što ga može primorati da živi pravedan život i da čuva društvene zakone jeste ideja da će se – ukoliko ne bude poštivao zakone i ne bude ih se pridržavao – zbog toga društvo u kojem živi raspasti. Zato mora radi očuvanja društva preći preko nekih svojih prohtjeva, kako bi stigao do nekih drugih, jer ukoliko bude postupao na ovakav način, uspjet će ostvariti sve svoje želje i dok je živ, hvalit će ga, a ime će mu biti ispisano zlatnim slovima na stranicama povijesti. Iako pohvale i komplimenti do određene mjere bodre u nekim djelima, nisu sva djela takva, jer postoje neke sitne i lične stvari o kojima niko ništa ne zna – kao tajne stvari i poslovi u kojima pohvale i komplimenti gube značenje i zbog toga je jedini poticaj koji je povod da se takvo djelo obavi vjerovanje u Jednog Boga i u Drugi svijet te ništa ne može zauzeti mjesto jednoboštva u potpori tim pojavama. Ono što je spriječilo rasplamsavanje strasti kod hazreti Jusufa, a.s., i što ga je spasilo grijeha jeste znanje o položaju Svevišnjeg Boga.[67]

Allame o vezi imana i morala navodi jedan primjer: “Vjera u Allaha je poput drveta čiji korijen je jednoboštvo. Drvo ima plodove koji rastu kada god to Gospodar dozvoli, a ti plodovi su dobra djela. Također, ima i grane, a to su pozitivne postojane duševne sposobnosti (lijep moral) poput svijesti o Bogu, čednosti, spoznaje, hrabrosti, pravednosti, milosrdnosti i sl.”[68] Na temelju ovoga može se kazati da je moral dio imana i da se iman čuva pomoću morala.

Iman s tačke gledišta Allame Tabatabaija

Upoznavanje štastva vjerovanja i njegovih aspekata ima veoma važnu ulogu u spoznaji čovjekove moralne ličnosti, jer najvažniji oslonac moralnim zbiljama jesu iman i vjerovanje u stvaranje i proživljenje. Zbog toga Allame Tabatabai obraća posebnu pažnju na pitanje imana te je njegove različite aspekte precizno proučavao i analizirao i posvećuje se sljedećim pitanjima:

Štastvo imana

Riječ iman izvedena je iz korijena a-m-n. Prema tome, njeno značenje je pružanje sigurnosti, vjerovatno zbog toga što je vjernik predmete svoga uvjerenja učinio sigurnim od sumnje i nedoumica, koje su štetne za vjerovanje.[69] Terminološko značenje imana je čvrsto potvrđivanje zajedno sa obavezanošću.[70] Stoga, prema njegovom viđenju, sama uvjerenost se ne smatra imanom, nego je i obavezanost zahtjevima učinaka uvjet te na kraju donosi mir i sigurnost[71] i isprepliće se sa srcem.[72] Dakle, iman se ne može smatrati samo poimanjem, već se ogleda u posebnom prihvatanju duše onoga što je percipirala, i zbog toga se to i očituje u djelu.[73] Preciznije rečeno, riječ iman ima značenje priznavanja i potvrđivanja nečega i obavezanosti onim što ono zahtijeva. Naprimjer, vjerovanje u Boga u kur’anskom rječniku ima značenje potvrđivanja Njegove Jednosti, Njegovih vjerovjesnika, potvrđivanje Sudnjeg dana i povratka Bogu i potvrđivanje svake odredbe koju su Njegovi poslanici donijeli. Naravno, do određene mjere sa praktičnim slijeđenjem, a ne da praktično slijeđenje uopće ne bude zastupljeno, zbog čega vidimo da Kur’an, kada god nabraja lijepa svojstva vjernika ili kada govori o njihovim lijepim nagradama, odmah nakon vjerovanja spominje dobra djela. Dakle, samo uvjerenje nije iman, osim ako se budemo obavezali zahtjevima onoga u šta smo povjerovali i prihvatimo njegove učinke. Jer je vjerovanje upravo znanje o nečemu, ali znanje koje ide skupa sa smirenošću i sigurnošću, a nemoguće je da takva sigurnost i smirenost budu odvojeni od obavezanosti zahtjevima vjerovanja. Naravno da je moguće da znanje koje nije propraćeno mirom bude odvojeno od obavezanosti zahtjevima vjerovanja. Veliki je broj ljudi koji imaju loše ili štetne navike a imaju i znanje o štetnosti ili ružnoći svoje navike, ali je ipak ne napuštaju. Opravdaju se kazujući da im je to postalo navika. Moguće je da se prigovori da i vjernici također postupaju suprotno zahtjevima svoga vjerovanja. U odgovoru treba reći da je to tačno, međutim, ne pridržavati se zahtjeva koji su poznati je jedna stvar, a da zbog kovitlanja koja se javljaju u srcu čovjek biva zbačen sa staze koju mu je odredilo vjerovanje, sasvim je druga stvar.

Odnos uvjerenja, morala i djela

Allame Tabatabai u različitim poglavljima usredređuje se na ovu važnu temu razmatrajući međusobnu vezu između uvjerenja, morala i djela. On vjeruje da će čovjek, ukoliko posredstvom određenih uzroka i činilaca napusti vjerovanje, usljed toga izgubiti i ćudi koje su mu svojstvene. U pitanju veze između djela i morala on vjeruje da će čovjek, ukoliko ponavlja određeno djelo, na kraju stići do mjesta gdje će unutrašnji oblik djela uvijek biti prisutan u njegovoj svijesti, a isto tako, ukoliko čovjek zbog nekog postupka ne uspije učiniti neko djelo ili pak učini djelo koje je suprotno, malo-pomalo će ćud koja je svojstvena tom djelu nestajati i na kraju će u potpunosti iščeznuti. Treba dodati da se, u skladu sa zbiljom uticaja ponavljanja djela u nastajanju morala, to vraća na uticaj uvjerenja (spoznajna forma), jer učinak ponavljanja djela u čovjekovoj nutrini je da umu sugerira da je to djelo moguće, da nema prepreke i da je zahtijevano, što dovodi do toga da se u čovjekovim očima stalno otjelovljuje mogućnost činjenja i ljepota činjenja tog djela, tako da i ne razmišlja o njegovoj suprotnosti.[74]

Upravo zbog ovoga, moral se stiče nekada putem opetovanja djela, nekada putem sugestije o dobroti djela, a nekada na oba načina. Zapravo, moral je, s jedne strane, uvijek pod jamstvom djela, a s druge strane, pod jamstvom je uvjerenosti i imana. Nemoguće je da se čovjek koji nema vjeru u neophodnost odbrane svojih svetinja okiti vrlinom hrabrosti. Isto tako i osoba koja bez obzira na nevolje koje joj pripremaju i udarce i štete koje upućuju na njenu čast nikada ne podiže ruku da bi se odbranila niti skoči s mjesta, zauvijek lišena hrabrosti.[75] Kao što je postalo jasno kako postoji veza između uvjerenja, morala i djela, isto tako postoji veza i između uvjerenja i morala, morala i uvjerenja, morala i djela, djela i morala, uvjerenja i djela te djela i uvjerenja. Svi oni imaju uticaj na druge i na kraju svi njihovi učinci zajedno bivaju povodom čovjekovog razvoja, napretka i uspinjanja.

Opis vjernikovih osobina

U brojnim ajetima Uzvišeni Allah opisuje osobine vjernika, što će u ovom dijelu biti spomenuto uz objašnjenja Allame Tabatabaija.

Zabrinutost

U osobine vjernika ubraja se i zabrinutost, što se razumije iz časnog ajeta:

إِنَّ الَّذِينَ هُم مِّنْ خَشْيَةِ رَبِّهِم مُّشْفِقُونَ 

Oni koji su iz bojazni prema Gospodaru zabrinuti.[76]

Neki govoreći o značenju zabrinutosti (išfaq) kažu da je to posebna naklonost pomiješana sa strahom,[77] zato što zabrinuta osoba voli onoga zbog koga je zabrinuta, a u sebi gaji strepnju šta će se s njim zbiti u budućnosti. U časnom Kur’anu ova je značajka spomenuta u ajetu:

وَهُم مِّنَ السَّاعَةِ مُشْفِقُونَ ‎

I koji od Časa oživljenja budu strepili.[78]

Ragib dodaje da ukoliko ova osnova postane prijelazna sa prijedlogom min, u njoj prevladava i postaje očitije značenje straha, a kada je prijelazna sa prijedlogom fi, u njoj je očiglednije značenje svrhe. Za obje mogućnosti je donio primjere iz časnog Kur’ana – ajet:

قَالُوا إِنَّا كُنَّا قَبْلُ فِي أَهْلِنَا مُشْفِقِينَ

Prije smo među svojima strahovali[79], u kojem je ova riječ učinjena prelaznom sa prijedlogom fi i ajet:

مُشْفِقُونَ مِنْهَا

...Zbog njega – strahuju,[80] gdje je prelazna s prijedlogom min.[81]

Vjerovanje u gospodarenje

Uzvišenog Allaha Iz 57. ajeta sure Mu’minun također se može shvatiti da vjernici uvijek Boga drže svojim Gospodarom, Koji je vlasnik njihovih života i upravitelj, što zahtijeva da im spas i propast zavisi od Njegovog zadovoljstva i srdžbe. Kao rezultat toga, vjernik i ima strah od Njega i voli Ga. Budući da su spasenje i sreća u Njegovoj ruci, on spas i sreću traži od Njega. Upravo ovo značenje je nagnalo čovjeka da povjeruje u Njegove ajete i da Ga obožava.[82]

Vjerovanje u Božije znakove

 Među osobinama vjernika je i ta da vjeruje u Božije znakove. Ajet koji ukazuje na ovu osobinu je:

وَالَّذِينَ هُم بِآيَاتِ رَبِّهِمْ يُؤْمِنُونَ

I oni koji u znakove Gospodara svoga vjeruju.[83]

Pod znakom se misli na sve ono što čovjeka upućuje prema Bogu Svevišnjem. Jedan od primjera znaka su Božiji poslanici koji nose Njegovu poruku, zatim Knjiga i Vjerozakon koji potvrđuju njihovo vjerovjesništvo. Vjernici su osobe koje vjeruju u ovo jer imaju strah od Boga koji ih tjera da se trude da zasluže Njegovo zadovoljstvo, prihvate Njegov poziv i pokore se Njegovim naredbama, onim naredbama koje su do njih stigle putem Objave i poslanstva.[84]

Nepripisivanje druga Uzvišenom Allahu

U osobine vjernika ubraja se i to da ne pripisuje Bogu druga. Časni ajet:

وَالَّذِينَ هُم بِرَبِّهِمْ لَا يُشْرِكُونَ

..I oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju,[85]ukazuje na tu osobinu.

Vjerovanje u Njegove znakove podrazumijeva vjerovanje u Njegov Vjerozakon, Vjerozakon koji propisuje robovanje Njemu, a i vjerovanje u dokaze koji potvrđuju monoteizam u Njegovoj Biti, gospodarenju i Božanstvenosti.[86]

Činjenje dobrih djela

 U osobine vjernika svrstava se i činjenje dobrih djela, na šta upućuje časni ajet:

وَالَّذِينَ يُؤْتُونَ مَا آتَوا

..I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju.[87]

Srce koje osjeća strah

Osobina vjernika je i da ima srce koje osjeća strah, strah od toga da neće moći svoja djela obaviti na ispravan način i da će pred Bogom biti postiđen, jer je odgovoran i zadužen, ili pak strah od džehennemske kazne. Ovo su primjeri pohvalnog straha, nasuprot pokuđenom strahu, poput straha od mraka ili mrtvih.

وَّقُلُوبُهُمْ وَجِلَةٌ

 ...čija su srca puna straha...[88] Ovo je dio već navedenog ajeta, koji ukazuje na ovo značenje.

Vjerovanje u proživljenje

U odlike vjernika ubraja se vjerovanje u Budući svijet. To su ljudi koji vjeruju u Sudnji dan, o čemu govori drugi dio navedenog 60. ajeta sure Mu’minun:

أَنَّهُمْ إِلَىٰ رَبِّهِمْ رَاجِعُونَ

..Zato što će se vratiti svome Gospodaru.

Žurba u obavljanju dobrih djela

Osobina vjernika je i žurba u činjenju dobrih djela. Časni ajet:

 أُولَٰئِكَ يُسَارِعُونَ فِي الْخَيْرَاتِ وَهُمْ لَهَا سَابِقُونَ

Oni hitaju da čine dobra djela i radi njih druge pretiču,[89] ukazuje na ovo značenje.[90]

Izvor: Reza Ramezani, Etički stavovi Allame Tabatabaija, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Šarh al-maqasid, sv. 5, str. 175.

[2] Maškur, dr. Mohammad Džavad, Sejre kalami dar ferake eslami, str. 10.

[3] Al-‘Ajn, Halil, str. 56; Al-Maqajis, Ibn Faris, sv. 1, str. 133; Al-Nihaja, Ibn Esir, sv. 1, str. 69; Lisan al-‘Arab, sv. 13, str. 21.

[4] Al-Baqara, 285.

[5] Jusuf, 17

[6] Taftazani, Mulla Sa‘duddin, Šarh al-maqasid, sv. 5, str. 175.

[7] Isto, sv. 5, str. 176; Šarhe ’akaede Tahavijje, str. 232.

[8] Taftazani, Mulla Sa‘duddin, Šarh al-maqasid, sv. 5, str. 176; Ajatullah Sobhani, Al-Iman va al-kufr, str. 232.

[9] Taftazani, Mulla Sa‘duddin, Šarh al-maqasid, sv. 5, str. 175.

[10] Preneseno iz Dairetu-l-me’arif eslami – iman, sv. 3, str. 170; Andišehaje kalamije Šejh Mofid, prijevod Ahmed Aram, str. 302; Aš‘ari, Abu al-Hasan, Maqalat al-Islamijjin, str. 347; Badavi, Abdurrahman, Mezahib al-islamijjin, str. 626; Razi, Fahruddin, Al-Muhassal, str. 567; Al-Tafsir al-kabir, sv. 2, str. 25; Taftazani, Šarh al-maqasid, sv. 5, str. 181; Dža’farijan, Rasul, Mordžije, tarih va andiše, str. 41.

[11] Šarhe ‘akaede Tahavijje, str. 332

[12] Šarh al-maqasid, sv. 5, str. 176

[13] Isto; Ibn Hazm, Al-Fasl fi al-milal, sv. 3, str. 230; Izutsu, Fahme iman dar kalame eslami, pogl. 3; Sajjid Murtada, Al-Zahira fi ‘ilm al-kalam, str. 538; Kadi Abduldžabbar, Šarh usul al-hamsa, pogl. 1384, str. 701. i 707; Mekalat al-islamijjin, pogl. 1969, str. 332. i 339; Amin, Ahmad, Duha al-islam, sv. 3, str. 63.

[14] Isto.

[15] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 45.

[16] Isto, sv. 5, str. 145. i 146; sv. 18, str. 158. i 258.

[17] Staza rječitosti, mudrost 227.

[18] Sobhani, Džafer, Al-Iman va al-kufr, str. 34.

[19] Gazali, Ihja’ ‘ulum al-din, sv. 1, str. 111

[20] Al-Munqiz min al-taqlid, str. 162.

[21] Al-Baqara, 2.

[22] Al-Baqara, 136; Al-Hadid, 7; Jusuf, 106; Al-Ra‘d, 62; Mu’min, 62; Al-A‘raf, 121; Al-Ihlas, 2.

[23] Al-Nur, 62; Al-Nisa’, 136; Al-Baqara, 137.

[24] Al-Baqara, 136.

[25] Al-Baqara, 232; Al-Nisa’, 59

[26] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 417.

[27] Isto, sv. 18, str. 415.

[28] Šahristani, Abdulkerim, Nihaja al-aqvam fi ‘ilm al-kalam, str. 471.

[29] Isto

[30] Isto, str. 474.

[31] Rabbani Golpajgani, Ali, Ferak va mazahebe eslami, str. 277.

[32] Madžlisi, Muhammad Baqir, Bihar al-anvar, sv. 69, str. 19, hadis 1.

[33] Kulejni, Usulu Kafi, sv. 2, str. 409, hadis 1. i 2.

[34] Ibn Majsam Bahrani, Qava‘id al-maram, str. 171; Taftazani, Sa‘duddin, Šarh al-maqasid, sv. 5, str 176; Hamsi, Sediduddin, Al-Munqiz min al-taqlid, sv. 2, str. 164.

[35] Ibn Majsam Bahrani, Qava‘id al-maram, str. 171; Nihaja al-aqdam fi ‘ilm al-kalam, str. 474; Šarh al-maqasid, sv. 5, str. 179.

[36] Allame Hili, Manahidž al-jaqin, str. 533; Ibn Majsam Bahrani, Qava‘id al-maram, str. 171; Allame Hili, Kašf al-murad, str. 427; Šehid Zejnuddin, Haqaiq al-iman, str. 90.

[37] Taftazani, Sa‘duddin, Šarh al-maqasid, sv. 5, str. 179.

[38] Pogledati ajete: Fatir, 10; Al-Fath, 4; Al-Anfal, 2. U vezi sa stepenima imana pogledati: Usulu Kafi, sv. 2, str. 33, predaja 37.

[39] Fahru Razi, Al-Tafsir al-kabir, tumačenje 19. ajeta sure Alu ‘Imran.

[40] Šarh al-maqasid, sv. 5, str. 207.

[41] Al-Tibjan, sv. 2, str. 418, tumačenje 19. ajeta sure Alu ‘Imran.

[42] Madžma‘ al-bajan, sv. 1, str. 175.

[43] Šejh Mufid, Avail al-maqalat, str. 54.

[44] Pogledati: Al-Munqiz, str. 179; Šarh al-mavaqif, str. 396; Šarh al-maqasid, sv. 5, str. 207; Šarh usul al-hamsa, str. 705.

[45] Šejh Mufid, Avail al-maqalat, str. 54; Šejh Aš‘ari, Al-Ibabe, str. 10; Hamsi, Sediduddin, Al-Munqiz min al-taqlid, sv. 2, str. 172; Daira al-ma‘arif al-islamijja, sv. 3, str. 209.

[46] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 16, str. 314.

[47] Mufredatu Ragib, korijen s-l-m. 305

[48] Daira al-ma‘arif al-islamijja, sv. 2, str. 161.

[49] Al-Hudžurat, 14.

[50] Al-Baqara, 208.

[51] Al-Baqara, 131; Sobhani, Džafer, Al-Iman va al-kufr, str. 82.

[52] Mufredatu Ragib, korijen s-l-m.

[53] Al-Ahzab, 35.

[54] Madžlisi, Muhammad Baqir, Bihar al-anvar, sv. 65, str. 241.

[55] Mugrin, Nu’man ibn Muhammad, Da‘aim al-islam, sv. 1, str. 12.

[56] Junus, 84.

[57] Al-Hudžurat, 17.

[58] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 18, str. 520. i 521.

[59] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 418; sv. 3, str. 358.

[60] Al-Ra‘d, 28.

[61] Al-A‘raf, 96.

[62] Ibrahim, 24–26.

[63] Fatir, 10.

[64] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 11, str. 155.

[65] Isto.

[66] Isto, str. 157.

[67] Isto, str. 158.

[68] Isto, str. 244.

[69] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 55.

[70] Isto, sv. 9, str. 491.

[71] Isto, sv. 15, str. 6 i 7.

[72] Isto, sv. 1, str. 55.

[73] Isto, sv. 18, str. 411

[74] Omid, Mas’ud, Nazari be zendegi va barhi araje Allame Tabatabai, str. 173. i 174.

[75] Isto.

[76] Al-Mu’minun, 57.

[77] Mufredatu Ragib, korijen š-f-q.

[78] Al-Anbija’, 49.

[79] Al-Tur, 26.

[80] Al-Šura, 18.

[81] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 15, str. 39.

[82] Isto.  

[83] Al-Mu’minun, 58.

[84] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 15, str. 40.

[85] Al-Mu’minun, 59.

[86] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 15, str. 40.

[87] Al-Mu’minun, 60.

[88] Al-Mu’minun, 60.

[89] Al-Mu’minun, 61.

[90] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 15, str. 40.

Zadnji put promijenjen: Ponedjeljak, 06 Septembar 2021 15:36
×

Log in