Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Individualni moral

A A A
Ljubav i mržnja (Duhovno prijateljevanje i odricanje)

Ljubav i mržnja (Duhovno prijateljevanje i odricanje)

Ljubav i mržnja – koje se u etici nazivaju još i “strast” i “srdžba” – najvažnija su pobuda za sticanje vrlina i klonjenje od poroka. Dok čovjek nešto ne zavoli, on se neće ni pokrenuti ka tome, te dok mu nešto ne postane odvratno, on se toga neće ni kloniti. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Koga dobro djelo njegovo razveseli, a loše rastuži – on je vjernik.”[1]

Ukratko, željeti i ne željeti, voljeti i mrziti, biti zadovoljan i biti nezadovoljan – sve pobrojano čini temelj čovjekova života. Bez ovih osjećanja život bi bio isprazan i izgubio bi svoju slast i radost. Čovjekova ličnost sazdana je od skupa ovih osjećanja i, prema riječima Sadru-l-mute'ellihina (Mulla Sadra), stvara za svakog čovjeka vrsnu razliku, kojom se on odlikuje i po kojoj čini odvojenu vrstu.[2] Kur'an Časni također ukazuje na ovu stavku kada kaže:

  قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ عَلَى شَاكِلَتِهِ

Reci: “Svako postupa po svom načinu mišljenja...” (El-Isra', 84)

Neki pretpostavljaju da samo spoznaja dobra i zla dovodi do napredovanja i uzdizanja te da, obrnuto, jedino neznanje uzrokuje pad ljudi. Međutim ovo uvjerenje je pogrešno, jer spoznaja, koliko god neophodna i korisna bila, ipak nije dovoljna, zato što se bez htijenja i volje ne može ostvariti pobuda. Koliko li je samo učenjaka koji su napisali knjige o štetnosti opojnih sredstava, a sami su bili ovisnici o njima! Stoga, nije neutemeljena sljedeća tvrdnja: “Zaista je život uvjerenje i borba.”

U načelu, život bez uvjerenja, a uvjerenje bez ljubavi, izgaranja i zauzimanja nemaju nikakvog smisla. Dakle, vjerovanje znači ljubav, a ljubav vjerovanje. Sve dok neko ne iskusi slast ljubavi, neće okusiti ni vjerovanje.

Imam Sadik, mir neka je s njim, u odgovoru čovjeku koji ga je upitao: “Da li ljubav i mržnja spadaju u vjerovanje?” – rekao je slijedeće: “A zar je vjerovanje išta drugo do ljubav i mržnja...”[3]

U drugoj predaji od Imama Bakira, mir neka je s njim, se kaže: “Vjerovanje je ljubav, a ljubav je vjerovanje.”[4]

Imam Sadik, mir neka je s njim, je rekao: “Kada ljubav Božija obasja nutrinu roba, očisti je od svake brige i svakog sjećanja, osim sjećanja na Boga Uzvišenog, a zaljubljenik je među svim ljudima nutrinom najčišći kod Boga Uzvišenog i od svih ljudi u govoru najiskreniji, i od svih njih u ispunjenju zavjeta najvjerniji, i u djelovanju najčistiji, i u sjećanju na Boga najiskreniji, i dušom najpokorniji. Meleci se njime hvale kada on dove svoje šapuće i ponose se njime kada ga vide; njime Bog daje život Svojim krajevima zemaljskim i čašću Svojom časti robove Svoje. Kada od Njega zaišću, podari im pravom njegovim i nevolje od njih otkloni milošću Svojom prema njemu; a da ljudi znaju kakvo je mjesto njegovo kod Boga i koliki je kod Njega položaj njegov, ne bi se približavali Bogu Uzvišenom, osim prašinom stopa njegovih.”[5]

Nema nikakve sumnje da je čovjek u svojoj biti zaljubljen u ljepotu i savršenstvo i da voli lijepo i dobro, te da se gnuša ružnog i lošeg. Budući da je sveta bit Boga Uzvišenog sušto savršenstvo i sušta ljepota te sušta moć i sušta milost i ukratko suština svih osobina savršenstva – koje se nazivaju “sifat-e subutijje” (potvrđenim osobinama) – onda ljubav prema Bogu je početak svih ljubavi i onaj koji voli ljepotu i savršenstvo zapravo voli Boga, a onaj koji Njega bude volio – voli i očitovanja Njegove ljepote i uzvišenosti. Jedan pjesnik kliče: “Zaljubljen sam u cijeli svijet, jer svijet cijeli od Njega je!”

Ova privlačnost je privlačnost iskonske prirode i svi su – htjeli to ili ne – privučeni čistom istinom, posvemašnjim bitkom i ljepotom Njegovom, a potčinjeni su znanju i moći Njegovoj.

Uzvišeni Bog kaže:

وَلَهُ أَسْلَمَ مَن فِى السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ طَوْعًا وَكَرْهًا

...a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji... (Ali Imran, 83)

A zatim opet kaže:

 وَلِلَّهِ يَسْجُدُ مَن فِى السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ طَوْعًا وَكَرْهًا

Bogu se, htjeli ili ne htjeli, pokorava sve što je na nebesima i na Zemlji... (Er-Ra'd, 15)

S druge strane, u dovi učimo: “...Potčini silom Svojom sve silne, a veličanstvu Njegovom se pokloniše svi veličanstveni...”[6]

Međutim, ova iskonska i nesvjesna privučenost i predanost nisu same po sebi dovoljne, jer na polju samoizgradnje i pročišćenja potrebni su još i svjesna borba i vježba. S tim u vezi, treba upregnuti sile iskonske prirode te putem slobodne volje i izbora predati se želji Voljenog, jer prirodna i prinudna kretanja na putu uzvišenog Boga, tj. na duhovnom putovanju, nemaju nikakvu vrijednost. Tako u Kur'anu stoji:

قُلْ إِن كُنتُمْ تُحِبُّونَ اللهَ فَاتَّبِعُونِى يُحْبِبْكُمُ اللهُ

Reci: “Ako Boga volite, pa slijedite me, Bog će vas zavoljeti...” (Ali Imran, 31)

Ljubav prema Bogu ima učinka tek kada se pokaže na razini djela. Dakle, istinski zaljubljenik je onaj koji svoju volju i htijenje podredi volji i htijenju Voljenog. Na ovoj postaji neophodni su potčinjenost, odabir, pokornost i vježba, jer Kur'an kaže:

إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ

Od vas je kod Boga najplemenitiji onaj ko se najviše čuva... (El-Hudžurat, 13)

Ovdje se kupuju t'jelo slabo i srce umorno,

Bazar samoprodaje je tamo s druge strane.

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže: “Ljubav Božija vatra je koja ni na šta ne naiđe, a da to ne sagori...”[7]

 

Polazna tačka

Ovdje postaje savršeno jasno kako je ljubav početak puta i polazna tačka pohodnika duhovnog putovanja. Jednom riječju, dok ne bude ljubavi i želje, neće se načiniti niti jedan korak naprijed. Ne bude li čovjek želio sebi korist i dobro, neće ni kaniti da se popravi. Prvo se u čovjeku treba pojaviti pobuda da mora nešto preduzeti kako bi otklonio svoje nedostatke i manjkavosti, odnosno, u čovjeku treba zaživjeti misao da je šteta ostaviti tu božansku pticu zatvorenu u kafezu i ne dozvoliti joj da se vine put neba. Čovjek mora shvatiti da nije časno uzalud razdavati sve ovo Bogom dano blago.

Kao što smo već s obzirom na predočeno kazali, nije dovoljno samo znati, već je potrebno još i voljeti, i izgarati, i naprezati se, sve da bi se čovjeka izvelo na Pravi put i pripremilo za duhovnu borbu i vježbe, onako kako Kur'an kaže:

فِيهِ رِجَالٌ يُحِبُّونَ أَن يَتَطَهَّرُواْ وَاللهُ يُحِبُّ الْمُطَّهِّرِينَ

...U njoj su ljudi koji vole da se čiste, a Bog voli one koji se mnogo čiste. (Et-Tevbe, 108)

 

Vjerovanje i znanje

Kad smo već započeli govoriti o vjerovanju i znanju, treba znati da se kategorija vjerovanja razlikuje od kategorije znanja, jer znanje je, u kojem god značenju da se uzme, ishod iskustva i dokazivanja, a ovo dvoje pripadaju kategorijama predodžbi i razmišljanja. Međutim, vjerovanje je jedna vrsta mističkog (duhovnog) uvjerenja i spoznaje kao i samosvijesti naspram Božanske iskonske prirode. Drugim riječima, znanje je uvezena roba i odraz vanjskog svijeta, dok je vjerovanje Božanska iskra i odgovor na poziv savjesti.

Nauke se obično javljaju u vidu predodžbi, razmišljanja i odgovora, dok je vjerovanje jedna vrsta predosjećanja i nalaženja te posjedovanja uvjerenja. Drugim riječima, znanje je zbir iskustva, istraživanja, shvatanja, zbrajanja i saznanja, a vjerovanje vrsta osjećanja ovisnosti te počastvovanosti i posvećenosti prema Uzvišenijem Biću. Moguće je da predmet znanja bude omrznut i nepoželjan, dok je predmet vjerovanja uvijek mio i drag. Gdje god ima vjerovanja, tu postoje i skrušenost, i poniznost, i veličanje, i slavljenje. Naprimjer, vjerovanje u Boga je jedna vrsta osjećanja suštinske potrebe i ovisnosti oNeovisnom Gospodaru, ili drugačije kazano, osjećanja posvemašnje potrebe za neograničenim Neovisnim Bićem. Zapravo, to je osjećanje sićušnosti naspram beskrajnog veličanstva, uzvišenosti, milosti i moći.

Prema riječima Kur'ana, vjerovanje je odgovor na zov iskonske prirode te obnavljanje obećanja datog na Dan zavjeta:

فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِى فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

...Božijoj prirodi po kojoj je ljude stvorio... (Er-Rum, 30)

Također se kaže:

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِى آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنفُسِهِمْ أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi...” (El-A'raf, 172)

A potom još kaže da je svrha sveg tog obznanjivanja i svjedočenja potreba da na Danu sudnjem ljudi ne kažu da o tome nisu ništa znali.

Dakle, vjerovanje je potvrđivanje i obnavljanje zavjeta iskonske prirode na koji se vjerovatno ukazuje prisegom datom na Dan zavjeta, dok je znanje jedna vrsta razumske i misaone veze između znalca i saznatog. Jednostavno kazano, vjerovanje je jedna vrsta osjećanja prožetog veličanjem, slavljenjem i skrušenošću prema Najuzvišenijem Biću. Međutim, znanje ovakvo osjećanje ne smatra obaveznim, jer znanje je sredstvo poimanja i otkrivanja nepoznanica, makar one znalcu bile nepoželjne i odvratne. Znanje i vjerovanje ne idu uvijek zajedno i stoga se u Kur'anu kaže:

 وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا

I oni ih, zbog svoje nepravednosti i oholosti, porekoše, ali se duše njihove u njih uvjeriše... (En-Neml, 14)

Iz tog razloga, oni kojima se Kur'an obraća sa “oni koji vjeruju”, a ne “oni koji znaju”, tj. oni koji su uvjereni, a ne oni koji znaju, ali nisu uvjereni.

Druga crta vjerovanja je činjenica da je ono uvijek popraćeno osjećanjem spokoja i smiraja, dok znanje može ponekad izazvati uznemirenost i nesigurnost.

Bog o vjernicima kaže:

الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

One koji vjeruju i čija se srca sjećanjem na Boga smiruju – a srca se, uistinu,  sjećanjem na Boga smiruju! (Er-R'ad, 28)

 

Znanje upotpunjuje vjerovanje

Dakako, u brojnim primjerima znanje prethodi vjerovanju i upotpunjuje ga te je u Kur'anu Časnom upravo u tom smislu i pohvaljeno te postavljeno odmah pokraj vjerovanja:

يَرْفَعِ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنكُمْ وَالَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ دَرَجَاتٍ

...i Bog će na visoke razine uzdignuti one od vas koji vjeruju a i one kojima je znanje dato... (El-Mudžadele, 11)

Usprkos svim ovim razinama, znanje i vjerovanje su dva različita usmjerenja. Ne bismo pretjerali ako bismo kazali da vjerovanje spada u područje ljubavi i duhovne spoznaje. U tom smislu u Kumejlovoj dovi stoji: “Pa sve i kad bih mogao, o Bože moj, Vlasniče moj i Gospodaru moj, podnijeti kaznu Tvoju, pa kako da podnesem rastanak s Tobom?!”

Ovo je šaputanje zaljubljenog s Voljenim Bićem. Prema tome, gdje god se govori o vjerovanju, nameće se pitanje ljubavi, izgaranja i naprezanja.

Opisujući vjernike, uzvišeni Bog kaže:

وَإِذَا سَمِعُواْ مَا أُنزِلَ إِلَى الرَّسُولِ تَرَى أَعْيُنَهُمْ تَفِيضُ مِنَ الدَّمْعِ مِمَّا عَرَفُواْ مِنَ الْحَقِّ يَقُولُونَ رَبَّنَا آمَنَّا فَاكْتُبْنَا مَعَ الشَّاهِدِينَ

Kada čuju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im na oči suze naviru jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, vjerujemo, pa upiši nas među one koji su posvjedočili.” (El-Ma'ide, 83)

Vjerovanje, koliko god bilo neosnovano i površno, popraćeno je s ljubavlju. Čak i idolopoklonici gaje ljubav prema svojim kipovima, drže ih svetim, iskazuju im poštovanje i obožavaju ih. O tome Kur'an Časni kaže:

وَمِنَ النَّاسِ مَن يَتَّخِذُ مِن دُونِ اللهِ أَندَاداً يُحِبُّونَهُمْ كَحُبِّ اللهِ وَالَّذِينَ آمَنُواْ أَشَدُّ حُبًّا لِلَّهِ

Ima ljudi koji su mjesto Boga kumire prihvatili, voleći ih kao što se Bog voli, a oni koji vjeruju Boga još više vole... (El-Bekare, 165)

Ljubav vjernika je jača zato što su oni uspostavili vezu sa bistrim izvorom, dok su idolopoklonici, usljed svoje greške i nemara, umjesto te čiste vode uzeli zamućenu i udaljili su se od izvora.

 

Uzajamna povezanost

Neki otpadnici od vjere i neznalice smatraju da su vjerovanje i robovanje Bogu neki oblik jednostrane veze između ljudi i Boga, te usljed takve pogrešne pretpostavke traže izgovor da pobjegnu od vjerovanja. Međutim, ovo shvatanje je glupo i tendenciozno, jer je vjerovanje uzajamna povezanost između stvorenja i Stvoritelja, a ovakva veza je zasnovana na ontološkoj (uzročno-posljedičnoj) zbilji, te u njoj postoje uzajamna privlačnost i ljubav. Odnosno, Bog voli svoje robove i zato im je stavio na raspolaganje sve ove blagodati. Naravno, Bog više voli Svoje bogobojazne i čestite robove koji čine dobra djela, pa kaže:

فَإِنَّ اللهَ يُحِبُّ الْمُتَّقِينَ

...Bog uistinu voli bogobojazne. (Ali Imran, 76)

وَأَحْسِنُوَاْ إِنَّ اللهَ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ  

...i dobro činite, Bog, zaista, voli one koji dobra djela čine. (El-Bekare, 195)

وَاللهُ يُحِبُّ الْمُطَّهِّرِينَ

...a Bog voli one koji se mnogo čiste. (Et-Tevbe, 108)

Također kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ مَن يَرْتَدَّ مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَسَوْفَ يَأْتِى اللهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ أَذِلَّةٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلَى الْكَافِرِينَ

“O vi koji uzvjerovaste, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, – pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite...” (El-Ma'ide, 54)

U ovom ajetu govori se o uzajamnoj ljubavi, koja se najprije javlja kod Boga, a potom kod Njegovih robova. To je, samo po sebi, dokaz da je istinsko vjerovanje neka vrsta uzajamne povezanosti, drugim riječima, stvarno vjerovanje je jedna vrsta uzajamne ljubavi između Stvoritelja i stvorenja. Kur'an Časni najvjerovatnije ukazuje na ovu povezanost kada na jednom mjestu označava Boga pridjevom “Mu'min”(Darivatelj sigurnosti) i kaže:

هُوَ اللَّهُ الَّذِى لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ الْمَلِكُ الْقُدُّوسُ السَّلَامُ الْمُؤْمِنُ الْمُهَيْمِنُ الْعَزِيزُ الْجَبَّارُ الْمُتَكَبِّرُ سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يُشْرِكُونَ

On je Bog – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj Koji mir daje, Onaj Koji sigurnost pruža, Onaj Koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi. Hvaljen neka je Bog, On je daleko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju! (El-Hašr, 23)

Tumačeći riječ mu'min,tumači Kur'ana su ponudili nekoliko mogućih značenja[8]:

1.      Onaj Koji robovima Svojim mir i sigurnost daje,

2.      Onaj od Čijeg nasilja su robovi Njegovi sigurni (Koji nikome nasilje ne čini),

3.      Onaj Koji prije svih vjeruje u jedinost Svoju i Koji je prije svih svjedoči:

شَهِدَ اللهُ أَنَّهُ لاَ إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ وَالْمَلاَئِكَةُ وَأُوْلُواْ الْعِلْمِ قَآئِمَاً بِالْقِسْطِ

Bog svjedoči da nema drugog boga osim Njega, – a i meleci i učeni –, i da On postupa pravedno... (Ali Imran, 18)

 

Privlačnost i odbojnost

Treba znati da je ljubav, baš kao i ostala unutarnja osjećanja, dvopolna, odnosno ima “negativni” i “pozitivni” pol. Nemoguće je da čovjek nešto voli, a da istovremeno voli i njegovu suprotnost. Ukoliko čovjek traži savršenstvo i ljepotu,  nema sumnje da su mu griješenje i razuzdanost odvratni. Isto tako, ako je vjerovanje kod nekoga traženo, nevjerovanje i licemjerstvo su mu mrski. Uzvišeni Bog kaže:

وَلَكِنَّ اللَّهَ حَبَّبَ إِلَيْكُمُ الْإِيمَانَ وَزَيَّنَهُ فِي قُلُوبِكُمْ وَكَرَّهَ إِلَيْكُمُ الْكُفْرَ وَالْفُسُوقَ وَالْعِصْيَانَ

...ali Bog vam je vjerovanje omilio, i u srcima vašim lijepim ga prikazao, a nevjerstvo i neposlušnost vam je omrazio... (El-Hudžurat, 7)

Dakle, svaki put kada se govori o ljubavi, nipošto se ne želi kazati da čovjek treba biti u potpunom miru sa svim i svačim te sve i svakog voljeti. Čovjek vjernik ne može se pomiriti sa svima, kao što ne može biti ni sa svima u zavadi. Prema tome, nedvojbeno je da je vrijedna samo ona ljubav koja je povezana sa vrijednostima i ljepotama i koja odbacuje ono što je suprotno tim vrijednostima; koja prihvata prijatelje, a sa neprijateljima ne namjerava prijateljevati.

 

Duhovno prijateljevanje i odricanje

Duhovno prijateljevanje i odricanje, koji spadaju u glavne ogranke vjere[9] znače upravo da čovjek treba voljeti dobro i dobre ljude, a biti u neprijateljstvu sa zlom i zlim ljudima. Zar nije Bog Uzvišeni, opisujući iskrene sljedbenike hazreti Muhameda, s.a.v.a., rekao sljedeće:

مُّحَمَّدٌ رَّسُولُ اللَّهِ وَالَّذِينَ مَعَهُ أَشِدَّاءُ عَلَى الْكُفَّارِ رُحَمَاءُ بَيْنَهُمْ   

Muhammed je Božiji poslanik, a oni koji su s njim strogi su prema nevjernicima, a samilosni među sobom... (El-Feth, 29)

On također kaže:

لَا تَجِدُ قَوْمًا يُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ يُوَادُّونَ مَنْ حَادَّ اللَّهَ وَرَسُولَهُ وَلَوْ كَانُوا آبَاءَهُمْ أَوْ أَبْنَاءَهُمْ أَوْ إِخْوَانَهُمْ أَوْ عَشِيرَتَهُمْ أُوْلَئِكَ كَتَبَ فِى قُلُوبِهِمُ الْإِيمَانَ وَأَيَّدَهُم بِرُوحٍ مِّنْهُ

Nećeš naći da ljudi koji u Boga i u Onaj svijet vjeruju vole one koji se Bogu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Takvim je On u srca njihova vjerovanje upisao i Duhom Svojim ih osnažio... (El-Mudžadele, 22)

Te još kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّخِذُوا عَدُوِّى وَعَدُوَّكُمْ أَوْلِيَاءَ تُلْقُونَ إِلَيْهِم بِالْمَوَدَّةِ وَقَدْ كَفَرُوا بِمَا جَاءَكُم مِّنَ الْحَقِّ

O vi koji vjerujete, ne uzimajte za prijatelje neprijatelja Moga niti neprijatelja svoga, ljubav im poklanjajući, dok oni Istinu koja vam je došla poriču... (El-Mumtehine, 1)

Prema tome, odgovoran vjernik treba posjedovati i privlačnost i odbojnost; a oni koji svima žele biti dragi su dvolični. Ovo pitanje je jako naglašeno i u predajama. U jednoj se od Poslanika, s.a.v.a., prenosi da je rekao jednom svom drugu: “O robe Božiji, voli u ime Boga, i u ime Boga mrzi, i u ime Boga prijateljuj, i u ime Boga neprijatelj budi – uistinu Božije prijateljstvo doseći se neće, osim na taj način i nećeš naći niti jednog čovjeka da je vjerovanja okusio – makar kako bili česti namazi njegovi i post njegov – sve dok ne bude takav. A u ovo vrijeme vaše, većina prijateljstava sklapa se među ljudima radi Svijeta ovog, zbog njega se ljudi međusobno vole i zbog njega se međusobno mrze, a to im kod Boga ni od kakve koristi neće biti.” Pa ga je ovaj upitao: “A kako ću znati da li su moje prijateljstvo i neprijateljstvo u ime Boga Uzvišenog, te ko je prijatelj Boga Uzvišenog, pa da mu prijatelj budem, a ko Mu je neprijatelj, pa da mu neprijatelj budem.” Tada mu Poslanik Božiji, s.a.v.a., pokaza na Alija, mir neka je s njim, pa reče: “Vidiš li njega?” “Vidim”, reče ovaj. “Prijatelj njegov je prijatelj Božiji, pa njemu prijatelj budi, a neprijatelj njegov je neprijatelj Božiji, pa njemu neprijatelj budi. Budi prijatelj prijatelju njegovom, pa makar on ubica oca i djeteta tvoga bio, a budi neprijatelj neprijatelju njegovom, pa makar on bio otac tvoj ili sin tvoj.”[10]

Duhovno prijateljstvo i odricanje toliko su važni da se u nekim predajama ubrajaju u najčvršći oslonac vjerovanja.[11]         

Jedna od odlika ensarija, koju je pohvalio i sami Kur'an, sadržana je u činjenici da su oni voljeli muhadžire zbog njihovog vjerovanja, ne osjećajući pri tome nikakvu tjeskobu, tako da su srca punih vjerovanja, čistote i iskrenosti pripremili za njih svoje kuće i raširenih ruku pohitali da ih dočekaju, toplo ih primivši. O tome Kur'an Časni kaže:

وَالَّذِينَ تَبَوَّؤُوا الدَّارَ وَالْإِيمَانَ مِن قَبْلِهِمْ يُحِبُّونَ مَنْ هَاجَرَ إِلَيْهِمْ وَلَا يَجِدُونَ فِى صُدُورِهِمْ حَاجَةً مِّمَّا أُوتُوا وَيُؤْثِرُونَ عَلَى أَنفُسِهِمْ وَلَوْ كَانَ بِهِمْ خَصَاصَةٌ

I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno... (El-Hašr, 9)

Ako prijateljstvo i neprijateljstvo ne budu u ime Boga, neće ni potrajati i ubrzo će se prometnuti u svoju suprotnost. Treba znati da će takva prijateljstva dovesti do vječnog gubitka, a Uzvišeni Bog kaže da će takvi prijatelji na Sudnjem danu jedni druge proklinjati i jedni drugih se odricati, iskazujući svoju nesreću riječima: “Kamo sreće da s tim nisam prijateljevao!”

الْأَخِلَّاءُ يَوْمَئِذٍ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ إِلَّا الْمُتَّقِينَ

Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, osim bogobojaznih. (Ez-Zuhruf, 67)

Na drugom mjestu kaže:

يَا وَيْلَتَى لَيْتَنِى لَمْ أَتَّخِذْ فُلَانًا خَلِيلًا

“Kamo sreće, teško meni, da toga za prijatelja nisam uzeo!” (El-Furkan, 28)

Onda, braćo i sestre po vjerovanju, nastojte da vaše prijateljstvo i neprijateljstvo budu radi Boga, i uvijek volite dobro i dobre ljude, a zlu i zlim ljudima budite neprijatelji, i tražite od Boga: “Bože moj, daj mi da umrem kao musliman i pridodaj me Svojim robovima dobrim!”

 

 

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Keni, Koraci ka samoizgradnji 1, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Samed Jelešković

 



[1] Dejlemi, I'lamu-d-din, Mu'esese-je Ali-l-bejt, str. 110; Usule Kafi, sv. 2, str. 232.

[2] El-esfar, sv. 9, poglavlje el-Tenasuh. Sadru-l-mute'ellihin smatra da se čovjek odvaja od ostalih životinja “natikijjetom”  (sposobnošću razmišljanja i racionaliziranja) i sa ovog stanovišta svi ljudi spadaju u jednu vrstu. Međutim, ljudi se odvajaju jedni od drugih putem drugih njima svojstvenih vrsnih razlika koje proističu iz njihovih duhovnih osobina i odlika. Sadru-l-mute'ellihin ove osobine smatra za svakog čovjeka supstancijalnim, a ne akcidentalnim. Stoga, stvarna razlika između osoba ne leži u boji, izgledu, kvantitetu i kvalitetu, već upravo u tim karakternim svojstvima i osobinama koje čine lik njegove zbilje, a upravo je to čovjekov berzahski lik u kojem će se pojaviti na početku Onoga svijeta. Neki ljudi će se pojaviti u ljudskom liku, a neki u liku životinja, kao što su majmuni, svinje, krvoločne zvijeri i stoka. Moguće je da čovjek u različitim dionicama života ima različite likove te da se na Sudnjem danu pojavi u svim tim likovima; otuda i Mulla Sadraovo mišljenje da postoje različite vrste ljudi. Moguće je da jedan čovjek na svakom stepenu bitka bude jedne posebne vrste; a to da se smatralo da je čovjek jedna vrsta početnički je i površan sud koji je donesen na osnovi poređenja čovjeka sa ostalim životinjama u jednom općem pogledu, dok ustvari nije tako.        

[3] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 125, predaja br. 5; Tefsiru nuri-s-sekalejn, sv. 5, str. 83.

[4] Tefsiru nuri-s-sekalejn, sv. 5, str. 84.

[5] Misbahu-š-šeri'a, poglavlje 96.

[6] Do'a-je eftitah.

[7] Misbahu-š-šeri'a, poglavlje 96.

[8] Mudžme'u-l-bejan, sv. 10, str. 267.

[9] Ogranci vjere se ne odnose samo na namaz, post, Hadž, hums, zekat, borbu, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, duhovno prijateljevanje i odricanje, jer sve praktične naredbe i propisi islama – uključujući ibadete, pravne odnose, kazne, krvarinu – spadaju u ogranke vjere, kao što i sva akaidska pitanja spadaju također u osnove vjere. Stoga, pod onim raširenim mišljenjem da ogranci vjere obuhvataju deset stvari hoće se kazati da tih deset stvari spadaju u glavne ogranke, od kojih su svi iz kategorije ibadeta, a ne da su ogranci vjere sažeti u ovih deset stvari. 

[10] Biharu-l-envar, sv. 66, str. 236.

[11] Ibid, str. 239.

Zadnji put promijenjen: Petak, 29 Juli 2016 14:54
×

Log in