Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Spoznaja i samospoznaja

Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo bili od sta­nov­ni­ka Vatre (El-Mulk, 10). وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

A A A
Odnos između znanja, vjerovanja i djelovanja

Odnos između znanja, vjerovanja i djelovanja

Ukoliko se vjerovanje uzme kao racionalni sud, ono tada postaje isto što i znanje, koje inače ne krasi sloboda izbora jer jedan dio znanja razum percipira kao aksiome, pri čijem stjecanju i potvrđivanju racio ne posjeduje nikakvu vrstu slobode izbora.

Postoji i drugi vid znanja, onaj koji se obično stjeće uvod­nom slobodom izbora i kojem sloboda izbora nije primarni činilac. Naime, moguće je da se ti uvodi, bez slobode izbora, npr. deši­friranje zvuka ili viđenje neke slike, pojavljuju u umu i da ih čovjek bez slobode izbora percipira i donosi sud o njima. No, treba naglasiti: kada se uvodna znanja stječu slobodnom voljom izbora, moraju postojati i poticaji za njihovo stjecanje i uređivanje.

Moguće je da ovaj poticaj bude samo instinktvni odraz neke želje. Također, moguće je da to bude odraz želje za slavom ili materijalnom koristi, ili želje za Božijim zadovoljstvom, a samo ovo posljednje može biti čin robovanja Uzvišenom. Ipak, u vezi s ostvarivanjem potonjeg, ovakvom ibadetu mora prethoditi spoznaja Boga.

Međutim, cilj vjerovanja, na koje se u ovoj raspravi oslan­jamo, a koje je u Qur'anu i vjerskim tekstovima predstavljeno kao temelj sreće, jeste zbiljsko vjerovanje, koje se nalazi nasuprot nevjerovanja i svjesnog poricanja i koje je u oprečnosti znanju i spoznaji. Jer, često čovjek nešto zna, ali mu srce to ne prihvata i ne želi se obavezivati onim što proizlazi iz toga. Zbog toga se nam­jerno protivi i, kada mu to sitni interes traži, takvo znanje poriče i riječima. Oakvo poricanje znanjem gore je za čovjekovo usavršavanje od poricanja koje se bazira na neznanju, te čin poput ovog čovjeku nanosi više štete.

وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا

I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita. (An-Neml: 14)

Prenosi se i obraćanje Musa, a. s., Faraonu:

لَقَدْ عَلِمْتَ مَا أَنزَلَ هَـؤُلاَءِ إِلاَّ رَبُّ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar Nebesa i Zemlje. (Al-Isra: 102) 

U takvom stanju Faraon reče:

مَا عَلِمْتُ لَكُم مِّنْ إِلَهٍ غَيْرِي

Ja ne znam da vi imate drugog Boga osim mene. (Al-Kasas: 38) 

Slični Faronu u poricanju onog što znaju postojali su i u vri­jeme Božijeg Poslanika i poslije njega, a također i sada postoje. Tajna prirode ovakvog poricanja jeste to što čovjek prihvatanje nekih istina vidi kao prepreku svojoj slobodi u neobuzdanostima i smetnjom svojim strastima od kojih ne može odvojiti svoje srce.

بَلْ يُرِيدُ اْلاِنسَانُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ

Ali čovjek hoće dok je živ da griješi. (Al-Qijame: 5) 

Kasnije ćemo ovo detaljnije objasniti.

Zaključak: Vjerovanje znači prihvaćanje srcem onog što mu ra­zum i savjest potvrđuju kao ispravno, ono također znači i obavezivanje srčanih htijenja na pokornost u svemu što proizlazi iz racionalnih odluka o izvršavanju bilo kojih praktičnih obaveza. Dakle, vjerovanje je uvjetovano spoznajom i ovisi o njoj, no ipak ono nije isto što i znanje, niti je znanje njegov nužni pratilac.

Odavde postaje jasna i veza između vjerovanja i djelovanja. Jer, vjerovanje nije isto što su i vanjska djela, već vjerovanje biva njihovim korijenom i usmjerivačem. Bivanje nekog djela dobrim i pohvaljenim ovisi o vjerovanju. Ako se djela ne napajaju s izvora vjerovanja u Boga, neće imati utjecaja na čovjekovu zbiljsku sreću, mada sâmo dobro djelo i bez vjerovanja na Ovom svijetu može svom izvršiocu polučiti mnogo koristi.

وَالَّذِينَ كَفَرُوا أَعْمَالُهُمْ كَسَرَابٍ بِقِيعَةٍ يَحْسَبُهُ الظَّمْآنُ مَاءً حَتَّى إِذَا جَاءَهُ لَمْ يَجِدْهُ شَيْئاً وَوَجَدَ اللَّهَ عِندَهُ فَوَفَّاهُ حِسَابَهُ

A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna, i On će mu potpuno isplatiti račun njegov. (Al-Nur: 38) 

مَثَلُ الَّذِينَ كَفَرُوا بِرَبِّهِمْ أَعْمَالُهُمْ كَرَمَادٍ اشْتَدَّتْ بِهِ الرِّيحُ فِي يَوْمٍ عَاصِفٍ لاَّ يَقْدِرُونَ مِمَّا كَسَبُوا عَلَى شَيْءٍ

Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći očekivati nikakvu na­gradu za djela koja su učinili. (Ibrahim: 18)

وَقَدِمْنَا إِلَى مَا عَمِلُوا مِنْ عَمَلٍ فَجَعَلْنَاهُ هَبَاء مَّنثُورًا  

I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili, u prah i pepeo ih pretvoriti. (Al-Furkan: 23) 

Prvi korak koji čovjek napravi u svom putovanju prema krajnjem savršenstvu, ka blizini Uzvišenog Boga, jeste vjerovanje. Ovaj korak korijen je svih sljedećih koraka i duša svih faza usavršavanja.

Drugi korak u čovjekovom duhovnom putovanju tiče se aktiv­nosti koje srce izvršava nakon vjerovanja u Boga, bez uplitanja udova i tijela. U pitanju je neprestana usredsređenost i obraćanje pažnje samo na Boga, odnosno zikr – sjećanje i spominjanje Go­spodara.

وَاذْكُرُوا اللَّهَ كَثِيرًا لَّعَلَّكُم تُفْلِحُونَ

I Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite. (Džu­mua: 10) 

Onoliko koliko bude jača i koncentriranija ova pažnja, u toj mjeri bit će utjecajnija u čovjekovom napredovanju. Koliko li su samo trenuci potpune pažnje srca utjecajniji od godina tjelesnog ibadeta!

Treći korak tiče se nutarnjih djela koja čovjek čini sjećajući se Boga: u takvo šta spada razmišljanje o Božijim ajetima i poka­zateljima Njegove veličanstvenosti, mudrosti i moći. Intenziviranje zikra i razmišljanja dovodi do privrženosti srca i ljubavi prema Uz­višenom.

الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

Oni koji i stojeći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stva­ranju Nebesa i Zemlje razmišljaju(...). (Ali Imran: 191) 

Zatim dolazi red na razne aktivnosti tijela. Riječju, u pi­tanju je općenita odluka koju iman nužno potrebuje, a koja se po­javljuje kroz različite manifestacije pojedinačnih i partikularnih volja. Ove volje, koje su iz jednog aspekta ogranci prvobitne volje, uzrokuju učvrščivanje zikra i imana.

وَأَقِمِ الصَّلَاةَ لِذِكْرِي

I molitvu obavljaj da bih ti uvijek na umu bio! (Ta-ha: 14) 

وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ

Dobra djela (lijep govor i ispravno vjerovanja ) k Njemu dižu (Al-Fatir: 10) 

Isto tako, ako volja bude suprotna zahtjevima imana, poste­peno će prouzrokovati njegovo slabljenje. Na toj osnovi zaključu­jemo da je odnos između imana i djela isti kao odnos između kori­jena biljke i biljkine vegatativne aktivnosti. Naime, onako kako uzimanje korisne hrane kod biljke uzrokuje razvoj i stabilnost korijena, tako i uzimanja štetne i otrovne hrane uzrokuje slabljenje i na kraju sušenje biljke. Dobra djela, isto tako, faktori su utjecajni na stabilnost imana, pa loša djela i činjenja grijeha jednako slabe iman i na kraju mogu dovesti do takvog stanja da korijen imana bude osušen.

فَأَعْقَبَهُمْ نِفَاقًا فِي قُلُوبِهِمْ إِلَى يَوْمِ يَلْقَوْنَهُ بِمَا أَخْلَفُوا اللّهَ مَا وَعَدُوهُ وَبِمَا كَانُوا يَكْذِبُونَ

I nadovezao im je On na to pritvornost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu. (At-Tevbe: 77) 

ثُمَّ كَانَ عَاقِبَةَ الَّذِينَ أَسَاؤُوا السُّوأَى أَن كَذَّبُوا بِآياَتِ اللَّهِ وَكَانُوا بِهَا يَسْتَهْزِؤُونَ

Oni koji su zlo činili završit će najužasnijom patnjom zato što su Allahove riječi poricali i što su ih ruglu izvrgavali. (Ar-Rum: 10)

 

Izvor: Ajatollah Misbah Jazdi, Samospoznaja i duhovno uzdizanje, Fondacija "Mulla Sadra",Sarajevo,2004, sa perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

 

 

 

 

Zadnji put promijenjen: Petak, 09 Septembar 2016 10:09
×

Log in