Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Spoznaja i samospoznaja

Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo bili od sta­nov­ni­ka Vatre (El-Mulk, 10). وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

A A A

Zbilja ibadeta

Ibadeti imaju različite definicije, značenja i upotrebne vrijednosti i oni se sa aspekta širine i specifičnosti razlikuju jedni od drugih.

1. Ibadet je radnja koja se mora izvršiti neposrednim obožavanjem Gospodara i po biti svojoj nije povezana ni sa čim drugim osim sa Bogom. Primjeri ovakvih ibadeta su namaz, post i hadž.

2. Ibadet je radnja koja se mora izvršavati s namjerom približavanja Bogu. Njezina prvenstvena funkcija nije neposredno obožavanje, već se tiče činova robovanja kao što su zekat, džihad, petina (hums) i naređivanja dobra te odvraćanje od zla.

3. Ibadet je radnja koja se treba obavljati s namjerom približavanja Bogu, iako njezina ispravnost nije uvjetovana nijetom kao što to traže druge radnje koje su predmetom Božijeg zadovoljstva, ali ukoliko se iste obavljaju sa nijetom približavanja, zadobijaju karakter ibadeta.

4. Ibadet je pokoravanje nekom kojem se pokoravanje smatra obaveznim - neovisno o bilo čemu - iako se s ovim pokoravanjem nema namjeru obožavanje i ispoljavanje robovanja.

Pritom, istraživanjima leksike, koristeći se gramatikom i principima razgovora, moguće je nekim značenjima riječi ibadet dati prednost nad drugim ili imenovati ih višeznačnim pojmovima u kojima ćemo očuvati stupnjevitu različitost i držati ih prilagodljivim svima.

Ipak, naša namjera nije rješavanje semantike riječi, pa se otud pri dokazivanju toga da je ibadet put približavanja Bogu ne oslanjamo na dokaze iz predaja, već smo do tog rezultata došli preko premisa iz prisutnog znanja i racionalija. Time smo pojmove bliskosti i robovanja spoznali kao one koji odgovaraju spomenutim istinama. Prema tome, prikladno je da se sa predmetnom raspravom rastanemo na isti način i da zaokružimo ovu tematiku upotrebom primjera koje smo potpuno jasno prethodno utvrdili.

Primjeri na koje su do sada dati valjani dokazi i kojima se možemo koristiti za rješenja navedenih pitanja su sljedeći:

1. Čovjek je biće koje može na osnovu slobode izbora stići do svog krajnjeg savršenstva.

2. Prirodne i fitretske moći, te druge mogućnosti koje su čovjeku na raspolaganju, jesu sredstva kojima se ljudsko biće mora koristiti za postizanje svog krajnjeg savršenstva, te nijedno od njih nije isprazno, besciljno i suvišno u čovjekovoj težnji ka usavršavanju.

3. Čovjekov zbiljski cilj jeste približavanje Bogu, a zbilja bliskosti jeste pronalaženje, putem osvjedočenja, čovjekove egzistencijalne ovisnosti i povezanosti s Bogom.

4. Putovanje i kretanje prema ovakvom cilju unutarnje je putovanje koje počinje iz dubina čovjekovog srca i duše, te nije direktno povezano s materijalnim stvarima.

Obraćanjem pažnje na ove premise dolazimo do sljedećih zaključaka:

Prvo, čovjekovo usavršavanje i stizanje do Božije blizine uvjetovano je pozitivnim aktivnostima, koje su vodiči, a negativni i negirajući smjer udaljavaju od savršenstva. Tako, napuštanje idolopoklonstva i nepokoravanje pobunjenicima protiv Boga, ili osamljivanje i prestajanje s druženjem s ovakvom vrstom ljudi ne možemo - kao nešto samo po sebi, tek zbog njegovog negirajućeg aspekta - uzeti kao dostatan put približavanja Bogu.

Drugo, sve vrste aktivnosti u funkciji su čovjekovog usavršavanja samo u slučaju kada imaju pozitivan odnos s konačnim ciljem i krajnjim savršenstvom, odnosno samo onda kad su čin težnje približavanja Bogu i pronalaženja čovjekove egzistencijalne ovisnosti o njegovom Gospodaru.

Treće, ovakvu vezu na izravan način možemo pronaći samo među srčanim i duševnim usredsređenostima i koncentriranostima. Prema tome, najplemenitije robovanje Bogu jeste aktivnost koju srce obavlja slobodno i svjesno radi pronalaženja svog fitretskog cilja.

Četvrto, da bi se mogle nalaziti na putu usavršavanja ljudskog bića, i druge čovjekove aktivnosti trebaju na naročit način biti povezane sa spomenutim srčanim aktivnostima. U suprotnom, ili ih treba u potpunosti ostaviti - s pretpostavkom da je ovakva radnja moguća, takvo šta je nepoželjno jer je suprotno mudrosti postojanja fitretskih obogaćivanja i čini nužnim ograničavanje polja usavršavanja - ili ih moramo smatrati sredstvima prinude i stranim prirodi čovjekovog usavršavanja. U ovom slučaju, morali bismo dobar dio životnih aktivnosti eliminirati s puta usavršavanja i lišiti se njihove pomoći u stizanju do cilja, što svakako nije ispravno.

Otud, jedini ispravan put jeste to da razne životne aktivnosti pretvorimo, u svjetlu nakana i namjera, u formu ibadeta i da im damo smjer čovjekovog usavršavanju, i to tako da ništa od čovjekovih moći ne bude upropašteno i da se krug slobode izbora i odabira protegne do one granice dokle je Bog htio i za šta je čovjeku u izobilju dao sredstva.

S obzirom da čovjekov put usavršavanja, kao put kretanja ljudskog bića prema Bogu, počinje iz srca, jedna skupina komentatora ovog problema umislila je da moramo zatvoriti oči pred svim drugim životnim aktivnostima osim onih najneophodnijih, osamljujući se pritom u ćošku za zikr i tesbih te kidajući veze sa svim i svačim na Ovom svijetu.

Mada je ova grupa pri određivanju cilja te pri općem trasiranju puta imala pravo, ipak u konkretnom određivanju ispravnog puta i preciznog plana – koji se završava posebnim savršenstvom čovjeka i koji se odlikuje specifičnom i svestranom obuhvatnošću – zastupnici ovakvih stavova ipak su pogriješili, i to stoga jer nisu obratili pažnju na razne aspekte čovjekove duše.

Mora se shvatiti da je osnovna čovjekova prednost upravo u slobodnom izboru puta sreće u stizanju do savršenstva, koje je iznad savršenstva meleka i koje se može postići samo na polju borbe, sučeljavanja i društvenih turbulencija, u sjeni svestranih napora. Iskorjenjivanje nekog fitretskog potencijala ili prekidanje društvenih odnosa uistinu znači ograničavanje kruga slobode izbora i sužavanje borbenog polja, kao i zatvaranje velikog broja puteva za čovjekovo napredovanje i usavršavanje.

Svakako, ne trebamo zaboraviti ni na činjenicu da su kapaciteti i sposobnosti pojedinaca različiti i da svako mora izabrati mejdan u skladu sa svojim kapacitetima i sposobnostima. Svaka ptica ne može visoko letjeti kao orao i svaki sportist ne može se hrvati sa svjetskim prvakom u hrvanju. Ipak, najispravniji put usavršavanja jeste onaj put postepenog i uravnoteženog razvitka svih aspekata čovjekove egzistencije.

SAMOSPOZNAJA I DUHOVNO UZDIZANJE

MISBAH YAZDI

Zadnji put promijenjen: Četvrtak, 03 Oktobar 2013 13:33
×

Log in