Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Spoznaja i samospoznaja

Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo bili od sta­nov­ni­ka Vatre (El-Mulk, 10). وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

A A A

Stavovi empirista i tradicionalista

Naša glavna tema je spoznaja. Ranije smo razmatrali spoznaju putem pročišćenja duše. U pitanju je saznavanje imanentno gnosticima – arifima. Rekli smo da arifi nemaju problema s razumom, ali da daju prednost ovoj irfanskoj spoznaji. Spomenuli smo i gole materijaliste koji ne vjeruju u Onaj svijet, pa s njima nema dijaloga. Tek da spomenemo, materijalisti su oni koji sumnjaju da postoji drugi svijet, ne priznaju ga niti žele iznositi svoje stavove o njemu. Oni spoznaju putem čula, te niti poriču niti potvrđuju postojanje bilo čega u izvanmaterijalnom svijetu. Bave se pukom materijom i izvan nje ne vide ništa. Shodno tome, zatočeni su tim materijalnim svijetom. Nemaju nikakvih informacija o Ovom svijetu.

Tradicionalisti, oni koji vjeruju samo u stvari prenesene hadisom

Zastupnici ove teorije su ešarije, hanbelije, ehli-sunnetski i šiijski konzervativci. Mutezilije, malikije, hanefije i šiijski filozofi ne zastu-paju ovu teoriju. U pitanju je najkritičnija grupa, jer su to oni koji sve govore s hadisom na usnama i imaju jak izgovor za svaki svoj stav. Tradicionalisti (hadisije) će reći da je pitanje Božijeg jedinstva, zapravo, nebesko pitanje i da ljudi nemaju pravo davati svoje stavove, te da samo putem istinskih predaja možemo o tome nešto zaključiti. Zbog toga je nužno da se ovim pozabavimo.

Istinski islamski filozofi prihvataju da je pitanje Božijeg jedinstva nebesko pitanje i da se tiče viših izvanmaterijalnih stvari, te da se za rješenje tih pitanja trebamo osloniti na informacije koje nam dođu s Neba. Ali, da li je i razum materijalna stvar ili je on iz nebeskih sfera? Razum je, ustvari, izvanmaterijalna kategorija. Razum je Uzvišeni stvorio kao nematerijalni bitak putem kojeg čovjek može pojmiti cijeli materijalni svijet. Razum je taj pokretač koji čovjeka pokreće sa dna materijalnog svijeta ka Nebu – izvanmaterijalnom svijetu.

Kakav je dokaz islamskih filozofa za sve ovo što tvrde? To su, ustvari, oni hadisi na koje se pozivaju tradicionalisti u kojima se kaže da je Uzvišeni stvorio čovjeka kao dvokomponentno biće sačinjeno od tijela, koje je vezano za zemlju, i duše, koja je spojena sa nebom. Nema nikakve prepreke da Božanski potencijal, akl – kojeg je Uzvišeni položio u čovjeka prilikom stvaranja – pojmi ovaj materijalni svijet. Upravo putem ovoga Božiji poslanici uspostavljaju vezu sa onostranim svijetom, dobijaju habere otuda i prenose ih ljudima. Islamski filozofi kažu hadisijama da im je prigovor gotovo ravan prigovoru mušrika poslanicima koji su od njih tražili da poslanici učine da im meleci siđu s Kur’anom, jer zašto je Kur’an poslan preko ljudi. Kur'an kaže:

وَقَالُواْ لَوْلا أُنزِلَ عَلَيْهِ مَلَكٌ وَلَوْ أَنزَلْنَا مَلَكًا لَّقُضِيَ الأمْرُ ثُمَّ لاَ يُنظَرُونَ وَلَوْ جَعَلْنَاهُ مَلَكًا لَّجَعَلْنَاهُ رَجُلاً وَلَلَبَسْنَا عَلَيْهِم مَّا يَلْبِسُونَ

Oni govore: “Trebalo je da mu se pošalje melek!” A da meleka pošaljemo, s njima bi svršeno bilo, ni cigli čas vremena im ne bi više dao. A da ga melekom učinimo, opet bismo ga kao čovjeka stvorili i opet bismo im učinili nejasnim ono što im nije jasno. (En-An'am, 7-8)

Islamski filozofi dalje iznose svoje argumente: “Niko od nas nije tvrdio da razum ima neograničenu moć spoznaje. Da je tako nešto neko rekao, to bi značilo negaciju potrebe Božijih poslanika na zem-lji.” I dalje ostaje visiti pitanje kako je moguće tvrditi da je razum kadar razriješiti sve čovjekove dileme, a s druge strane kažemo da ako je tako, onda on eliminiše potrebu za Božijim poslanicima?

Ako je razum svemoćan, šta će nam Božiji poslanici?

Gdje je granica razuma i odakle stupaju poslanici? Poslanici su tu da osvijetle naše potencijale, tj. da naš razum aktiviraju, jer kad bi naš razum bio 100% efektivan, ne bi, uistinu, bilo potrebe za poslanicima. To je, recimo, isto kao puna čaša vode – nema potrebe dolijevati više vode u nju. Ovo nam govori da je razum još uvijek samo potencijal. Nije iskorišten. Islamski filozofi sada kažu da je razum u stanju pojmiti jedan dio izvanmaterijalne zbilje, ali ne svu zbilju. Tada stupaju poslanici i nadopunjuju razum, odnosno oni aktiviraju ostatak razuma da bi mogao pojmiti i ostale izvanmaterijalne zbilje.

Prema islamskim filozofima, ono što se tiče spoznaje Onog svijeta izlazi iz tri moguće postavke:

-  ili su stvari potpune razumske prirode,

-  ili su stvari protivrazumske prirode,

- ili su stvari izvanrazumskog karaktera.

Šta je razumno? To je ono što razum može prihvatiti i shvatiti.

Šta je protivrazumsko? To je kao kada hoćete smjestiti dvije stvari na jedno mjesto ili kao kada kažete da jedna stvar i jeste i nije ovdje, ili stav da se ne može staviti veliko tijelo u malo, niti da dio može biti veći od cjeline.

Šta je izvanrazumsko? To je situacija kada razum u osnovi nešto prihvata, a ne može dokučiti sve finese toga: npr. postojanje Uzvišenog. Razum potvrđuje postojanje, ali kvalitet tog postojanja ne zna. Svijet Berzaha i Sudnjeg dana razum potvrđuje, ali ne može potvrditi njihov kvalitet. Ja mogu prihvatiti da to postoji, ali finese svega toga ne mogu.

Zašto onda Božiji poslanici? Da bi izvanrazumske stvari prezentirali nama. Mudraci kažu da akl ima moć, ali to ne podrazumijeva da on ima apsolutnu moć. Razum je u stanju pojmiti da Ovaj svijet ima početak, kraj i da ima svog Stvoritelja i zna da se taj svijet kreće i da će jednom završiti. Međutim, o bitku, suštini Ovog svijeta, on ne zna ništa i tu mu trebaju informacije iz višeg svijeta. Potreban mu je nebeski Vahj i neko ko će mu taj Vahj prenijeti i objasniti, a to su Božiji poslanici.

Kant veli da je postojanje Boga izvan domašaja razuma. Da je čovjekova duša vječna, razum ne može potvrditi. Koje su granice čovjekove slobode, razum također ne može odrediti. Ove informacije treba dobiti iz čovjekove svijesti i praktičnog razuma.

Naravno, islamska filozofija ove Kantove stavove poriče i pobija, ali ono što prihvata kao pozitivno iz Kantovih stavova jeste da Kant, kao evropski filozof, priznaje manjkavost razuma. Islamski filozofi, iako razum smatraju moćnim, nikad nisu ustvrdili da je on kadar spoznati zbilje koje su izvanzemaljske.

Jedan od primjera kako Uzvišeni uzdiže čovjeka na najvišu deredžu jeste da je meleke nagnao da učine sedždu čovjeku. Meleci su negodovali rekavši: Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati. Međutim, rekli smo da je Allah poučio Adema svim imenima. Kada je Adem rekao šta zna pred melecima, oni su se uvjerili koliko je čovjek (Adem) potencijalno uzvišeniji od njih. Tada je melecima došla naredba da učine sedždu čovjeku i oni su to učinili. (El-Bekara, 30-33)

Šta znači Ademova sedžda?

Sedžda je svaki čin koji Gospodaru prikazuje Njegovo gospodstvo i našu poniznost pred njim. Padanje licem na zemlju, činjenje rukua, sve se to računa kao ibadet. Sve što je veća poniznost u činjenju sedžde, toliko se ibadet smatra većim. Sedžda je dokaz da se onaj koji je čini smatra nižim u odnosu na svoga Gospodara i prikazuje najvišu poniznost. I zato čovjek svoje lice prilikom sedžde spušta na zemlju iz poniznosti prema Gospodaru.

Da bi čovjekovu nadmoć nad melecima još više objelodanio, Allah im naređuje da čovjeku učine sedždu. Šta je sedžda? To je ono što meleci imaju u “mislima” i trebaju pretočiti u praksu. Čak i ako je bilo nekih protesta ili pobune meleka u vezi s Ademovom ulogom, ovom sedždom to je izbrisano. Oni su ovako i djelom priznali svoju inferiornost naspram Adema.

Dvije stvari ovdje treba podvući:

1. Sedžda nije učinjena Ademu kao čovjeku, mužu, nego kao simbolu svih nas, čovječanstva. Zašto baš njemu sedžda? Zato što je on bio prvi potpuni čovjek koji je odražavao insana u pravom smislu. Kada dođete na operaciju, ne prepuštate se nekoj osobi, već njenoj tituli doktora, jer ona izražava znanje i čini da vi imate povjerenja u njegovo znanje. Ne obilazimo oko Kabe zbog toga što je to kamen, već zato što je simbol spajanja sa Stvoriteljem.

Kako ćemo odgovoriti nekome ko nas pita: “Kako su meleci učinili sedždu sinovima Ademovim kada u Kur’anu jasno kaže da meleci čine sedždu Ademu (Usdžudu li Ademe)? Kako ćemo ih uvjeriti da se ta sedžda odnosi i na nas? Kur’an nam sâm donosi dokaz da se ta sedžda odnosi na Ademove sinove, a ne samo na Adema. Kada se tretira pitanje hilafeta čovjekovog na zemlji, to se svakako ne odnosi samo na Adema a.s. Jasno je da se misli na Ademove sinove. Dokazano je i da će postojati njegovi potomci koji će biti uzvišeniji od njega samog, jedan od njih je i Muhammed s.a.v.a.

Adem predstavlja i halifu na zemlji, ali nije samo on halifa. Vidimo koliko je ta funkcija uzvišena kada se Ademu čini sedžda i u isto vrijeme cijelom čovječanstvu.

2. Iblis, koji je odbio učiniti sedždu čovjeku i pobunio se zbog nadmoći koju je dobio čovjek (Adem), kaže da će Ademovo potomstvo zavoditi do Sudnjeg dana. I ovdje vidimo da se ona sedžda koju meleci čine Ademu odnosi na cijelo čovječanstvo, a ne samo na Adema.

قَالَ فَبِعِزَّتِكَ لَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ

“E tako mi dostojanstva Tvoga” – reče – “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!” (Sad, 82-83)

قَالَ رَبِّ بِمَآ أَغْوَيْتَنِي لأُزَيِّنَنَّ لَهُمْ فِي الأَرْضِ وَلأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ

“Gospodaru moj” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem. (El-Hidžr, 39)

Da je sedžda učinjena samo Ademu, Iblis se ne bi, bijesan zbog toga, svetio svima nama, već samo Ademu. Sedžda je praktično oči-tovanje prihvatanja Božije odredbe da je Adem veći i da ima znanje koje melecima nije dostupno. Djelo je finalni proizvod čovjekovih misli i njegova ahlaka. Meleci su sedždom dokazali šta je u njihovim “mislima”. Naprimjer, kada se dvoje ljudi nakon svađe pomire i zagrle, sam čin grljenja je praktična potvrda onog pomirenja koje je u njihovim glavama.

Različit tretman naših djela u Božijem svijetu tekvina od onih u svijetu tešri’a

Trebamo znati da su naša djela u Božijem svijetu (tekvin) različita od onih u ovosvjetskom (tešri’). U svijetu tekvina nema promjena zakona niti nadomještanja, a u tešri’ svijetu zakoni se mijenjaju, nadopunjuju. Naprimjer, kada se kćerka uda daleko, majka dolazi u posjetu, kćerka ima ulogu domaćina iako je majka na neki način po hijerarhiji na većem stepenu od kćerke. Ili kao kada učenik dolazi kod svog alima na ders, a ovaj ga prethodno usluži čajem.

Jedan vrhunski doktor na osnovu svojih radova, djela i dobre prakse imenovan je za direktora bolnice. U bolnici radi veći broj specijalista u raznim branšama. Da li jedan vrhunski kardiolog, koji možda zna više od direktora bolnice, mora slušati njega jer je na većem položaju? Mora, naravno. Moguće je da neko ko ima manji nivo obrazovanja bude nadređen nekome ko ima više znanja iz te oblasti.

U tekvinu, Božanskom zakonu, toga nema. Na Ovom svijetu, ako neko ima dva sevapa više od nas, on je nama nadređeni, a ne mi njemu. Nemoguće je u svijetu meleka da Džibril, koji je na najvišem položaju, nekoga propusti naprijed. Tekvin je kao sistem brojeva: nemoguće je da realan broj tri bude veći od četiri. Tri ima svoju vrijednost. Četiri je iznad njega. U Božijem zakonu ne može se ništa promijeniti, dok su naši zakoni često na nivou adeta, a adeti se mi-jenjaju svakodnevno.

Kada Uzvišeni kaže melecima da učine sedždu Ademu, to nije ovaj tešri’ – ovozemaljski zakon, već je to Božanski zakon gdje se tačno zna da je Adem na ljestvici iznad meleka. Kada po tom zakonu meleci čine sedždu Ademu, možemo zaključiti da Adem, kao simbol ljudske vrste, zauzima veći stupanj od meleka.

Da li je čovjekovo ponašanje ili njegov potencijal rezultiralo time da čovjek postane veći od meleka? Neki će reći da su djela doprinijela tome. Drugi će to poreći, argumentirajući to ajetom u kojem se čovjek tretira kao životinja. Ipak, naše dobro djelo je to koje nas čini većim od meleka. A čega je rezultat čovjekovo djelo? Naravno, čovjekovog lijepog ahlaka i morala.

Kada vidite vojnika da hrabro i strpljivo stoji na liniji odbrane, pod kišom granata, zaključujete da je on u svojoj nutrini pobijedio strah. Ako ga vidite da bježi i skače, znate da je strašljivac u svojoj nutrini. Da li je neko hrabar ili ne, odlika je njegove unutarnje prirode. Posljedica je uvijek slabija od uzroka. Voda je lošijeg kvaliteta na kraju nego na samom izvoru. Čovjekov ahlak rezultat je njegovih misli. Ukoliko neko ima dobar misaoni sklop, kadar je pretočiti svoje misli u lijepo ponašanje. Zašto je neko hrabar? Zato što zna da je to bitno za njegovu vjeru, domovinu, porodicu; a onaj kome domovina i vjera ne znače ništa, on će naravno pobjeći negdje.

Djelo je rezultat ahlaka i ono je slabije od ahlaka jer je ahlak njegov izvor. Izvor ahlaka jesu čovjekove misli, pa su misli jače od ahlaka. Svjetonazor meleka je tevhid: obožavanje Jednog, Jedinog Boga u čistoj formi. Kako onda jedan rezultat stvaranja – čovjek, treći stepen (prvo su misli, drugo ahlak i treće djelo), može biti na većoj deredži od meleka (prvog stepena)?

Još jedno potpitanje: Kad spomenemo ajet: I pouči On Adema svim imenima, uvijek naglasimo da su ovdje u pitanju principi svih zbilja – međutim, otkud mi danas znamo da se ovo zove kuća, a ne nekako drugačije?

Odgovor: Ta imena uopće nisu imeničnog karaktera, već su to simboli koji označavaju principe Božijeg stvaranja.

Ko je veći i uzvišeniji: čovjek ili melek?

Među učenjacima od pamtivijeka postavljalo se pitanje da li je zbilja čovjeka veća od meleka i, ako jeste, u čemu je tajna čovjekove veličine. Postoji mnogo odgovora na ovo pitanje.

Jedna skupina misli da je čovjek svakako veći od meleka, ali ne svi ljudi, već samo jedna odabrana skupina među njima, istinski vjernici, oni koji imaju čiste misli, ahlak i djela. Oni imaju prednost nad melecima. Ova skupina svoj stav temelji na Kur’anu i hadisu. U suri El-Isra', u 70. ajetu stoji:

وَلَقَدْ كَرَّمْنَا بَنِي آدَمَ وَحَمَلْنَاهُمْ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَرَزَقْنَاهُم مِّنَ الطَّيِّبَاتِ وَفَضَّلْنَاهُمْ عَلَى كَثِيرٍ مِّمَّنْ خَلَقْنَا تَفْضِيلاً

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.

Ovo ‘alâ kesîrin ili “nad mnogima” ne odnosi se na mnogo ljudi, već na mnoge skupine. Budući da su u skupini svih bića i meleci, i iz ovog ajeta se da zaključiti kako je čovjek veći od meleka. Imamo i hadise Poslanika s.a.v.a. u kojima se navodi da je čovjek veći od meleka. I ovdje se misli na vjernika, a ne na sve ljude.

U suri El- A'raf, u 179. ajetu stoji:

وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالإِنسِ لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.

Za one ljude koji su niži od životinja svakako ne možemo reći da su veći od meleka, jer oni nisu ni kao životinje, oni su još i gori. Imaju pamet, oči i uši, ali ipak žive život poput životinja. Niži su jer su životinje lišene pameti.

Druga skupina kaže da ljudi jesu veći od meleka, ali ne na način kako to tumači prva skupina. Pokoravanje meleka nije izraz njihove volje, nego je Allah dž.š. u njihovu nutrinu utkao besprijekornu pokornost. Zapravo, oni ne znaju drugačije nego da se pokoravaju.

Međutim, čovjek ima mogućnost izbora: da se kreće Pravim ili krivim putem. Čovjek se nađe u rascjepu između poslušnosti i neposlušnosti. S jedne su strane šejtani i njihovi pomagači, čovjekove strasti i porivi, dunjalučke obmane, neznanje – sve je ovo stalo naspram druge strane – čovjekovog akla kojeg napadaju. Takav čovjek svjesno se odlučuje za davanje prednosti svom aklu, činjenju dobrih djela i on, upravo zbog ovih odlika, prema ovoj drugoj skupini, postaje uzvišeniji od meleka. Ali, ni ovo se ne odnosi na sve ljude, nego su samo neki veći od meleka.

Fahrudin Razi, veliki mufessir, zastupa treću skupinu. Kada postrojimo ljude po njihovoj vrednosnoj skali naspram Stvoritelja, na prvi stupanj stavljamo poslanike, na drugi, ispod poslanika, stavljamo meleke, ali samo poslanike među melecima: Mikaila, Džibrila, Israfila, Azraila, treći stepen pripada ostalim melecima, a na četvrtom je stupnju narod. Fahrudin Razi upravo je na ovaj način protumačio 43. ajet sure El-Bekara:

وَأَقِيمُواْ الصَّلاَةَ وَآتُواْ الزَّكَاةَ وَارْكَعُواْ مَعَ الرَّاكِعِينَ

Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!

Postoji i četvrta skupina koja je podijelila meleke u dvije skupine:

a) Kerubini, najbliži Allahu dž.š. meleci uzvišeniji od ostalih meleka. Oni kažu da su poslanici (misli se na poslanike Ademovog potomstva) uzvišeniji od meleka kerubin.

b) Ova skupina za ostale meleke tvrdi da su uzvišeniji od ljudi.

Jedina razlika između mišljenja ove skupine i stava Fahrudina Razija jeste da su oni jedne meleke nazvali kerubinima, a skupina Fah-rudina Razija zove ih poslanicima među melecima.

Fahrudin Razi u 21. svesku svog tefsira navodi ovaj svoj stav kojeg je prihvatio Gazali, stav da su meleci kerubini – najveći meleci, a da su Božiji poslanici veći i od meleka kerubina, te da su ostali meleci veći od ostalih ljudi.

U petoj skupini Mutezilije tvrde da su svi meleci uzvišeniji od svih ljudi. Kažu da su oni koji tvrde da su neki ljudi veći od meleka, potomci Lutova naroda, jer se, ustvari, taj narod sveti melecima zato što su ih u zemlju utjerali kamenjem. Mutezilije napadaju onu prvu skupinu koja dio ajeta “nad mnogima” iz sure Isra tumači da se od-nosi na mnoge skupine, pa time i na meleke. Zamahšeri u svom tefsiru Kešaf kaže da je hadis u kojem se kaže da su ljudi veći od meleka prenio Ebu-Hurejre, te s obzirom da njegovi hadisi nisu sahih, to nema nikakav značaj. On kaže da se čovjek treba ponositi time što se bar može približiti melecima kerubinima.

Tabatabai kaže da oni čovjekovo prvenstvo nad melecima tumače time što je čovjek izložen neprestanoj borbi između dobra i zla pa bira dobro što je dokaz da su oni koji su izabrali dobro slijedili akl i da su mudro izabrali taj put. Dobra djela uzrokuju i dobru nagradu, a loša podrazumijevaju kaznu. Postoji razlika između onih koji su pokorni Bogu i onih koji su svjesno izabrali dobro. Kolike će ko nagrade dobiti zavisi od uvjeta. Za istu poslušnost neće svi dobiti istu nagradu.

Neko se npr. sačuvao grijeha kad su žene u pitanju, ali je živio u Komu, Mekki ili Medini, a sasvim je druga stvar kada se neko sačuva od istog grijeha u Bosni ili negdje u Evropi. Ako ćemo slijediti logiku po kojoj je čovjek uzvišeniji od meleka jer ima mogućnost griješenja, a to ne radi, meleci ne samo da su niži već nemaju nikakvu vrijednost, tvrdi Tabatabai. Ako je nešto tretirano kao nužna poslušnost, to i nije poslušnost. Ako za njih kažemo da su poslušni, i to nužno poslušni, to nema nikakvu vrijednost.

Ako bismo vrednovali ljude i meleke po njihovoj volji uloženoj u određeno djelo, posao meleka ne bi vrijedio ništa, jer nisu uložili nimalo volje. Međutim, u Kur'anu su oni vrlo bliski Allahu dž.š. oni su onî kojima On povjerava tajne, te ih je učinio i prenosiocima svoje Objave. To su Božiji robovi, odabrani i cijenjeni, oni se nikada ne suprotstavljaju Allahu i sve rade po Njegovoj odredbi.

U suri Et-Tahrim, u 6. ajetu stoji:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا قُوا أَنفُسَكُمْ وَأَهْلِيكُمْ نَارًا وَقُودُهَا النَّاسُ وَالْحِجَارَةُ عَلَيْهَا مَلَائِكَةٌ غِلَاظٌ شِدَادٌ لَا يَعْصُونَ اللَّهَ مَا أَمَرَهُمْ وَيَفْعَلُونَ مَا يُؤْمَرُونَ

O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleci strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.

U 26. i 27. ajetu sure El-Enbija stoji:

وَقَالُوا اتَّخَذَ الرَّحْمَنُ وَلَدًا سُبْحَانَهُ بَلْ عِبَادٌ مُّكْرَمُونَ لَا يَسْبِقُونَهُ بِالْقَوْلِ وَهُم بِأَمْرِهِ يَعْمَلُونَ

Oni govore: “Milostivi ima dijete!” Hvaljen neka je On! A meleci su samo robovi poštovani. Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.

Ovim je poništena njihova tvrdnja da je čovjek veći od meleka zato što ima mogućnost griješenja, a meleci nemaju.

Zadnji put promijenjen: Četvrtak, 03 Oktobar 2013 13:33
×

Log in