Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Spoznaja i samospoznaja

Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo bili od sta­nov­ni­ka Vatre (El-Mulk, 10). وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

A A A
Moć uspostavljanja relacija sa bićima u okruženju

Moć uspostavljanja relacija sa bićima u okruženju

Uzvišeni Gospodar podario je ovom zemaljskom biću osobe­nost uspostavljanja odnosa sa svim postojećim bićima u kreaciji. Čovjek može svako biće iskoristiti radi zadovoljenja svojih potreba i ostvarenja savršenstava. Ovaj odnos za čovjeka moguć je kroz dva vida:

1. direktnom vezom,

2. posredništvom za uspostavljanje veze.

Kur'an vezano za ovo kaže:

خَلَقَ لَكُم مَّا فِي الأَرْضِ جَمِيعاً

On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.[1]

S druge strane, Allah dž. š. stvorio je bića koje čovjek može pripitomiti. Kada u tim bićima ne bi postojala mogućnost pripi­tomljavanja, čovjek se ne bi mogao njima okoristiti u dovoljnoj mjeri. Primjerice, kada čovjek ožedni, da li može utažiti svoju žeđ otrovom ili naftom? Zato Kur'an i kaže:

وَسَخَّرَ لَكُم مَّا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ جَمِيعًا

I daje vam da se koristite svim što je na Nebesima i što je na Zemlji.[2]

I mnogi drugi ajeti govore o ovoj zbilji, tj. potčinjenosti drugih bića čovjeku, Božijim određenjem, kako bi čovjek ostvario svoj cilj zbog kojeg je stvoren.

Važna činjenica u životu

Jedno od važnih vjerskih učenja vezano je za ukazivanje na is­pravan i uspješan put te stizanje do cilja. Prvo je potrebno da se osiguraju učinkoviti faktori, a nakon toga otklone prepreke na tom putu. Dakle, temeljne stvari uspješnosti leže u gornjim dvjema čin­jenicama, o čemu govori i Kur'an. Prvi dio se odnosi na mogućnost uspostavljanja odnosa, a drugi na otklanjanje prepreka.

Iz dosada rečenog i sagledavanjem ajeta mogu se izvesti neka važna zapažanja:

1. Stvaranje čovjeka okarakterizirano je dvjema istaknutim osobenostima: znanjem i mogućnošću ostvarenja kontakta sa drugim bićima.

2. Znanje je potencijalne prirode.

To znači da je čovjek rođen bez ikakvog znanja ali mu je podarena moć učenja i spoznavanja. Osim toga, data su mu sredstva kojima može potencijalno znanje dovesti u aktivno stanje.

3. Instrumenti ovog znanja su dvojaki:

a) Prvo, tu se pojavljuju izvanjske ili unutarnje moći uz pomoć kojih čovjek percipira i osjetilne stvari i apstrak­tne pojmove. Spoznaja se nekada stječe direktno, a nekada indirektno, pomoću posrednika.

b) Drugo, posredstvom poslanika, koji su povezani sa skrivenim svijetom i posjeduju znanja, čovjek stječe znanja koja inače ne bi mogao imati. Zanimljivo je ovdje da sve ono što poslanici govore razum potvrđuje. Ljudski fitret najbolji je svjedok istinitosti onoga o čemu poslanici, neka je mir na sve njih, govore. Drugim riječima, poslanici uka­zuju na put dosezanja skrivenih zbilja, tj. vode razum na tom putovanju upoznavajući ga sa zbiljama uzvišenijim od Ovoga svijeta.

4. Karakteristike odnosa sa bićima.

Čovjek u skladu sa svojom biti uspostavlja kontakte sa drugim bićima direktno ili indirektno. Na ovaj način on stiže do svoga cilja i ostala bića podvrgava ostvarenju svojih koristi.

5. Potčinjavanje stvorenog čovjeku.

Jedna od drugih stvari o kojima se govori u ovim ajetima jeste potčinjenost bića čovjeku, da bi se on njima mogao koristiti za ost­varenje svog cilja.

6. Sljedeće što se može zaključiti iz ajeta jeste činjenica da je uputa čovjeka i ostvarenje cilja utemeljeno na dvjema važnim stvarima: osiguranju nužnih sredstava za ostvarenje cilja i otklan­janju prepreka na tom putu. Ova dva principa temeljna su načela za ostvarenje bilo kojeg cilja, bilo da je on materijalne ili duhovne pri­rode.

Spoznaja i mogućnost okorištavanja drugim bićima polučila je treću ljudsku osobenost - čovjeku datu od Allaha - a to je niz spoznaja i sistematizacija znanja koje može koristi pri okorišta­vanju drugim bićima. Istim znanjem čovjek u najkraćem vremenu može najveću korist izvući iz drugih bića radi očuvanja svoje eg­zistencije.

Objašnjenje: Ispraznimo svoju misao od svega što nas okupira, i kao onaj koji nikada do sada nije vidio čovjeka uzmimo u obzir takvog čovjeka i proanalizirajmo ga da bismo odgovorili na pitanje šta je ovo biće. Nakon toga uvidjet ćemo da čovjek u svom životu koristi spoznaje i znanja kao sredstva, a čiji broj je nesaglediv. Razum je zapanjen obimom i brojem ovih znanja.

Šta je izvor ovih znanja?

Nema nikakve sumnje da čovjek posjeduje znanja na temelju kojih je uspostavljen cijeli njegov život. Ne postoji čovjek koji može posumnjati u ovu činjenicu. Drugim riječima, nema nikakve sumnje da je ljudski život potencijalno intelektualan i znanstven. Međutim, od davnina postoji razlika u mišljenjima o porijeklu ovog znanja i u pogledu njegovog izvora. Naučnici su iznijeli različita mišljenja po ovom pitanju, a preciznu analizu treba razmatrati u epistomologiji. Ova tema nije u vezi sa našom trenutom raspravom, ali ono što je sigurno jeste da je to znanje rezultat dviju stvari:

1. unutarnjih i vanjskih osjetila,

2. moći razuma i promišljanja.

Čovjek uz pomoć svojih osjetila čuje zvukove, vidi predmete, udiše različite mirise, osjeća mehkoću i hrapavost površina, a uz pomoć unutarnjih osjetila formira slike u umu. Razumijeva parti­kularna značenja kao što su mržnja, ljubav, strah i sl. Porijeklo ovih znanja i percepcija nutarnje su prirode.

S druge strane, snagom razuma i razmišljanja čovjek analizira ovo znanje, uočava razlike između boja, mirisa, okusa, između ljubavi i mržnje i sl. Dakle, izvor svih znanja je u samoj biti ljud­skoj. Pored toga, okorištavanje bićima ili je početno, kao kada čovjek vidi konja i iskoristi ga za jahanje ili vuču, ili je napredno, kao kada se od željeza želi napraviti avion radi letenja i prelaska velikih razdaljina.

Vrste znanja

Ako se analiziraju ljudska znanja i percepcije, uvidjet će se da se ona dijele na raličite oblike. S jednog aspekta znanje se može po­dijeliti na:

1. praktično,

2. i spekulativno.

Neka od naših znanja imaju samo ulogu ukazivanja na ­izvanjske zbilje i nisu uzrok nikakve izvršne radnje. Naprimjer, kada pojmimo da je ispred nas Zemlja, a iznad nas Nebo, da je broj četiri djeljiv na dva jednaka dijela, da je voda tečna, da je zemlja čvrsta i nije tečna, da je jabuka voće koje se može jesti, da je otrov opasan i da može ubiti čovjeka...itd., mi znamo da se ove pre­dodžbe i sudovi stječu jedino putem moždanih reakcija. Znači, os­jetilo reagira kada se suoči sa nekom izvanjskom stvari naspram sebe. Ova vrsta percepcija u nama ne izaziva odluku za neki čin niti radnju, a terminološki je označena kao spekulativno znanje.

Međutim, postoji i drugi oblik znanja koji nema ulogu govora i ukazivanja na pojavne zbilje. Zapravo, ono se posmatra sa aspekta okorištavanja tim znanjem, a koristimo ga kao sredstvo dosezanja savršenstva života i njegovih blagodati. Ako dobro pogledamo, zaključit ćemo da nijedno naše djelo nije izuzeto od ovakvih oblika saznanja i percepcija. Pošto poimamo da je neko djelo dobro, mi ga zato i činimo, ili ga ne činimo ako ga smatramo lošim po sebe. Ovakva vrsta znanja naziva se praktičnim znanjem - znači odvija se u okviru praktičnoga djelovanja. Ovo znanje posjeduje naročita obilježja zato što se razlikuje od spekulativnog znanja u sljedećem:

1. Ne govori o spoljnjim stvarima. Praktična saznanja niti go­vore niti ukazuju na pojavne stvari, nego su percepcije u okviru praktičnoga djelovanja. Naprimjer, prvo se pretpostavi pojam vlasti, nakon toga njegova zadovoljstva, a tek potom pristupa se aktivnom činu stjecanja vlasti. Na isti način odvija se proces i kod drugih životnih blagodati tako što prvo pretpostavimo korist ili lje­potu nečega, potom donosimo sud o tome, a tek onda odlučujemo se na djelo i stjecanje toga.

2. Znanje nije rezultat spoljnjih faktora. Druga odlika praktič­nog znanja jeste činjenica da ono nije produkt spoljnjih faktora. Drugim riječima, spoljnji faktori nisu ostavili traga na nama da bi u našem umu proizveli takvu vrstu znanja. Ovo znanje jesu spoznaje koje su rezultat poticaja unutarnjih osjetila. Ova osjetila također su posljedica naše praktične moći. Naprimjer, snaga probave ima svoje potrebe koje treba obaviti ili ima potrebe za uklanjanjem nekih viškova. Ova potreba da se stekne dobro i otkloni zlo u nama proizvodi različite oblike osjećaja kao što su ljubav, uzbuđenje, mržnja itd. Prema tome, znanja koja su praktične prirode u nama proizvode emocije koje su uzrok formiranja slika, kakve su ljubav i mržnja. Nakon što se formiraju slike, donosimo presudu da nešto volimo ili ne volimo i pristupamo praktičnom djelovanju.

Dakle, zbilje tih slika bivaju povodom za naše predočavanje pojmova poput ljubavi i mržnje,obaveznog i zabranjenog i sl. Ovako stva­ramo zbirku znanja koja posreduju između nas i djela u spoljnjem svijetu. Putem tog djela ostvaruje se naša namjera.

3. Nema nikakvu vrijednost osim praktičnog djela. S obzirom na dosad rečeno, postaje jasno da ovo znanje nema nikakvu du­hovnu vrijednost i da se tiče samo praktičnog djelovanja.

Stav časnog Kur'ana po tom pitanju

Uzvišeni Bog ovu vrstu znanja podario je čovjeku da bi nas time opremio za praktično djelovanje, a na taj način okorištavali bismo se drugim bićima i, u krajnjem, ostvarili bi ono što Allah želi.

الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno za njegovo usavršavanje, zatim ga nadah­nuo kako da dostigne savršenstvo. [3]

الَّذِي خَلَقَ فَسَوَّى وَالَّذِي قَدَّرَ فَهَدَى

Koji sve stvara i čini skladnim, koji je sve s mjerom odredio i uspostavio zakonitosti, a potom upućuje.[4]

Navedeni ajeti ukazuju na sveobuhvatni zakon i opću uputu svih bića prisutnih u cijeloj kreaciji. Znači da je Allah stvorio svako biće te mu dao potencijal i mogućnost usavršavanja i na kraju mu u bit usadio želju za savršenstvom i uputom ka njemu. Upravo zbog ovoga svako biće po svom fitretu kreće se ka svom savršenstvu, bilo ono svjesno toga ili ne.

Posebna uputa

Allah dž. š. je pored općenite upute, koja se odnosi na sva bića, stvorio i jedan poseban oblik upute, a to je znanje o dobru i zlu.

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

Tako mi duše i Onoga koji je stvorio ispravnom, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio.[5]

Shodno spomenutom ajetu, čovjeku je, u njegovom fitretu ko­jeg mu je Allah podario, poznat i put dobra i put zla . Svaki čovjek zna šta treba uraditi i čega se pridržavati, a šta ne treba činiti i čega se treba kloniti. Ovakva vrsta znanja naziva se praktično znanje jer je u sprezi sa ljudskim djelima i izvan toga nema nikakvu vrijed­nost. Možda je i tajna pripisivanja dobra i zla ljudskoj duši upravo u činjenici da dobro i zlo ne postoje izvan duše u pojavnom svijetu.

Na drugom mjestu u Kur'anu Allah dž. š. ukazuje na ono šta čovjek ne treba raditi:

وَمَا هَذِهِ الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلَّا لَهْوٌ وَلَعِبٌ وَإِنَّ الدَّارَ الْآخِرَةَ لَهِيَ الْحَيَوَانُ لَوْ كَانُوا يَعْلَمُونَ

Život na Ovom svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo Onaj svijet je život, kad bi samo oni znali![6]

Zabava (arap. la'ib) je djelo koje nema zbilje osim u mašti. Život Ovoga svijeta upravo je takav. Bolesne ambicije, gomilanje imetaka, prednjačenje ispred drugih, vlast, kao i drugi društveni položaji nisu ništa više nego iluzije, i ustvari izvan uma ne postoje. Ono što postoji u pojavnom svijetu jesu prirodne kretnje pomoću kojih se čovjek okorištava materijalnim svijetom. Dakle, svi ­poduhvati jednog vladara u spoljnjem svijetu svode se na njegovu čovječnost, a vlast i njen uzvišen položaj postoji samo u njegovoj mašti. Lijepa odjeća koju čovjek oblači samo je odjeća, a činjenica da je odjeća nešto posjedovano ne postoji u spoljnjem svijetu. Isti je slučaj i sa ostalim ovosvjetskim nazivima.

Ovaj svijet u očima Mevlane

Mevlana u svojoj priči o zaljubljivanju cara u robinju na veoma lijep način oslikava Ovaj svijet riječima:

Fantazija o duši je kao ništica – nepostojanje,

Pa pogledaj i na Ovaj svijet kako se okreće fantaziji[7]

Moć imaginacije kao da ne postoji u duši čovjeka jer nema os­vjedočenja njene manifestacije. Međutim, moć imagi­nacije potčinjava sebi cijeli svijet i pored njegove veličine i rasprostranjenosti. Svi ljudi, osim malog broja, svoj život temelje na imaginaciji. Zbog toga mir i rat ovise o vrsti njihove imagi­nacije.

 

Pripremio: prof. Akbar Eydi

[1] Al-Baqara, 28.

[2] Al-Džasiya, 12.

[3] Ta-Ha, 50.

[4] Al-A'la, 3-4.

[5] Aš-Šams, 7-8.

[6] Al-'Ankabut, 64.

[7] Mevlana, Mesnevija, 70. bejt.

Zadnji put promijenjen: Četvrtak, 28 Juli 2016 13:35
×

Log in