Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Pohvale kao poticaj

Pohvale kao poticaj

Jedna od čovjekovih sklonosti po iskonskoj prirodi, koja je u njemu prisutna od samog djetinjstva i traje do kraja života, jeste težnja da ga drugi hvale i veličaju. Svako dijete i svaki čovjek očekuju da ih za neki njihov uspjeh prijatelji i okruženje nagrade hvalom i blagosiljanjem. Kada se to dogodi, dijete ili odrastao čovjek bivaju veoma sretni i veseli.

U okviru pohvala i podsticanja kod ljudi se pokreću unutrašnji potencijali i sposobnosti, čime skrivena čovjekova savršenstva i potencijali dolaze do izražaja. Kao da hvale i veličanje osobama daruju novu snagu i utiru im put napredovanja i usavršavanja.

Jedan od najvećih psihologa današnjice doktor McDugal ističe da svoj djeci, bez izuzetka, više od kažnjavanja i grubosti, trebaju bodrenje i podsticanje osjećaja samopouzdanja. Koliko li je samo djece zbog nedostatka podsticanja i bodrenja ostalo nesvjesno svojih urođenih sposobnosti, a bio im je dovoljan samo jedan mali podsticaj za to! Značajan dio misaonih trauma i nervnih poremećaja djece posljedica je grubih nastupa koji su provođeni da bi se ona kaznila. Te nervne bolesti uglavnom ne napuštaju čovjeka do kraja života.[1]

Potreba za pažnjom i prihvatanje drugih jedna je od nužnosti našeg društvenog života. Sjetite se kada ste prvi puta polučili uspjeh i kada ste tom prilikom primili prve roditeljske pohvale i blagosiljanja, kako ste uživali i bili sretni. Ili, kada vam je učitelj prvi put u školi čestitao za dobar odgovor – koliku ste sigurnost i zadovoljstvo u sebi osjetili.

Pohvale i čestitke od strane drugih čin su koji teške obaveze čini lahkim i uklanja teškoću i umor. Bilo da smo mladi ili odrasli i na kojoj god da smo društvenoj razini i položaju, ako za obavljeni zadatak ili posao budemo dobili odobravanje i prihvatanje od strane sredine u kojoj djelujemo, smatrat ćemo da smo stigli do svoje nagrade. Naša savjest će biti umirena, a poticaj za daljnji rad bit će uvećan.

Podsticaj i bodrenje su potrebni kada dolaze od bilo koga, a naročito kada dolaze od vlastitog okruženja i prijatelja.

Naravno, neki pojedinci osjećaju veću potrebu za podsticajem i pažnjom drugih, dok drugi imaju manju potrebu, ali je nezamislivo da neko uopće nema potrebu za pažnjom i pohvalama.[2]

Islamski prvaci imali su sjajan osjećaj za bodrenje pri dobro obavljenim bilo vjerskim ili ovosvjetskim poslovima. Upravo su pohvalama i blagosiljanjem bodrili i podsticali ljude na dobročinstva. Ovom prilikom navodim vam dva primjera.

Časni Poslanik, s.a.v.a., ugledao je jednog Arapa kako klanja namaz i moli se Bogu izgovarajući svoju molitvu, koja je bila ispunjena uzvišenim sadržajima i značenjem. Riječi produbljenog značenja i smisla toga čovjeka, koje su proisticale iz njegove visoke spoznaje, duhovnog savršenstva i vjerovanja ostavile su jak utisak na Poslanika, s.a.v.a. On je poslao jednog čovjeka da ga pozove da kada završi svoj namaz dođe kod Poslanika. Ne prođe dugo, a čovjek dovede tog Arapa pred Poslanika s.a.v.a., koji je imao kod sebe komad zlata koji mu je neko ranije dao kao poklon, pa ga dade ovome čovjeku – a potom ga upita: “Iz kojega si plemena?” Ovaj odgovori: “Iz plemena Beni Amr ibn Sa‘sa‘a.” Poslanik upita: “Znaš li zašto sam ti dao ovaj komad zlata?” Ovaj odgovori: “Zbog milosti koja je između mene i tebe.” Poslanik reče: “Naravno, ta samilost između nas dvojice postoji, ali ovo zlato sam ti dao zato što si onako lijepo veličao svoga Gospodara.”[3]

Ovo bodrenje i blagosiljanje časnog Poslanika godilo je srcu tog Arapa, a također je podstaklo i one koji su ovaj prizor promatrali sa strane.

Imam Ali, a.s., u vezi sa namjesnicima i državnim službenicima na visokim položajima, pored ostalih uputa, poručio je Maliku Aštaru sljedeće: “Svoje poštene i vrijedne službenike pohvali i blagosiljaj, te ih tako veži za sebe. Njihove valjane poslove i usluge spominji i jasno pohvali, zato što pohvala i blagosiljanje hrabre i još više podstiču ljude na putu dobročinstva, a nemarne, s Božijom voljom, stavljaju u pokret i pregnuće.”[4]

Upravo kao što je neprimjereno ulagivanje i hvalisanje s moralnog stanovišta pokuđeno i može proizvesti mnoštvo nevolja i izazvati nered, isto tako ustezanje od pohvale i blagosiljanja ondje gdje je to neko zaslužio može u ljudima stvoriti nepoželjne odlike i dovesti do loših individualnih i društvenih posljedica.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Hvaliti nekoga više negoli taj zaslužuje je ulagivanje, a manje hvaliti nekoga negoli on to zaslužuje posljedica je nedostatka ili zavidnosti.”[5]

Ponekad pohvala u pravi trenutak preusmjerava cijeli život jednog čovjeka i navodi ga na put sreće i dobrobiti, oživljava njegovu ličnost, u dubini njegove duše pali svjetlo nade, čini ga jakim i postojanim. On bez sumnje i dvojbe ide putem svog usavršavanja, ide u zacrtanom smjeru, napreduje postepeno i stiže do sjajnog uspjeha. A ponekada se događa obrnuto: ustezanje od jedne pohvale i blagoslova ubija čovjekovu ličnost, njegov duh čini slabašnim i onemoćalim, te on gubi samopouzdanje, postaje beznadežan i pesimističan, govoreći pri tome sebi: Toliko sam bezvrijedan da me čak ni prijatelji ne smatraju dostojnim pohvale. Njegova nesreća počinje upravo iz te tačke, on biva očajan i u sebi se osjeća poraženim. U njemu se ukorjenjuje kompleks niže vrijednosti i na kraju bude pogođen kobnim posljedicama.

Jedna od posljedica ovog duševnog loma jeste i osjećaj posramljenosti pred ljudima. Ponekad ovakav čovjek iznutra osjeti toliku poniženost i ojađenost da se ne smije upustiti u druženje s ljudima. Kao da sebe vidi nižim i manje vrijednim od toga da ljudi uopće sa njim komuniciraju i smatraju ga jednim stvarnim čovjekom te ukazuju poštovanje prema njegovoj ličnosti.

Kada neko sebe ne vidi u tuđim očima vrijednim onako kako očekuje, odjednom bježi od ljudi i nastoji da se izdvoji od njih. Iz straha da ne bi doživio poniženje u društvu daje prednost osamljivanju u odnosu na bilo kakvo miješanje. Ili, ako se već našao u društvu, uznemiren, zabrinut i uplašen sjedi negdje u ćošku i ni riječ ne progovara.[6]

Pravovremeno hvaljenje i bodrenje jedan je od osnovnih uvjeta odgoja djeteta i jedan od načina da se spriječi pojava stida i osamljivanja djeteta. Djeca koja su odgajana kod grubih i sebičnih roditelja i koja nikada u okviru porodice nisu čula pohvale i blagoslove na svoj račun, imaju slomljen duh, nesigurna su i uvijek osjećaju poniženost i inferiornost.

Upravo kao što roditelji trebaju svoju djecu za loše postupke koriti i na taj način u njima odgajati učtivost i ispravno djelovanje, isto tako ih je potrebno od najranijeg doba za svako njihovo dobro djelo pohvaliti, čime će se u njima stvoriti nada i volja te će im se time ojačati ličnost. Naravno, treba obratiti pažnju na činjenicu da su korenje i pohvala dva korisna i uticajna odgojna lijeka i neophodno je da se koriste u pogodnim trenucima i u ispravnim omjerima. Jer pretjerano i neblagovremeno korenje i pohvale ne samo da neće donijeti dobar odgojni učinak nego je moguće da budu izvor pokvarenosti i neželjenih posljedica.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Najveći stepen gluposti jeste pretjerivati u hvaljenju i kuđenju.”[7]

U prva dva-tri mjeseca po rođenju, dijete se nauči smijati i stvara se razlika između njegovih osjećaja prema osobama i prema stvarima. U ovom dobu pojavljuje se ljubav između djeteta i majke. Dijete se raduje viđenju majke i to svojim reakcijama pokazuje. Njegove reakcije nisu više životinjskog karaktera i u njemu se ubrzo razvija potreba za hvaljenjem i veličanjem. Od ovoga trenutka pa nadalje, iskusan i vješt odgajatelj ima novo sredstvo u rukama, a to su: hvaljenje i korenje.

Ova sredstva u doba djetinjstva imaju ogroman značaj, s tim što ih treba koristiti s krajnjim oprezom. U prvoj godini djetetova života uopće ne treba koristiti korenje, a i poslije toga treba pri njegovom korištenju biti vrlo uzdržan. U korištenju pohvala i bodrenja nema takve štete, ali i ovdje ne treba pretjerivati, da se ne bi izgubilo njihovo djelovanje i vrijednost. Također, nije dobro koristiti pohvale za prekomjerno poticanje djeteta. Nijedan otac nije toliko hladnokrvan da neće djetetu čestitati i pohvaliti ga kada napravi prvi korak ili kada prvi put jasno izgovori neku riječ. Dakle, nakon što dijete poslije velikog uloženog truda i nastojanja načini prvi veći iskorak i pobjedu u nekom poduhvatu, pohvala će se smatrati posebnom nagradom. Usto je još bolje da dozvolimo da dijete osjeti kako se vi slažete sa njegovom željom da nešto nauči.[8]

Dijete po svojoj prirodi teži savršenstvu i u svoje aktivnosti ulaže sve svoje dječije snage i potencijale. Podsticanje i hvaljenje djeteta od strane roditelja i okoline otvaraju mu put napretka, pale u njemu plamenove ljubavi i nade, i u konačnici, njegovi unutrašnji potencijali jedan za drugim cvjetaju. Obrnuto, nezainteresiranost ili roditeljska neumjesna grubost i neumjesno nasilje slabe dječiju volju za rad i čini ga nezainteresiranim za djelovanje i napredovanje. Ponavljanje ovakvog nepoželjnog ophođenja prema djetetu može djetetu oslabiti psihu i nanijeti mu nesagledive i nepopravljive dugoročne posljedice. Da bi vam bilo jasnije o čemu govorim, evo još jednog primjera.

Dijete već nekoliko mjeseci ide u školu i naučilo je nekoliko prvih lekcija iz početne knjige. Nakon nekog vremena, napisalo je svoju prvu zadaću i plod njegova rada oslikava se na stranici njegove sveske. Ova zadaća predstavlja remek-djelo njegovog obrazovnog života, ona označava njegovu višemjesečnu borbu sa lekcijama i ogledalo je njegove ličnosti. Ono je došlo kući i svoje oči upire u vrata i broji minute kada će otac doći i kada će mu pokazati svoje sjajno djelo. Dijete puno nade očekuje očevu pohvalu i od radosti svo cvate. Ovo su najsretniji trenuci u njegovom životu. Otac ulazi u kuću, dijete mu daje svoju svesku sa zadaćom u ruke i svo od čežnje i radoznalosti očekuje očevu reakciju. Pametan otac, otac koji zna iskoristiti prilike, s velikom pažnjom gleda zadaćnicu svoga djeteta, smiješi se, uzima dijete u naručje i nježno mu miluje glavu. Potom mu nekoliko puta kaže: “Svaka čast!” Ovim postupkom otac mu je dao najbolju nagradu. Ova očeva reakcija probudila je novu snagu u djetetu. To je podiglo njegovu svijest i entuzijazam. Ono će sa više nade i volje nastaviti svoje školsko obrazovanje. A neuk otac, otac koji ne zna koristiti prilike, s djetetom postupa grubo i njegovu zadaćnicu uopće ne gleda. Ako i pogleda zadaćnicu, neće je pročitati, a ako je pročita, neće dijete pohvaliti. Gore od toga, neki očevi svoje vanjske neuspjehe donose kući i grubo i oštro postupaju sa ženom i djecom. Na taj način ubijaju dječiji duh i gase svjetiljku njegove nade.

Dijete se tako sa gorkim sjećanjem i slomljenom psihom odvaja od oca. Te noći ono sa gorčinom i nezadovoljstvom liježe u postelju. Možda otac neće uopće imati osjećaj da je uradio nešto ružno, ali dijete neće zaboraviti ovo svoje gorko iskustvo. Zapravo, mnoge ljudske nesreće, gorčine i crni dani započinju iz jedne tačke i od jednog trenutka. Moguće je da taj nesretni trenutak bude baš ova nepažnja od koje počinju djetetov pad i nesreća.

Ona djeca čija želja za pohvalom ne bude zadovoljena, koja ne dobiju dostojnu pohvalu od svojih roditelja, djeca čija se ličnost uništava od djetinjstva i koja su suočena sa ponižavanjem i nepažnjom roditelja stiču osjećaj poniženosti i kompleks niže vrijednosti te se u životu suočavaju sa raznoraznim posljedicama. Jedna od tih posljedica jeste postiđenost u odnosima s ljudima.

Kada vidite osobe koje su stidne i povučene, ili svadljive i bestidne, ili šutljive i tihe, ili pak osobe koje mnogo pričaju i koje su nametljive, ili su hladne i neodlučne, ili su nepromišljene i lahkomislene – sve su to, ustvari, osobe koje nisu sigurne u sebe, nemaju povjerenja u sebe, koje zapravo gaje u sebi percepciju da ih društvo ne prihvata onako kako treba i da im ne daje prostor ni priliku koju zaslužuju.[9]

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1]‘Ukdeje hakarat, str. 17.

[2] Rošde šahsijat, str. 42.

[3]Hajatu-l-hajvan, sv. 2., str. 63.

[4]Nehdžu-l-belaga, Fejd, str. 997.

[5]Nehdžu-l-belaga, Fejd, str. 1239.

[6]Rošde šahsijat, str. 77.

[7]Gureru-l-hikem, str. 77.

[8]Der terbijat, str. 64.

[9] Rošde šahsijat,str. 79.

Zadnji put promijenjen: Srijeda, 09 Decembar 2015 14:31
×

Log in