Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Neprilično iskazivanje ljubavi

Neprilično iskazivanje ljubavi

Pitanje koje treba  razmotriti jeste pitanje kako odmjeriti i uravnotežiti pravu mjeru i količinu ljubavi. Nesumnjivo je da djeca, osim hrane i ostalih prirodnih potreba, imaju i urođenu potrebu za ljubavlju i nježnošću. Potrebno je, međutim, da ovaj prirodni djetetov zahtjev i potreba budu na valjan način upotpunjeni te da dijete bude odgojeno u skladu sa zakonom stvaranja i iskonskom prirodom.

Precizna i teška dužnost roditelja u valjanom odgoju djeteta je da znaju kada i u kojem slučaju treba da koriste ljubav i milost i koliki je omjer te ljubavi, jer ako dođe do pojave razmaženosti i samozadovoljstva, to je posljedica jednog od ovih uzroka: ili je u pitanju ljubav koja nije na mjestu ili prekomjerna ljubav.

Za ukazivanje na odgojne greške roditelja mogu se navesti desetine primjera neumjesne ljubavi nekih majki i očeva neznalica. Ovaj put ćemo predstaviti tri primjera. Nadati se da će slušatelji svojom urođenom pronicljivošću obratiti pažnju na ove primjere.

Jedan od primjera kada neuki roditelji prema djeci iskazuju pretjeranu, a nekada i nepotrebnu ili neumjesnu ljubav, usljed čega dijete postaje razmaženo i samozadovoljno, jeste trenutak kada se dijete razboli. U ovome slučaju pametni roditelji nastupaju poput ozbiljnog liječničkog osoblja, nastojeći dijete izliječiti svim sredstvima. Oni dovedu ljekara, poštuju liječničke upute u davanju hrane i lijekova te mu u tačno određene sate redovno mjere temperaturu. Roditelji su pred djetetovim radoznalim očima poput medicinskog osoblja koje revnosno obavlja svoju dužnost. Oni djetetu stave do znanja: naše i tvoje stanje je isto, samo se, eto, nešto dogodilo, ti si se razbolio te si zbog toga lišen trčanja, igre i uobičajene hrane. Mi poštujemo sve liječničke upute u vezi s tobom, a i ti u uzimanju lijekova i injekcija trebaš slušati liječnika. Naravno, tvoje stanje će nakon nekoliko dana biti dobro. Ukoliko su, pretpostavimo, roditelji u sebi zabrinuti za njegovo stanje, oni se pred djetetom ipak ponašaju uobičajeno normalno te ne čine nikakve postupke preko kojih bi dijete osjetilo njihovu zebnju i zabrinutost.

Neki roditelji se za vrijeme dječije bolesti ponašaju neuobičajeno. Pred djetetom pokazuju veliku brižnost i strepnju. Sjednu pored djeteta i žalosno gledaju u njega, liju suze, a ponekada ga miluju po glavi. Pričaju sa njime tepajući mu, a ponekada ljube njegovo vrelo lice suznih očiju. Što god više mogu maze ga i daju mu do znanja da je njegova bolest nešto važno. Praktično mu daju do znanja da su svi zbog njegove bolesti potišteni, da su izgubili mir i spokoj, da je otac obustavio svoj posao, a majka zaboravila život te da je raspoloženje u cijeloj porodici zbog njegove bolesti poremećeno.

Ovakvi neuki i nezreli nastupi nemaju ni najmanjeg uticaja na izlječenje djeteta, ali ostvaruju nepovoljan uticaj na njegov moral i kvare ga. Oni ga ovim čine razmaženim i samozadovoljnim. Dijete tada postaje uvjereno da je ono izuzetno vrijedno, čim se o njemu svi toliko brinu. Ono kao da u sebi kaže: Ja sam toliko važan i zaslužujem ovoliko pažnje, ja sam taj čija je bolest cijelu porodicu izbacila iz ravnoteže te se svi samo o meni brinu.

Dječija bolest se na kraju izliječi, ali ovo pogrešno uvjerenje ostaje u dubini njegove svijesti. Ono stalno očekuje ovakvo poštovanje i ljubav od oca, majke i ostalih ljudi: Ono očekuje da, ako ga nekad glava zaboli, ne samo da se naruši stanje u kući nego da i ostali ljudi budu zabrinuti zbog njegove bolesti.

Nekada dijete lažno izjavljuje da je bolesno da bi uživalo roditeljsko maženje i paženje i da bi se uvjerilo u svoju omiljenost. Kada dijete odraste sa ovim pogrešnim uvjerenjem i vidi da niko ne obraća pažnju na njega, da za vrijeme njegove bolesti niko ne izražava zabrinutost, jasno je koliko će se takva osoba osjetiti sitnom i koliko će se u sebi osjetiti manje vrijednom. 

Dale Carnegie izjavljuje:

Mary Roberts Rinehart, poznata spisateljica, prenijela mi je priču o jednoj zdravoj mladoj ženi koja se pretvarala da je bolesna kako bi privukla na sebe porodičnu pažnju i dokazala svoju važnost. Vrijeme je prolazilo i ona je počela shvatati da su šanse za njenu udaju sve manje. Dakle, pred njenim očima prostirao se tamni prizor i nije imala nikakvu nadu i radost u životu.

Dalje Rinehart nastavlja: “Ova gospođa je pala na postelju i prepustila se desetogodišnjoj njezi svoje stare majke, koja joj je svakodnevno nekoliko puta posude s hranom uznosila uz stepenice. Potom se dogodi da joj majka umre, ona pada u još veći očaj i nekoliko sedmica plače i očajava. Vidjevši da joj niko više ne dolazi da je utješi, ustaje, oblači odjeću i počinje normalno živjeti prijašnjim životom.” 

Razmaženost i zadovoljstvo sobom predstavljaju jedan od značajnih činilaca nesreće i osjećaja niže vrijednosti tokom cijelog života. Neumjesna ljubav roditelja, što je samo po sebi veliki zločin prema djetetu, izvor je pojave ovog nepoželjnog karaktera.

Zato svima vama preporučujem da se ozbiljno klonite neumjesne i nepotrebne ljubavi prema djetetu i ne budite uzrok loše budućnosti svoje djece. Uvijek imajte na umu riječi uvaženog Imama Bakira, a.s.:

“Najgori su oni očevi koji u dobročinstvu i u ljubavi prema svojoj djeci prelaze granicu.”

Još jedan primjer iz života: Dijete je tek prohodalo i igra se u sobi u prisustvu roditelja. U ruci drži lopticu, baca je na jednu stranu, potom trči za njom, uzima je i ponovo baca te tako više puta ponavlja ovu radnju. Jedanput loptica dolazi na kraj sobe, ono trči za njom, saginje se da je uzme te udara čelom u zid. Ovo je za dijete posve novi događaj. Dijete ne zna kako da odgovori na ovo što ga je snašlo: da li da plače, da se smije, da ništa ne kaže – ukratko, ono je zatečeno i pogleda u roditelje da vidi njihov stav u ovim okolnostima i odgovarajuću reakciju. Ono u ovom stanju nema vlastiti stav, već samo odražava ponašanje roditelja. Ako se oni nasmiju – ono se smije, ako oni iskazuju zabrinutost – ono plače, ako oni ništa ne kažu – ono ništa ne čini i nastavlja se igrati.

Ovaj trenutak i trenuci poput ovog, sa odgojnog stanovišta, za dijete su izuzetno osjetljivi. Neispravan roditeljski postupak u ovakvim okolnostima ostavlja loš trag na dječiju psihu.

Pametni roditelji u ovakvim trenucima uopće ne gledaju dijete, ne obraćaju pažnju na dječije očekivanje i ovaj događaj uopće ne uzimaju kao ozbiljan. Svojom ravnodušnošću djelom pokazuju djetetu da su udarac čelom o zid, pad ili slični događaji uobičajeni u životu djeteta.

Neki razboriti roditelji kod ovakvih događaja ne ispoljavaju nikakvu reakciju, već ovo koriste kao priliku da ozbiljnim licem i tonom djetetu kažu: “U blizini zida i stuba malo se pomjeri unazad da ne udariš čelom u zid kada se sagneš.”

Nepažljivi roditelji kod ovakvih događaja iskazuju djetetu neumjesnu ljubav, uzimaju ga u naručje, ljube mu čelo ili dio tijela koji je povrijeđen maze svojom rukom, iskazuju svoje žaljenje zbog onoga što ga je snašlo, tepaju mu nježno, ili iz protesta udaraju u zid u koji je dijete udarilo. Prema toj ljubavi i maženju dijete pokazuje svoju reakciju. Pojačano plače, roni suze, i zbog onoga što mu se dogodilo smatra da zaslužuje i da su ga dužni maziti. Neumjesnu i nepotrebnu ljubav i pažnju roditelji iskazuju i u drugim slučajevima poput ovoga te se tako, malo-pomalo, razmaženost i samozadovoljstvo ukorjenjuju u djetetovom biću. Ono poslije postaje razmaženo te na najmanji udes očekuje maženje i tepanje.

Dijete odrasta sa ovim pogrešnim očekivanjem, ostavlja za sobom djetinjstvo, u društvu vidi mnoge povrede i tegobe, ali, nasuprot njegovim očekivanjima, niko mu ne iskazuje ljubav, pa biva neraspoložen i očajan, u sebi osjeća poniženost i stiče kompleks niže vrijednosti, a život provodi u gorčini i unutrašnjim patnjama.

Neumjesna i neprilična roditeljska ljubav su ga uveli u ovaj mračni prostor i trajnu nesreću.

“Najgori su oni očevi koji u dobročinstvu i u ljubavi prema svojoj djeci prelaze granicu.”

Postoji očigledan sukob između želja svakog čovjeka, s jedne strane, i individualnih i društvenih interesa, s druge strane. U pogledu individualnih težnji i ličnih prohtjeva čovjek želi da bude oslobođen svih stega i bilo kakvih uvjetovanja i da pred njegovim željama ne postoji nikakva prepreka. On naprosto želi da sve što mu se prohtije kaže, da sve što poželi jede, da svoje strasti upražnjava na svaki mogući način. Međutim, njegovi lični i interesi društva u kojem treba da živi nalažu da se svaki čovjek odrekne svojih štetnih i neopravdanih prohtjeva i uzdrži od njihovog zadovoljavanja. To je temeljni uvjet društvenog života za svakog pojedinca i svaki narod na svijetu.

Ljudsko društvo, na osnovu ova dva značajna načela, može dosegnuti ovaj sveti cilj i upriličiti sebi sretan život.

Najprije je potrebno da svi ljudi upoznaju sva dobra i sva zla života. Dalje, svaki čovjek treba sobom toliko ovladati da se može s lahkoćom sačuvati od nepoćudnih i nepoželjnih postupaka, a to je, uostalom, glavni cilj nebeskih vođa i vjerskih prvaka te stav istaknutih odgajatelja. U kolikoj mjeri u društvu napreduje ispravan i valjan odgoj i među ljudima prevladava učtivost, toliko će se smanjiti nedoličnosti i grijeh. I obrnuto, koliko ljudi budu nemarniji prema odgojnim vrlinama, toliko će se zla proširiti u društvenoj zajednici.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Onaj kome bude nametnut lijep odgoj manje će griješiti, a onaj koji ne bude lijepo odgojen više će griješiti.”[1]

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić



[1]Gureru-l-hikem, str. 645. 

Zadnji put promijenjen: Utorak, 26 Januar 2016 08:19
×

Log in