Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Pedagogija

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.

A A A
Važnost ishrane djeteta

Važnost ishrane djeteta

Iako je pažnja na zdravu tjelesnu i duševnu ishranu važna tokom cijelog života i o njoj se neprestano mora voditi računa, zdrava tjelesna i duševna hrana djeteta mnogo je važnija od hrane mladića ili odraslog čovjeka. U doba djetinjstva uspostavlja se zdrava ili nezdrava tjelesna i duševna osnova djeteta. Jedna greška u početku djetetova života može dijete trajno izbaciti sa kolosijeka sreće, a negativne posljedice toga mogu ga trajno pratiti u životu.

Ako graditelj prvu ciglu postavi nakrivo,

Do sazviježđa Plejada ići će zid krivo. 

Mnogo je osoba koje na Ovaj svijet sa sobom donose zdrave nasljedne osobine, ali unatoč tome, zbog stečenih grešaka postaju nemoćne i slabe u upravljanju svojim životom. Ti stečeni nedostaci nisu manje opasni od onih nasljednih.

Vjerovatno je 25 posto slučajeva mentalne retardiranosti posljedica zastoja ili poremećaja razvoja mozga do kog dolazi prilikom porađanja ili u prvim danima djetetovog života. Uravnoteženost nervnog sistema te jedinstvo i sklad razmišljanja uveliko su ovisni o sastavu i vrsti hrane u vrijeme formiranja mozga i žlijezda. Posve je jasno da ukoliko se nervni sistem, organi i mozak djeteta budu prehranjivali kahvom, bijelim hljebom, šećerom, slatkišima, a ponekada i alkoholnim sastojcima, neizbježno će doći do oštećenja.[1]

Novi nutricionizam nas uči da pogrešna ishrana djeteta može dovesti do nastanka neizlječivih fizičkih i psihičkih poremećaja.[2]

Ako se djetetu daje pogrešna duševna hrana, ono će steći takve moralne mahane da ih neće moći lahko ispraviti. Odrasle osobe, pošto posjeduju razum, koliko-toliko se mogu odbraniti od ovakvih nasrtaja. Moguće je da razumom odvagaju stvar koju čuju ili čitaju u knjizi, pa ako je neispravna, ne primaju je, i obrnuto. Drugim riječima, neispravnu duševnu hranu odbacuju i ne dozvoljavaju da uđe u mentalni “sistem za varenje”. Međutim, dijete ne posjeduje dovoljno svijesti, ono nema odbrane od neispravnih misaonih bujica. Svaki nesuvisao i nevaljao govor, svaku pokvarenu misao, bilo kakvu zatrovanu izmišljotinu i bilo kakve neispravne riječi da čuju – djeca primaju, i sve se to u njihovom mentalnom sklopu ukorjenjuje. Negativni tragovi takvih poplava ostaju tokom cijelog života u dječijoj psihi. Kod mnoge je djece tokom djetinjstva, zbog neznalačkih sugestija roditelja, psiha loše prehranjivana i na koncu postala strašljiva, slabašna, lažljiva i izdajnička. Vjerovanje u zlokobnost broja 13, zloslutnju koju donosi pjevanje sove i tome slično, kod nekih ljudi ima duboke korijene, a ponekad se ispoljava kao psihološki kompleks, što dovodi do gorkog i nepodnošljivog življenja. Ove loše misli i njihovi uticaji najviše se stiču u danima djetinjstva čovjeka i posljedica su pogrešnog odgoja te neispravnih i pokvarenih duševnih hranjivih sastojaka.

Kako prvo zanimanje iz srca da ode?

Kako prva ljubav iz srca da nestane?

Ako na putovanju Bizant vidiš i Hotan[3] vidiš,

Kako iz srca da ode ti ljubav prema domovini?

Karakter koji s mlijekom uđe u bit

Kako da drugi ljudi otvore?

Isa, a.s., je kazao: “Istinu kazujem: Upravo kao što bolesnik gleda u lijepu hranu, a ne uživa u njoj zbog jakih bolova, dunjalučari, isto tako, zbog ljubavi prema imetku ne uživaju u ibadetu i ne osjećaju slast u njemu.”[4]

To je zato što je njegova duša bolesna i on u poželjnoj duhovnoj hrani ne osjeća slast.

Djeca koja se od djetinjstva budu odgajala pogrešno te dožive moralno zastranjenje i duševne bolesti, neće moći shvatiti slast vrlina, koje su poželjna i zdrava duševna hrana, zbog toga što je njihova duša postala bolesna, a bolesnik osjeća odvratnost i prema dobroj hrani.

Drugi dio naše današnje rasprave o duševnoj i tjelesnoj hrani treba biti sveobuhvatan i potpun. Današnji naučni napredak čovječanstva usmjerio je naučnike u pravcu jednog važnog načela – da su ljudskom tijelu za nastavak života potrebne različite vrste hranjivih sastojaka. Jedna ili dvije vrste hrane nikada ne mogu osigurati zdrav i siguran život čovjeka. Samo meso, same masnoće ili sam šećer nisu potpune namirnice. Nepotpuna ishrana izaziva mnogobrojne bolesti današnjice, o kojima ljudi do jučer nisu imali znanje. Stanovit broj bolesti i smrti u prošlosti uzrokovan je nepotpunom i nedostatnom ishranom.

Savremeni naučnici su napisali mnoštvo knjiga i proveli mnoga istraživanja o kakvoći ishrane. Ovdje ću citirati nekoliko navoda iz tih knjiga:

Moralne, misaone i žljezdane djelatnosti međusobno su povezane. Tvari koje izgrađuju nadbubrežna, hipofizna i tiroidna žlijezda pripremile su um Louisa Pasteura za otkrića, koja su prethodnice novog razdoblja u povijesti čovječanstva.

Oštroumnost, blještave predodžbe i vjerovanje – uz koje se može podnijeti teret poput golemih planina – u isto vrijeme su proizvod izlučevina unutrašnjih žlijezda te kakvoće i količine moždanih ćelija. Malo smanjenje količine željeza, bakra, kalcija i drugih metala u krvi i u hormonima ugrožava organsku i duševnu ravnotežu cijelog organizma.[5]

Oštećenja u sistemu žlijezda sa unutrašnjim lučenjem i nervnog sistema, koja se događaju u toku djetinjstva ili adolescencije, odražavaju se uvijek na svijest te osobe. Primijećeno je da u naseljima na visokoj nadmorskoj visini, Alpama i Himalajima, nedostatak joda onemogućava razvoj tiroidne žlijezde i to dovodi do slabljenja uma kod djece.[6]

Primijećene su u znatnoj mjeri anomalije u kostima siromašne djece, naročito one koja žive na rubovima velikih gradova. Kod njih dolazi do kalcifikacije kostiju i pogoršanja stanja zuba. Ova bolest posljedica je nedovoljne količine vitamina D i isto tako poremećene ravnoteže kalcija i fosfora u skeletu djeteta.[7]

Ispupčenje očiju izvan očne duplje bolest je koja može završiti sljepilom, a razlog za njen nastanak je nedostatak vitamina A u hrani. Žuta supstanca koja se nalazi u mrkvi i salatama, u tijelu se pretvara u vitamin A.[8]

Malokrvnost je ponekad prouzrokovana hranom, tj. neuzimanjem dovoljnog omjera željeza, te biva razlog smanjenja obojenosti krvi – znači dolazi do manjka hemoglobina.[9]

Usporen razvoj djece i mladih te bolest odraslih osoba mogu biti posljedica nedostatka masnih kiselina.[10]

Jedna od opsežnih rasprava tiče se islamskog naučavanja i hadisa koji se bave jelom, pićem i uputama ljudima za pravilnu ishranu. Mnoštvo je hadisa izrečeno o pitanju korisnih i štetnih vrsta mesa, isto tako i o njihovoj količini za jelo, kao i o masnoćama, slatkišima, voću, zrnevlju i povrću. Do istih onih činjenica koje su savremeni naučnici otkrili putem svojih naučnih istraživanja i eksperimenata, islamski prvaci su došli putem božanske objave i nadahnuća. Oni su po njima djelovali, a preporučivali su ih i svojim sljedbenicima. Ovom prilikom donosimo vam dva primjera:

Mekinje od žitarica poput pšenice, ječma, prosa i riže predstavljaju velike zalihe vitamina B.[11]

Bolest beriberi počinje nervnom rastrojenošću, stomačnim tegobama i srčanim smetnjama, a može završiti smrću. Igman i Grins su pokazali da ova bolest počinje usljed nedostatka jedne vrste vitamina B1 u ishrani. Potpuno prirodno zrno riže sa ljuskom sadržava vitamin B1, a zrno riže bez ljuske već gubi vitamin B1.[12]

Jednog poslijepodneva Suvejd ibn Gufle nađe se za vrijeme obroka kod hazreti Alija. On je rekao: “A u ruci mu suhi hljeb, po kojem su se vidjele ječmene mekinje.”

Suvejd ibn Gufle je potom otišao kod sluškinje hazreti Alija i rekao joj: “Fidda, zar se ne bojiš Allaha? Zašto ne poštuješ stanje ovog starog čovjeka? Zašto mu nisi napravila prosijani hljeb, već si napravila hljeb sa onolikim ječmenim pahuljicama?” Fiddareče:“Sam Imam mi je naredio da mu ne pravim prosijani hljeb.”

Suvejd je ponovo otišao kod Imama i prenio mu svoju zabrinutost vezanu za hljeb. Tada postaje jasno da je hazreti Ali ovaj običaj preuzeo još od časnog Poslanika, s.a.v.a. To se vidi iz njegovih riječi.

“Neka moji roditelji budu žrtvovani za onog za kojeg se nije pravio prosijani hljeb.”[13]

Hazreti Sadik, a.s., je rekao o Sulejmanu, a.s.:

 

“Hljeb Sulejmana, a.s., pravljen je od ječmenih mekinja.[14]

Mornari, istraživači i vojnici San Levija, i drugi, zbog gubitka vitamina C u hrani suočili su se sa razarajućom bolešću – skorbutom. Stanje takvih bolesnika je razdražujuće. Došlo je do curenja krvi iz desni, ispadanja zuba, krvarenje iz anusa. Došlo je do oštećenja pluća koja su izbacivala šlajm, a kosti su se odvajale. Jednom riječju, bolesnici su osjećali gušenje i gubljenje svijesti, da bi na kraju, nakon dva do tri mjeseca u teškim mukama, umirali. Zeleno povrće sprečava i liječi skorbut. A kakvoća i veza ovoga dvoga ustanovljena je novim naučnim otkrićima.[15]

Ahmed ibn Ebi Harun veli: “Hazreti Ali ibn Musa, a.s., me je pozvao kod sebe. Potom je naložio da mu se donese hrana. Prostrli su sofru i stavili hranu, ali na njoj nije bilo svježeg povrća. Imam nije jeo ovu hranu. Rekao je svome slugi: ‘Zar ne znaš da ja ne jedem sa sofre na kojoj nema zelenog povrća? Idi, donesi zelenog povrća!’ Sluga je otišao i donio zelen, pa je Imam jeo, a i ja sam jeo uz njega.”[16]

Sve bolesti imaju neposrednu ili posrednu vezu sa načinom ishrane i liječenje svih bolesti je položeno u hranjivim materijama. Dobra hrana ne samo da čovjeka hrani i sprečava najteže bolesti, već mu daje dugovječnost. Ona ga proljepšava, mijenja ten lica i kože i jača njegove misaone i druge sposobnosti.[17]

U današnjem svijetu hranom se liječe raznovrsne bolesti i jačaju ljudi. Ispravnom ishranom žutilo lica se pretvara u crvenilo, a oči bez sjaja postaju bistre. Islam je u minulim stoljećima ovome dao punu pažnju. U mnogim predajama se govori o različitim vrstama hrane. Više puta su Božiji poslanik, s.a.v.a., i Imami bolesnike i slabe upućivali na liječenje posredstvom različitih vrsta hrane. Čak su i za jačanje inteligencije i pamćenja preporučivali određenu hranu. Med je jedna od preporučenih vrsta hrane, a spominje se i u časnom Kur'anu: ..U kojem je lijek za ljude![18]

Današnji svijet se što je moguće više usteže od upotrebe (vještačkih) lijekova, zato što ovi lijekovi – koliko god bili korisni – s druge strane mogu biti uzrok nepoželjnih poteškoća. Hazreti Rida, a.s., je kazao: “Nema nijednog lijeka, a da ne izaziva bolest.”[19]

Najbolji i najpovoljniji način liječenja jeste upotreba odgovarajuće hrane koju je Uzvišeni za čovjeka stvorio u svijetu prirode.

Svi znaju da su osnovni uzročnici zaraznih bolesti sitni mikrobi. Nakon što je Louis Pasteur otkrio ove glavne uzročnike zaraznih bolesti, svi su pomislili da će se prevencijom širenja mikroba moći iskorijeniti sve bolesti svijeta. Zato je pijenje prokuhane vode i kuhane hrane postalo uobičajeno u Evropi.

Svi su pomislili da će se broj mrtvih i oboljelih svakog dana smanjivati, ali, nažalost, ne samo da se ovakvom metodom broj oboljelih nije smanjio, već se, naročito u Evropi, broj oboljelih uvećao za pedeset posto. To se naročito odnosilo na uredne i upućene osobe, koje su više od drugih vodile računa o zaštiti od mikroba, i koje su najrevnosnije slušale uputstva ljekara. Takvi su još više obolijevali. Naravno, njihove bolesti nisu bile zarazne. Njihovo bježanje od sirove hrane i njihovo kuhanje hrane uzrokovalo je ubijanje vitamina te tako doprinijelo širenju drugih vrsta bolesti.[20]

Dolazi se do zaključka da je čovjekovo zdravlje u sjeni valjane i potpune ishrane. Hrana mora sadržavati sve potrebne sastojke koje iziskuju različiti tjelesni organi. Ispravno korištenje raznolikih Božijih blagodati i uravnoteženost kuhane i sirove hrane, počev od halal mesa, masnoća, slatkiša, voća, do zelenih salata i povrća – sve to povećava čovjekov životni vijek i čini ga zdravim i snažnim.

Upotpunjena duševna i tjelesna ishrana

Potpuno zdravlje i duševna sreća čovjeka postižu se tek upotpunjenom duševnom ishranom. Osobe koje žele posjedovati zdrav duh i čistu dušu, moraju povesti računa o svim duševnim zahtjevima i svojim duhovnim emocijama te sve to snabdjeti na ispravan način, iz valjanih izvora.

Potpunu i sveobuhvatnu duševnu hranu čovjeka treba tražiti u sintezi vjere, znanja, misli, moralnih vrlina, ljudskih emocija i ostalih duhovnih dimenzija.

Izuzetno dobru hranu, potrebnu tijelu, čine meso raznih ptica, četveronožaca i riba. U skladu sa naučavanjima vjere i znanosti, za čuvanje svog zdravlja čovjek treba koristiti ovu važnu životnu namirnicu. U jedno smo sigurni: meso, samo po sebi, nije potpuna hrana i nikada ne može trajno osigurati zdravlje i dobar život čovjeka. Različite discipline prirodnih, matematičkih i literarnih znanosti u ishrani ljudske duše su neophodne poput mesa, ali ove nauke same po sebi nikada ne mogu osigurati potpunu duševnu hranu, a time ni zdravlje ni valjan duševni život čovjeka.

Koliko je mornara koji su na svojim dugim pomorskim putovanjima imali dovoljno mesa, masnoća i šećera, ali nisu imali pristupa povrću i salatama, nedostajao im je vitamin C i suočavali su se sa krvarenjem iz desni i anusa, lučenjem sluzi iz pluća, te su na najgori i najbolniji način umirali.

Koliko li je samo obrazovanih ljudi koji su bili upućeni u prirodne i matematičke nauke, ali su usljed napada životnih nedaća – zbog nedostatka vjere i morala – upadali u mentalne poteškoće i u svojevrsnu maloumnost. Neki su se odlučivali i na samoubistvo.

Njihova bolest, pa i smrt, uzrokovana je manjkavom tjelesnom hranom, a uzrok njihove nesreće i samoubistva je nedostatak duhovne hrane. Krajnja posljedica ovoga dvoga bila je nesreća i smrt. Kao što tjelesna hrana predstavlja spoj različitih prirodnih elemenata: masnoća, šećera, fosfora, kalcija, željeza, joda, vitamina i drugih sastojaka koji daju kvalitet hrani – i jasno je da nedostatak bilo kojeg od njih dovodi do slabosti – tako isto duševna hrana čovjeka predstavlja skup različitih elemenata kao što su: znanje, vjera, čednost, povjerenje, hrabrost, bogobojaznost, te drugih činilaca koji tvore duhovnu hranu. Nedostatak bilo kojeg od njih dovodi do mentalnih slabosti i bolesti.

Općenito govoreći, loš način ishrane predstavlja manjkavost ili nedostatak niza uravnoteženosti, bez toga da su simptomi nekih od njih značajniji od drugih. Tada dolazi do značajnog slabljenja tijela i do pojave mnoštva bolesti. Po riječima gospođe Randuvan, glavni uzročnici teških bolesti poput tuberkuloze, šećera u krvi i raka potiču iz dugotrajnih grešaka i omaški u ishrani, koje se znaju protegnuti i na nekoliko generacija. Moguće je da se tijelo, hranjenjem slabom i nedostatnom hranom i živeći neuravnoteženim životom, naizgled razvije i izraste normalno, ali da nakon određenog vremena doživi poremećaje. Tada se javljaju žestoki bolovi, što nekada dovodi do potpunog gubitka zdravlja. A ukoliko se pojavi zarazna bolest, tada predstoji borba sa mikrobima koje bolest porađa, ali za otkriće glavnog uzročnika bolesti treba dosta znanja i oštroumnosti. A i kada se uzročnik otkrije, najčešće ga je teško ukloniti.[21]

Tijelo može uz nepotpunu ishranu živjeti i razvijati se, ali kada se suoči sa zaraznim bolestima, ono gubi otpornost i snagu i suočava se sa velikim oštećenjima, pojavljuju se nepodnošljivi bolovi, gubi se spokoj, a ponekada to završava i smrću.

Čovjekova duša uz nepotpunu duševnu ishranu također može živjeti naizgled kao jedan normalan član društvene zajednice, ali u suočavanju sa teškim trenucima, u slučaju nepoželjnih događanja i opasnosti, ona gubi otpornost, pada – i ta osoba postaje izgubljena.

Pogledate nekog mladića koji na nekom skupu sjedi mirno i uljudno i u društvu se ponaša kao normalna osoba. Na njemu se ne primjećuju ni najmanji znaci zastranjenja. Svakodnevno ide u srednju školu, redovno uči, dobro prolazi na ispitima i obično dobija dobre ocjene, ali odjednom – dobije ocjenu umanjenu za tri boda. On se zbog toga usplahiri. Noćima ne spava, ljut je, lošeg je morala i na sve i svakoga gleda crno. Umjesto da razumski donese odluku da više radi i da se bolje pripremi za ponovni ispit, on odlazi u usamljeni kutak i trovanjem sebi oduzima život.

Ovom mladiću je manjkalo duševne hrane i u djetinjstvu ga nisu poučili postojanosti i strpljenju. Padanje na ispitu je poput bolesti tijela srušilo njegovo mišljenje i na kraju ga uništilo.

Tijelo koje se hrani manjkavom hranom nema snage da se suprotstavi zaraznim bolestima. Isto tako, duša koja se nije hranila valjanom duševnom hranom, kada se suoči sa napadima životnih tegoba i nedaća, nema snage ni otpornosti da im se suprotstavi.

Osobe koje dospiju do nekog društvenog položaja i ne mogu se obuzdati te ljudima čine nasilje, osobe koje zbog mita i sitne koristi prodaju svoju ličnost pa sude suprotno od pravde i pravičnosti, osobe koje kada se suoče sa izazovima svojih strasti žrtvuju sav svoj ponos i moral, osobe koje zbog imetka i bogatstva postanu umišljene i ohole – te osobe, koje zbog jednog duševnog činioca moralno zastrane, takve su zato što je njihova psiha hranjena nepotpunom, nedostatnom i neispravnom duhovnom hranom.

Snaga otpora 

Količina snage tjelesnog otpora dolazi do izražaja prilikom napada zaraznih bolesti, kao što i snaga duševnog otpora dolazi do izražaja prilikom naleta duševnih životnih udaraca. Hazreti Ali, a.s., je kazao: “Vrijednost duševne snage čovjeka vidi se u životnim mijenama.”[22]

Mensur ibn Ebi Amir je pripremio veliku vojsku za rat protiv Bizantinaca. Poljana je bila puna vojnika. Mensur se popeo na brežuljak da bi pregledao vojsku, a pored njega je stajao Ibn Meddže‘i, njegov komandant ove vojne formacije. Upitao ga je: “Kakvom vidiš ovu vojsku?” Odgovorio je: “Ogromna masa i velika vojska.” Ovaj nato upita: “Da li u ovom moru vojnika vidiš barem hiljadu hrabrih i za borbu spremnih ljudi?” Ibn Meddže‘i je šutio. Mensur je potom upitao: “Zašto šutiš? Zar u ovolikoj vojsci nemaš hiljadu hrabrih osoba?” Ovaj odgovori: “Ne!” Mensur se začudi te upita: “Dobro, a da li imaš pet stotina hrabrih i ratobornih vojnika?” On odgovori: “Ne!” Mensur se nađe pod pritiskom i s negodovanjem upita: “A da li u ovoj skupini imaš stotinu hrabrih vojnika?” On ponovo odgovori: “Ne!” Mensur sada viknu: “Imaš li 50 muškaraca u ovom skupu?” Ovaj ponovo reče: “Ne!”

Mensur se rasrdi i svom komandantu reče nešto ružno te naredi da mu ga maknu s očiju. Osiguranje na ponižavajući način skloni komandanta ispred Mensurovih očiju.

Vojnici ubrzo dođoše na ratište i borba krenu. Snažan bizantijski vojnik izađe na mejdan. Tražio je borbu. Jedan muslimanski vojnik istupi korak naprijed. Nakon kraće borbe Bizantinac ubi muslimanskog vojnika. Muslimani se zabrinuše, a idolopoklonici se obradovaše. Rimski vojnik poče oholo kružiti lijevo-desno tražeći još borbe. Uzvikivao je: “Hajdemo, dvojica protiv mene jednog!” Jedan muslimanski vojnik izađe na mejdan, ali nakon kratke borbe i on bi ubijen. Muslimanima oslabi duh. Bizantijski vojnik još oholije uzviknu: “Hajdemo sada trojica na mene jednog!” I treći put jedan muslimanski vojnik izađe i bi ubijen. Idolopoklonici su pobjedu Bizantinaca i poniženje muslimana proslavljali radosnim uzvicima. Mensur, koji je s nekoliko svojih oficira gledao ove ponižavajuće prizore, bijaše sav slomljen. Oficiri mu rekoše: “Jedini čovjek koji ovdje nešto može učiniti je Ibn Meddže‘i. Trebao bi od njega tražiti pomoć.” Mensur naredi da ga dovedu. Potom mu Mensur reče: “Jesi li vidio šta se desilo?” Ibn Meddže‘i odgovori: “Da!” On upita: “Možeš li spasiti muslimane od zla ovog oholog bizantijskog vojnika?” Ibn Meddže‘i reče: “S Božijom voljom – da.” Bez ustezanja ode da sabere nekoliko hrabrih vojnika koje je poznavao. Prvo je ugledao jednog od njih, koji je jahao na mršavom konju i nosio vodu u mješini. Upita ga: “Vidiš li kakvo je stanje na bojnom polju i kako se ponaša oholi Bizantinac?” On reče: “Da!” Meddže‘i reče: “Želim da spasiš muslimane od njegova zla.” On odgovori: “Pokoravam se!” Potom odbaci svoju mješinu za vodu, hitro i sa sigurnošću uputi se na mejdan i ubrzo ubi Bizantinca, odrubi mu glavu i baci je pred noge Mensuru. Ibn Meddže‘i tada reče: “Ako sam rekao da nemamo pedeset hrabrih vojnika u ovoj vojsci, onda sam mislio na to da nemam ovako hrabrih vojnika kao što je ovaj.” Ibn Meddže‘i opet zauze položaj komandanta vojske i muslimani u ovoj bici pobijediše.[23]

Hrabrost i snaga duha vojnika očituje se i vidi tek na bojnom polju i u vatrenom okruženju.

Ne zna svaki usplamtjela lica ljubav šta je

Ne zna svako ko ogledala pravi Aleksandar[24] ko je

 

Ne zna svako ko nakrivi šešir i ljutito sjeda

Vlast i predvodništvo šta je

 

Hiljadu finesa tanjih od dlake ovdje je

Ne zna svako ko glavu ne brije kalenderi[25] šta je

Ukratko, tijelu i duši za osiguravanje potpune sreće treba valjana i potpuna hrana. Manjkavost bilo koje neophodne materije u tjelesnoj ili duševnoj hrani priprema tlo za slabost i zastranjenje, bilo na tjelesnom ili na duhovnom polju.

Ubrzan razvoj djeteta i odgovornost roditelja 

Iako tokom cijelog života treba voditi računa o valjanoj ishrani, ovo je mnogo važnije i potrebnije u toku djetinjstva, jer se u prvim godinama života dijete ubrzano upotpunjuje i njegov mozak se u tom dobu sve brže razvija.

Jedini dio tijela na koji se ne odnosi dijeljenje i umnožavanje ćelija jeste centralni nervni sistem, budući da novorođenčad donose sa sobom na Ovaj svijet cijeli nervni splet, pri čemu se čak ni jedna ćelija u toku njihova života više ne izgradi. Upravo zato je uništenje bilo koje ćelije usljed udarca ili bolesti nenadoknadivo. Međutim, i pored ovoga, dječiji mozak se ipak, bez porasta broja ćelija, razvija i raste. A to se naročito događa u toku prve tri godine života, kada se otprilike 95 posto mozga izgradi i naraste.[26]

Odgovornost roditelja u prvim godinama djetetovog života je veoma velika. Nemar i nepažnja po pitanju tjelesne i duševne hrane djeteta dovode do nepopravljivih šteta i bolesti.

Dijete se upravo u prvim godinama života i tjelesno i duhovno oblikuje te je upravo zato potrebno obratiti veliku pažnju na njegov svestran razvoj. Manjkavosti i pogreške u tjelesnoj i duševnoj ishrani djeteta u prvom dobu njegova života za posljedicu imaju teške bolesti i nesreću djeteta. Dijete se oblikuje u prvim godinama života i stoga treba obratiti pažnju na sve fizičke i psihičke aspekte. Prema tome, jedan mali nemar i nepažnja dovode do velike i trajne nesreće koja prati dijete do kraja života.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Znajte da ste svi vi u izvjesnoj mjeri zapovjednici i čuvari u svojim porodicama i da ste u odnosu na sebi potčinjene odgovorni. Vladari zemlje su upravitelji zajednice i odgovorni za ono na čijem su čelu. Muž, kao glava porodice, upravitelj je svojoj ženi i djeci i nosi odgovornost za njih. Žena je upravitelj i zapovjednik djeci i nosi odgovornost za njih. Znajte da ste svi vi zapovjednici i čuvari i svi ćete biti pitani i odgovorni za one kojima upravljate.”[27]

Potrebno je da roditelji muslimani budu upoznati sa velikim vjerskim odgovornostima vezanim za odgoj svoje djece i da znaju da su djeca zapravo Božiji amanet njima povjeren. Otac i majka koji budu dobro obavljali svoje dužnosti, ispunili su svoju obavezu na valjan način i kod Uzvišenog Gospodara mogu se nadati nagradi. A oni koji zanemare i ne izvrše svoje dužnosti vezano za sebe, svoju djecu i zajednicu u kojoj žive, učinili su izdaju. Oni će biti izloženi odgovornosti i ispitivanju pred Uzvišenim Gospodarom.

Ne smatra se da su roditelji obavili svoju dužnost i da su učinili sve što je potrebno time što su sakupili određen imetak i ostavili ga u naslijeđe svojoj djeci. Jer, ukoliko se djetetu ne dadne valjan odgoj, taj imetak će mu biti samo uzrok nesreće. Zato je velika usluga roditelja koji svoju djecu poduče vjeri i moralnim vrlinama, i koji ih izgrade i osposobe tako da žive čist i dostojan život. Takva djeca mogu biti ponosna u životu – životu ispunjenom ljubavlju – a i mogu doći do zakonitog imetka. Hazreti Ali, a.s., je rekao:

“Najbolje nasljedstvo koje otac može ostaviti svome djetetu jeste valjan odgoj.”[28]

Djeca koja su imala dobre i pobožne roditelje, koji su ih odgojili u vjeri i čestitosti, te koja danas žive moralnim i pobožnim životom, trebaju zahvaljivati Uzvišenom Allahu i u svojim dovama trebaju Ga moliti za njih. Ona, također, trebaju povesti računa da lijepo, moralno duševno naslijeđe svojih roditelja ne upropaste druženjem sa nepoćudnim osobama na nepriličnim skupovima i zabavama.

Djeca koja od svojih roditelja nisu zadobila valjan odgoj i dobro moralno naslijeđe, trebaju hitno otpočeti vlastiti duševni preporod te trebaju biti sigurna da će isključivo valjanim samonadgledanjem i čuvanjem od grijeha moći minule promašaje svojih roditelja nadoknaditi, te da će moći krenuti stazom sreće i putem čistih i čestitih ljudi, u pravcu kreposti vjere i krajnje sreće.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1] Rahe zendegi, str. 158.

[2] Isto, str. 74.

[3] Nekadašnji naziv za istočni Turkestan, odnosno područje današnje zapadne Kine i istočnog dijela kavkaskih i srednjoazijskih zemalja.

[4] Tuhafu-l-‘ukul,str. 507.

[5] Rahe zendegi, str. 167.

[6] Rahe zendegi, str. 158.

[7] Če midanim, str. 24-25.

[8] Isto.

[9] Isto.

[10] Isto.

[11] E‘džaze hurakiha,str. 95.

[12] Če midanim (Tagzijeje ensan), str. 23.

[13] Biharu-l-envar, sv. 9., str. 501.

[14] Mustedrek, sv. 3., str. 103.

[15] Če midanim (Tagzijeje ensan), str. 22.

[16] Mekarimu-l-ahlak, str. 90.

[17] E‘džaze hurakiha,str. 14.

[18] En-Nahl, 69.

[19] Revdatu Kafi,str. 273.

[20] E‘džaze hurakiha,str. 172.

[21] Če midanim (Tagzijeje insan), str. 22.

[22] Nehdžu-l-belaga, str. 562.

[23] El-Mustatref,sv. 1., str. 218.

[24] Aluzija na Aleksandra Makedonskog, koji se u islamskoj tradiciji često spominje uz Hidra, Zul-Karnejna i Džemšida, a nerijetko se miješa identitet svih navedenih. Po legendi, Džemšid, odnosno Aleksandar, imao je čarobno ogledalo u kom je mogao vidjeti sav svijet.

[25] Kalenderije su bile ekstremni derviši koji su pustili kosu i putovali svijetom proseći.

[26] Hormonha, str. 11.

[27] Medžmu‘a verram, sv. 1., str. 6.

[28] Gureru-l-hikem,str. 393. 

Zadnji put promijenjen: Srijeda, 11 Novembar 2015 15:49
×

Log in