Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Psihološko-pedagoške teme

Naš gospodar je Onaj Koji je sve potpunim stvorio, a potom uputio.

A A A
Liječenje i oslobađanje od osjećanja niže vri­jednosti

Liječenje i oslobađanje od osjećanja niže vri­jednosti

Jedna od veoma bitnih odgojnih tema jeste pitanje nadoknade štete i liječenje od osjećanja niže vrijednosti. Islam u vezi sa ovom temom ima mnogo toga da kaže. Temelj poslanstva Božijih izaslanika vidi upravo u nadoknadi izgubljenog i iscjeljenju od bolesti koje su ljudi u životima stekli. Poslanik, s. a. v. a., kaže sljedeće: “Zaista, poslan sam da upot­punim moralnu ćud kod ljudi.”

Logika islama

Islam se dvjema metodama bori protiv psihičkih bolesti pojedinca i društva. Prva je odgovorna da sačuva fitret čistim i netaknutim, gdje je is­lam uložio napore da što je moguće više spriječi zagađenje pojedinaca, kao i da im izliječi bolesti, ukoliko im je fitret podlegao. Prije nego li se stupi u brak, daje se do znanja budućim roditeljima kakav značaj ima odgoj djece te se u vezi s tim, između ostalog, kaže da treba biti krajnje pažljiv u odabiranju bračnog druga. Ukoliko želite postaviti temelje jed­nom naraštaju, dobro pripazite na kojoj ga ideologiji i pogledu na svijet postavljate i sa kakvom ličnošću sklapate sporazum o tome. Veoma su bitne i upute o ponašanju u braku, gledano iz svih uglova, počev od režima ishrane u razdoblju trudnoće i za vrijeme dojenja djeteta, pa do ostalih, veoma sitnih, ali bitnih pojedinosti. Sve se to čini s ciljem sprje­čavanja prodiranja lošeg morala u krug porodice i očuvanja fitreta u svojoj nepatvorenoj kakvoći.

Druga metoda jeste putem liječenja i načina tretmana oboljelog. Uvijek postoje oni koji se ne ponašaju dovoljno predostrožno te se zbog toga nađu među oboljelim. Islam zato predviđa posebne metode liječenja. U svakom slučaju, osnovu takvih liječenja vidi u dvjema bitnim tačkama:

a) u znanju, tj. da odgajatelj bude dovoljno obavješten o pre­ciznim odgojnim dužnostima;

b) u ozbiljnosti i ljubavi prema tom poslu.

Shodno islamskom stavu, ukoliko odgajatelj svoju obavezu izvršava uz iskazivanje ljubavi prema onome čime se bavi, to će neizostavno prouz­ročiti poželjne učinke, bez obzira na činjenicu ko je pacijent: on lično, njegova djeca ili društvo, škola, fakultet itd.

Psiholozi zastupaju mišljenje da ukoliko se ne može reći da je os­jećanje niže vrijednosti uzrok svim kasnijim psihičkim zastranjenjima, sa sigurnošću se može reći da je velik broj psihičkih nepravilnosti uistinu posljedica jedne takve složene pojave.

Šta je to osjećanje niže vrijednosti?

Osjećanje niže vrijednosti ustvari je spoj dviju predodžbi koje čovjek ima u vezi sa samim sobom. Prva se pokazuje tako što se vlastita ličnost vidi manjom od stvarne vrijednosti, a druga da se ne vjeruje u sposobnost ostvarenja i postizanja visokih rezultata i usp­jeha općenito. Ovakav stav u vezi sa vlastitom ličnošću dovodi čovjeka do mogućnosti da moral, mentalna ličnost te ponašanje iskoče iz linije pri­rodnih kretanja. To u svakom slučaju rezultira mnogobrojnim moralnim i praktičnim problemima. Takav čovjek bi volio prevladati ovu slabost i ri­ješiti se osjećanja niže vrijednosti, ali upravo usljed duševnog problema koji ga je okupirao, nije u mogućnosti razmišljati na ispravan način. Ne može sagledati i razmotriti činjenice iz zbilje onakvim kakve uistinu i jesu usljed čini radnje koje ga sve više izvode iz psihičke ravnoteže. Ovo stanje polahko, korak po korak, razvija se tako da u odmakloj fazi čovjek sam sebi postaje stranac, što znači da umjesto sebe postavlja neku drugu lič­nost, tj. dolazi do podijeljenosti ličnosti.

Znakovi prepoznavanja stanja osjećanja niže vrijednosti

Bez ikakve sumnje znamo da je naše vanjsko ponašanje pokazatelj naše unutrašnje ličnosti. Ova činjenica dokazana je  Kur'anom, što prihvataju i psihoanalitičari i psiholozi. Poznata izjava da su naši tragovi svjedoci o nama upravo ukazuje na ovu činjenicu. Bljedilo lica svjedoči o unutarnjem nemiru. Zadržavanje vanjske smirenosti na frontu pokazatelj je hrabrosti koja je formirana u psihi borca, a takvo je stanje i kada su u pitanju i ostale psihičke osobine čovjekove ličnosti. Neke od pokazatelja o kojima je riječ ne može niko primjetiti osim njihovog nosioca, zbog toga što su izričito unutarnje dimenzije, dok je određeni broj pokazatelja, koji imaju i vanjsku reakciju, evidentan i za druge ljude.


Unutrašnji, pritajeni tragovi

1. Osjećaj jedne vrste niskosti i bezvrijednosti.

Čovjek koji se sapleo o mrežu kompleksa niže vrijednost ima stalni unutarnji osjećaj bezvrijednosti, uvijek je uznemiren, depresivan. Shodno rečenom, mišljenje drugih o sebi za ove ljude od velike je važnosti. Uko­liko osjeti kako ga hvale, previše se obraduje, ukoliko ga ruže ili kritikuju opsjednut je razmišljanjem o osveti ili o samoopravdavanju. Imam Ali, a. s., o takvom osjećaju kaže sljedeće: “Dvoličnost potječe iz niskosti koja se nalazi u nefsu.”[1] Očito je da nije riječ samo o vjerskoj dvoličnosti, već su uključena i društvena ponašanja. Dakle, čovjek se u društvu sa sarad­nicima, prijateljima ili rodbinom ponaša na lijep i  saosjećajan način, a kada nije sa njima, ima potpuno drugi način ophođenja sa ljudima. Kada je ušuškan blagodatima, ponaša se na jedan način, a kada je u krizi, reaguje na drugi, suprotan način. Imam Ali govori da takvi ljudi imaju unutrašnjih poteškoća, usljed čega trebaju razmišljati o liječenju. Kur'an kaže:

وَإِذَا لَقُواْ الَّذِينَ آمَنُواْ قَالُواْ آمَنَّا وَإِذَا خَلَوْاْ إِلَى شَيَاطِينِهِمْ قَالُواْ إِنَّا مَعَكْمْ إِنَّمَا نَحْنُ مُسْتَهْزِؤُونَ

Kada susretnu one koji vjeruju, govore: “Vjerujemo!” – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: “Mi smo s vama, mi se samo ru­gamo.”[2]

2. Voljeti nedostatke u drugima

Od skrivenih znakova prisustva osjećanja niže vrijednosti jeste i osje­ćaj užitka kada se vidi mahana drugih. Kod koga se nađe takvo šta treba biti svjestan ozbiljne poremećenosti svojeg morala, tj. znati da se pati od osjećanja niže vrijednosti i raditi na liječenju.

Jednom prilikom Imam Ali rekao je sljedeće: “Oni koji i sami imaju mahane vole da mahane drugih dođu do izražaja, zato što u tome vide priliku za opravdanje vlastitih nedostataka.” Međutim, da su psihički zdravi, oni bi umjesto što vole otkrivanje mahana drugih ljudi razmišljali o tome kako da sami sebe spasu od vlastitih mahana i nedostataka, kako bi na taj način promijenili sami sebe i društvo u kojem žive. Ukoliko uočimo da i sami osjećamo skriveni užitak kada vidimo tuđi nedostatak, znajmo da smo zaraženi virusom osjećanja niže vrijednosti, zbog čega se moramo ozbiljno pozabaviti vlastitim liječenjem.

3. Voljeti povlačenje i osamljivanje

Još jedan skriveni pokazatelj osjećanja niže vrijednosti u nama jeste udaljavanje od ljudi i povlačenje u osamu, daleko od društvenih zbivanja. Zbog čega? Zato što postoji strah od mogućeg otkrivanja unutrašnje slabosti, tj. ''ahilove pete'' u nama. Neki psiholog kaže da je jedan od nje­govih mlađih rođaka živio uvijek povučeno. Na odmorima u školi uvijek bi bio sam. Lebdio je u oblacima vlastitog zamišljenog neba. Nakon završetka nastave hitro bi se vraćao kući. Bježao je od igre sa vršnjacima. Nikada nije učestvovao niukakvom zajedničkom projektu, pokretu ili bilo čemu sličnom. Niti je išao kod nekoga, niti mu je ko dolazio u posjetu. Govorio je: “Najviše volim knjige u svojoj radnoj sobi.” Međutim, istina je bila u tome da je imao krhku i neizdrživu tjelesnu građu. Zbog toga nije mogao biti suparnik svojim vršnjacima u fizičkim aktivnostima, tj. sportu. Da bi prikrio slabost, povukao se. Polahko, kako je vrijeme odmicalo, ostao je potpuno usamljen, a za uspomenu dobio je hiljadu drugih boljki. Da je ispravno razmišljao, ne bi sebe doveo u položaj da samo zbog jedne slabosti oboli od hiljadu drugih.

U svakom slučaju, moguće je da neko bude, iz jednog ugla gledano, slab i nedorastao drugima, a da u isto vrijeme posjeduje druge nadarenosti i da mu kreativnost bude usmjerena ka nečemu posebnom, čijim korišćenjem može sebi osigurati odgovarajuće mjesto u društvu.

Imam Husein, a. s., kaže: “Moć uništava osjećanje niže vrijednosti.” Jak i sposoban čovjek nema osjećanja slabosti. Takav čovjek ne nalazi u sebi potrebe za izdvajanjem i osamljivanjem.

4. Nedostatak osjećanja sreće i radosti u obavljanju posla i aktivnostima

Od skrivenih pokazatelja prisustva osjećanja niže vrijednosti u čovjeku jeste i nevoljko obavljanje posla ili bilo čega u životu. Jedan od učenjaka rekao je: “Ukoliko neko zbog posrtaja ili bolne uspomene dospije u stanje beznađa, imat će sasvim crnu sliku vlastite budućnosti. Drugim riječima, takav čovjek će, umjesto da se vlastitim zalaganjem i trudom usavršava, svu snagu usresredotočiti na pokušaj da se vrati u vrijeme bezbrižnosti, tj. djetinjstvo. Ovakvo stanje psiholozi nazivaju “retrogradnim pokretom,” tj. degeneriranjem u djetinjstvo. U djetinjstvu je takav čovjek bio bez želje za obavljanjem bilo čega, ali i bez prihvatanja odgovornosti za bilo kakav zadatak, i živio je bezbrižnim životom. Sada, kada ga je nadvladalo beznađe i osjećaj straha, i dušom i tijelom želi se vratiti u to sretno doba. To je razlog djetinjastog ponašanja velikog broja starijih lica. Takvo šta upravo i jeste razlog nesazrijevanja savremenog čovjeka, koji jedino šta želi jeste povratak u djetinjstvo, pa je čak i u životnim usponima i pa­dovima u stanju  nedoumice, potištenosti i lutanja.”[3]

Imam Sadik, a. s., kaže: “Ponekad jedna malehna slabost čovjeka vuče u veliku.”[4]

Ukoliko se dobro sagleda stvarnost, jasno je kako jedna malehna slabost obuhvati cijeli čovjekov život. Imam Sadik nam poručuje da čovjek ne treba razmišljati na način kojim će malehan nedostatak ili slabost pretvoriti u nešto veliko te time zatamniti vlastiti život. Razuman čovjek uvijek iznutra pretvara slabosti u moći, nemanja u imanja.

5. Opijanje

Kada se čovjek nađe u boli, razmišlja o mogućnosti kako da je se oslo­bodi. Ukoliko o rješenju razmišlja razuman, zreo čovjek, sigurno je da će naći lijek, tj. naći će ispravno rješenje. Ukoliko je to nestabilan čovjek, mentalno zaostao, zasigurno će osjećati jaču bol. Kada je riječ o osjećanju niže vrijednosti, čovjek se povlači iz društva u samoću. Postaje utučen. Da bi se oraspoložio, koristi se sredstvima za otupljavanje svijesti, tj. opija se različitim drogama, čime umiruje nemirnu dušu i stišava nestabilni duh. Ovakav korak dobar je pokazatelj da se izašlo iz okvira čovječnosti. Ovdje je riječ o paraliziranju uma, ili kako to Imam Ali kaže o “svrgavanju uma sa pijedestala vođe i ustoličenju strasti na to mjesto”. Poznat je hadis Imama Alija koji glasi: “Koliko li je samo porobljenih umova pod vlašću strasti?!”

U svakom slučaju, osim spomenutih, postoji velik broj drugih znakova koji su pokazatelji prisustva osjećanja niže vrijednosti koje čovjek mora prepoznati i lokalizirati.

Vanjski i unutrašnji tragovi

Ljudska djela pokazatelj su stanja njegove psihe i morala. Između ljud­skog ponašanja i unutrašnjih svojstava postoji logična povezanost. Prateći trag djela možemo saznati o kakvom moralu je riječ i na taj način steći približno mišljenje u vezi sa izvršiocem. U vezi sa ovim pravilom, kada čovjek oboli od osjećanja niže vrijednosti sigurno je da će imati i posebna djela koja je ovo osjećanje pruzročilo.

1. Osvetoljubivost

Pojedinci svojim postupcima žele osvetiti svoj kompleks. Postoji puno načina da se zadovolji ovakva pojava. Nekad se to dešava posredstvom ismijavanja drugih tako da, ponižavajući druge, “bolesnik” liječi svoju nezdravu psihu. Nekad se to iskaže kroz nečovječno nasilje, a nekad dolazi u obliku traganja za tuđim mahanama i njihovim uveličavanjem. Sve je to pokazatelj osvetoljubivosti koja je opet siguran znak slabosti psihe i bolesti duha. Božiji Poslanik je na dan osvajanja Mekke dao na znanje da uzvici pojedinaca: “Danas je dan osvete!”, nisu dobri i da se umjesto toga treba uzvikivati: “Danas je dan milosti!” Drugim riječima, dan osvajanja Mekke trebao bi biti označen kao dan čovječnosti. Hafiz u jed­nom stihu ukazuje na činjenicu da velikani i plemeniti ljudi nikad ne zaboravljaju na one koji su ispod njih i nikad ne prolaze pored njih, a da im ne ukažu poštovanje. Nikad se ne smatraju poniženjem ako sjede sa njima. Sule­jman, a. s., uza svu silu koju mu je Bog dao, na riječi koje je mrav izgo­vorio, a koje su imale uvredljiv ton, uzvraća blagim osmijehom, obraćajući se  svome Gospodaru.

Imam Ali, a. s., kaže: “Najružniji nedostatak je malo opraštati lju­dima, a najveći grijeh je žuriti sa osvetom.”[5] Praštanje je vrlina velikih, a od­gađanje osvete znak je da čovjek živi usklađenim načinom života. Nestrpljivi ljudi žele se što brže osvetiti, dok strpljivi i plemeniti nikad ne bivaju uznemireni tuđim neznanjem, te se stoga i ne zaražavaju osjećan­jem niže vrijednosti.

Veliki ljudi uvijek su u povijesti bili meta napada malodušnih. Razlog i napada nije bilo ništa drugo, osim veličina kojom su bili ukrašeni velikani. Poznato je pravilo koje kaže: Što drvo ima više ploda, više će se potezati kamenje na njega. Imam Ali također je bio meta napada niskih ljudi i pok­varenjaka. Međutim, njegovo srce širine okeana nije se dalo uznemiriti usljed svih tih napada.

Jedan čovjek koji bijaše nezadovoljan Alijevom pravdom sjede na po­godno mjesto, te poče govor kojim je vrijeđao Zapovjednika pravovjernih. Govorio je glasno da bi ga što više ljudi čulo. Ashabi Alijevi, koji bijahu s njim, naljutiše se čuvši ove riječi. Međutim, Ali ih je na uzoran način spriječio u pokušaju da mu bilo šta kažu. Ali, sudbina htjede da sutradan isti taj čovjek radi neke svoje potrebe ode pred imama Alija. Imam ga do­čeka raširenih ruku i udovolji mu na sva njegova traženja. Imamovi ashabi jako se naljutiše i oštro mu prigovoriše. On im, međutim, na to reče: “Sti­dim se mogućnosti da njegovo neznanje pobijedi moje znanje. On je na temelju neznanja bio ljut na pravdu. Međutim, ja znam da on ne zna. Da sam mu se osvetio, to bi značilo bacanje vlastitog znanja na koljena pred njegovim neznanjem. Takvo šta zastiđujuće je. Također, stidim se moguć­nosti da njegov grijeh, koji je vrijeđajući me počinio bez ikakve šerijatske osnove, istaknem nad mojim oprostom i prelaženjem preko njega. Kada je danas došao meni sa potrebom, nisam mogao dozvoliti da njegov prijestup pobijedi moju darežljivost i širokogrudost.”

Ustvari, ovim kazivanjem Imam Ali poručuje da, slikovito opisano, moramo biti more, ako želimo ostati nezaprljani. Ako postanemo more, ni prisustvo hiljada lešina i lešinara, brojnih uvreda, otrovnih ujeda i poniženja grješnika koji nas okružuju neće moći zaprljati naše biće. Me­đutim, ukoliko smo močvara ili baruština, moguće je da nas bilo šta onečisti i nanese nam neprijatan zadah.

2. Kritika

Kritika, riječ nastala od grčkog izraza kritike tehne, što znači umijeće prosuđivanja, ima značenje razmatranja, odvajanja i razaznavanja dobrog od onoga što nije dobro. Ukoliko se razmatranje provede na ispravan način, tada se ubraja u najveće tajne uspjeha kako pojedinca, tako i zajed­nice i postaje činiocem rasta, napretka i pročišćenja pojedinca i društva. Tako razmatranje može otkloniti sve primjese i nanose i iz pojedinaca, i iz zajednice, čime dovodi do pogodnog ozračja za razvoj zdravog i vremenu primjerenog društva.

Imam Sadik, a. s., govorio je: “Najviše volim onu braću koja mi ukažu na moje nedostatke.”[6] Međutim, kada ovakav stav dospije u ruke bolesnih kao sredstvo, on izgubi svoju pravu vrijednost te dovodi u pitanje i skrnavi čast drugih ljudi.  Ovo pitanje je do te mjere važno da Imam Sadik kaže da ponekad pojedinci koji zapovijedaju dobro i odvraćaju od zla nastoje da pod izgovorom vjere objelodane vlastite slabosti, ali na račun drugih.

Od Imama Sadika, a. s., također se prenosi sljedeće kazivanje: “Čovjek koji se ne oslobodi lahkomisle­nosti i prenagljenosti i koji se ne odvoji od nefsanskih strasti i nastranosti, koji nije potukao šejtansku vojsku što ga opsjeda i koji se nije našao u zaštiti Božijoj i pod skutima tevhida, te osigurao sebi spo­sobnost negriješenja prema Bogu, nije dostojan činiti naređivanje dobra ni odvra­ćanje od zla.”[7] Hadis sadrži velik broj pouka i poruka koje nam daju do znanja koliko je obaveza i dužnost vjernika značajna i ozbiljna. Ukratko ćemo ukazati na neke od njih.

a) Neophodnost preobrazbe nefsa

U nizu vjerskih propisa i odredaba nalazi se među najvažnijim naređi­vanje dobra i odvraćanje od zla. Dakle, svaki čovjek koji vjeruje u Allaha, dž. š., i prihvata poslanstvo Muhammeda, s. a. v. a., obavezan je da u sklopu Poslanikovih cil­jeva – što je ustvari predstavlja širenje vjerskih odredaba – preduzeti praktične korake. U načelu, između prihvatanja vjere i zalaganja na njenom širenju postoji racionalna neophodnost uzajamnog potraživanja. Kada neko prihvati vjeru, tj. shvati da je čovjekova sreća upravo u kretanju samo tim pravcem, takav čovjek mora voljeti i željeti sreću svim ostalim ljudima. Željeti sreću drugima nije ništa drugo doli ra­diti i stizati do lične sreće. Shodno tome, nemoguće je da budemo vjer­nici, a da se ne pridržavamo vjerskih propisa, među najvažnijim – naređi­vanja dobra i odvraćanja od zla, ili da nas se ne tiču kur’anski sadržaji i poruke, te vjerski propisi i naredbe. S druge strane, kaže se da, ukoliko sam nisi čist, nemaš pravo druge pozivati na čistotu i Istinu.

Poruka ovih dviju naredbi jeste da preobrazba nefsa i moralna higijena predstavljaju bitne pretpostavke za svakog pojedinca vjernika.

b) Čuvanje granica

S druge strane, rečeno je da je propisano naređivanje dobra, a ne širenje kompleksa i loših utjecaja na druge. Zbog toga Imam i kaže da prilikom naređivanja dobra i odvraćanja od zla ne  treba uključivati lične uspomene. Čovjek ponekad ima gorke uspomene koje se vežu za nekoga i zbog kojih je u stalnom iščekivanju pogodnog trenutka kako bi se mogao osvetiti. Prvom prilikom kada se taj neko “ogriješi o moral” mahinalno mu se zapovijeda izvršavanje dobra i zabranjuje činjenje zla. Da bi spriječio lične obračune i korišćenje vjere kao sredstva osvete i ratovanja protiv vjernika, islam je zabranio unošenje ličnih tegoba i njihovo miješanje sa vjerskim pitanjima. Primjereno planu i programu koji predviđa vjera, čovjek prvo mora sebe očistiti, učiniti sebe iskrenim u nakanama, sebi narediti dobro, pa tek onda početi da se obraća drugima. Dakle, neo­phodno je da granice budu jasne i da ih se uvijek pridržavamo.

c) Osiguravanje sredstava

Da bi se stiglo do bilo kojeg cilja u vlastitom životu,  sasvim je jasna potreba osiguranje sredstava pomoću kojih će nam se to stizanje omogu­ćiti. Jedan od životnih ciljeva muslimana jeste i naređivanje dobra, te je stoga neophodno osigurati sredstva za stizanje do njega. Jedno od sred­stava ove obaveze jeste Božija podrška i zaštita. Ukoliko se čovjek nije uspio svojim trudom i djelom odvojiti od zalutalih, ne nalazi se pod Božijom zaštitom, a kada nije pod Njegovom zaštitom, tumara u tami. Čovjek koji sam nema svjetlosti, nema snage ni da druge osvijetli. Shodno tome ukazujemo na ajet:

اللّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُواْ يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّوُرِ

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.[8]

Dakle, ko nije pod zaštitom Božijom, sam je u mraku, čime postaje očito da nije u stanju drugima biti upućivač.

Najkraće rečeno, postoje ljudi koji su uhvaćeni u mrežu psihičkih kompleksa i kao takvi puno se koriste kritikom upućenom drugima. Tak­vim postupcima oni se žele riješiti težine tih kompleksa; međutim, upravo zbog te bolesti kompleksi postaju zamršeniji, a psiha mu postaje zaraženija. Takvi ljudi miješaju naređivanje dobra i odvraćanje od zla sa kritikom. To rade tako što svoju kritiku predstavljaju kao upućivanje na dobro i odvraćanje od zla, što u svakom slučaju lično njih upropašćava. Sve na Ovom svijetu ima svoj zakon pa i kritika i naređivanje dobra, pa ispreturanost njihovih zakonitosti obavezno osramoti čovjeka.

3. Podvaljivanje

Još jedan pokazatelj koji otkriva ljude koji pate od osjećanja niže vri­jednosti jeste služenje prevarama i podvalama, a ogleda se na polju društ­venih odnosa. Takav pojedinac iskrivljuje imena, nedostatke predstavlja u odjeći dušebrižništva, a mahane spominje tako što prenosi tuđe riječi. Me­đutim, zaboravlja na činjenicu da Ovim svijetom vlada uzročno-posl­jedični zakon koji nalaže da je nemoguće da plod drveta bude drugačiji od vrste voćke na kojoj se nalazi. Istina ima svoj poseban miris, ima svoje svjetlo, dok je laž ogavna i neugodna mirisa. Nikad se iz lešine neće širiti miris parfema. Nikad se iz ugašena fenjera neće nasmijati zaslijepljujuća svjetlost. Zakon koji vlada u prirodi savršeno je precizan. Četvorougao jeste četvorougao samo u slučaju ukoliko se u milimetar uglovi poklapaju jedni s drugima. Prema tome, varanje je sramoćenje. Dovoljna je jedna podvala da se postigne nečija sramota. Imam Ali, a. s., u jednom hadisu je rekao: “Iskrivljavanje imena i njihovo premetanje dovoljno je da osramoti prevaranta.”[9]

Ukoliko se neko opredijeli za put podvale i prevara, njegovi će napori i prevare biti bezvrijedne i lukavstvo će mu se ''o glavu olupati''.

4. Nepromišljenost

Još jedna odlika oboljelih od osjećanja niže vrijednosti jeste i neuzi­manje u obzir pogodnosti mjesta, vremena, okolnosti, ličnosti ili autoriteta. Imam Ali, a. s., o tome kaže sljedeće: “Pažnja o čistoti djela teža je nego li samo vršenje djela.”[10] Takvi pojedinci su skrenuli sa pra­vog puta i izgubili nit čovječnosti. Tamo gdje trebaju jasno reći, oni šute, a gdje trebaju šutjeti, oni pričaju. Na mjestu gdje trebaju ukazati poštovanje, oni se ponašaju neumjesno.

 

Izvor: Ekber Eydi, Pouka o odgoju, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2006., s perzijskog preveo: Ertan Basarik


[1] Gurerul-hikjam, str. 777.

[2] Al-Beqara, 14.

[3] Sprege kompleksa niže vrijednosti, str. 6.

[4] Tuhavul-‘uqul.

[5] Gurerul-hikjem.

[6] Tuhaful-‘uqul.

[7] Preneseno iz Mehedždžetul-bejda’a, tom 4, str. 109.

[8] Al-Beqara, 257.

[9] Biharul-enwar, tom 17, str. 138.

[10] Gurerul-Hikam, str. 347.

Zadnji put promijenjen: Četvrtak, 21 Juli 2016 12:03
×

Log in