Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Logika


A A A
Rasprava o ukazivanju (دلا لـت)

Rasprava o ukazivanju (دلا لـت)

Šta je ukazivanje?

Kad čujete zvuk zvona, odmah bez zadržavanja idete do vrata da biste ih otvorili, jer zvono ukazuje na to da neko stoji iza vrata. U ovom primjeru zapažamo tri stvari kojim je logika, svakoj posebno, odredila termin:

• znak, onaj koji ukazuje (دال) – sami zvuk zvona; 

• označeno, ono na što se ukazuje (مدلول) – osoba koja je zaz­vonila; 

• ukazivanje (دلالت) – osobina zvuka zvona koja vas je povela ka vratima.

Dakle, svaka stvar koja je takve prirode da njeno uočavanje um vodi do, odnosno ukazuje na neku drugu stvar zove se znak, a ona stvar do koje čovjekov um biva doveden u tom činu zove se označeno, dok se osobina kretanja uma od jedne do druge stvari naziva ukazivanje. Prema tome, definicija ukazivanja će biti sljedeća: “Bivanje stvari takvom da njenom spoznajom ili uočavanjem ona vodi um ka drugoj stvari.”

Vrste ukazivanja 

Svima je jasno da se um sam po sebi ne “kreće” od jedne ka drugoj stvari, već je to kretanje uvjetovano vezom između tih dviju stvari koja je ­zapravo uzrok kretanja uma. Ova veza je takve prirode da um bivanjem svjesnim jedne stvari poima neku drugu stvar.

Šta je konsenkvencija (posljedica) ملا زمه ?

Ako među dvjema stvarima postoji takva vrsta veze da svaka od njih podsjeća na drugu, ovo se naziva konsekvencija. Ova veza nekada pro­izlazi iz biti odnosno prirode stvari, a nekada je uspostavljena izvana, dogovorom, tj. nastaje konvencijom. Na ovoj osnovi se razlikuju razum­ska, prirodna i konvencionalna konsenkvencija.

Razumsko ukazivanje (دلالت عـقـلى) 

Razumsko ukazivanje postoji u onim slučajevima kada veza između znaka i označenog proizlazi iz njihove biti, kao što je veza između uz­roka i posljedice, traga i onoga što ga ostavlja. Osvijetljenost jutra je trag izlaska Sunca. Uvijek kada čovjek uoči zlatne zrake koje se šire, sa sigur­nošću može reći da je Sunce izišlo i da je nastao dan. To je zato što iz­među zraka i Sunca postoji razumska nužnost, tj. razumska konsenkven­cija. Uvijek kada se čuje glas iza zida sa sigurnošću se može tvrditi da se neko nalazi tamo.

Prirodno ukazivanje (دلالت طبيعى) 

Prirodno ukazivanje postoji u onim slučajevima kada među dvjema stvarima postoji konsenkvencija koja proizlazi iz ljudske prirode, npr. kašalj koji ukazuje na vrstu bolesti. Ova vrsta konsenkvencije proistječe iz ljudske prirode. Naravno, ona nije, suprotno razumskoj konsenkvenci, potpuno nepogrešiva, ali je najčešće takva. Stoga, ako se neko nakašlje i upitamo ga da li je bolestan, moguće je da dobijemo odgovor: “Nisam.” Ovakvih primjera konsekvencije je mnogo u društvu. Isti je slučaj i sa crvenilom lica, koje govori o stidljivosti, ili bljedilom lica, koje govori o strahu i sl.

Konvencionalno ukazivanje (دلالت وضـعى) 

Konvencionalno ukazivanje postoji u slučajevima kada je konsenkven­cija među dvjema stvarima proizišla iz dogovora. Takav slučaj je sa slovima osmišljenim dogovorom kako bi ukazivala na riječi, ili znakovi kod telefona i telegrafa, saobraćajni znakovi i sl.

Podjela konvencionalnog ukazivanja 

Konvencionalno ukazivanje se dijeli na dvije vrste i to:

a) Ukazivanje riječima (دلالت لـفـظى)

Ukazivanje riječima postoji u slučajevima gdje se na osnovu dogovora riječ uzima kao znak za nešto označeno. Takav je slučaj s imenima ljudi. Ako u većem skupu ljudi zovnemo čovjeka po imenu Ahmed, odazvat će se samo ona osoba kojoj je dato to ime kao njen znak. U ovu vrstu ukazivanja također spadaju imena stvari, životinja, biljaka, kamenja itd.

b) Ukazivanje bez riječi (دلالت غيـر لـفـظى)

Ukazivanje bez riječi postoji u slučajevima gdje je za znak uzeto nešto drugo mimo riječi. Naprimjer, pisani znakovi, slike, naučne šifre itd. Svjedoci smo postojanja mnoštva ovakvih upotreba u svakodnevnom životu.

Ukazivanje riječima (دلالت لفظى) 

Iz dosadašnjih rasprava postalo je jasno da je uzrok ukazivanja riječi na pojmove, odnosno “kretanje” uma od riječi do pojma, veza koja je stvorena između njih. Ova veza nije produkt razuma niti prirode, nego je proizišla iz dogovora. Zbog toga, ukazivanje riječima možemo definirati kao: “Bivanje riječi takvom da čovjek njenim izgovaranjem razumijeva namjeru izgovaraoca.”

Ukazivanje po saglasnosti (دلالت مطابقى)

 Ukazivanje po saglasnosti je ukazivanje cijele riječi na cijeli pojam, a uspostavljeno je dogovorom. Tako riječ Ahmed ukazuje na osobu po imenu Ahmed, ili riječ knjiga ukazuje na cijelu knjigu, znači obuhvata sve njene dijelove, tj. korice, listove, pismo, slike itd., ili riječ čovjek koja ukazuje na razumnu životinju.

Ukazivanje po sadržini ili djelimično ukazivanje (دلالت تضـمّـنى)

Ukazivanje po sadržini predstavlja riječ koja ukazuje na jedan dio zna­čenja za koje je skovana, bilo da govornik uzima u obzir samo taj dio ili ne. Tako riječ čovjek ukazuje na njegov aspekt razuma. Ako prilikom pozajmljivanja knjige prijatelju kažete da je vrati neoštećenu, a on je vrati poderanih korica, vi biste mu prigovorili pozivajući se na to da ste mu rekli: “Knjigu mi neoštećenu vrati”, jer knjiga ukazuje na listove isto kao i na korice. Isti slučaj je i sa riječju kuća. Kada se kupi kuća, proda­vac nema pravo odnijeti vrata iz nje, jer su i ona obuhvaćena riječju kuća, tj. ova riječ ukazuje i na vrata.

Ukazivanje po slijedu ili posljedično ukazivanje (دلالت التـزامى)

Posljedično ukazivanje postoji u slučajevima kada riječ ukazuje na zna­čenje koje nije obuhvaćeno pojmom za koji je ta riječ skovana, međutim u pojavnom svijetu su neodvojivi jedno od drugog. Stoga, ako biste otišli u goste gdje bi vam bili ponuđeni čaj i kahva, i vi odaberete kahvu, pa ako bi vam donijeli kahvu bez šećera, vi biste sigurno prigovorili. Zašto? Zato što su kahva i šećer neodvojivi u spoljnjem svijetu.

Napomena:

Naravno, treba znati da je djelimično ukazivanje oslonjeno na postojanje ukazivanja po saglasnosti i da je istovremeno ono na što se ukazuje sačinjeno iz dijelova. Znači, ako ne bi bilo saglasnog ukazivanja, ili ako bi ga bilo, ali da ono na što se ukazuje nije sačinjeno iz dijelova, samim tim dokinulo bi se ukazivanje po sadržini, a također i ukazivanje po sli­jedu.

Uvjeti posljedičnog ukazivanja 

Da bi posljedično ukazivanje bilo ispravno, trebaju se ispuniti sljedeća dva uvjeta.

a) Da konsenkvencija između riječi i značenja na koje nas ta riječ upu­ćuje postoji u umu. Prema tome, od konsenkvencije u spoljnjem svijetu nema nikakve koristi sve dok se ona čvrsto ne usadi u umu, jer ako um ne pojmi takvu vrstu konsenkvencije, nikada se neće povesti od riječi ka njenom spoljnjem značenju.

b) Nužna veza mora biti jasna i očigledna. Izgovaranjem riječi um doseže i poima njeno spoljnje značenje koje nužno proistječe iz te veze. Kasnije, u raspravi o univerzalijama, reći će se da postoje nužnosti koje su evi­dentne i neevidentne. U ovom slučaju konsekvencija mora biti oblika evidentne nužnosti. 

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović

Zadnji put promijenjen: Srijeda, 26 Februar 2014 20:43
×

Log in