Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Logika


A A A
Pravila definiranja

Pravila definiranja

Ako čovjek obrati pažnju, uvidjet će da za sve stvari i pojave u kreaciji postoje pravila i načela. Uzimajući u obzir ova pravila i načela pristupa se njihovoj spoznaji i analizi. Tako i samo definiranje, kojim se želi go­voriti o svim stvarima, treba imati precizna pravila i načela. U nastavku će biti riječi upravo o pravilima definiranja.

Tema nauke logike definiens, tj. ono što de­finira (معـرِّف) i dokaz (حجّـت), koji se također naziva definicija (تعـريـف) i argumentiranje (استـدلال). Dakle, logika ima obavezu da poduči čovjeka is­pravnom definiranju i pravilima ispravne argumentacije.

U ovom dijelu logike upoznat ćemo se sa ovim ispravnim pravilima.

Šta je cilj definiranja?

Dvije stvari su glavni cilj de­finiranja:

a. davanje ispravne predodžbe o definiendu, tj. onome što se de­finira (معـرَّف),

b. potpuno odvanje definienda od ostalih stvari.

Pet pravila definiranja

Da bi jedna definicija bila ispravna i u skladu sa zahtjevima logike, ona treba ispoštovati sljedećih pet pravila:

Obuhvatnost i isključivost (جامعـيت، مانعـيت)

Pri svakom definiranju početni korak je da definicija treba obuhvatati sve jedinke i objekte stvari koje se želi definirati. To znači da nijedna jedinka ne ostane izvan definicije. Sa druge strane, definicija treba biti takva da isključi sve što je strano definiendu. Ova dva uvjeta terminološki su označena kao obuhvatnost i isključivost. Drugim riječima, odnos između pojmova definiensa i definienda treba biti ekvipolentan, znači da pojam stvari koja se definira mora obuhvatiti sve jedinke i objekte definiensa, i obrnuto.

U skladu sa ovim, neispravne su sljedeće definicije:

a. Definiranje općenitijim, tj. ekstenzivnijim pojmom. Naprimjer, ako pojam definiensa obuhvata više objekata od samoga definienda, ovakva definicija nije ispravna. Ako bi se na pitanje šta je čovjek odgo­vorilo da je on “biće koje hoda”, definicija bi bila neispravna, jer bi pored čovjeka obuhvatala i druge pojmove kao što su ovca, konj, mačka itd. Ovakva definicija ispunjava uvjet obuhvatnosti, ali ne i isključivosti.

b. Definiranje užim pojmom nije ispravno, tj. ako je opseg pojma de­finiensa uži od pojma definienda. Naprimjer, kada bi se čovjek de­finirao kao “životinja učenjak”. Budući da ova definicija ne obuhvata sve objekte pojma čovjek, time ne ispunjava drugi uvjet – obuhvatnost.

Definiens (معـرِّف) treba biti jasniji od definienda (معـرَّف)

Potpuno je jasno da se pomoću definiensa sagovorniku želi pojasniti de­finiend kao nepoznanica. Ovaj cilj je ostvariv jedino u slučaju kada je sam definiens jasniji od onoga što se definira.

U skladu sa ovim, sljedeće definicije nisu ispravne:

a. Definiranje jednakim pojmovima

Naprimjer, ako se neparan broj definira kao “broj koji nije paran”, ili se pojam “gore” definira kao “ono što nije dolje”, u slučaju da osoba ne poznaje pojmove parnost i dolje, neće imati koristi od ovakvog načina definiranja, a ako poznaje ove pojmove, onda je samo njihovo definiranje besmisleno.

b. Definiranje manje poznatim pojmom

Definiranje manje poznatim pojmom također je neispravno. Naprimjer, ako se na pitanje: “Šta je vatra?”, kaže da je to: “Supstanca slična duši (nefsu)”, ili ako se u definiciji svjetlosti kaže da je to: “Snaga slična bitku”, onda je iz samih primjera potpuno jasno da ovakav oblik de­finiranja nije dostatan i da, u nekim slučajevima, zahtijeva dodatna pojašn­jenja.

Između pojmova definiensa i definienda treba postojati razlika

Između definiensa i definienda treba postojati razlika, a ne jedinstvo sa aspekta pojma. U nekim slučajevima postoji jedinstvo sa aspekta pojma između definiensa i definienda, dok se razlika ogleda jedino u korištenju različitih riječi. Naprimjer, takav je slučaj u arapskom jeziku sa riječima insan i bešer. Ovakav oblik definiranja ustvari predstavlja leksičku de­finiciju (تعريـف لـفـظى) i odnosi se na područje semantike i riječnika, a ne na područje logike. Dakle, neophodno je da između definiensa i defini­enda postoji određena razlika sa aspekta pojma.

Primjedba: Kako se može tvrditi da je gore navedena razlika na nivou pojma nužna kada se u potpunoj definiciji čovjeka kao “razumne život­inje” pojam čovjek ne razlikuje od pojma razumna životinja?

Odgovor: Postoje dva aspekta sa kojih se razlikovanje pojmova može razmatrati. Jednom se pojmovi mogu razlikovati po zbilji, odnosno ob­jektima, naprimjer upoređujući objekte pojmova “čovjek” i “zvijezda”, a drugi put kroz razlikovanje svojstava pojmova, npr. upoređujući svojstva pojmova “čovjek” i “razumna životinja”. Posljednja dva pojma označavaju iste objekte i u tom pogledu se nimalo ne razlikuju, ali se nji­hova razlika ogleda u opširnosti i jezgrovitosti sadržaja pojmova, što je dovoljan uvjet za definiranje, odnosno rasvjetljavanje jednog pojma drugim. U ovom slučaju jedan pojam je raščlanjen na poznate, koji po­tom objašnjavaju definiranu stvar.

Definicija ne smije biti kružna

Četvrto pravilo ispravne logičke definicije je da definicija ne bude kružna, tj. cirkularna (دور). Drugim riječima, da se definiend ne definira definiensom, i obrnuto, da se definiens ne definira definiendom. Primjer ovoga je kao kada bi se paran broj definirao da to nije neparan broj, a neparan broj da to nije paran broj. Definiranje na ovaj način je neis­pravno jer iziskuje poznavanje definienda prije njegova definiranja. Logičari ovakvo definiranje nazivaju kružnim i smatraju ga neispravnim.

Jasnoća riječi u definiciji

Riječi definicije trebaju biti jasne, tj. pri definiranju treba izbjegavati ale­gorične ili figurativne (مـجازى) i zajedničke riječi (مشترك ). U ranijim raspravama rekli smo da se logika ne bavi riječima, ali budući da se pos­redstvom riječi razmjenjuju značenja, dužnost je logičara da sa ovog aspekta razmatra riječi. Naprimjer, zajednička riječ ajn u arapskom jeziku ima više od sedamdeset značenja, dok su u našem jeziku to npr. zajedničke riječi sto, kosa, kolo itd., koje se ne mogu koristiti u definici­jama. Naravno, zajedničke riječi se mogu koristiti u slučajevima kada uz njih postoji referenca (قريـنـه) koja između više njih određuje namjera­vano značenje, kao npr. u rečenici: “Spustio sam tanjir na sto”, čime biva potpuno jasno da se riječ sto ne odnosi na broj nego na dio kućanskog namještaja. Ovdje treba reći da neki logičari nisu smatrali ispravnim korištenje zajedničkih riječi sa odrednicom pri definiranju.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović

Zadnji put promijenjen: Nedjelja, 02 Mart 2014 10:14
×

Log in