Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Filozofija

Riječ hikmet arapskog je porjekla u značenju čvrste i postojane spoznaje. Najčešće se koristi za slučajeve praktične spoznaje. U 39. ajetu sure Isra' spomenut je hikmet upravo u ovom značenju. Međutim, rasprostranjena upotreba ovog termina u značenju je praktične filozofije i etike.

A A A
Značenje antropologije

Značenje antropologije

Brojne savremene nauke i discipline postavile su čovjeka u središte svojih proučavanja i istraživanja i svaka od njih bavi se posebnim aspektom čovjeka. Značaj i valjanost svake od ovih nauka i disciplina, u domenu međusobnog poređenja, zavisi od značaja onog aspekta i dimenzije čovjeka čijim je istraživanjem i proučavanjem okupirana. Drugim riječima, značaj i osjetljivost pitanja jeste ono što određuje vrijednost i status nauka, a značaj i osjetljivost pitanja posljedica su i našeg načina gledanja na čovjeka i slijede naš pogled na čovjeka.

Naprimjer, ako smatramo da sva psihička stanja čovjeka kao i sva njegova društvena ponašanja proističu iz bioloških procesa i fiziološke strukture ljudskog organizma, onda će fiziologija biti tretirana kao temeljna osa spoznaje o čovjeku. Jer će, prihvatanjem ovakvog gledišta, pitanja koja se odnose na strukturu mozga i nerve čovjeka biti tretirana kao najvažnija pitanja o njemu. Na osnovu ove pretpostavke, ono što stvarno zavređuje da se nazove antropologijom jeste nauka koja je zadužena za spoznaju biološkog i fiziološkog aspekta čovjeka.  

Činjenica je da se na polju stečene i pojmovne spoznaje o čovjeku, termin antropologija ne može smatrati specifičnošću jedne određene discipline. Jer je čovjek veoma kompleksno biće i posjeduje raznovrsne egzistencijalne aspekte. Spoznaja svih aspekata ovog veličanstvenog bića iziskuje široke i različite domene istraživanja i proučavanja. Svaka spoznajna disciplina koja se, na neki način, bavi spoznajom nekog aspekta i dimenzije čovjeka, ustvari je vezana za spoznaju čovjeka i zaslužuje da se naziva antropologija.

Razlog tome je što još ne postoji naučna disciplina koja pristupa analizi svih aspekata i domena čovjeka. Kada bi takva nauka postojala, onda bi naziv antropologije bio isključivo privilegija te nauke.

To što se različite discipline bave spoznajom o čovjeku, ne znači da ih ne možemo klasifikovati po značaju i vrijednosti. Jer egzistencijalni aspekti i dimenzije čovjeka nemaju jedinstven značaj i položaj.[1] Položaj i značaj pitanja svake od disciplina antropologije jeste ono što određuje položaj i ugled svake od tih disciplina.

U jednoj općoj podjeli, pitanja koja se odnose na čovjeka mogu se podijeliti na dvije grupe. Neka od njih uzimaju u obzir univerzalnost čovjeka te raspravljaju o temeljnim i centralnim pitanjima u vezi s čovjekom. Značaj i položaj ovakvih pitanja u spoznaji čovjeka takvi su da su mnoge rasprave i istraživanja o čovjeku pod utjecajem odgovora koji se daju na ova pitanja i uvjetovani načinom na koji su dati.

Druga vrsta pitanja je, u poređenju s prvom grupom, partikularnija i usmjerena na specifične i određene aspekte čovjeka. Poput pitanja koja se nameću jednom sociologu ili psihologu – s obzirom na njihovu specijalnost. Uža specijalnost, sociologa ili psihologa, nije prepreka za bavljenje pitanjem iz prve grupe. Odgovor koji  sociolog ili psiholog daje na ta pitanja neće biti sociološki ili psihološki odgovor. Jer su pitanja iz prve grupe, u specifičnom značenju,  izvan okvira sociologije i psiohologije,  one pripadaju vrsti filozofskih i metafizičkih pitanja o čovjeku. Zbog toga će odgovor na njih odrediti opće okvire pogleda na čovjeka i predstavljat će pripremu za mnoga istraživanja i analize u vezi sa čovjekom. Ovdje ćemo ukazati na neka od pitanja iz prve grupe.

Da li je čovjek u potpunosti materijalno biće u smislu da se sve njegove mentalne i psihičke aktivnosti mogu fiziološki objasniti ili njegove psihičke aktivnosti i osjećanja imaju nematerijalnu suštinu  i prirodu i odnose se na netjelesnu i nematerijalnu supstancu pod nazivom ljudska duša ili duh? Sljedeće pitanje je imaju li ljudi jedinstvenu prirodu ili se ne može govoriti o nečemu što se zove ljudskost i zajednička ljudska priroda, nego smo suočeni s različitim bićima koja ne posjeduju zajedničke suštinske aspekte i sve njih nazivamo jednim imenom „čovjek“, a ljudskost i ljudska priroda su besmislene riječi bez stvarnog sadržaja?

Sljedeće važno pitanje  odnosi se na čovjekove poglede i usmjerenja. Da li su sve težnje i pogledi čovjeka stečeni i proizašli iz procesa učenja i nametnuti od okoline i društva, ili su neke težnje i saznanja svojstvena čovjeku; znači da je egzistencija primordijalne prirode čovjeka takva da posjeduje te težnje i spoznaje?

Drugo važno pitanje odnosi se na način definisanja i prikaza idealne ljudske ličnosti. Dakle, u čemu je sadržano savršenstvo čovjeka i ko je savršen čovjek? I kojim se sredstvima i načinima  usmjeriti prema ljudskom savršenstvu?

Kao što primjećujete, ovakva pitanja imaju filozofsku i metafizičku prirodu. Pomoću empirijske metode i uobičajenih proučavanja u naukama, kao što su psihologija, sociologija, pedagoške nauke, antropologija i njima slične, na mnoga od ovih pitanja ne može se pronaći odgovor.

Značaj i nužnost antropologije  

Ukazali smo šta podrazumijevamo pod antropologijom. Antropologija koju mi imamo u vidu ima neke učinke i rezultate na koje je neophodno ukazati. Ovdje ćemo ukazati na neke od njih. Neki od tih učinaka su teorijski, a neki drugi su praktični.

U teorijskom pogledu  ne postoji nijedan čovjek bez svjetonazora. Svaki čovjek na neki način razumijeva svijet i egzistenciju i u slici koju kreira u svom mišljenju,  posebno mjesto daje  egzistenciji, čovjeku i njegovoj sudbini. Jedna od glavnih čovjekovih preokupacija i briga jeste da sazna kakav položaj ima u svijetu egzistencije? Da li je njegovo postojanje ograničeno samo na ovosvjetski život? Određuje li svoju sudbinu slobodno i svojim rukama ili je podređen raznim društvenim, psihičkim i biološkim zadatostima?

Drugim riječima, čovjek nastoji dati smisao svome životu, i u onoj mjeri u kojoj razmišlja o ovim pitanjima, ovo traganje za njega postaje smisleno, a plod toga je sposobnost čovjeka da pronađe jasne i zadovoljavajuće odgovore za svoja filozofska pitanja. Neki od odgovora uzrokuju pojavu osjećaja praznine i besmislenosti života, a neki drugi čovjekov život čine u potpunosti smislenim i obećavajućim.

Sljedeća korist i efekat humanističkih nauka jeste to da su zasnovane na specifičnim antropološkim pretpostavkama koje osiguravaju temelje mnogih istraživanja. Teorije koje se predlažu u ovim naukama, neposredno i svjesno ili posredno i nesvjesno, bivaju pod utjecajem tih pretpostavki, tako da su opće orijentacije tih teorija u potpunosti saglasne s njihovim antropološkim temeljima i promjena tih temelja i pretpostavki, prirodno, mijenja i orijentaciju njegovih teorija i u praksi ne ostavlja mogućnost za iznošenje mnogih teorija koje nisu saglasne s tim temeljima.[2]

Stiče se utisak da navođenje objektivnih primjera čini opipljivijim ovaj aspekt uloge i utjecaja antropologije.

U odgoju i obrazovanju posebno mjesto ima određivanje ciljeva. Ciljevi jedne odgojne škole i sistema definišu se na osnovu načela koji su preuzeti iz specifičnog pogleda koji ta škola ima prema čovjeku i njegovom idealnom sistemu vrijednosti. Jedan odgojni sistem koji vjeruje u odlikovanost čovjeka nad drugim živim bićima, u njegovu slobodu i izbor kao i u postojanje zajedničkih primordijalnih težnji i pripravnosti da čovjek prihvaća savršenstvo i koji smatra da su njegova ljudskost i suština zavisni od njegove nematerijalne duše, nudi formu ciljeva odgoja i obrazovanja koji se u potpunosti razlikuju od ciljeva koje nudi osoba koja ne vjeruje u ta načela. Oni koji imaju isključivo materijalistički pogled na čovjeka, odbacivanjem duhovnih vrijednosti i ahiretskog i duhovnog života, savršenstvo čovjeka i njegovu idealnu ličnost analiziraju na osnovu materijalnih kriterija.

Drugi primjer je da u odgoju i obrazovanju, bez uzimanja u obzir osnovnih pitanja o čovjeku, nije moguće ponuditi teoriju u oblasti razvoja. Razmišljanjem o  teorijama odgoja i obrazovanja, koje na neki način vjeruju u teoriju razvoja, u njima se veoma dobro može uočiti neposredan utjecaj specifične antropologije. Naprimjer, gledište koje razvoj čovjeka i odgojni utjecaj na njega poredi s uzgojem cvijeća i biljaka očito je prihvatilo da svaki čovjek ima specifične potencijale i sposobnosti koji cvjetaju u odgovarajućim uvjetima i dužnost odgajatelja je da osigura uvjete za to; poput biljke čiji je put razvoja od ranije poznat, i dužnost vrtlara je isključivo osiguranje uvjeta za njen razvoj.

Ako ovo gledište uporedimo s gledištem osoba kao što je naprimjer Tomas Hobs (Thomas Hobbes), ovo će biti još jasnije. Sa Hobsovog stanovišta, čovjek je po svojoj prirodi zao. Razvoj, u ovom slučaju, podrazumijeva promjenu i kroćenje ove prirode pa, prema tome, zadaća odgajatelja nije oslobađanje puta ljudskoj prirodi s ciljem višeg i boljeg procvata, nego je njegova dužnost kontrola, sputavanje  i promjena esencijalnih i prirodnih predispozicija čovjeka.

I u sociologiji se mogu ponuditi primjeri neposrednog utjecaja antropologije na izgradnju teorije. Praktična rješenja koja sociolog nudi za rješavanje društvenih kriza primjetno su pod utjecajem njegovih spoznajnih gledišta o čovjeku. Zato, dok se ne razjasni kakvo je čovjek biće, općenito i u specifičnim uvjetima, besmisleno je svako objašnjavanje o krizi i njenim činiteljima kao i prezentovanje načina za njeno rješavanje. I svaka ponuđena slika o čovjeku bit će izravno povezana s objašnjenjem krize i načina njenog rješavanja.

Također, prihvatanje jednog specifičnog pogleda na čovjeka može pomoći istraživačima u društvenim naukama u boljem i potpunijem razumijevanju društvenih pojava. Naprimjer, prihvatanje primordijalnosti čovjekove težnje za religijom i obožavanjem, za sociologa će otvoriti nove horizonte u objašnjenju religioznosti u ljudskim zajednicama i osposobit će ga da, nasuprot materijalističkim analizama i interpretacijama nekih sociologa, ponudi novu analizu i interpretaciju religioznosti.

Iako se pravna nauka bavi vrijednosnim i normativnim pojavama, ipak nije bez odnosa s antropologijom koju mi imamo u vidu. Oni koji, u odnosu na  pozitivno[3] pravo, podržavaju primordijalno i prirodno pravo, u svojoj antropologiji stigli su do uvjerenja da su čovjekov razum i primordijalna priroda izvor stabilnih i postojanih prava i zakona, koji se ne odnose na specifično vrijeme i mjesto, već su trajni i stabilni i ne slijede uvjerenja zakonodavaca i (različitih) vlasti, nego ljudska priroda zahtijeva postojanje i primjenu tih zakona. Drugim riječima, primordijalno i prirodno pravo norme su za koje razum smatra da su u skladu s društvenom prirodom čovjeka i potvrđuje ih aksiomatski, bez dokazivanja.[4]  

Pravnik može prihvatiti postojanje primordijalnog i prirodnog prava onda kada u antropologiji koju on sam zastupa prihvati barem dvije stvari: prvo, da ljudi imaju zajedničku i jedinstvenu prirodu koja ostaje stabilna tokom vremena unatoč društvenim promjenama i načinu življenja i, drugo, ova ljudska priroda je dobra i lijepa i zbog toga se treba predati pred njom i smatrati je izvorom  pravnih zakona i normi.

Oni koji brane pozitivno pravo i odbacuju primordijalno i prirodno pravo, odbacuju jednu od dvije navedene pretpostavke.

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2018., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] Upravo zbog toga, oni koji su uvjereni u postojanje duhovne supstance u čovjeku smatraju da je neposredna spoznaja duše najvažnij aspekt antropologije, jer čovjekova zbilja jest njegova nematerijalna duša. I mada ne odbacuju pojmovnu i posrednu spoznaju o čovjeku, oni je nikada ne smatraju ravnopravnom s neposrednom  spoznajom duše. 

[2]  Pitanje uplitanja antropoloških pretpostavki u teoretisanje potvrdili su i priznali  mnogi naučnici i ovdje ćemo se zadovoljiti sa dva navoda. Raymond Aron u vezi s tim kaže: „Ja branim stav da svi veliki misaoni sociološki aparati  imaju jednu vrstu općeg mišljenja o čovjeku i historiji“ (Temeljne faze mišljenja u sociologiji, prijevod na perzijski: Baqer Barham, tom 2, str. 87). Alvin Gouldner u vezi s utjecajem predznanja kaže: „Da bi se upoznale specifičnosti jedne sociologije i saznalo šta je sociologija, potrebno je da razjasnimo njene najdublje pretpostavke u odnosu na čovjeka i društvo“ (Kriza sociologije na Zapadu, prijevod na perzijski: Feride Momtaz, str. 59).

[3]  Pozitivno pravo (Hukuku mevzue) podrazumijeva skup zakona i pravila koja u nekom određenom vremenu vladaju u jednom društvu i koje podržava vlast odrđene društvene zajednice.

[4] Prirodno ili primordijalno pravo  ima različita objašnjenja i ono što se u tekstu nalazi zasnovano je na nekim interpretacijama primordijalnog prava.

Zadnji put promijenjen: Četvrtak, 08 Oktobar 2020 15:40
×

Log in