Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Filozofija

Riječ hikmet arapskog je porjekla u značenju čvrste i postojane spoznaje. Najčešće se koristi za slučajeve praktične spoznaje. U 39. ajetu sure Isra' spomenut je hikmet upravo u ovom značenju. Međutim, rasprostranjena upotreba ovog termina u značenju je praktične filozofije i etike.

A A A
Kriza savremene antropologije na Zapadu

Kriza savremene antropologije na Zapadu

Raznovrsnost referenci spoznaje čovjeka i rasprostranjenost naučne antropologije s njenim raznovrsnim granama, uz religijsku i filozofsku antropologiju, prirodno povećava nadu u jasniju i bolju spoznaju. Međutim, promišljanja poduzetih nastojanja i njihova analiza pokazuju suprotno od ovih očekivanja.

Među zapadnim misliocima Maks Šiler (Max Scheler) među prvima je upozorio na postojanje krize u savremenoj antropologiji. On je napisao:

Nikada u toku historije, onako kako je mi poznajemo, čovjek za sebe nije bio ovoliki problem kao što je danas. Danas su naučna antropologija, filozofska antropologija i antropologija oslonjena na teologiju, u potpunosti nemarne jedna prema drugoj. Tako da mi nemamo jedinstvenu predstavu i sliku o čovjeku. Osim toga, specijalističke nauke, čiji se broj stalno povećava i koje se bave pitanjima čovjeka, više skrivaju bit čovjeka iza zastora nego što je rasvjetljavaju.[1]

Ernst Kasirer (Ernst Cassirer) u objašnjenju stava Maksa Šilera u vezi s krizom savremene antropologije ističe činjenicu da samo postojanje razlika u stavovima i mišljenjima o čovjeku nije uzrok pojave krize, jer smo uvijek u različitim granama nauke bili svjedoci, a i sada smo, postojanja ovakve vrste razlika. Ono što je uzrokovalo krizu u antropologiji jeste postojanje meteža i haosa u mišljenjima.

Zbog toga što u spoznaji čovjeka ne postoji jasna referenca i opći i određeni pravac  mišljenja, e da bi se mogao odrediti pravac kretanja i metode proučavanja o čovjeku te regulirati dobijene informacije o čovjeku, suočeni smo s potpuno kontradiktornim metodama i usmjerenjima i s raspršenim i nekoordiniranim informacijama koje su međusobno strane i dezorijentisane. Kasirer piše:

U onome što je vezano za izvore spoznaje prirode čovjeka ni u jednom periodu nije bilo povoljnije stanje nego što je to u našem vremenu. Psihologija, sociologija, antropologija i historija sakupile su zadivljivujuće zalihe informacija i saznanja u vezi sa čovjekom, koje se stalno povećavaju. Instrumenti i pomagala za posmatranje i eksperimente koji se nalaze u našim rukama u velikoj mjeri su unaprijeđeni, dok su metode razlaganja i analize mnogo istančanije i dublje nego ranije. Ipak, uz sve to, stiče se utisak da još  nije pronađena metoda pomoću koje se mogu sistematizovati svi raspoloživi materijali i staviti pod objektivnu kontrolu. Uz današnje brojne podatke, prošlost (u tom pogledu) izgleda veoma siromašno. Međutim, bogatstvo informacijama i podacima nužno ne donosi i intelektualno bogatstvo. Ako ne pronađemo pravi put za izlazak iz ovog koridora mraka, neće biti moguće dosegnuti do istinskog znanja o općim svojstvima ljudske kulture. I nastavit ćemo se daviti u masi nepovezanih i raspršenih podataka koji su naizgled bez ikakve unutarnje povezanosti.[2]

Postojanje dubokih metodoloških razlika među granama koje se odnose na spoznaju o čovjeku, uzrok je da se iz ove mase informacija ne ostvaruje neprotivrječna i ispravna spoznaja i saznanje. Ove duboke razlike uzrokuju da unutar svake naučne grane ne dolazimo do jasnih i nedvosmislenih zaključaka o pitanjima koja se na nju odnose. I, prirodno, kada se ova razilaženja i nejasnoća stavova u svakoj naučnoj disciplini spoji s nejasnim i razdijeljenim rezultatima drugih grana, to neće donijeti ništa drugo do još veću zbunjenost i nejasnoću.[3]

Ovdje je prigodno da ukažemo na jednu od postojećih metodoloških rasprava u društvenim naukama kako bi se razjasnilo u kojoj mjeri gledište koje zastupa jedan naučnik u ovoj raspravi utječe na cilj, metodu i rezultate njegovog istraživanja.

U društvenim naukama ozbiljno se postavlja pitanje može li čovjek biti proučavan i analiziran poput ostalih prirodnih stvari? Naturalisti, znači zagovornici stroge primjene empirijske metode, smatraju da nema nikakve principijelne razlike između saznanja o čovjeku i saznanja o prirodi. Nad čovjekom, ljudskim ponašanjem i fenomenima  u vezi s njim vladaju zakonit poredak i pravila, kao što je slučaj i s prirodom. Individualnost, mogućnost izbora i sloboda svakog čovjeka nisu takvi da budu prepreka dosezanja do ovakvog poretka i zakona. Prema tome, naučnik antropolog, empirijskim istraživanjima, može biti posmatrač ovih zakona i njihovom tumačenjem i upoznavanjem uzroka ljudskih pojava i događaja može postići sposobnost i mogućnost predviđanja i intervencije u ljudskom ponašanju i kategorijama.

Na suprotnoj strani, grupa naučnika humanističkih nauka insistira na tome da između čovjeka, svijeta prirode i stvari postoje esencijalne i temeljne razlike i svijet čovjeka smatraju znatno komplikovanijim od svijeta prirode. Čovjek je biće koje ima volju i moć odlučivanja i izbora i njegovo je ponašanje smisleno. Jer njegove postupke prate pravila, društvene konvencije, cilj i namjera.  

Prema tome, dužnost naučnika društvenih nauka jeste to da, umjesto uzročno-posljedičnih tumačenja  ljudskih pojava i događaja i traganja s ciljem dosezanja do njihovih zakonitosti i poretka, traga za razumijevanjem i interpretacijom tih pojava. Na osnovu ovog gledišta, čovjek nije jedna stvar koja ima stabilan i definisan odgovor na vanjske poticaje i događaje. Zato predviđanje, kontrola i intervenisanje, što sačinjava krajnji cilj prirodnih nauka, ne vrijede za čovjeka, i na antropologiji je da svoju pažnju usmjeri na traganje za značenjem, na interpretaciju i razumijevanje, a ne na kontrolu i predviđanje ljudskih pojava.[4]    

Činjenica koju ne treba zanemariti prilikom analize postojeće krize jeste u tome da svaka od tri grane ili discipline antropologije ne obraća pažnju na ostvarenja i istraživanja drugih grana. Naprimjer, glavnina naučnih nastojanja u različitim disciplinama društvenih nauka ostvaruju se bez uvida u sadržaj filozofske i religijske antropologije. Svaka teorija koja se razmatra u ovim naukama, svjesno ili nesvjesno, utemeljena je na specifičnim antropološkim pretpostavkama

Obično se te specifične pretpostavke i pristupi u odnosu na čovjeka ne odabiru na osnovu preciznih i argumentovanih rasprava koje su aktuelne u filozofskoj i religijskoj antropologiji, nego se u većini slučajeva prihvata neko posebno mišljenje na osnovu ishitrenog suda i bez naučnog istraživanja i propitivanja. Ova nepažnja je uzrokovala da smo među naučnicima ovih nauka svjedoci potpuno različitih i suprotstavljenih pogleda u odnosu na čovjeka. Ovi međusobno strani pristupi prirodno uzrokuju neusklađenost i razilaženje naučnih teoretizisanja i stavova.

Bez  pozivanja na filozofsku i religijsku antropologiju nema nade u smanjenje postojećih razlika i konflikata u društvenim i humanističkim naukama. Rezultat ovog stanja jeste lišenost naučne zajednice dosezanja do potpunog i kompletnog saznanja o čovjeku, i dok stanje bude takvo, naučna zajednica će biti uskraćena za potpuno spoznavanje čovjeka i morat će se zadovoljiti parcijalnim, sporadičnim i nekada kontradiktornim saznanjima.

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2018., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1]  Cassirer, Ernst, Poslanica o čovjeku, prijevod na perzijski: Bozorg Naderzade, str. 46. i 47, navedeno u: Schiler, Max, La Situation de l*homme Dans Le Monde, p. 17

[2]  Ibid.

[3] Metodološke razlike u empirijskoj antropologiji očitije su i primjetnije nego razlike u filozofskoj antropologiji i antropologiji zasnovanoj na teologiji i religijskim tekstovima.

Religijska antropologija na Zapadu suočena je s ozbiljnim pitanjem da li podaci koje nude Svete knjige – Stari i Novi zavjet – o vanjskim realnostima kao što su čovjek i svijet,  daju informacije sačuvane od greške? Tajna ove sumnje i zapitanosti jeste u tome što postoji ozbiljna dvojba o tome da li ove knjige zaista predstavljaju Objavu. Jevanđelja su napisana rukama određenih ljudi s ograničenim svjetonazorom i znanjima i na osnovu saznanja i zahtjeva njihovog vremena. I ta saznanja su različita od saznanja današnjih nauka u domenu kosmologije. Prema tome, u sumnju se dovode nivo valjanosti i ispravnost spozanje koju ovi tekstovi prezentuju o svijetu i čovjeku. 

Ovo pitanje je uzrokovalo pojavu dubokih i korjenitih razlika u temeljima razumijevanja i interpretacije i da se u praksi zanegira mogućnost prezentovanja jasnog i ispravnog razumijevanja ovih tekstova.

[4] I među pristalicama razumijevanja i interpetacije također postoje brojne rasprave o načinu i metodi stjecanja percepcija i shvaćanja ljudskih fenomena i također o načinu procjene i vrednovanja ponuđenih intepretacija.

[5] Upravo zbog toga, oni koji su uvjereni u postojanje duhovne supstance u čovjeku smatraju da je neposredna spoznaja duše najvažnij aspekt antropologije, jer čovjekova zbilja jest njegova nematerijalna duša. I mada ne odbacuju pojmovnu i posrednu spoznaju o čovjeku, oni je nikada ne smatraju ravnopravnom s neposrednom  spoznajom duše. 

Zadnji put promijenjen: Utorak, 29 Septembar 2020 15:56
×

Log in