Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Filozofija

Riječ hikmet arapskog je porjekla u značenju čvrste i postojane spoznaje. Najčešće se koristi za slučajeve praktične spoznaje. U 39. ajetu sure Isra' spomenut je hikmet upravo u ovom značenju. Međutim, rasprostranjena upotreba ovog termina u značenju je praktične filozofije i etike.

A A A
Antropologija sa gledišta Nasiruddina Tusija

Antropologija sa gledišta Nasiruddina Tusija

Hadže Tusi u svojim spisima i raznim djelima mnogo je raspravljao o čovjeku, međutim, u djelu Ahlake Nasiri razmišljao je poput Miskavajha, a u Komentaru Išarata veoma je lijepo pojasnio govor Ibn Sinaa i prihvatio većinu njegovih stavova. Predstavit ćemo neka pitanja antropologije, koja čine osnovu i stub obrazovanja i odgoja prema viđenju Nasiruddina Tusija.

Nadmoćnost čovjeka

Čovjek je biće koje je po stepenu egzistencije na kojem se nalazi bolje od neživih bića, vegetacije i životinje, jer on, pored toga što obuhvata razne moći vegetacije, životinja i posjeduje osobenosti, kao što su prehranjivanje, rast i razvoj, rađanje sebi sličnog, osjećanje i voljno kretanje, posjeduje razumnu dušu, um i volju. Mjerilo njegove superiornosti nad neživim bićima, vegetacijom i životinjama jesu um (‘akl) i volja (irada). Tusi, koristeći se ajetom: Gospodar naš je Onaj Koji je sve stvorio, a zatim uputio,[1] raznovrsnost i mnoštvo stepena egzistencije vidi kao plod zahtjeva prirode i mudrosti.[2]

Čovjekova zbilja

Filozofi su se od davnina zanimali za čovjekovu zbilju, bavili su se analizom i komentiranjem tog pitanja i iznijeli mnoštvo stavova. Hadže Nasir, nakon razmatranja stavova božanskih i materijalističkih filozofa na ovom polju, čovjeka predstavlja kao zbilju koja obuhvata tijelo i dušu. Uspostavljanjem argumenata on dokazuje postojanje duše, supstancijalnost i ogoljenost (tedžerrud) razumne duše od tjelesnosti, materijalnosti i njenu čistoću od materijalnih osobina. Također je na jedan lijep način pojasnio i međusobnu povezanost duše i tijela te njihovo međusobno vršenje uticaja.[3]

On zastupa vjerovanje da čovjekovo tijelo postepeno napreduje ka stepenima usavršavanja. Kada stigne do stepena na kojem može primiti dušu, Bog Slavljeni bez ikakvog oklijevanja i zastoja daruje mu razumnu dušu i na ovaj način dolazi do pojave jednog drugog stvaranja.[4] I u Časnom Kur’anu jasno se ukazuje na ovo pitanje, u ajetu u kojem se nakon raznih faza nastajanja tijela kaže: ...I poslije ga kao drugo stvorenje oživljujemo... (El-Mu’minun, 14)

Moći duše

Iako razumna duša posjeduje jedinstvo i prosta je (ne sastoji se od sastavnica), ona obuhvata vegetativne, životinjske i čovjekove moći, a pored moći prehranjivanja, rasta i razvoja te rađanja sebi sličnog, posjeduje i moć percepcije i pokretanja.[5] Čovjekove percepcije ostvaruju se putem pet vanjskih čula, a to su vid, sluh, miris, okus i dodir, kao i putem nutarnjih osjetila kao što su zajedničko osjetilo, imaginacija, moć koja raspolaže (mutahajjila), mnijenje (vahima) i pamćenje, a moć pokretanja (kuvvai muharrika), izazivajući mišiće na kretanje, vodi čovjeka ka radnji za čijim izvršenjem posjeduje poticaj. [6] Percepcija ima tri dijela: prvi dio svoj posao obavlja bez mišljenja i volje i, terminološkim rječnikom, on je prisilan (teshiri), drugi dio biva vođen mislima i voljom ka privlačenju sebi odgovarajuće stvari, sticanju užitaka i korisnih stvari, a treći dio služi za odbranu od štete i stvari koje ne odgovaraju. Potonja dva dijela su moći strasti i srdžbe i oni slijede percepcije osjetilne i razumske moći.[7]

Čovjekove odlike

Čovjek posjeduje osobine koje ne postoje kod drugih životinja. Hadže Tusi u svojim djelima osvrće se na neke od ovih osobina, a mi ćemo ovdje navesti samo najvažnije.

1.Volja i sloboda izbora (irada ve ihtijar)

Volja i sloboda izbora ubrajaju se u osobine čovjeka, jer čovjek samo posredstvom djela i ponašanja koji su proizašli iz svijesti i slobode izbora postiže savršenstvo i blaženstvo. Nijedna druga vrsta ponašanja ne može mu biti od pomoći za postizanje savršenstva. Hadže Nasir u vezi s ovim pitanjem piše: “Životinje osiguravaju svoje potrebe na prirodan i instinktivan način, bez volje, misli i zaključivanja. Bog je u prirodi pripremio uvjete za osiguranje njihovih potreba. Hranu, odjeću i sredstva za odbranu darovao im je u aktuelnom obliku (bil-fi‘l), tako da za osiguravanje svoje ishrane nemaju potrebu za sijanjem i žetvom, mljevenjem i miješanjem, a i odjeća im je spremna bez predenja, tkanja i šivenja. Međutim, čovjek nije takav. Da bi osigurao svoje potrebe, on mora misliti, truditi se i tražiti pomoć.”[8]

Djela ljudi su trovrsna: neka njihova djela i postupci, poput rasta, razvoja i probavljanja hrane, odvijaju se bez svijesti i volje, druga djela su svjesna, ali se ipak kod čovjeka javljaju bez učešća njegove volje, poput buđenja iz sna, sna i disanja, dok treći dio čovjekovih djela i postupaka sačinjavaju ona djela koja se vrše na osnovu spoznaje, volje i upotrebe uma, poput jedenja, življenja i osiguravanja svih čovjekovih potreba koje su uvjetovane znanjem, voljom, upravljanjem i trudom. Prema tome, jasna je uloga volje u čovjekovom životu.[9]

S druge strane, budući da posjeduje volju, čovjek može koračati ka savršenstvu i uzdići se na nivo meleka, zapravo i na viši stepen od toga, ili se spustiti na razinu životinja i divljaka, propasti i postati predmet kuđenja, a to što čovjek biva hvaljen ili kuđen zbog svojih djela najistinitiji je dokaz njegovog posjedovanja volje i slobode izbora.[10]

Hadže Tusi se nakon pojašnjenja velike uloge volje upušta u pojašnjenje njene zbilje, predstavljajući znanje i poticaj kao dva stuba volje. Zapravo, volja jeste to da čovjek nešto opaža i da se onda u njemu javi sklonost i poticaj ka toj stvari ili okretanju od nje. Dakle, znanje i poticaj su stubovi i temelji volje, bilo da to znanje i percepcija proističu iz osjetila, imaginacije, ili iz svete moći razuma.[11]

Po Tusijevom uvjerenju, svako čovjekovo djelo koje on čini na osnovu slobode izbora proističe iz četiri osnove. Čovjek prvo predočava i percipira djelo. Budući da je shvatio njegovu korist i valjanost, u njemu se javlja stanje koje nazivamo poticaj. Tada se njegova volja odnosi na to djelo i kada skupi odlučnost da ga obavi, pokreće svoje mišiće i udove tijela i taj posao biva ostvaren.[12]

Ovdje je značajno da ukoliko se u pojavi djela kod čovjeka obrati pažnja na sve aspekte, sumnja o prisili (džebr) ili o apsolutnoj slobodi (tefvid) bit će otklonjena i objelodanit će se velika istina, zapravo “stav između dvaju stavova” (emrun bejne- l-emrejn), i neće se pojaviti nikakva poteškoća u pripisivanju čovjekovih djela Bogu.[13] Ukoliko u čovjekovim djelima i postupcima u obzir uzimamo samo Uzrok svih uzroka i Prvi uzrok, onda čovjekovo postojanje i sve ono što posjeduje u okvirima postojanja – od savršenstva pa do ljepote i moći – nije od čovjeka samog.

Zapravo, on sve to duguje Slavljenom Bogu. U ovom slučaju, čovjek nema volju i slobodu izbora jer njegovo postojanje, zdravlje, čak i disanje, nije od njega samog i nema drugog izbora nego prihvatiti prisilu. S druge strane, ne možemo oči uperiti samo na bliski uzrok iz kojeg se očituju djela i praviti se da ne vidimo ruku koja daruje postojanje, a u ovom slučaju morat ćemo prihvatiti apsolutnu slobodu (tefvid). Oba ova stava su pogrešna. Moramo, ustvari, sve aspekte očitovanja činova, bliske uzroke i dalje uzroke čovjekovih djela pažljivo posmatrati i procjenjivati i u ovom slučaju njegovi činovi i postupci mogu se pripisati i njemu samom – jer ih je učinio voljom i slobodnim izborom te da nije htio, ne bi ih ni učinio, pa u zbilji njegova volja predstavlja posljednji uzrok u očitovanju čina – a također se ovaj čin zbilja pripisuje i Bogu jer i bliski uzrok i dalji uzrok za očitovanje čina, svi oni su Njegovo davanje.[14]

Svakako treba napomenuti i to da Božije znanje o postupcima i djelima čovjeka ne uzrokuje prisilu jer nije samo Božije znanje uticajno u pojavi djela i činova kod čovjeka i ono ne prouzrokuje da se neki čin ili djelo nužno ozbilji.[15]

  1. Umovanje

Najistaknutija prednost čovjeka nad životinjom jeste njegovo umovanje. Čovjek ne samo da posjeduje osjetilne i umne percepcije i da može posredstvom svojih umnih spoznaja spoznati i riješiti svoje nepoznanice koje se tiču predodžbi i tvrdnji (medžhulat tasviri ve tasdiki) te tako povećati svoju obaviještenost, nego on posjeduje i prisutno znanje i znanje iz duhovnog osvjedočenja. Hadže Tusi, oslanjajući se na ajet: Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi[16], razum, znanje i obaviještenost nakon blagodati postojanja smatra najvećom i najboljom blagodati koju je Bog darovao čovjeku.[17]

On stub i osnovu čovjekove volje svodi na znanje, te vezu znanja i volje vidi tako postojanom i dubokom da je volju smatrao jednom vrstom znanja, iako volja nije isto što i znanje.[18]

  1. Društvenost

Čovjek je društveno biće i potreba jedinki jednih prema drugim utkana je u njihove biti i njihovo stvaranje. Bez postojanja saradnje i potpomaganja život čovjeku nije moguć. U pogledu društvenosti čovjeka postoje tri mišljenja: 1) čovjek je društven po prirodi, tj. način na koji je stvoren iziskuje društvenost; 2) čovjek je društven po prirodi (koju je stekao), što znači da iako u njegovoj biti i stvaranju ne postoji društvenost, čežnja za savršenstvom, koja je utkana u njegovu nutrinu, usmjerava ga ka društvenom životu, jer se ostvarivanje savršenstva i bolje korištenje prirodnih bogatstava postiže posredstvom društvenog života; 3) čovjek je društven iz neophodnosti, tj. obuhvatne i raznovrsne potrebe potiču čovjeka na društveni život. Tusijev govor u različitim poglavljima djela Ahlake Nasiri ukazuju na to da je on zastupao treće mišljenje, no na osnovu nekih drugih govora, izgleda da mu se može pripisati i opredijeljenost za drugo mišljenje. On u vezi s ovim kaže: “Dva su aspekta čovjekove potrebe za potpomaganjem i saradnjom sa drugima: jedan je to što nijedan pojedinac sam, bez saradnje i pomoći drugih, ne može osigurati svoje potrebe i svoj opstanak, a drugi je to što za postizanje savršenstva i bolje iskorištavanje Bogom danih prirodnih bogatstava postoji potreba za međusobnom saradnjom i potpomaganjem pojedinaca. Dakle, čovjek i za svoj individualni opstanak i za opstanak svoje vrste, također i za postizanje savršenstva, ima potrebu za potpomaganjem i saradnjom sa drugima.”[19]

Nakon pojašnjenja čovjekovih prirodnih životnih potreba koje ga potiču na društveni život, a sastoje se od hrane, odjeće, boravišta, odbrane itd, Hadže se bavi filozofijom i tajnom razlika među ljudima u mislima, stavovima, odlučnosti i ambicijama. On s ovim u vezi veli: “Budući da osnovu čovjekovih poslova čini međusobno potpomaganje i saradnja, Bog je ljude stvorio različitim u pogledu odlučnosti, prirode i misli, da bi svaki pojedinac svoje ambicije uložio u zanimanje koje se slaže sa njegovom prirodom i da bi se na taj način uredio društveni sistem. Stoga su mudraci rekli: “Kada bi ljudi bili jednaki, svi bi propali.”[20]

Dakle, čovjekova potreba je prouzrokovala pojavu raznih društava, počevši od prvog društva – doma i mahale, preko gradskih društava, udruživanja velikih zajednica i završit će udruživanjem stanovnika zemaljske kugle.[21]

Svakom je jasno da društveni život zahtijeva određene stvari, a na neke od njih ćemo se i osvrnuti. Treba spomenuti da se i sljedeće može ubrojati u osobine čovjeka:

  1. govor: Ako čovjekov život nije moguć bez saradnje, potpomaganja i razmjene misli sa drugima, onda ljudi moraju na neki način shvatati jedni druge i obavještavati druge o onome što znaju i što im je na umu. Stoga su se opredijelili za najpogodniji i najjednostavniji način, a to je govor posredstvom izgovaranja riječi, rečenica i izraza jezikom i ispoljavanja onoga što je u duši.[22]
  2. pismo: Da bi naučne i spoznajne ostavštine iskustava pojedinaca bile korisne u različitim društvima i da bi se sačuvale za buduće generacije, nastalo je pismo. Uz pomoć pisma postalo je moguće čuvanje riječi, rečenica i izraza koji se prilikom govora izriču jezikom u knjizi.[23]
  3. zakon: Bez sumnje, svako društvo, bilo da je malo ili veliko, ima potrebu za zakonom i upraviteljem. Upravitelj i vladar društva može upravljati društvom na osnovu zakona, osiguravati koristi i dobro za ljude, sprečavati pojavu sukoba, anarhiju, svađe i uništenje te u slučaju pojave sukoba okončat će ga.[24]
  4. Upotpunjujuće i usavršavajuće kretanje

Čovjekova duša posjeduje potencijalne mogućnosti, talente i kapitale, a kada se opredijeli za savršenstvo, onda čovjek mora posredstvom znanja i djela svoje mogućnosti i talente dovesti u aktuelno stanje i postati Bogu blizak, od mnoštva stići do jedinstva, prašinu izgubljenosti i hrđu sumnje i dvoumljenja saprati s lica duše, postati obaviješten o zbiljama materijalnih i duhovnih svjetova te postati dostojan božanskog znanja (rabbani), a na praktičnoj ravni nutarnje moći, želje duše i svoje potrebe na ovaj način učiniti harmoničnim, sistematičnim i usklađenim - da može doći do vladavine pravičnosti i umjerenosti i da sve mogućnosti mogu postići razvoj i napredak koji im priliči.[25]

Čovjek svoju volju može potčiniti Božijoj volji i tako postići postaju zadovoljstva, potom može svoju moć podrediti Božijoj moći i postići postaju oslanjanja na Boga (tevekkul), nakon toga svoje znanje će utopiti u Božije znanje i uzdići će se na postaju predanosti (teslim) i na kraju će svoje postojanje učiniti iščezlim u Božijem postojanju kako bi, u ozračju ovog putovanja na kojem se uspinje, stigao do beskrajnog znanja, moći i vječnog postojanja te napredovao tako da između njega i njegovog Božanstva nijedan zastor ne bude prepreka.[26]

Postizanje postaje bliskosti

Jedna od čovjekovih osobina je postizanje postaje Božije blizine. Približavanje Bogu obiluje postajama i stepenima. Čovjek će uz pomoć znanja i dobrih djela postići stepene ove postaje. Međutim, životinje nemaju udjela u ovoj postaji jer po njihovom udjelu u postojanju i osobenosti njihove egzistencije one ne posjeduju takve mogućnosti.[27]

Hadže Tusi nadahnut ajetima Kur’ana vjeruje da čovjek znanjem, dobrim djelima, čišćenjem duše i izoliranjem svoje biti od ovosvjetskih ovisnosti može pripremiti teren za postizanje postaje Božije blizine. Oslanjajući se na časni ajet: ...Koji čovjeka podučava onome što ne zna[28], i časni ajet: ...I dobra djela činite...[29], on ističe da čovjek uz dva krila, znanje i dobra djela, tako napreduje i prelazi postaje i stepene savršenstva sve dok ne čuje melekutski zov: “Vrati se Gospodaru svome”,i postiže postaju Božije blizine.[30]

Prema tome, iako se čovjek spustio iz višeg svijeta i prognan je iz Dženneta, on se robovanjem može ponovo uzdići i vratiti na svoje prvotno mjesto, u stvarnu domovinu i nastaniti se u Božijem Džennetu. Međutim, uvjet ovog uspinjanja i uzdizanja je prelazak preko tamne prepreke Ovog svijeta koja čovjeka stalno zabavlja, ometa ga od postizanja savršenstva i čini ga gubitnikom. U skladu s tim, čovjek sebe treba ukrasiti na mejdanu znanja i djela, a treba i druge u tome pomoći. U tom slučaju on je ostvario veliku pobjedu.[31]

Izvor: Grupa autora, STAVOVI ISLAMSKIH MISLILACA O OBRAZOVANJU I ODGOJU 2, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2009, sa perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Ta-ha, 50.

[2] Ahlake Nasiri, str. 59-63; El-išarat ve-t-tenbihat, sv. 3, str. 264.

[3] Tusi Nasiruddin: Kava‘idu-l-‘akaid, str. 45-47.

[4] Ahlake Nasiri, str. 10, 34.

[5] Ibid., str. 52, 57, 109.

[6] Tusi Nasiruddin: Telhisu-l-muhassal, str. 497-499.

[7] Ibid.

[8] Ahlake Nasiri, str. 63-64.

[9] Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi: Risala džebr ve ihtijar, str. 180-181; Kešfu-l-murad fi šerhi tedžridi-l-i‘tikad, str. 306-309.

[10] Ahlake Nasiri, str. 74-77.

[11] Tusi Nasiruddin: Evsafu-l-ešraf, str. 118.

[12] Kešfu-l-murad fi šerhi tedžridi-l-i‘tikad, str. 123.

[13] Ibid., str. 306-309; Tusi Nasiruddin: Musannefat: Šerhu mes’eleti-l-‘ilm, str. 44-45.

[14] Kešfu-l-murad fi šerhi tedžridi-l-i‘tikad, str. 306-309; Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi: Risala džebr ve ihtijar, str. 180-181.

[15] Kešfu-l-murad fi šerhi tedžridi-l-i‘tikad, str. 306-309.

[16] Ad-Dahr, 2.

[17] Tusi Nasiruddin: Agaz va andžame džahan, str. 63.

[18] Kešfu-l-murad fi šerhi tedžridi-l-i‘tikad, str. 252-253.

[19] Ahlake Nasiri, str. 250, 320-321; Tusi Nasiruddin: Šerhi išarat ve-t-tenbihat, sv. 3, str. 371; Kava‘idu-l-‘akaid, str. 32-33.

[20] Ahlake Nasiri, str. 250-251.

[21] Ibid., str. 256.

[22] Tusi Nasiruddin: Esasu-l-iktibas, str. 344, 529, 541.

[23] Ibid., str. 61-62.

[24] Ahlake Nasiri, str. 250, 320-321, 346.

[25] Ibid., str. 69-71.

[26] Agaz ve edžami džahan, str. 63-64.

[27] Ibid., str. 63-64.

[28] El-‘Alak, 5.

[29] El-Mu’minun, 51.

[30] Ahlake Nasiri, str. 33-34.

[31] Ibid., str. 33-34.

Zadnji put promijenjen: Utorak, 26 Februar 2019 15:27
×

Log in