Analogija (تمثيـل)

Ako vas neko upita: “Kakav je učenik Hasan?”, i vi mu odgovorite: “Dobar”, na vaš odgovor slijedi pitanje: “Iz kojeg razloga?”, a vi odgovor­ite: “Poznajem njegovog brata, on je dobar učenik?” Ovakav ob­lik izvođenja zaključka, u našem slučaju spoznaja da osobina nekog čovjeka postoji u drugoj osobi zbog njihove međusobne sličnosti iz ne­kog aspekta, u logici se naziva analogija.

Neophodno je odmah ovdje napomenuti da je ovakav oblik zaključivanja u nauci fikhu i usuli fikh podveden pod pojam dedukcije (قياس), ali se razli­kuje od dedukcije koja se u logici razmatra, zapravo jednak je analogiji u logici.

S obzirom na gore navedeni primjer lakše je razumjeti definiciju analogije: Prenošenje suda jednog pojedinačnog slučaja na drugi njemu sličan pojedinačan slučaj naziva se analogija.

Stubovi analogije

Jednu analogiju čine četiri stuba bez kojih se analogija ne bi ostvarila: os­nova (اصل), ogranak (فرع), sličnost (جامع) i sud (حكـم). Na primjeru: “Zato što su Hasan i Dževad braća, a budući da je Hasan dobar učenik i Dževad je također dobar učenik”, Hasan je osnova, Dževad je ogranak, sličnost je to što su braća, a sud je Hasan je dobar učenik.

Pod osnovom se podrazumijeva ona strana analogije za čiju ispravnost smo sigurni, a ogranak je druga strana analogije za koju želimo potvrditi sud. Pod sličnošću se podrazumijeva aspekt sličnosti dviju strana analogije, a sud je ono što sigurno postoji kod osnove, a isto želimo dokazati kod ogranka.

Vrijednost spoznaje stečene analogijom

Da li je zaključak dobijen analogijom siguran ili nudi samo oblik vjerovat­noće i pretpostavke?

Potpuno je jasno da sličnost dviju stvari iz jednog aspekta ne može biti cjelovit dokaz za njihovu sličnost u svim aspektima. Kako je samo čest slučaj da dvije osobe iz jedne porodice idu u istu školu i u isti razred, a da se razlikuju u svim aspektima, kako stečenog znanja, tako i morala i de­setine drugih stvari. Zbog toga je rečeno da analogija ne nudi ništa više osim vjerovatnoće. Naravno, moguće je da zbog mnoštva sličnosti dviju strana analogije ona dostigne stepen veće vjerovatnoće, ali nikada neće preći granicu sigurnosti i uvjerenja. Zbog toga je u epistomologiji vrijed­nost analogije slabije ocijenjena od dedukcije i indukcije. Dedukcija nudi siguran rezultat, indukcija konjekturu, a analogija vjerovatnoću. Razlog zašto indukcija pruža konjekturu, a analogija vjerovatnoću leži u tome što indukcija predstavlja zbir vjerovatnoća, tj. vjerovatnoće se po­navljaju, a analogija je utemeljena samo na jednoj vjerovatnoći.

Zapažanje: Već je rečeno da indukcija utemeljena na uzročnosti, tj. kada se na osnovu poznatog uzroka izvodi sud, iako može biti nepotpuna in­dukcija, ali može dati siguran zaključak. U zbilji, ovakva indukcija je utemeljena na dedukciji i terminološki se naziva iskustvo. Naprimjer, kada se nepotpunom indukcijom shvati karakteristika željeza da se širi pri velikim temperaturam, što znači da ona potiče iz prirode željeza, po­tom uzimajući u obzir veliku premisu, koja predstavlja univerzalan sud, a glasi da uvijek kada postoji potpuni uzrok, i posljedica sigurno postoji, iz­vodi se zaključak da se sva željeza šire pri većim temperaturama. Pri ovom zaključivanju korišten je općeniti zakon kauzaliteta koji je primi­jenjen na konkretni slučaj, što predstavlja izvođenje posebnog suda iz op­ćeg, dakle dedukcija.

Za analogiju se također kaže isto što i za indukciju. Ako se ustanovi da je “­sličnost” potpuni uzrok suda u “osnovi”, potom u skladu sa navedenim zakonom kauzaliteta sigurno se može izvesti zaključak o postojanju toga suda u “ogranku”. Ovakva analogija je utemeljena na dedukciji.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović