Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Vjera i sekularizam

U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, za­ista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i sto­je­ći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zem­lje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvo­rio;

A A A
Cilj Božijih religija

Cilj Božijih religija

Da li je cilj Božijih religija samo onosvjetski spas čovjeka te religija tako nema nikakve veze sa ovosvjetskim životom? Jedna skupina, pod uticajem teorije sekularizma, ograničava djelovanje religije samo na područje bogoštovlja i onosvjetskih pitanja. Sekularizam je protivan svakom uplivu nadljudskog autoriteta u život čovjeka i ne prihvata prisustvo Božije religije u bilo kojem području društvenog života. Sekularizam je čovjeka postavio na položaj božanstva i poriče njegovu odgovornost pred Bogom, te smatra da mu ne treba nikakva izvanljudska uputa. Ova misao je zavladala u zapadnom svijetu nakon renesanse te je sklonila kršćanstvo sa pozornice društvenog života.

U islamskom vjerovanju, cilj vjere jeste pomoći čovjeku u postizanju duhovnog napretka, približavanja Bogu i dosezanju onosvjetske sreće – zajedno sa postizanjem ovosvjetskog mira i sreće. Mada je osnovni cilj religije ukazivanje na nepoznati put spasa u vječnom životu nakon smrti, povezanost ovosvjetskog i onosvjetskog poretka te činjenica da duhovni napredak i usavršavanje čovjeka nisu mogući bez popravljanja njegovog pojedinačnog i društvenog ponašanja u ovosvjetskom životu, uzrokovali su da Božije religije, pored načina bogoštovlja, uče čovjeka i ispravnom načinu ovosvjetskog života.

Pored toga, sveobuhvatna Božija milost zahtjeva da čovjek ne ostane uskraćen za dosezanje života ispunjenog zadovoljstvom i mirom na Ovom svijetu, te ga, pored osiguravanja onosvjetske sreće, uči i načinu dostojnog života na Ovom svijetu.

Društveni uticaj vjerskih propisa u pogledu stvaranja uvjeta za suživot praćen ugodnošću i iskrenošću među ljudima dokazan je iskustveno. Naime, vjera u Boga i duhovna posvećenost vjerskim propisima jeste najsnažniji unutarnji poticaj u ljudima za pridržavanje zakona i suzdržavanje od kršenja prava drugih, što kao rezultat stvara mir i dobro u ljudskom društvu. Časni Kur'an pored osiguravanje onosvjetske sreće i pomoć u uspostavi vladavine pravde u društvenim odnosima među ljudima smatra jednim od ciljeva Božijih poslanika:

لَقَدْ أَرْسَلْنَا رُسُلَنَا بِالْبَيِّنَاتِ وَأَنزَلْنَا مَعَهُمُ الْكِتَابَ وَالْمِيزَانَ لِيَقُومَ النَّاسُ بِالْقِسْطِ

Poslali smo Poslanike naše s jasnim dokazima, Knjige i terezije smo s njima dali, kako bi ljudi uspostavili pravdu.[1]

Religija radi čovjeka ili čovjek radi religije?

Religija je sredstvo koje pomaže čovjeku u dosezanju onosvjetskog i ovosvjetskog spasa, jer sve treba biti u službi čovjeka za dosezanje cilja pojedinačnog savršenstva. Od Imama Sadika, a.s., prenosi se sljedeće:

“Kad god zaprijeti opasnost vašem životu, odrecite se vašeg imetka kako biste sačuvali svoj život, a kad se u opasnosti nađe vaša vjera, žrtvujte svoj život za vjeru.”

Zar ova rečenica ne znači da čovjek mora biti u službi vjere i da vjera ima prednost u odnosu na čovjeka? I Imam Husejn, a.s., žrtvovao je svoj život kako bi sačuvao vjeru.

Treba reći da nema oprečnosti između ova dva viđenja i oba ukazuju na istu zbilju; naime, vjera ima važnost zato što nas uči putu spasenja i bliskosti Bogu, a mi, odanošću na putu vjere, stižemo do spasa. Prednost zaštite vjere u odnosu na ljudski život jeste zato što bi bez vjere i put spasa ljudi bio izgubljen i šejtanu slični obožavatelji Ovoga svijeta porobili bi ljude i odveli ih u propast. Zato, kad god se temelji vjere i njena ispravnost nađu u opasnosti, čisti i čestiti ljudi moraju založiti svoje živote za spas vjere, kako bi sami time postigli svoj spas, a i sačuvali za druge put korištenja vjerom.

Djelokrug religije

Osnovna zadaća religije je utiranje puta ka zbilji i vječnoj sreći pred čovjekom. Međutim, put zbilje (hakikat) prolazi kroz vjerozakon (Šerijat). Bez postupanja u skladu s islamskim propisima u pojedinačnom i društvenom životu te bez življenja na osnovu puta i metode koju je Bog uspostavio za čovjeka, pred čovjekom neće biti otvoren put sreće i savršenstva.

Međutim, važno pitanje jeste gdje su granice prisustva vjerozakona u ljudskom životu. Da li vjerozakon ima konkretnog i neposrednog upliva u sva područja društvenog života, poput ekonomije, politike, kulture itd, i da li je za svaki i najmanji detalj odredio propise, ili je iznio samo općenita načela, dok je detalje povjerio ljudskom razumu?

U vezi s ovim postoje dva različita stava: jedan uplitanje vjere u predstavljanje djelotvornog puta za ispravan život smatra veoma ograničenim, dok drugi vjeruje u univerzalnost islama i široko prisustvo vjere u svim pitanjima ljudskog života.

Teorija o ograničenom uplivu religije

Već smo kazali da je sekularizam suprotstavljen uplitanju bilo kakvog nadljudskog autoriteta u čovjekov život, i ne prihvata prisustvo Božije religije u bilo kojem vidu društvenog života. Neki muslimani pristalice teorije sekularizma smatraju da religija čovjeka uči samo ciljevima i općenitim principima života, ali se izbor puta i metode dosezanja tih ciljeva treba odvijati posredstvom razuma. Naprimjer, religija nam samo preporučuje uspostavu pravde i bratstva u društvu, te izbjegavanje nemorala i razvrata, ali puteve uspostave toga moramo otkriti sami pomoću razuma i ljudskog iskustva. Kako bi ovu teoriju učinili sukladnom islamskoj misli, ova skupina sve propise koji se tiču kaznenog prava, politike, ekonomije i sl. koje srećemo u Kur'anu i Sunnetu posmatraju kao nešto što je van područja religije i smatraju ih ličnim mišljenjem Časnog Poslanika i Čistih Imama. Ovakav stav, koji rezultira izbacivanjem važnog dijela islamskih propisa iz područja vjere, nije prihvatljiv nijednom muslimanu koji vjeruje u vjersku uputu.

Pored toga, postojanje brojnih razilaženja u mišljenjima među misliocima čovječanstva u pogledu ispravnog načina življenja u svim područjima pojedinačnog i društvenog života pokazuje da čovjek i u određivanju puta i načina života nije bez potrebe za uputom vjere i pomoći Božije objave, tako da mislioci u čovječanstvu ne mogu preuzeti mjesto Božijih poslanika.

Teorija o univerzalnosti islama

Prema islamskom stavu, Bog je stavio čovjeku na raspolaganje dvije snage – razum i Objavu, kako bi na Ovom i na Onom svijetu mogao ispravno prepoznati put spasa i sreće. Iznalaženje općenitih principa i znakova tog puta moguće je posredstvom razuma, a posao vjere u tom dijelu jeste podrška uputi razuma i stvaranje snažnijeg motiva unutar čovjeka za slijeđenje tih principa.

Međutim, iznalaženje obuhvatnog plana i potpune mape puta sreće nije moguće bez pomoći i upliva religije. Jer, ljudski život se ne završava okončanjem životnog vijeka, te ljudska sreća ili nesreća nisu ograničeni na ovosvjetski život. Zato čovjeku treba karta koja će ga voditi smjerom života i pokazati mu sve činioce koji utiču na njegovu sreću ili nesreću u obje faze života, ovosvjetskoj i onosvjetskoj, a takva mapa je van dosega ljudskog razuma. Čak i ako bismo smatrali ljudski razum dovoljnim da ukaže na činioce sreće i nesreće u ovosvjetskom životu, nema nam druge nego priznati njegovu nesposobnost da precizno prepozna osobenosti uspješnog onosvjetskog puta i otkrije činioce sreće u narednom vječnom životu, koji čini važniji, glavni dio ljudskog života.

Prema tome, kako bi dosegao cilj, uspješan i sretan život, čovjek ima potrebu za svestranom pomoći religije. Prva pomoć religije, jeste jasnije određivanje ciljeva, načela i temeljnih zakonitosti života, a druga pomoć jeste predstavljanje ispravnog puta sa svim njegovim osobenostima – a ukoliko ih zanemarimo, stizanje do sretnog života nije moguće. Osobenosti tog života jesu upravo one koje su određene propisima i vjerozakonom islama.

Naravno, kako ćemo kasnije objasniti, islam je ostavio otvorenim put korištenja racionalnim metodama za izbor najboljeg načina življenja u skladu sa promjenljivim društvenim uvjetima.

Konačnost islama

Shodno ajetima Časnog Kur'ana, dragi Poslanik posljednji je donositelj Božije poruke i okončavatelj puta Objave. Sada trebamo odgovoriti na sljedeće pitanje: ukoliko je društveni razvoj čovječanstva tokom historije uzrokovao da Bog svako malo šalje poslanika sa potpunijom religijom kako bi odgovorio na nove potrebe, zašto onda za petnaest stoljeća, koliko je proteklo od početka islama do danas, uprkos svim promjenama koje su se desile u ljudskom društvu, nije bilo potrebe da se pojavi novi poslanik? Ovo pitanje jeste ustvari upravo pitanje o razlogu okončanosti poslanstva. Objašnjenje koje slijedi jeste odgovor na ovo pitanje:

Historijski uvjeti pojave islama drugačiji su nego kad je riječ o drugim religijama. Islam je rođen u vrijeme kad su se već bile pojavile različite civilizacije na Dalekom i Srednjem istoku, Grčka i Rim, i kad je čovjek već imao na raspolaganju iskustvo dvije velike religije – judaizma i kršćanstva.

Kao rezultat te prošlosti, čovječanstvo je bilo stiglo u fazu intelektualne i misaone zrelosti i moglo je od Boga prihvatiti novu vjeru, koja sadržava nove metode. Čovječanstvo koje je u ranijim erama trebalo predstavljanje puta korak po korak, u ovoj eri je, ostvarivši intelektualni napredak i okoristivši se ranijim iskustvima, moglo da, prihvatanjem mape puta i bez potrebe za uputom korak po korak, napreduje ka određenom cilju.

U poznatoj predaji Poslanika, s.a.v.a., muslimanska ulema smatra se ravnom poslanicima poslatim Izraelćanima.

عُلَمَاءُ أُمَّتِي كَأَنْبِيَاءِ بَنِي إِسْرَائِيلَ

“Učenjaci mog ummeta su poput vjerovjesnika sinova Izraelovih.”

Ova predaja ukazuje na činjenicu da muslimanska ulema u islamskom društvu igra istu ulogu kakvu su neki raniji Božiji poslanici imali u svojim društvima: dakle, tumačenje vjere u skladu s vremenom i pružanje odgovora na nove potrebe.

Ustvari, umjesto stalnog slanja nove religije, Bog je misliocima čovječanstva dao priliku da, istraživanjem islamskih znanja i učenja, pronađu put vjerskog života u skladu s uvjetima i potrebama svakog vremena.

U tu svrhu, Časni Kur'an, Sunnet dragog Poslanika i čistih Imama stavljeni su čovječanstvu na raspolaganje kao vrelo koje stalno izvire, kako bi muslimanski učenjaci, koristeći te vjerske izvore, koji su po prvi put u historiji Božijih religija stavljeni u sačuvanom obliku na raspolaganje kasnijim naraštajima, te upotrebom snage ljudskog razuma i intelekta, ljudima ponudili metodu vjerskog života u postojanom i kreativnom obliku.

Izvor: Sejjid Ali Reza Sadr Husejni, Islamska naučavanja, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo,2012., sa perzijskog preveli: Muamer Kodrić i Akbaš Lutfi


[1] El-Hadid, 25.

Zadnji put promijenjen: petak, 21 Februar 2014 10:51
×

Log in