Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Vjera i sekularizam

U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, za­ista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i sto­je­ći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zem­lje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvo­rio;

A A A

Vjera, dio čovjekove prirode

Ako nastojimo steći uvid u poruku vjere i shvatiti razloge pro­pisa, u tom slučaju obavezno moramo u obzir uzeti dvije či­njenice. Sasvim je očito da vjera nije došla čovjeku na­to­va­riti na leđa teret, već je došla rasteretiti ga i olakšati mu ži­vot. Prva stvar koja nam je potrebna ogleda se u neop­hod­no­­sti da vjeru prihvatimo sa naklonošću, tj. da vidimo ko­jem nas to ona cilju vodi. Ako ovo temeljno savršenstvo uspi­je­mo shvatiti, to će nam pomoći da shvatimo vjeru uopće. Ako je budemo shvatili na takav način, u nama će se pro­bu­di­ti naklonost i ljubav prema vjeri, kojoj ćemo se svakako pri­kloniti, zato što je čovjek u svojoj biti takav da dok ne os­jeti potrebu prema nekome ili nečemu, u njemu se neće pro­buditi naklonost i ljubav, tj. bliskost prema tome. Ima­ju­ći u vidu ovu okolnost, moramo ispitati temelje na kojima iz­rasta naša potreba za vjerom i ako se ispostavi da zaista ima­mo potrebu za vjerom, onda se nje moramo istinski i pri­hvatiti. Međutim, ako se ispostavi da potrebe za vjerom ne­ma, u tom slučaju rastanak je najrazumniji izbor.

Druga činjenica koju bismo također trebali usvojiti jeste da sagledamo filozofiju pojedinačnih propisa. Jednostavno re­čeno, pokušajmo saznati i shvatiti zašto moramo postiti, zaš­to davati zekat, zašto klanjati, obavljati Hadž. Da li nam ovi propisi donose koristi isključivo nematerijalne prirode, tj. samo za Onaj svijet, ili pak nije tako. Možda zahvaljujući pro­vođenju tih propisa još i na Ovom svijetu priskrbljujemo sebi određene koristi, jer je zapravo riječ o karikama koje ve­žu Ovaj i Onaj svijet.

Što se tiče prve činjenice, te uzimanja u obzir temeljnih pra­vaca kojima nas vodi vjera, tu se moramo orijentirati kroz tri segmenta.

Prvi je sadržan u postavci da je vjera fitretska, tj. izrasta iz čovjekove prirode, dakle, ne sukobljava se sa čovjekom. Kada kažemo čovjekom, mislimo na vrstu čovjek, i to ćemo ka­snije objasniti.

Drugi se ogleda u neophodnosti prisustva koristi u pro­pi­si­ma, jer nemoguće je da Uzvišeni Gospodar, Zakonodavac, pro­piše zakon, a da u tom zakonu ne bude nikakve koristi.

Treći segment podrazumijeva usredsređivanje na vezu ko­ja postoji između naših djela i onoga što se događa u svi­je­tu u kojem živimo. Nije moguće da učinimo neko djelo – bilo ono iz vjerskog ili svjetovnog područja – a da na to dje­lo nema reakcije u svijetu u kojem živimo. Objasnit ćemo šta se podrazumijeva kada kažemo fitretska vjera.

Fitret zapravo odražava u sebi vrstu, način i kategoriju u ko­jima je čovjek stvoren, drugim riječima na kakve se sve za­kone naslanja naše postojanje, šta zapravo zahtijeva od Kre­acije i šta joj sve daje. Rekli smo da vjera ustvari nema ni­kakve druge zbilje, osim objašnjavanja zakona koji nama up­ravljaju, odnosno da između nas i djela koja činimo i po­slje­dice koja za tim djelom slijedi postoji stvarna, stva­ra­lač­ka veza. U skladu sa ovim zakonom, na čokotu ne može ništa roditi, osim grožđa. To je sveprisutni stvaralački zakon koji vla­da, i riječ je o istinskoj vezi. Taj zakon nije kon­ven­cio­nal­ne, tj. ugovorene prirode, kakvi su društveni zakoni, već je riječ o zakonu u skladu sa kojim ako budeš obavljao na­maz ovdje, plod namaza koji si njegovao u svome biću, na Onom svijetu će biti Džennet.

Sljedeća činjenica na koju smo maločas ovlaš skrenuli pa­ž­nju jeste da se u svemu što je Uzvišeni Gospodar pro­pi­sao neizostavno nalazi neka korist, tako da nije moguće da nam Uz­višeni Gospodar kaže: Morate vjerovati u to, morate raz­mi­šljati na ispravan, čovjeka dostojan način, a da od toga ne bude koristi, bez obzira kojeg se aspekta ta korist ticala – bilo misaonog, bilo moralnog. Drugim riječima, ukoliko ne bu­demo radili prema tim zapovijedima i ukoliko se ne bu­de­mo pridržavali onoga što oblikuje i upotpunjuje naš svje­to­na­zor, moral i naša djela, u toj smo mjeri sebe lišili uče­stvo­va­nja u njihovom provođenju, i u istoj toj mjeri sebe li­ša­va­mo koristi koje slijede iz njihovog provođenja. Na taj način sebe lišavamo veće koristi, koju bismo sigurno i neizos­tav­no imali da smo se držali ustanovljenog pravca, ili ćemo oda­brati taj pravac, pa ćemo jednoga dana vidjeti da smo stigli do sreće i bit ćemo svjesni čega je to posljedica. Moramo na­glasiti da ne govorimo samo o naredbama, jer se s druge stra­ne nalaze i zabrane i sasvim je sigurno da se i u njima na­lazi korist za nas i da nas one sigurno štite od neke ne­sre­će, na koju bismo kad-tad naišli da zabrane nismo uzeli u obzir.

Treća i veoma značajna odlika sadržana je u povezanosti na­ših djela sa događajima u Objektivnom svijetu. Sigurno je da svako naše djelo i pregnuće povlači za sobom neki do­ga­đaj i neku reakciju. Kroz jedan kratak prikaz ukazat ćemo na povezanost između akcije i reakcije. Toplota Sunčeve svjet­losti zagrijava vodene površine na Zemlji, voda se pod uti­cajem toplote isparava, a para se diže na visine, gdje se ob­likuju oblaci, koji ispuštaju svoj teret, koji je iz parnog – pro­mjenom temperature – ponovo prešao u tečno agregatno sta­nje. Kiša se spušta na vode žedno tlo, voda pomaže ži­vo­tu flore, gladna životinja se hrani biljkama i tako se održava i nastavlja lanac života. S obzirom na činjenicu da je čovjek dio ili činilac prirode i da dio slijedi zakon cjeline, to znači da i čovjek, kao dio cjeline, tj. prirode, pada pod njen uticaj, isto kao što na svoj način i utiče na nju. Dakle, mi smo dio svi­jeta kojim smo okruženi i utičemo na njega svojim dje­li­ma, a naša djela potpadaju pod spomenuti zakon, koji nam da­je do znanja da dio manjega dijela pripada većem dijelu (no­kat prsta pripada šaci). Ovom zbiljom bavi se i Mevlana u svojim stihovima.

Kada misao uđe u čovjekovo biće ili kada u čovjeku za­ži­vi, moguće je da uništi stotinu svjetova. Uzmite u obzir – ka­zuje Mevlana – moćnog cara čiji je položaj takav da gdje god se bude kretao, stotine hiljada za njim se pokreću. Mi­sao je moćna poput jake bujice, koja može progutati svijet. Up­ra­vo kao što misao može uništiti svjetove, misao ih, također, može i stvoriti. Međutim, ljudi, s obzirom na okolnost da su se otuđili od samih sebe, ne poznaju vrijednost misli, oni – suo­čeni sa već obezvrijeđenom mišlju – smatraju da je ona neš­to bezvrijedno. Međutim, istina je sasvim suprotna: mi­sao je tako vrijedna, misao je poput bujice koja može svijet pro­gutati i poput blagodarnog pljuska, koji oživljava zamrlu pri­rodu. Tehnološki izumi, naprimjer, proizvod su ljudskih mi­sli. Uzmemo li u obzir računar, i on je proizvod misli, koji je – kako vidimo – izmijenio tokove zbivanja u svijetu i po­krenuo sasvim nove dimenzije života.

Kao što riba – nastavlja Mevlana – ostaje živa za­hva­lju­ju­ći vodi u kojoj se nalazi, tako i sve ono što nas okružuje, sve ove stvari koje se nalaze u svijetu u kojem živimo, po­čev­ši od Sunca, čiju smo svjetlost spomenuli, pa zvijezda, Zem­lje i svega onoga što je na njoj, zapravo su proizvodi jed­ne misli. Ljudi kao ljudi, pravi nemarnici, svoje su tijelo, tj. oblik, učinili Sulejmanom, a svoje misli, tj. suštinu, ma­lim mravom. Zašto je to tako? čovjek se iz dva razloga ponaša pre­ma sebi i svojoj misli kao prava neznalica. Prvi razlog sa­žet je u činjenici da je zauzet samim sobom, tj. pukim fi­zi­čkim aspektom, poput jedenja, pijenja, spavanja, itd. Dru­gi razlog sadržan je u neobaviještenosti i neznanju u vezi sa op­ćim kretanjem koje se dešava u Kreaciji, kao i sa onim što će biti u budućnosti. Naprimjer, gdje god da učen čovjek do­đe, ljudi ga poštuju i uvažavaju. A vratimo li se malo una­trag, pa tog čovjeka dovedemo na stepen kada je bio hu­do sjeme, te se iskupi nas stotinu, dvije i počnemo ve­li­ča­ti to sjeme, svi bi nas začuđeno gledali i smatrali u najmanju ruku čudacima. Zašto bi nas nazvali čudacima? Zato što ne zna­ju šta će se u budućnosti desiti. Drugim riječima, di­men­zi­ja vremena nas je otuđila od nas samih.

Shakespeare, također, ima jednu lijepu misao i poređenje ko­je se uklapa u našu temu – povezanost čovjeka i njegovih pre­gnuća sa onim što se zbiva u svijetu: “O čovječe koji stal­no kukaš i jadikuješ zbog tuđeg zla i nasilja, da li si ikada ra­zmišljao o tome da će nevidljiva ruka vremena one fine zlat­ne žice lijepoga kafeza, u kojem si zarobio divnu pti­či­cu, pretvoriti u hladne zatvorske željezne šipke, gdje će i tebe za­tvoriti. Kada se nađeš okružen željeznim šipkama, po­čet ćeš kukati, reći ćeš: Ovi ljudi su prema meni zli, ne­svjestan či­njenice da je tvoja današnja jadikovka zapravo posljedica tvo­ga jučerašnjeg izrugivanja jadnoj ptičici, koju si zbog lič­nog zadovoljstva zatočio u kafez. Šta se uistinu do­go­di­lo: Ti si jednu malu nevinu ptičicu, koju je Uzvišeni stvorio da slo­bodno leti prirodom, stavio u kafez. Jeste da si ti na­pra­vio lijep kafez – naravno, radi dopadljivosti – ali zakon i vri­jeme posljedičnosti su takvi da će te šipčice na­rasti, a um­jesto ptice unutar njih bit ćeš ti. Znaj da iz per­spe­ktive St­voritelja nema nikakve razlike u primjerima st­va­ranja pti­ce i čovjeka.” Drugim riječima, kako god je stvo­rio Po­sla­ni­ka, kao najvrjednijeg čovjeka, tako je stvorio i ptičicu.

I Mevlana svojim nadahnutim stilom usmjerava svjetlost ka razjašnjavanju ove zbilje: “Da li ti se ikada desilo da dok sjediš sa prijateljem izgovoriš neku neslanu šalu kojom mu slamaš srce? Jednog dana ti njemu slomiš srce, a drugog nje­­govo srce dođe i ščepa te za nogu. Tačno je da je onoga da­na kada si ga uvrijedio bila riječ o apstrakciji, tj. nečem neo­pi­p­lji­vom. Ipak, jednoga dana ta apstrakcija će se ma­te­ri­ja­li­zi­ra­ti. Tvoja neslana šala uvrijedila je prijatelja. Međutim, ta će se uvreda jednoga dana vratiti i pokucati na vrata tvoje ku­će. Ti ćeš, naprimjer, sjediti u kući, i dok je sve naoko ure­du i sasvim normalno – bit ćeš tužan. Upravo će se zbog to­­ga, znaj, onoga dana kada odeš sa Ovoga svijeta sve uv­re­de i slične stvari uvezati poput karika i postati lanci koji će te sputavati.”

Vratimo se pojedincu koji sjedi u kući i pita se: Odakle mi se sva tuga svijeta natovarila na glavu? Ne moraš puno raz­mišljati. Odgovor je jasan. To je plod onih suza koje su po­tekle jer si, naprimjer, dok si bio student cimeru rekao neš­to što ga je jako uvrijedilo, a on je, krijući, pustio bolnu suzu – e upravo ta suza razlog je tvoga neraspoloženja. Jer, ne­iz­bježno je da će se uvreda jednoga dana pretvoriti u ne­pri­jateljstvo i upravo će taj neprijatelj podići jarbol tuge nad tvo­jom kućom. Tuga, kojoj si ti uzrok, nalik je mladici koju si zasadio u tuđe dvorište i koja je rasla, rasla i raširila svoju gus­tu krošnju, čija se sjena nadvila nad tvojom glavom.

Možemo zaključiti da jedina zbilja koja postoji u našoj biti jeste vjera, koja je neodvojiv dio naše egzistencije. Nju su sa sobom donosili i nama predali poslanici, koji su u kon­ti­nuitetu dolazili kroz ljudsku povijest. Ako shvatimo tu či­nje­­­­­nicu, da vjera nije ništa drugo do zakoni koji postoje u na­ma, svakako će neizbježan proizvod takvog razmišljanja bi­ti to da ćemo zavoljeti propise koji su sastavni dijelovi vje­re.

Rekli smo da ćemo nešto reći i o poruci mjeseca Rama­za­na. S tim u vezi znajte da ima jedna dova koju je preporučeno uči­ti nakon svakog namaza, tj. pet puta dnevno tokom cije­log Ramazana. Zbog činjenice da je riječ o veoma poučnoj i ko­risnoj dovi, pogledat ćemo nekoliko njenih dionica.

Prva molba u spomenutoj dovi glasi: O Bože, unesi među sta­novnike mezarja radost! Razmislimo li malo o ovom tra­že­nju, shvatit ćemo da ovo nije samo puka dova, već da je ri­ječ o odgojnoj poruci, zbog činjenice da su svi odnosi koje u životu ostvarujemo utemeljeni na ličnom interesu. Napri­mjer, pozovemo nekog na iftar zbog toga da bi i on nas po­zvao; kažemo: Selam! – da bismo čuli: Alejkum selam! Dru­gim riječima, u svemu što uradimo prvo gledamo da li i ko­li­ki interes imamo. Međutim, šta je sa stanovnicima mezarja? Otišli mi do njih ili ne, oni s tim nemaju veze: niti će se ža­li­ti na nas, niti formalno od njih možemo imati bilo kakve ko­risti. A vjera nam upravo kroz dovu kaže: O ti, koji sebe to­liko voliš, idi na greblje da bi slomio svoje ja! Idi kod onih od kojih nemaš nikakve koristi! Ovaj postulat donekle se sla­že sa stavom njemačkog filozofa Kanta, koji, tražeći mje­rilo moralnosti, kaže: “Mjerilo naše moralnosti jeste korist ko­ju svojim djelima donosimo drugim ljudima, a da u tome ne gledamo vlastitu korist.” Navedena dionica dove uči nas da se izgradimo i odgojimo, da ne mislimo samo na sebe i svo­ju korist, dajući nam znak da budemo i drugima od ko­ris­ti.

Dova se dalje nastavlja: Bože, učini neovisnim sve one koji su u neimaštini! Šta mislite, da li vjera od nas traži da ovu dovu samo riječima učimo, ili bismo u skladu sa njenim sa­­držajem trebali nešto i činiti? Prvi zaključak do kojeg, na­kon što čujemo ovaj odlomak, dolazimo jeste da među mu­sli­manima ima mnogo siromašnih. Zašto je to tako? Pa zato što se ne trudimo, ne stičemo znanje, ne radimo na tom pita­nju. S druge strane, dova nam kaže: “Idi radi, ako želiš biti ko­ris­tan sebi i drugima!” Osim toga, kada spomenemo po­jam si­romaštva, odnosi li se to samo na materijalno si­ro­maš­tvo ili možda imamo i kulturno i duhovno siromaštvo? Na­rav­no, itekako imamo kulturnog siromaštva: mlađi ne po­štuju sta­rije, a stariji nisu samilosni prema mladim – zar to nije kul­turno siromaštvo? Obratimo li pažnju na odnos muža pre­­ma ženi, oca prema sinu, brata prema bratu – uvi­djet ćemo da se oni međusobno ne poštuju, tuđa prava i lične oba­­­veze pre­ma drugima su zanemareni, a to je očito kul­tur­no siro­maš­tvo.

Pogledajmo primjer kulturnog, duhovnog, civiliziranog, um­nog, moralnog ponašanja. Razbolio se jedan veliki uče­njak. Bolest je bila takva da ga je prikovala za postelju. Jednoga da­na, kada je bilo vrijeme ručku, žena mu donese hranu, os­ta­vi je pored kreveta i iziđe. Nakon nekog vremena dođe da po­kupi ostatke, kad ugleda da hrana stoji na svom mjestu i da se ohladila. Upita muža zašto nije ručao. On odgovori da mu je hrana bila daleko i da je nije mogao dohvatiti, a nije imao snage da se pomjeri. Žena ga upita: “Zašto nisi zvao mene ili djecu da ti dodamo?” On odgovori: “Koliko god sam razmišljao da nađem šerijatsko opravdanje da bih te po­zvao da mi dodaš, nisam ga uspijevao naći. Zato sam riješio da se strpim dok sama ne dođeš.”

Pogledamo li stvarne razloge zbog kojih su muslimanke u brojnim primjerima okrenute Zapadu, doći ćemo do za­klju­čka da se to dešava zbog činjenice da im se nanosi veliko zlo od strane muževa. Žena kojoj muž čini zlo misli da joj to muž čini zato što je musliman, iz čega izvlači zaključak da je za njeno stanje jedini krivac islam, a da je jedini spas – Za­pad. Naprimjer, oboje umorni s posla dolaze kući, muž leg­ne da se odmara, a od žene zahtijeva: “Daj kahvu!, Daj čaj!, Ima li šta da se pojede?”, itd. Upravo smo mi moralni si­romasi.

U dovi nastavljamo moliti: Bože, nahrani sve gladne! I ovdje se prepoznaje odgojni aspekt. Bože, otkloni svaku smut­nju iz islamskih stvari! Moleći Boga da spasi islamsko društvo od svih zastranjenja, smutnji, neispravnosti, zapitaj se: Bože, da li sam ja od onih koji zastranjuju u društvu ili is­pravljam društvo? Da li sam ja razlog da se u društvu de­ša­va ono što se ne bi smjelo dešavati? Da li ja predstavljam is­lam na način da to druge plaši? Ova nam dova kaže da tre­ba­mo sebe odgajati i razmišljati gdje se nalazimo u svijetu stvo­renoga.

Izvor: Akbar Eydi, Predavanja mladim, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo,2011., sa prezijskog preveo: Ertan Basarik

Zadnji put promijenjen: petak, 21 Februar 2014 14:07
×

Log in