Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Vjera i sekularizam

U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, za­ista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i sto­je­ći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zem­lje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvo­rio;

A A A

Temelji nastajanja sekularizma

Prije sagledavanja različitih mišljenja i njihovih argumenata pot­rebno je razmotriti uzroke, pogodnosti i teren na kojima sekularizam nastaje. Dakle prvo vidjeti zašto je uopće došlo do nastanka seku­larizma i kako je došlo do pojave uvjeta pogodnih za njegovo javljanje.

Usljed toga ukoliko ova pitanja budu shvaćena u svjetlu istine i bude se odgovorilo na sve postojeće povode ili pak isti budu demanti­rani, sam će po sebi biti pripremljen teren nestanka i gašenja te vještačke tvorevine. Zato što je sigurno da sve te činjenice nisu po­tekle iz čovjekove nutrine i fitreta, kako bi mogli reći da su nastale istovremeno s čovjekovim rađanjem i da imaju dugu prirodnu povi­jest. Prilikom razgovora o pitanjima vezanim za pojavu vjere dokazali smo da su Bog i obožavanje neodvojiv dio čovjekovog fitreta. Nakon argumentiranog i čvrstog dokazivanja ovih činjenica nema logike niti smisla govoriti kako su obožavanje i bezbožništvo, dakle dvije sasvim oprečne stvari, porijeklom iz fitreta i imaju identičan izvor i mjesto nastanka. Sa druge strane prilikom predstavljanja islamskog poli­tičkog sistema postalo je jasno da vjera ima moć upravljanja i ure­đenja društva, i to u najboljem mogućem obliku. Sve nam to daje do znanja da povode nastanka sekularizma treba tražiti izvan čovjeka i s one strane vjere, što zahtjeva da se bavimo između ostalog i povijes­nim činjenicama. Ukoliko krenemo od početka naići ćemo na period koji se naziva renesansa u kojoj je po prvi puta jasno, glasno i ot­voreno počelo promoviranje ideje odvajanja vjere od Dunjaluka. Što u svakom slučaju zavrijeđuje pomnu naučnu analizu uz stalno po­navljanje vjerskih poruka, prilikom svakog susreta sa novim terenom na koji se tijekom proučavanja bude nailazilo.

Jasno je da ovakva istraživanja otvaraju mogućnost sagledavanja situacije u vlastitoj sredini življenja kao i uzimanja u obzir svih ak­tuelnih kretanja i pogodnih uvjeta za nastajanje i razvoj sekularizma. A sve nam to pomaže da steknemo prilično pouzdanu sliku o tome da li se u sredini u kojoj živimo ukoliko još nije nastao može pojaviti a ukoliko se već pojavio da li je u pravcu rasta ili stagniranja.

Ukoliko želimo ispitati principe i temelje sekularizma trebamo biti spremni susresti se sa sljedećim principima:

a) Scientizam, (naučni pogled na svijet)

b) Racionalizacija,

c) Antropocentrizam.

Riječ je o trima principima koje potenciraju sekularistički teoreti­čari dajući im presuđujuću ulogu za svoj pravac, s uvjerenjem da jedino oni mogu čovjeku ponuditi i obezbjediti sreću te ga opskrbiti ovosvjetskim blagodatima.

Sada ćemo objektivno bez pristrasnosti razmotriti ova tri principa sa namjerom realnog sagledavanja pojedinih činjenica a između os­talog i te da li su zbilja ova gospoda po prvi puta počeli govoriti o njima i također, da li ovi principi zbilja jesu ono kakvim ih oni pred­stavljaju i da li obezbjeđuju čovjeku sreću ili ne.

Scientizam

Vrijeme renesanse, vrijeme u kojem se rodila ideja odvajanja vjere od svijeta, jeste vrijeme kojeg je obilježio zapanjujuće brz naučni napredak. Napredak koji je u početku pripadao matematici, astronomiji i fizici zahvaljujući naučnicima poput Galilea i Keplera. Napredak zahvaljujući kojem je veliki broj u to vrijeme prihvaćenih zakona i pravila posebno u vezi sa nebeskim tijelima proglašen nevažećim. Dolaskom Newtona (1642.-1727.) na naučnu scenu napredak je kulminirao.

Newton, svojim istrajnim zalaganjem i radom na pitanjima kao što su težina i masa, na naučnim granama poput matematike, fotologije, fizike, biologije i filozofije, uspio je privući pažnju zapadnih učenjaka i uključiti ih na novootvoreni put naučnog razvoja.

Rezultati naučnog napretka

Naučni napredak u početku nije imao posebnih problema sa vjerom, čak su i naučnici među kojima i Newton vjerovali i pot­vrđivali postojanje metafizičke realnosti. Međutim nije potrajalo dugo vremena i stanje se izmijenilo. Znanje je polahko zauzelo veoma važno mjesto što je dovelo do granice kada su pojedinci Newtona proglasili izaslanikom znanja i uzdigli ga na pijedestal obožavanja.[1] Ovo je dovelo do toga da neki od učenjaka zauzmu eksremniji stav prema vjeri i da odlučnije zakorače prema nauci oslonjeni isključivo na egzaktno znanje, zapostavljajući sve što ima boju vjere i duhov­nosti.

Uloga La Placa

U međuvremenu pojavio se učenjak čije ime je bilo La Place koji oslanjajući se na Newtnove teorije prirodu proglašava mrtvom masom koja se besciljno kreće. Na osnovu čega Univerzum nema svoga cilja i nije nastao radi nečeg konkretnog. Ovaj pogled stajao je tačno nasu­prot srednjovjekovnog stava determiniranosti koji zagovara da je Univerzum stvoren voljom Božijom. Šta-više bio je i protiv New­tonovih pogleda na svijet, koji je vjerovao u metafizičku realnost.

Vjerovao je da je univerzum ustvari skup međusobno povezanih prirodnih sila a ne bilo šta drugo. Drugim riječima teorija La Placa prenosi nam uvjerenje saobrazno kojem ističe stav da ukoliko prirodni uzroci vladaju svim pojavama trebalo bi da sve pukotine i nedostaci koji postoje u naučnim opisima i teorijama budu sanirane i poravnate, međutim ne u značenju tajnovitosti “onostrane” već pomoću boljeg i temeljitijeg istraživanja prirodnih zakona.

Rezultati ovoga mišljenja

Na temelju do sada rečenih činjenica možemo doći do sljedećih zaključaka:

a) Odvajanje vjere i nauke

Ukoliko bude dogovoreno da se u cilju otkrivanja prirodnih uz­roka i zakona zaputimo u prirodu bez potrebe da tražimo pomoć od gejba to bi imalo značenje da je nauka dokazala da činjenice koje smo povezivali i nazivali Bogom nisu ništa drugo do li priroda. Ono za čim smo do sada tragali u metafizici pronašli smo u prirodi.

b) Oduševljenost i naklonjenost čovjeka nauci

S obzirom na naučni razvoj i otkrića, čovjek nije mogao sakriti svoje oduševljenje i naklonost prema nauci. Osjetio je da su otkrivene nove zbilje i horizonti koji mogu zamjeniti veliki broj dotadašnjih vjerovanja. Jasno je da je naklonost prema nauci u ovom smislu uzrok blijeđenja naklonosti prema vjeri.

c) Osjećaj nepotrebnosti za vjerskom uputom

Jačanjem naklonosti i sve većom težnjom prema nauci a slabljen­jem potrebe za vjerom pojavila se nova strategija odnosa prema vjeri. Čovjek je osjetio da kada su u pitanju društveno uređenje i kretanja više nije potrebno pomoć tražiti u vjeri, već preciznim i temeljitim naučnim planiranjem i sam je čovjek u stanju urediti i voditi društvo.

d) Znakovi odvojenosti vjere od nauke

U svakom slučaju veliki broj naučnika toga vremena nije krio svoje nove stavove u vezi sa odvajanjem nauke od vjere. To je bio rezultat svakodnevnog munjevitog naučnog razvoja što je dovelo do sve većeg jaza podvajanja koji je iz dana u dan postajao očigledniji i prisutniji.[2]

Ovdje nam se samo po sebi nameće pitanje. Da li zbilja naučni razvoj znači neophodno gledanje prirode kao na nezavisnu, samoopstojnu cjelinu?

Prenijeli smo nagađanja od velikog broja pojedinaca koji su željeli pojasniti kako je došlo do javljanja vjere. Uglavnom sva se ona svode na činjenicu da su prvi, dakle primitivni ljudi zbog svoga neznanja bili neupućeni u prirodne zakone i da su pojavama koje su gledali kako se u prirodi dešavaju ne znavši im pravog povoda, objasnili na taj načni što su im uzrok pronašli u van materijalnom svijetu. Sma­trajući da pravi uzrok tim pojavama jesu ustvari metafizička bića, i zahvaljujući tome naprimjer govorili su kako kišu spušta Bog. Pomra­čenje Sunca i Mjeseca volja je Božija. Poplave, bolesti i zemljotrese izaziva Bog. Stotine drugih pojava koje postoje u prirodi pripisali su Bogu. Dolaskom nove nauke a samim tim i svježeg znanja otkriveni su svi do tada nepoznati uzroci prirodnim pojavama, postao je jasan način međusobnih utjecaja u prirodnim faktorima. Ljudi shvatiše da faktori nisu izvan materije, već nalaze se u samoj prirodi stvari. Nije riječ o nečemu nematerijalnom, već riječ je o materiji koja se nalazi u objektivnom svijetu i može se poimati. Rezultat koji je prirodno done­sen jeste da vjerovanje u metafizičku silu nije bila ništa drugo do li zabluda koju je čovjek prihvatio nemavši odgovora na pitanja koja su se u njemu rađala u doba kada je bio neuk. Dakle Bog, vjera i metafizika ne postoje. Zahvaljujući tome što nauka bude više napre­dovala i što naučno iskustvo bude veće prijašnja će vjerovanja biti sve slabija i bezbojnija. I mi možemo pod okriljem naučnog napretka od­baciti veliki broj svojih uvjerenja.

Kritika scientizma

Ukoliko pažljivo razmotrimo način pristupa ovoj temi vidjet ćemo da su spomenuti teoretičari iz želje da pobjegnu iz neznanja upali u još veće. Upravo su zbog neznanja novi pokret nazvali scientizmom.

Uloga materijalnih uzroka

Ni jedan razuman čovjek ne sumnja u činjenicu da materijalni uz­roci imaju svoju ulogu u prirodnim pojavama, također ni jedna vjera ne poriče ovu istinu. Niko ne sumnja u činjenicu da u padanju kiše presudnu ulogu igraju isparavanje vode, stvaranje oblaka i vjetrovi. Također, koji to čovjek sumnja da su bakterije, mikrobi i ostali činioci osnovni uzroci zbog kojih se čovjek razboljeva? Koji je to čovjek koji ne prihvata presudnu ulogu Sunca u materijalnom životu prirode?

Izvor: „Sekularizam ili vjera“ Eydi Akbar

[1] Više informacije potražiti u knjizi Tarihe ‚ilm, poglavlje 4, vrijeme Newtona, Teheran: 1965.

[2] Više informacija potražiti u knjizi Tarihe ‘ilm, poglavlje IV, Newtnov period, Teheran: 1965, kao i u knjizi ‘Ilm wa Din, str. 70-79. Teheran: 1978.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 03 Oktobar 2013 13:33
×

Log in