Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Vjera i sekularizam

U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, za­ista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i sto­je­ći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zem­lje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvo­rio;

A A A

Sekularistički argumenti

Teoretičari sekularizma u cilju dokazivanja svojih tvrdnji – negi­ranja vjerske vlasti – iznose i svoje argumente, koje ukoliko uspijemo na osnovu racionalnih dokaza oboriti u tom slučaju oni neće imati ni­kakvog oslonca niti će imati čime potkrijepiti vlasite ideje. Kada jedna ideologija sa racionalnog aspekta i putem dokaza ostane nezaštićena i ne bude imala ništa adekvatno za ponuditi kao svoj neoborivi argument u tom slučaju neće moći odgovarati na pitanja, što znači da mora završiti na povijesnoj deponiji upravo kao što su neke ideje i završile. 

 

Naše obaveze i dužnosti

U vezi sa spomenutim teoretičarima i njihovim argumentima mi imamo dvije naučne obaveze:

 a) pobijanje njihovih dokaza,

b) dokazivanje neophodnosti vjerske vlasti.

Prirodno je da ukoliko želimo svoju dužnost obaviti na ispravan način u tom slučaju prvo trebamo čuti njihove argumente da bismo zatim iznijeli kritike vezane za njih. Nakon toga donosimo argumente kojima dokazujemo neophodnost vjerske vlasti. Upravo ćemo postu­piti u skladu sa ovim logičkim procesom, dakle prvo iznosimo njihove stavove da bi ih zatim pretresli i kritikovali, nakon čega počinjemo sa drugom fazom, tj. dokazivanjem neophodnosti vjerske vlasti.

Neusaglašenost vlasti i vjere

Teoretičari sekularizma su uvjereni na osnovu tačnih analiza iz­među suštine i zbilje vjere i suštine i zbilje vlasti da među njima postoji neusaglašenost i razlika preko koje nije moguće preći što nam jasno govori o tome da nije moguće pomiriti vlast i vjeru. U objašn­jenju svoga logičkog zaključka kažu: Šta je vjera? Vjera i njeno stvarno značenje sažima se u korigiranju uvjerenja, morala, duševnih osobina, kao i u ukazivanju vjernicima i pobožnim ljudima na is­pravno ponašanje, što nam daje do znanja da je riječ o potpuno duševnim i srčanim pitanjima. I sasvim je jasno da se ljudsko srce is­pravlja na taj način što se prvo pridobije i tek nakon toga se prelazi na pitanja vjerske prirode i onoga što se srca tiče.

Kakve dužnosti ima vlast? Vlast je obavezna osigurati društvenu bezbjednost i u aspektu života i sa aspekta vlasništva i imetka. Mora osigurati sistem u kojem će ljudi osjećati sigurnost kada je u pitanju lični život i imetak. U takvim se pitanjima ne može služiti moralnim pridikama. Tako da ne možemo uspostaviti nekakvu logičnu svezu između kategorije vjere i vlasti. Neki čak aludiraju i na njihovu među­sobnu oprečnost. Otišli su, dakle, korak naprijed i izrazili mišljenje da u principu između vjere i vlasti ne samo da nema povezanosti, već postoji ozbiljna oprečnost. Da bi to potvrdili kažu: U vlasti da bi se praktično provele životne i društvene potrebe mora se koristiti strogost i moć sile. Usljed toga što je vlast utemeljena na strogosti i sili a s druge strane vjera se u svom radu oslanja na milost i pridobi­janje srca što znači da vlast s jedne strane prema ljudima postupa osoro i neumoljivo, kao naredbodavac a vjera krajnje milosrdno i blagonaklono što je najbolji dokaz jaza i razlike koja postoji između vjere i vlasti.

Rezultat spajanja vjere i vlasti bila bi tiranija.

Dalje tvrde da ukoliko bi htjeli napraviti spoj ovih dvaju nepo­mirivih stvari, dakle vjere i vlasti, to bi sigurno rezultiralo apsolutiz­mom i tiranijom od strane vjere što bi bilo razlogom da ljudi zamrze vjeru i da je napuste. S obzirom na to da kada bi vjera zavladala u tom slučaju morala bi koristiti silu da bi ljudi postali vjernici, a iz tog razloga što je taj metod u potpunoj suprotnosti sa vjerovanjem i re­ligijom to bi značilo da se vlast susretne sa ozbiljnim problemima kada su u pitanju njene ideje i program sa jedne strane i praktično provođenje programa sa druge. Dakle na mjestu gdje nema govora o sili i primoravanju, vlast bi provodila silu što se kosi sa principom slobodnog biranja vjere, a to bi rezultiralo odricanjem od tiranske vjere. Dakle vlast koja se koristi silom i politikom palice kada je u pitanju nametanje i provođenje društvenih, socijalnih, političkih i os­talih programa ne susreće se ni sa kakvim problemima niti sukobl­javanjima od strane primoranog naroda nad kojim vlada, međutim ukoliko vjera to isto učini, tj. upotrebi silu, na mjestu gdje to nije prihvatljivo, u vjerskim i moralnim pitanjima, to će obavezno rezulti­rati time da je ljudi prihvate za tiransku religiju, što je najprezrenija moguća kombinacija kod ljudi.

Vjera gubi razlog postojanja

Ispitivanja na licu mjesta kao i društvena praksa pokazuju da mješanje vjere u vlast pored toga što iziskuje štete i što uzrokuje odri­canje ljudi od vjere pa i stvaranja averzije prema njoj, djelo je koje je krajnje beskorisno i neplodno za vjeru. Usljed toga što biti vjernik vrijedi ukoliko je to iz ljubavi i s uvjerenjem, međutim prisustvovanje u hramovima, džamijama, crkvama ili sinagogama zbog toga što se mora jer zakon to traži, sa aspekta duševnih suptilnosti, čistote duše, iskrenosti dove i svega onoga što vjera traži od ljudi jeste krajne štetno i neadekvatno i sigurno je da svega toga u takvoj vjeri i pod takvim pritiskom neće biti.

Ukratko prigovori koji stižu na adresu vjere pod pretpostavkom da bi trebala da se mješa u politiku i vladu su sljedeći:

a) vjera i vlast nemaju ništa zajedničkog,

b) kada se bolje pogleda, između vjere i vlasti postoji nepre­mostivi jaz i nepomiriv konflikt,

c) nelogično mješanje ovih dvaju antitijela rezultiralo bi tirani­jom,

d) vjero-tiranija rezultira napuštanjem vjere od strane ‘vjernika’,

e) također rezultira nestankom duševnih, psihičkih i ostalih utje­caja koje vjera ima kod vjernika,

f) na koncu to dolazi u oprečnost sa filozofijom prisustva poslanika Božijih među ljudima,

g) u društvu bi porasle antivjerske i ateističke tendencije.

Ovo su osnovni dokazi neusaglašenosti vjere i vlasti koji su izne­seni od strane sekularističkih teoretičara.

Kritika

U cilju pretresanja argumenata potrebno je ozbiljno obratiti pažnju na nekoliko stvari da bi kritika i pobijanje spomenutih argumenata bila sasvim jasna i utemeljena.

Vlast i vjerovanje

Poželjno je, a i bolje je, da se tvrdnje i pretpostavke kao i pristrasni argumenti pogledaju u svjetlu realnog stanja i stvarnosti a ne u formi proklamacija. Ukoliko gospoda koja je nabrojala gornje tvrdnje um­jesto što kaže: “Dužnost vlasti je samo red, sigurnost, zaštita imetaka, i ništa više,” prizna, pa kaže: “Mi vlast želimo radi reda, sigurnosti i zaštite imetaka, i ne slažemo se sa miješanjem vlasti u vjerovanje i moral,” bilo bi to istinitije kada je u pitanju transparentnost njihovih unutarnjih namjera a u istoj toj mjeri bilo bi i udaljenije od istine čiji su oni glasnogovornici. Ukoliko bi pak rekli da vlast nema pravo mješati se u uvjerenja, moral i vjersko ponašanje ljudi, to ne bi odgovaralo istini i ne bi se slagalo sa dijalektikom.

Objašnjenje

Posmatranjem modela vlasti iz prošlosti, i površnim sagledavan­jem trenutnog stanja u različitim državama, lahko je shvatiti da stavovi koje zauzimaju različite vlasti po pitanju zakona imaju važnu ulogu u načinu procjenjivanja kao i u vjeri kod ljudi. Nije moguće naći vlast koja u svojim društvenim zakonima lahko prelazi ili čak previđa veliku ulogu koju igra vjera i moral ljudi. Ukoliko se pod efektom i utjecajem koju vlast ima na religioznost i vjeru misli u ap­solutnom smislu, u tom slučaju riječ je o potpuno nelogičnom i nera­zumnom aludiranju. Mali je broj vjernika koji dijele mišljenje o sigurnom i stopostotnom učinku vlasti kada je to u pitanju. Međutim ukoliko se mislilo na relativne učinke i duboki utjecaj kao i na pro­duktivnost vlasti na uvjerenje, moral i društveno ponašanje i u tom su slučaju rijetki ljudi koji su razumni a da takvo šta poriču.

Jedan površan prelaz preko stanja u različitim društvima dovoljan je da potvrdi i učini jasnim utemeljenost tvrdnje da vlast ima relativan utjecaj na razmišljanje, moral i socijalno ponašanje društva i pojedi­naca. Čak i društva koja tvrde da su suzdržana i nepristrasna po pi­tanju morala i vjerskih pripadnosti, imaju veoma jasan utjecaj u moralnosti ljudi i u općoj društvenoj klimi. Sukladno navedenim čin­jenicama veći dio društva i društvene atmosfere prati i slijedi vlast, kao što i S'adi Širazi kaže: “Ljudi su vjere svojih vladara”, الناس علي دين ملوكهم, tj. ponašanje, moral i uvjerenja vladara obično biva slijeđen i prihvaćen od strane podanika, tj. naroda koji čini državu. S obzirom na to većina moralnih neodgovornosti u odnosu na vjeru i njeno prak­tično vršenje koje se primjećuju među ljudima posljedica je indifer­entnosti vlasti prema religiji. Ukoliko vlast angažira antivjerske misionare sigurno je da će imati veći učinak na odvraćanju i okretanju ljudi od učinka koji vjera u takvim uvjetima može imati, i moći će ih lakše usmjeriti u pravcu u kojem će vjersko i moralno biti smatrano bezvrijednim i nepoželjnim. 

Recipročni utjecaj razuma i djela

Ono što je čovjek praktično doživio a što potvrđuje i Kur'an i ra­cionalni argumenti jeste pitanje uzajamnih utjecajnosti između ra­zuma i djela. Ukoliko čovjek odraste i živi u nezdravoj i nemoralnoj sredini, gdje su ljudi ogrezli u putenosti i nemoralnosti, polahko, prolaskom vremena njegovi stavovi i naklonosti bez obzira koliko moralan i pobožan bio, krenut će smjerom materije i negiranja ili pak u najmanju ruku indiferentnosti prema duhovnim i moralnim pitan­jima. Pitanje adaptiranja na sredinu je jedan od naučnih principa, koji u svakom slučaju ostavlja utjecaj na čovjekovu misao.

Na temelju toga svaka misao i ideja da bi se razvila i zaživila zahtjeva odgovarajući psihički i duhovni teren i uvjete. Kako je samo lijepo i temeljito u vjerskim zakonima prvo uzet u obzir svaki životni segment i uvjet da bi tek na osnovu toga bio ustanovljen propis i sud. Naprimjer propisom o trgovini prodavanje ćefina smatra se mek­ruh/nepoželjno, klanje životinja, tj. mesarstvo je također mekruh, zbog toga što ovakve profesije kvare klimu psihičke i duševne suptil­nosti i harmonije. Iako za pažljivog čovjeka kojem je stalo do toga da uredno vrši svoje društvene i vjerske obaveze to ne pravi nikakvog problema, ali uzevši u obzir javnost Islam propisuje sud nepoželjnosti, tj. mekruha za ovakve poslove. Ili hadisom u kojem se kaže: “U kuću u kojoj se nalazi pas ili slika psa ne ulaze meleki,”[1] ne želi se izraziti gađenje prema psu ili se dati do znanja njegova bezvrijednost, već uzima se u obzir sukob normalnog obavljanja ibadeta, prevashodno namaza, sa držanjem psa u kući, što ima duhovnu dimenziju, koja je uvjetovana i vanjskim uvjetima čistote potrebne za neometano služenje Uzvišenom Allahu.

Pitanje:

Da li društvena klima koja nije odgovarajuća za duhovni i psihički život može imati negativnog utjecaja na vjeru, način mišljenja i prihvatanja moralnih vrijednosti ili pak između društvene atmosfere i duhovnosti postoji velika razlika tako da jedna od druge ne zavise niti jedna na drugu vrše utjecaj?

Odgovor:

Bez sumnje da društvena klima djeluje i na način razmišljanja i na moral, međutim utjecaj je indirektan, tj. posredan. Dakle loša društ­vena klima kvari psihu. Pokvarena psiha znači slaba ili nikakva šansa za razvijanje uzvišenih duhovnih misli. Kao što sa druge strane po­voljni društveni uvjeti mogu veoma efektivno djelovati na razvijanje i procvat duhovnih uzvišenih misli i ideja. Upravo na temelju ovog principa Islam posvećuje veliku pažnju uređenju i saniranju društ­venog ambijenta dok protivnici vjere svom snagom rade na njegovom ruiniranju upravo zbog toga što je neporeciv utjecaj društvenih uvjeta na duhovni i psihički život čovjeka.

Izvor: „Sekularizam ili vjera“ Eydi Akbar

[1] Safinetul-Bihar, tom II, str. 486, Qom: 1950.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 03 Oktobar 2013 13:33
×

Log in