Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Učenje o duši

“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”

A A A
Apstraktnost duše

Apstraktnost duše

Racionalni dokaz apstraktnosti duše

Od davnina su filozofi u vezi sa ruhom (duh, kojeg su označavali terminom duša, odnosno nefs)[1] mnogo raspravljali, a posebno su islamski mudraci ovoj temi pridavali pažnju, pa su, pored značajnog prostora koji su u svojim filozofskim knjigama izdvajali za teme o duši, oni pisali i posebne knjige i traktate koje su posvećivali ovoj temi. Na različite načine mnoštvom dokaza pobijali su tvrdnje i stavove onih koji dušu smatraju jednim od akcidenata tijela ili materijalnom formom koja je utisnuta u tijelo.

Jasno je da opsežna rasprava o ovoj temi nije u skladu s namjerom knjige koju držite u rukama, pa ćemo se zadovoljiti kraćim osvrtom u kojem ćemo pokušati biti što razumljiviji i u isto vrijeme iznijeti što postojanije argumente. Objašnjenje koje se temelji na nekoliko racionalnih argumenata počinjemo sljedećim uvodom:

Boju svoje kože i oblik tijela vidimo očima, čvrstinu i mehkoću organa osjećamo čulom dodira, a s unutrašnjošću tijela možemo se upoznati na posredan način. Međutim, strah, milost, bijes, volju i misao opažamo bez potrebe za čulima i osjetima. Isto tako, bez upotrebe vanjskih čula obaviješteni smo o onome “ja” koje ima ove osjete, osjećanja i psihička stanja.

Dakle, čovjek općenito posjeduje dvije vrste percepcija: jednu koja ima potrebu za čulima i drugu koja nema potrebe za njima.

Druga činjenica tiče se raznovrsnih grešaka koje naša perceptivna čula čine, na temelju čega je moguće pretpostaviti da u prvoj vrsti percepcija može doći do greške, dok u drugoj vrsti ni u kom slučaju nema mjesta grešci ili sumnji. Naprimjer, moguće je da neko posumnja u to da li je zaista boja kože onakva kakvom je on vidi. Ali, niko ne može posumnjati u to da li ima misao ili ne, da li je odlučio ili nije, da li sumnja ili ne!

Ovo je upravo ona stvar o kojoj filozofi kažu: Prisutno znanje izravno je vezano za zbilju, otuda ne može pogriješiti, dok je stečeno znanje, zbog toga što se stiče posredstvom percipiranih slika, po svojoj suštini podložno sumnji i nedoumici.[2]

Dakle, najizvjesnija znanja i čovjekove obaviještenosti jesu prisutna znanja i zbilje koje percipiramo duhovnim osvjedočenjem, što obuhvata znanje o sebi, o osjećajima i ostalim psihičkim stanjima. U skladu s ovim, ja mislioca i donosioca odluka ni u kojem slučaju ne podliježe sumnji ni nedoumici, kao što je nesumnjivo postojanje straha, milosti, bijesa, misli i volje.

Sada se postavlja pitanje: Da li je moje ja materijalno i osjetilno tijelo, a psihička stanja su samo akcidencije moga tijela, ili je pak njihovo postojanje odvojeno od tijela iako to moje ja ima tijesnu vezu sa tijelom i veliki dio svojih djela obavlja pomoću tijela, utičući na njega i padajući pod njegov uticaj?

S obzirom na izneseni uvod, odgovor na ovo pitanje je veoma lahko dati. Kao prvo, svoje ja spoznajemo i pronalazimo prisutnim znanjem, dok tijelo moramo spoznati čulima i osjetima. Dakle, ja (duša i duh) nije tijelo.

Drugo, ja je biće koje kroz desetljeća opstaje sa odlikom jedinstva i zbiljske istovjetnosti, a ovo jedinstvo i istovjetnost spoznajemo i pronalazimo zahvaljujući nepogrešivom prisutnom znanju, iako ćelije tijela bivaju više puta izmijenjene, te ne postoji nijedna vrsta istinskog mjerila za jedinstvo i istovjetnost prethodnih i potonjih ćelija u tom procesu.

Treće, ja je elementarno biće, koje je nedjeljivo, tako da se naprimjer ne može razdijeliti na pola ja, dok su ćelije tijela brojne i djeljive.

Četvrto, nijedno psihičko stanje, poput osjećaja i volje, nema osnovne materijalne odlike, kao što su protežnost i djeljivost, te se takve nematerijalne pojave ne mogu smatrati akcidentima materije (tijela). Dakle, podmet tih akcidencija je nematerijalna supstanca.[3]

Među argumente koji su uvjerljivi i prihvatljivi dokazi da postoji duša te da je ona neovisna i da opstaje i nakon smrti spadaju i istiniti snovi u kojima neki umrli daju ispravne obavijesti čovjeku koji ih sanja. Isto tako, kao argument postojanja i nematerijalnosti duše mogu se navesti kerameti (nadnaravna djela) Božijih evlija, pa čak i neke stvari koje izvode jogini.

Kur'anski dokazi

S kur'anskog gledišta, nema mjesta sumnji u činjenicu da postoji duh koji je zbog velike časti doveden u odnos sa Uzvišenim Gospodarom.[4] Tako se u vezi sa stvaranjem čovjeka kaže:

وَ نَفَخَ فِيهِ مِن رُّوحِهِ

Udahnuo mu od Svoga Ruha.[5] (Svakako, ne na način da je – utječemo se od toga Bogu – nešto odvojeno od Biti Božije i da je prešlo u čovjeka.)

U vezi sa stvaranjem hazreti Adema, a.s., kaže se:

وَ نَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِى

I u njega udahnem od Svoga Ruha.[6]

Isto tako, iz drugih ajeta zaključujemo da duša nije tijelo, da ne predstavlja tjelesna stanja i akcidencije i da ima sposobnost opstajanja i bez tijela. Između ostalog, nakon što prenese riječi nevjernika koji kažu:

أَئِذَا ضَلَلْنَا فِى الْأَرْضِ أَئِنَّا لَفِى خَلْقٍ جَدِيدٍ

“Zar ćemo, kad nestanemo pod zemljom, ponovo stvoreni biti?”[7], u sljedećem ajetu daje se odgovor:

قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِى وُكِّلَ بِكُمْ ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

Reci: “Preuzet će vas melek smrti, koji je zadužen za to, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.”

Dakle, mjerilo čovjekovog identiteta je duša, koju preuzima melek smrti i koja biva sačuvana, a ne tijelo koje truhne pod zemljom.

Na drugom mjestu kaže se:

اللهُ يَتَوَفَّى الْأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا وَ الَّتِى لَمْ تَمُتْ فِى مَنَامِهَا فَيُمْسِكُ الَّتِى قَضَى عَلَيْهَا الْمَوْتَ وَ يُرْسِلُ الْأُخْرَى إِلَى أَجَلٍ مُسَمًّى

Allah uzima duše u času njihove smrti, i one koje ne umru u snu, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja druge do roka određenog.[8]

Govoreći o načinu umiranja nasilnika, Allah kaže:

إِذِ الظَّالِمُونَ فِى غَمَرَاتِ الْمَوْتِ وَ الْمَلآئِكَةُ بَاسِطُواْ أَيْدِيهِمْ أَخْرِجُواْ أَنفُسَكُمُ

...Nasilnike u smrtnim mukama, kada meleci budu ispružili ruke svoje prema njima: “Predajte svoje duše![9]

Iz ovih i drugih ajeta – koje nismo naveli zbog nedostatka prostora – može se zaključiti da su jastvo i ličnost svakog čovjeka po onome što Bog, melek smrti i meleci zaduženi za uzimanje duše uzimaju, a nestajanje tijela ne nanosi štetu opstojnosti duše, tj. jedinstvu čovjekove ličnosti.

Možemo zaključiti da, kao prvo, u čovjeku postoji nešto što se naziva duša. Drugo, čovjekova duša može opstati i biti neovisna o tijelu te nije poput tjelesnih akcidencija i materijalnih formi koje nestaju nestajanjem onoga u šta su utisnute. Treće, identitet svakog pojedinca ovisi o njegovoj duši; drugim riječima, zbilja svakog čovjeka je duša, a tijelo igra ulogu instrumenta kojim duša raspolaže.

 

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., preveli sa perzijskog: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi

 


[1] Filozofski termin nefs nije isto što i etički termin nefs, koji se koristi nasuprot razumu,kao njegova suprotnost.

[2] Pogledati: Islamska filozofija, pogl. 13.

[3] Pogledati: Islamska filozofija, pogl. 44 i 49.

[4] Usuli Kafi, sv. 1, str. 134.

[5] Es-Sedžde, 9.

[6] El-Hidžr, 29; Sad, 72.

[7] Es-Sedžde, 10.

[8] Ez-Zumer, 42.

[9] El-En‘am, 93.

Zadnji put promijenjen: petak, 30 Maj 2014 09:24
×

Log in