Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Učenje o duši

“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”

A A A
Nematerijalnost duše

Nematerijalnost duše

Dokazom postojanja duše i dokazom njene jednoće Ibn Sina je zapravo pojasnio razlikovanje duše od tijela i dokazao da duša nije isto što i tijelo. Potom, objašnjavajući vezu između duše i tijela, kaže da prisustvo duše u tijelu nije poput akcidenta koji svoje postojanje ostvaruje po subjektu za koji je vezan. Duša nije poput bjeline, koja se sjedinjuje s tijelom, jer duša može imati spoljnju egzistenciju i bez tijela, za razliku od akcidenata, kao što su bjelina, crnoća ili miris, za koje je nemoguće da dođu u postojanje bez tijela u spoljnjem svijetu. Dakle, budući da duša može imati spoljnju egzistenciju bez potrebe za tijelom, ona je supstanca i nije akcident.[1] Međutim, tijelo ne može imati kontinuitet postojanja bez duše i zato strada. Ibn Sina, pored toga što je dokazao supstancijalnost duše, što su prije njega dokazali i drugi filozofi, također dokazuje i da duša nije ni tijelo, ni tjelesnost, već je duhovna supstanca koja je oslobođena svake primjese materije.

Dokazi nematerijalnosti duše

U prilog nematerijalnosti duše ponuđeni su brojni dokazi, od kojih ćemo mi u nastavku navesti samo one najvažnije.

a. Percipiranje inteligibilija

Duša je supstanca i zbilja koja percipira univerzalna značenja i ujedno je mjesto njihovog prisustva, a mjesto inteligibilija ne može biti tijelo, jer svaki povezani kvantitet poput tijela je djeljiv. Svaki oblik koji se javlja u tijelu je djeljiv po djeljivosti tijela. Naprimjer, ako se tijelo podijeli, zajedno sa njim podijeljena su i njegova boja i oblik. Budući da je tijelo povezani kvantitet, za njega se može pretpostaviti beskonačna podjela. U slučaju da su inteligibilije u tijelu i one bi morale imati takvu podjelu, a znamo da inteligibilije i znanje nisu djeljivi. Ovim postaje očito da je mjesto općih saznanja i inteligibilija supstanca čista od neophodnosti koje slijede tijelo i tjelesnost. Dakle, duša je nematerijalna i duhovna supstanca.

b. Percipiranje biti

Pitanje percipiranja biti je jedan od najvažnijih dokaza koje Ibn Sina navodi u prilog nematerijalnosti duše, a iznio ga je u zborniku radova pod naslovom El-Mubâhasât. Rasprave koje je Ibn Sina vodio sa svojim učenicima, koji su iznosili brojne primjedbe na ovaj dokaz, Mulla Sadra u cijelosti donosi – zajedno sa komentarima i dodacima – u svom kapitalnom djelu El-Asfâr. Dokazni postupak teče sljedećim redoslijedom: Mi percipiramo svoju bit. Nema nikakve sumnje da svaki čovjek može percipirati svoju bit. Onome ko percipira svoju bit, zbilja te biti ostaje kod njega. Dakle, naša zbilja je kod nas samih. Uzrok percipiranja naše biti može biti iz dva razloga i treći nije moguće pretpostaviti:

ili se slika i zbilja jednaka našoj biti oblikovala u nama i mi tu sliku o nama percipiramo;

ili ne postoji nikakva slika, već je sama naša bit ta slika koja postoji u nama, što znači da to nije slika uobličena u umu ili stečeno znanje, već je ona sâma zbilja saznavanog i prisutno znanje.

Prvu mogućnost Ibn Sina u potpunosti odbacuje i smatra nemogućom, jer podrazumijeva združivanje dvije stvari slične u svim aspekatima, a takvo šta je nemoguće. Ostaje da je ispravna samo druga mogućnost.

Dakle, mi možemo percipirati svoju bit. S druge strane, znamo – što je dokazano na logičkoj demonstraciji – da svako biće čija je bit prisutna kod samog njega opstoji po svojoj biti. Nijedna stvar tjelesne prirode ne opstoji po svojoj biti, a to znači da je duša netjelesna supstanca, opstoji po svojoj biti i čista je od svojstava materije.[2]

c. Postojanje velikog broja radnji

Poznato je da su tijelo i materija ograničeni na tri dimenzije: dužinu, širinu i visinu. Uopće, govoriti o beskonačnoj materijalnoj stvari nema nikakvog smisla i ispravnog značenja. A sve što proizađe iz ograničene stvari i samo je ograničeno. Međutim, duša kao razumno biće potencijalno može učiniti beskonačan broj radnji. Naprimjer, ima moć da zamisli nizanje brojeva jednog iza drugog u beskonačnost. Prema tome, bit koja percipira inteligibilije u beskonačnom obliku ne može biti srodna materiji i tjelesnom ili opstojati na osnovu njih.[3]

d. Neprekidna moć

Sve tjelesne moći potčinjene su općim zakonima koji vladaju vremenom, a postepenost i kretanje ih mijenjaju, stare i u krajnjem ih potpuno uništavaju. Međutim, čovjekova moć razuma ne potpada pod ovaj zakon, štaviše za nju vrijedi obrnuto. U brojnim primjerima što više vrijeme protiče, razum se više usavršava i jača. Dakle, čovjekov razum nije tjelesne naravi.

Neko može iznijeti prigovor na izrečeno tako što će ukazati na činjenicu da smo svjedoci kako mnogi ljudi tokom vremena dožive umne poremećaje. Nekima ovlada stanje zaborava. Druge opet pamćenje ne služi dobro, pa se ne mogu baviti nikakvim podučavanjem. Ova i slična pitanja su u vezi sa dušom, a ne sa tijelom. Dakle, gornja argumentacija ne može biti ispravna.

Ibn Sina na ovu primjedbu odgovara da zaborav inteligibilija kao i poremećaji u vezi sa razumom potiču od tjelesnih poremećaja i slabosti njegovih moći, koji imaju ulogu posredništva i sredstava za dušu pri njenim aktivnostima, što nije u suprotnosti sa njenom nematerijalnošću. Jer sve dok duša obavlja svoje poslove posredstvom tijela, ima dvije zadaće: jedna je upravljanje tijelom i nadziranje istog, a druga je ono što se tiče nje same, a to su percipiranje i promišljanje. Zaokupljenost i bavljenje bilo kojom od svojih obaveza sprječava dušu da se bavi drugim. Bavljenje s obje ove zadaće istovremeno je teško. Zbog toga okupiranost duše radošću, mržnjom, strahom, tugom, boli, itd., sprječava je da se bavi promišljanjem.[4]

Naravno, ovo pojašnjenje Ibn Sine odnosi se na većinu ljudi. Međutim, ljudi koji prakticiraju islamski asketizam, a i oni koji provode neki drugi oblik isposništva, stekli su duhovnu snagu da ne samo sa lahkoćom vladaju vlastitim tijelom i dušom, već upravljaju i drugima. Časni Kur'an za jednu skupinu ljudi kaže:

رِجَالٌ لاَّ تُلْهِيهِمْ تِجَارَةٌ وَلا بَيْعٌ عَن ذِكْرِ اللَّهِ وَإِقَامِ الصَّلاةِ وَإِيتَاء الزَّكَاةِ يَخَافُونَ يَوْمًا تَتَقَلَّبُ فِيهِ الْقُلُوبُ وَالأَبْصَارُ

  “Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da se Allaha sjećaju i koji molitvu obavljaju i zekat udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni.”[5]

Tumačeći ovaj ajet, Allame Tabatabai kaže: Budući da je Uzvišeni Bog nasuprot zikru naveo obavljanje molitve i davanje zekata, iako su oboje jedan od oblika zikra, može se razabrati da se pod zikrom misli na stalno sjećanje srcem, koje stoji nasuprot nemaru i zaboravu, dok se pod obavljanjem namaza i davanjem zekata misli na praktični zikr. Zbog toga Uzvišeni kao jedan od učinaka namaza navodi sjećanje na Allaha:

إِنَّ الصَّلاةَ تَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاءِ وَالْمُنكَرِ وَلَذِكْرُ اللَّهِ أَكْبَرُ

  “Molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno, a sjećanje na Allaha je najveće.”[6]

Znači da praktični zikr dovodi do zikra sa sviješću i privremeno isprekidano sjećanje pretvara u stalno i neprekidno.

Od iznesenog je još viši položaj duše Božijeg poslanika, s.a.v.a., Pečata poslanstva, čija je obaveza upućivanje ljudi do Kraja vremena, kao i zadaća da svjedoči i o dobrim i o lošim djelima prošlih i budućih ljudi, što podrazumijeva da je prisutan pri činjenju tih djela.

Izvor: Akbar Eydi, Učenje o duši u djelu Ibn Sine, Fondacija „Mulla Sadra“,Sarajevo, 2009., preveo sa perzijskog: Amar Imamović



[1] Ibn Sina, Eš-Šifâ' et-tabi‘ât, En-Nefs, str. 12. 

[2] Mulla Sadra, Asfârul-erbe‘e, sv. 8, str. 270.

[3] Ibn Sina, En-Nedžât, str. 178; Ibn Sina, Resâ'el, str. 212-213.

[4] Ibn Sina, En-Nedžât, str. 181; Ibn Sina, Resâ'el, str. 267.

[5] En-Nûr, 37.

[6] El-‘Ankebût, 45.

Zadnji put promijenjen: utorak, 01 Decembar 2015 15:26
×

Log in