Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Tevhid

A A A
Monoteizam i teorija evolucije II

Monoteizam i teorija evolucije II

Evolucija, logika i zakon vjerovatnoće

Pitanje postojanja Boga počinjemo pitanjem našeg porijekla. Iako mnogi smatraju da naučna pitanja treba prepustiti naučnicima, i da su oni već potvrdili da je evolucija ustanovljena činjenica, smatram da je to predmet o kome svako treba da razmišlja. Naš zaključak u vezi sa pitanjem porijekla biće presudan u odlučivanju o ostalim pojmovima, pozitivno ili negativno, od čovjekove prirode i cilja života do opravdanosti moralnih načela i religije, kao i o budućnosti čovječanstva.
Zbog toga je pitanje teorije evolucije od izuzetne važnosti, jer, bez obzira da li je tačna ili ne, ona nam kaže ko smo mi. Ako smo se pojavili na ovoj Zemlji neplanirano, i sasvim slučajno, zahvaljujući Velikom prasku i nekolicini slučajnih greški u prirodi (mutacija), onda ne postoji krajnji cilj osim da se razmnožavamo i očuvamo svoju vrstu. Ne postoji apsolutni standard dobrog i lošeg već postoje samo različita mišljenja šta bi trebalo, a šta ne bi trebalo da činimo. Po toj teoriji, moje mišljenje je validno, kao i mišljenje svake druge osobe. Svako je u pravu i svako je slobodan da izgrađuje svoj sistem vrijednosti.
Sa druge strane, ako imam dovoljno dokaza da vjerujem da je Bog stvorio ljude i ugradio u nas moralne i intelektualne vrijednosti, i da smo stvoreni da Ga volimo, da Mu služimo i drugima budemo od pomoći, onda to mijenja moju sliku o svemu. To znači da nisam prepušten sebi i svom instinktu da odlučujem, već sam odgovoran Bogu za svoje ponašanje, a iznad svega to znači da imamo budućnost.
Poznati engleski filozof Mortimer Adler u knjizi Velike ideje (The Great Ideas) kazao je sljedeće: Veće su posljedice za um i djelo koje prate prihvatanje ili odbacivanje Boga, nego odgovor na bilo koje drugo osnovno pitanje. Utjecaj koji je imala materijalistička evolucija na pitanje postojanja Boga izvan je svakog pitanja . [38]
Kolin Braun (Colin Brown), sa doktoratom na području teologije devetnaestog vijeka, istakao je sljedeće: Neuporedivo najjači pojedinačni faktor koji je potkopao popularno vjerovanje u postojanje Boga u današnje vrijeme je teorija evolucije Čarlsa Darvina. [39]

Prema Martinu Lingsu (Martin Lings) postoji više slučajeva gubitka vjere u Boga zbog teorije evolucije... nego zbog bilo čega drugog. [40]
Mnogi naučnici isticali su da teorija evolucije čini Boga nepotrebnim. Veći broj između njih čak se i radovao navodnom obaranju biblijskog koncepta stvaranja. Evo nekoliko primjera:

U časopisu Scientific American profesor sa Oksfordskog univerziteta je primijetio:
Mi dugujemo (knjizi) ‘‘Porijeklo vrsta’‘ rušenje mita stvaranja . [41]
Časopis Američki ateist (American Atheist) u septembru 1978. pisao je: Evolucija razara, potpuno i konačno, glavni razlog Isusovog života na Zemlji, koji se smatra bitnim. Uništenje Adama i Eve i prvobitnog grijeha, od Sina Božijeg ostaju samo žalosni ostaci... Ako Isus nije Spasitelj... a to je ono što evolucija pokazuje, onda kršćanstvo postaje bespredmetno. [42]
Spomenimo na kraju i vodećeg evolucionistu Ser Džulijana Hakslija (Julian Huxley): Darvin je uklonio ideju o Bogu kao stvoritelju organizma iz sfere racionalne diskusije. [43]

Imajući u vidu da pitanje tačnosti teorije materijalističke evolucije zadire u samu srž postojanja Boga, slijedeća tri poglavlja odvojena su za odgovor na ovo pitanje.

Da li su upravu oni koji tvrde da smo rezultat evolutivnih procesa, ili je tačno da nas je Bog stvorio?
Počnimo prvo sa samom definicijom termina. Kada neko kaže da vjeruje u teoriju evolucije šta, ustvari, on ili ona tvrde? Postoje tri postavke teorije evolucije i vrlo je važno da ih razumijemo:
Prva postavka ističe da se organizmi mijenjaju. To je sve što ona znači i u ovom smislu svi se slažemo da je evolucija u ovome tačna. Poznato je da sve rase golubova vode zajedničko porijeklo. Također, Darvin je istakao, kada je stigao na ostrvo Galapagos, da je bio impresioniran činjenicom da je vidio 14 različitih vrsta zeba (ptica). Znamo također da postoji 200 različitih rasa pasa. Svi znamo da postoje male varijacije i unutar naše vrste. Dakle, ideja da se organizmi mogu promijeniti unutar vrste je prihvaćena od skoro svih naučnika.

Druga postavka teorije evolucije zove se koncept zajedničkog pretka. To je ideja o tome da su sva živa stvorenja nastala od najjednostavnijeg jednoćelijskog organizma u prošlosti. Lično ne vjerujem u tačnost ove postavke, ali ako je to sve što teorija evolucije uči, moguće je vjerovati u evoluciju i biti kršćanin – ako vjerujete da je Bog vodio taj proces. Ne vjerujem u to iz više razloga, ali ističem, ako je to sve što teorija evolucije tvrdi, da svi živi organizmi potječu od jednoćelijskog organizma – pitanje koje bi ostalo otvoreno glasi: Kako se to desilo. Neki bi mogli da kažu da je Bog vodio i nadgledao taj proces. Ne vjerujem ni u to, ali teoretski to je moguće. Međutim, ono što treba razumjeti jeste da se teorija evolucije ne sastoji samo od dvije ideje. Ona nije samo izjava koja teži da otkrije da se organizmi mijenjaju, niti je samo izjava da potječemo od nižih stvorenja.

Treća postavka teorije evolucije je najvažnija i zbog toga i razmatramo ovu teoriju. Ona se tiče samog načina i procesa evolucije – kako se dogodila? Taj koncept često se naziva koncept slijepog sajdžije. Prema ovoj tezi evolucija se odigrala tokom milijardi godina i to potpuno nesvjesno, slučajnim procesima bez ikakvog plana i cilja. I kao što je jedan naučnik rekao, čovjek je rezultat besciljnog, prirodnog procesa koji ga nije imao na umu. Zbog toga je ova treća definicija veoma važna za kršćanina, jer, prema evolucionističkoj teoriji, nismo samo potekli od pređašnjih stvorenja, ili smo nastali od jednoćelijskog organizma, već se sve to dogodilo potpuno bezličnim, slijepim procesom, bez učešća ikakve inteligencije i razuma koji je vodio taj proces. Zbog toga u teoriji evolucije ne postoji mjesto za Boga čak ni da nadgleda taj proces. [44]

Tipičan primjer današnjeg stava prema pitanju nastanka čovjeka lijepo je izražen u popularnom univerzitetskom udžbeniku "Evoluciona biologija" (Evolutionary Biology): Spajanjem nekontrolisanih i besciljnih varijacija sa slijepim nezainteresovanim procesima prirodne selekcije, Darvin je učinio teološka ili duhovna objašnjenja prirodnih procesa nastanka života suvišnim. [45]

Ista poruka je također upućena srednjoškolcima. U zvaničnoj izjavi datoj 1995. godine Nacionalna asocijacija nastavnika biologije (NABT) ističe da je cjelokupni život posljedica nekontrolisanog, bezličnog, nepredvidljivog i prirodnog procesa. [46] Reći nekontrolisan i bezličan znači da za Boga nema mjesta, čak ni u ulozi da upravlja i vodi evolutivne procese. Život je, ustvari, posljedica materijalnih procesa, koji su se dogodili potpuno i isključivo slučajno. [47]

Historijski gledano, prije otprilike 150 godina ljudi su vjerovali da je Bog stvorio čovjeka. Veliki naučnici kao što su Njutn, Paskal, Faradej, Luj Paster i ostali gledali su na čovjeka kao na vrhunac Božije stvaralačke moći. Ali onda je Darvin stupio na scenu, postavio teoriju evolucije koja je počela da se veoma brzo širi, da je u razdoblju od 20 godina nakon što je Darvin lansirao ideju o evoluciji bilo malo profesora na univerzitetima širom svijeta koji su zastupali stvaranje.
Danas se teorija evolucije smatra jedinim načinom da se naučno objasni postanak svemira i života. U svim udžbenicima teorija evolucije tretira se kao dokazana činjenica i mnogi sa podsmijehom gledaju na one koji se usuđuju da vjeruju drugačije. Čujmo šta kažu vodeći naučnici.
Ser Džulijan Haksli na proslavi stogodišnjice Darvinovog djela Postanak vrsta, 1959. godine na Čikaškom univerzitetu (University of Chicago), izjavio je:
Prvo što želim da kažem o Darvinovoj teoriji jeste da ona više nije teorija nego činjenica. Nijedan ozbiljan naučnik neće negirati činjenicu da se evolucija dogodila, kao što ne bi negirao da se Zemlja okreće oko Sunca. [48]

Teodosijus Dobžanski (Theodosius Dobzhansky), jedan od najvećih evolucionista našeg vijeka, ističe u svojoj poznatoj knjizi Čovječanstvo koje evoluira (Mankind Evolving): Dokazi evolucije su danas stvari elementarne biologije... U Lamarkovom i Darvinovom vremenu evolucija je bila hipoteza; danas je ona dokazana . [49]

Pisac bestselera Kosmos Karl Segan u toj knjizi izjavljuje: Evolucija je činjenica, a ne teorija . [50]

Vodeći ateista među naučnicima, Ričard Davkins (Richard Dawkins), sa Oksfordskog univerziteta, poznat po svome antagonizmu prema kršćanstvu, kazao je: Ova teorija je toliko moćna, kao i činjenica da se Zemlja okreće oko Sunca. [51]

Prema onima koji odbijaju da gledaju istim očima, nije krio svoj gnjev: Gotovo je sigurno reći da, ako sretneš nekoga ko tvrdi da ne vjeruje u teoriju evolucije, ta osoba je ili u neznanju, nerazumna ili nemoralna... [52]

Na kraju spomenimo i Stefana Gulda sa Harvarda, također jednog od vodećih savremenih evolucionista u svijetu: Ljudska bića su na ovoj Zemlji vrlo kratko vrijeme. Ako gledamo na historiju svemira, samo što smo stigli. Svemir je postojao vrlo lijepo i bez nas i kada ljudi odu sa scene, svemir će postojati i bez nas. Mi smo posljedica slučaja. Mi smo se pojavili, jer je jednoga dana vodozemac ispuzao iz okeana, pretvorio se u gmizavca, i zbog nekoliko slučajnih grešaka (mutacija) koje su se desile gmizavcu formirao se majmun i, konačno, zbog slučajnih promjena u organizmu, mutacija i prirodne selekcije, pojavio se Homo Sapiens. Ako biste gledali traku evolucije iznova, gotovo je sigurno da se evolucija ponovo ne bi dogodila, ljudska bića vjerovatno nikada ne bi postojala. Mi smo rezultat slučaja. Mi nismo posebna ili favorizovana stvorenja dobroćudnog božanstva. Što skorije se suočimo sa tom činjenicom, to je bolje za nas. Jer ne postoji svrha života, i ne postoji razlog zašto smo ovdje. [53]

Da li je to žalosna i obeshrabrujuća vijest? Ne, kaže Stefan Guld, to je radosna činjenica, jer sada možemo da pravimo vlastita pravila. Nama nisu data pravila, mi ih otkrivamo, ljudi sada mogu da žive kako god žele. [54]

Imajući na umu samu definiciju teorije evolucije i tvrdnje poznatih evolucionista, može se postaviti pitanje svima onima koji zastupaju ovaj koncept:
Na čemu se zasniva tvrdnja da su kosmos, i život na našoj Zemlji rezultat slučajnih procesa. Koji razlozi se daju za tvrdnju da prilikom nastanaka našeg svijeta razum i inteligencija nisu bili uključeni? Drugim riječima, da li se oni zasnivaju na naučnim dokazima ili filozofskim pretpostavkama?
U nastavku pogledaćemo koncept zajedničkog pretka. Kakvi dokazi postoje za tvrdnju da sve živo što je postojalo i što danas postoji ima svoj začetak u jednoćelijskom organizmu. Koji je mehanizam odgovoran za proces u kome su od tog jednoćelijskog organizma nastali razumni ljudi.
Zatim ćemo postaviti pitanje: Koji dokazi idu u prilog shvatanju da naš svijet nije razultat slijepog procesa već inteligentnog stvaranja?
Da li je razumno vjerovati da je živo nastalo od neživog, slučajnim kombinovanjem hemijskih sastojaka, da je tako nastala živa ćelija, da je zatim ta ćelija razvila sposobnost za razmnožavanje sebe same i da je tokom drugog vremena evoluirala u oko šest miliona vrsta živih organizama koji danas žive na našoj planeti?.
Uprkos tvrdnjama mnogih naučnika da je teorija evolucije dokazana činjenica, u naučnoj literaturi postoji sasvim drugačija slika. Suočeni sa složenošću samog života, i nelogičnošću da nastane sam od sebe, u uvjetima u kojima je život trebao da nastane, kao i nedosljednošću u samom mehanizmu ove teorije, mnogi naučnici traže druge alternative. Među njima su i sami evolucionisti, profesori sa Harvarda, Oksforda i drugih univerziteta, ali i neki nobelovci.
Prisjetimo se prvo scenarija prema kome je život mogao da nastane.
U početku, prema ovoj teoriji, imamo slučaj, ili srećne okolnosti na jednoj strani i mrtvu materiju, ili beživotni hemijski element koji je trebao da otpočne taj proces. Ova mrtva materija, potpomognuta srećnim okolnostima, morala je da napravi skok u male prebiotičke molekule (naprimjer: aminokiseline, šećer, baze nukleinske kiseline). Zatim je ovaj molekul morao da napravi nevjerovatan skok do većeg molekula (kao što su polimeri aminokiselina). Nakon toga bio je potreban još veći skok od prve, jednostavne ćelije, a onda nečuven skok do prvog oblika složenog života. Na kraju, evolucija treba da proizvede svako živo biće.
Koliko je moguće da se nešto ovako desi? Mnogi naučnici tvrde da je mogućnost da od nežive materije nastane jedan kompleksni život jednaka nuli. [55]
Činjenica je da, uprkos vrhunskim stručnjacima i najsavremenijim metodama kojima savremeni naučnici raspolažu, život još nije stvoren u laboratoriji. Međutim, evolucionisti su spremni da vjeruju da je slučajnost, glavni pokretač svega toga, mogla to da učini.
Problem koji ima ovakav scenario nije samo u tome da je neponovljiv, što je suprotno naučnoj metodi, već on krši osnovni zakon biologije, poznat kao zakon biogeneze, koji kaže da živi organizmi mogu nastati samo od živih organizama. Piter Midavar (Peter Medawar) objašnjava:
U svom pozitivnom obliku, zakon biogeneze tvrdi da su svi živi organizmi potomstvo živih organizama koji su postojali prije njih. Poznata latinska izreka – omne vivum ex vivo – Sve živo iz živoga, drugim riječima, svaki ima neprekinut rodoslov koji se proteže od prve bivše stvari. U svom negativnom obliku, zakon poriče mogućnost spontane generacije, štaviše, potomstvo miša su miševi, a potomstvo čovjeka su ljudi. Zakon biogeneze sigurno je osnovni zakon u biologiji, jer se evolucija mora objasniti kao oblik biogeneze koji omogućava nastanak različitih formi života. [56]
I dok biološka evolucija uključuje nastanak različitih formi života, biohemijska evolucija uključuje spontanu generaciju, i to je upravo ono što evolucionisti tvrde.
Prisutnost kiseonika je drugi problem vezan za nastanak života prema ovom scenariju. Mnogi biohemičari uglavnom se slažu da bi prisutnost kiseonika spriječila biološku evoluciju kako je danas razumijemo. [57] Ipak, sve je više dokaza koji ukazuju na prisutnost kiseonika u atmosferi.
Ovi i mnogi drugi problemi naveli su naučnike i filozofe da sumnjaju u mogućnost da su se prvi koraci abiogenetskog nastanka života mogli odigrati. Naučnik Hal (Hull) kaže da fizikohemičari ne mogu dati nikakvo ohrabrenje:
Jedan fizikohemičar, vođen dokazima iz potvrđenih principa termodinamike i kinetike, ne može ponuditi bilo kakvo ohrabrenje biohemičaru, kome je bilo potrebno puno organskih jedinjenja da stvori čak i beživotne koacervate. [58]

Sam Darvin je priznao da je to bilo nevjerovatno, da je u malom toplom jezeru protein bio hemijski formiran [59] .
Jedan od vodećih evolucionista, Ernest Majer (Ernst Mayer), kaže da tvrdnja da sistemi kao što su oko, pero ili instinkt mogu evoluirati i poboljšati se slučajnim mutacijama predstavlja veliki napor čovjekove lahkovjernosti. [60]
Dr Denton, naučnik iz Australije koga smo već spomenuli, razmatrajući ideju da se evolucija može odvijati čisto nasumičnim procesima, a da pritom mogu nastati živi organizmi, ističe da je takva pretpostavka jednostavno uvreda za razum, [61] dok filozof Adler govori o evoluciji kao o popularnom mitu. [62]

Uprkos tome što se svi slažu da je nemoguće da živo nastane od neživoga, da je mogućnost da se slučajnim spajanjem hemijskih elemenata mogu proizvesti složeni organizmi ravna čudu, u koje se ne može vjerovati, evolucionisti, ipak, vjeruju u takvo nešto. Jedan od odgovora koji oni daju je faktor vremena.

Džordž Vald, profesor sa Harvardskog univerziteta i dobitnik Nobelove nagrade (George Wald, Harvard University), objašnjava: Vrlo važno je to da, pošto porijeklo života pripada kategoriji fenomena koji se samo jednom dešavaju, vrijeme je na našoj strani. Koliko god da je ovaj događaj nevjerovatan, ... ako se da dovoljno vremena, sigurno će se desiti bar jednom... Vrijeme koje je pred nama je dvije milijarde godina. Šta se smatra nemogućim na osnovu ljudskog iskustva besmisleno je ovdje govoriti. Ako se dozvoli dovoljno vremena, nemoguće postaće moguće, moguće vjerovatno, a vjerovatno praktično sigurno. Čovjek treba samo da čeka; vrijeme samo po sebi čini čuda. [63]

Vrijeme će činiti čuda! Pokušajmo da razmotrimo nekoliko čuda i da li je zaista vrijeme sposobno da načini bilo koje čudo.

Čudo br. 1: Jednoćelijski organizam

Možemo slobodno reći da je naučnicima nekada bilo lakše da prihvate teoriju evolucije, jer se dugo godina golim okom nije mogla vidjeti velika razlika između nežive materije i najjednostavnijeg živog organizma.
U Darvinovo vrijeme postojali su mikroskopi koji su postizali uvećanje od oko 200 do 300 puta, i dok je mikroskopom posmatrao jednoćelijski organizam, zaključio je da nije previše složen, pa je u skladu sa tim smatrao da je jednoćelijski organizam prost po svojoj građi. Sve što je mogao da vidi pod mikroskopom bila je okrugla masa u polutečnom stanju okružena membranom. Sve do prije 50 godina udžbenici biologije isticali su stav da se unutar jezgra jednoćelijskog organizma ništa ne može vidjeti, osim polutečne mase. [64]
Međutim, danas, zahvaljujući usavršenim mikroskopima, kao i izvršenim istraživanjima, znamo da je čak i jednoćelijski organizam, koji predstavlja najjednostavniji živi sistem, nevjerovatno složen. Ustvari, on je toliko složen da najveći svjetski naučnici koriste najbolju opremu pokušavajući da nešto više saznaju o njemu.
Jedoćelijski organizam, koji predstavlja hiljaditi dio jednog milimetra, sastoji se od mnoštva izuzetno složenih sistema. Ovi sistemi imaju svoj jezik za komunikaciju i sposobnost za dešifriranje informacija. Oni imaju banku podataka u koju se može ostaviti i iz koje se može pozivati ogroman broj informacija; imaju i precizni regulatorski sistem koji automatski reguliše raspored komponenata, a zatim tačno čitanje informacija i mehanizme za kontrolu, koji čuvaju cijeli sistem od grešaka. Sistem za umnožavanje tekođer je uključen u organizam žive ćelije i omogućava mu da se sam razmnožava. Naučnici kažu da u ljudskom tijelu postoji 100 milijardi tih nezavisnih gradivnih blokova. [65]
Na kraju ostavimo nešto za rubriku – vjerovali ili ne. Popularni naučni pisac bestselera Kosmos, i do nedavne smrti vodeći evolucionista, Karl Segan, kaže da jednoćelijski organizam sadrži ogroman broj informacija koje se mogu uporediti sa sto miliona stranica Enciklopedije Britanike: Živa ćelija je čudo detalja i kompleksna arhitektura. Posmatrana kroz mikroskop može se uočiti nevjerovatna aktivnost u njoj. Na dubljem nivou, poznato je da se molekuli sintetišu velikom brzinom. Skoro svaki enzim ubrzava nastanak više od 100 drugih molekula u sekundi. U roku od deset minuta biće sintetizovana velika količina bakterija, ili ćelija sa metabolizmom. Sadržaj informacija u jednostavnoj ćeliji procijenjen je na oko 10 (10 na 12) bajtova, ili broj informacija koji iznosi oko sto miliona stranica Enciklopedije Britanike. [66]
Očigledno je da je Čarls Darvin pogriješio u svojoj tvrdnji da je jednoćelijski organizam prost. Naprotiv, on je veoma složen. I nauka je otkrila, kada je u pitanju organizacija jednoćelijskog organizma, takvu složenost od koje zastaje dah, pa je teško shvatiti kako su hemijski elementi, koji nisu živi, mogli da se slučajno povežu i zajedno formiraju ćeliju.


Čudo br. 2: Proteini

Evolucionisti kažu da su neposredno poslije nastanka Zemlje i njenog djelimičnog hlađenja na njoj već postojali okeani koje oni nazivaju primordijalna ili prvobitna supa ili okean. U tim okeanima plivale su jednostavne mješavine hemijskih elemenata, a među svim tim hemijskim elementima postojale su i aminokiseline. Te aminokiseline slučajno su se povezale i formirale molekule proteina, a proteini su se, također, povezali i formirali živu ćeliju. Prema tome, aminokiseline, koje nisu žive, i proteini, koji nisu živi, svojim povezivanjem otvorili su put nastanku života.
Ironično, ali prvi problem koji se pojavljuje protiv ovog scenarija je upravo činilac vremena koji je, kao što smo čuli, neophodan evolucionistima. Služeći se geološkim terminima, naučnici danas vjeruju da je život nastao ubrzo poslije hlađenja Zemljine kore. Tako je vrijeme za spajanje ovih hemijskih jedinjenja rapidno smanjeno. Evolucionisti znaju da je, čak, i kad bi to bilo moguće, potrebno izuzetno mnogo vremena da se ovi hemijski elementi spoje i formiraju gradivne blokove života. To je zato što se ovdje radi o veoma neefikasnom i sporom procesu, kome je potrebno mnogo vremena da bi proizveo nešto zadovoljavajuće. Navedimo jednu ilustraciju. Ako biste uzeli jedan šešir i ako biste ga napunili papirićima na kojima su ispisana slova azbuke, šta mislite, koliko bi vam vremena bilo potrebno da sastavite riječ evolucija, koja ima samo devet slova? Ako biste vadili iz šešira jedno slovo na svakih pet sekundi cijeli dan i noć, mogli biste očekivati da biste riječ evolucija dobili samo jedanput za otprilike osamsto hiljada godina. Slučajnost nije efikasan način za dobijanje i nastajanje bilo čega. [67]
Međutim, razmislite o činjenici da bi, kada bi inteligencija bila uključena, posao postao mnogo lakši. Ako biste otišli u osnovnu školu i kazali djetetu: Uzmi šešir sa slovima i složi riječ evolucija, koliko bi dugo trebalo djetetu da tako nešto učini? Možda minut, dva. Slučajnost se nikada ne može uporediti sa inteligentnim, svrhovitim djelovanjem, čak i malog djeteta.
Koliko bi vremena bilo potrebno za slučajno povezivanje gradivnih blokova živoga organizma? Zaboravimo za trenutak probleme vezane za prvobitni okean i razmislimo samo o matematičkoj vjerovatnoći slučajnog spajanja gradivnih blokova živog organizma.
Najprije da objasnimo nešto što je povezano sa živom ćelijom. Ona je izgrađena od molekula proteina koji nastaju lančanim povezivanjem aminokiselina. Prosječan protein, u najmanjem poznatom živom organizmu, ima 400 aminokiselina.
Danas postoji 20 različitih vrsta aminokiselina, i sve one moraju biti poredane u pravilnom nizu. Postoji mogućnost da određeni niz aminokiselina bude smrtonosan za živi organizam, ali diskusije radi, isključimo tu mogućnost. Da bi nastao molekul proteina koji formira gradivni blok živog organizma, potrebno je povezati oko 400 aminokiselina, i to prave vrste i na pravi način.
Primijenimo sada svaku moguću vjerovatnoću da se ove aminokiseline spoje. Pomognimo im na svaki mogući način. [68]
Pretpostavimo da svaki atom na planeti Zemlji predstavlja aminokiselinu i da je sposoban za povezivanje. Tako smo uzeli više aminokiselina, nego što je ikada bilo moguće. A onda pretpostavimo da se ovi lanci aminokiselina formiraju brzinom koja je hiljadu puta veća od one kojom oni nastaju u prirodi. Čak i sa svim ovim ustupcima, koliko je vremena potrebno da nastane samo jedan protein slučajnim procesom? Broj godina koji bi za to bio potreban iznosio bi 10 sa 171 nulom. Koliki je to broj godina sa 171 nulom? Naš um ne može da primi tako veliki broj. Da li znate, kada bi se cijeli svemir ispunio pijeskom, naučnici su procijenili da bi broj zrnaca pijeska bio samo 10 sa 100 nula, a mi ovdje imamo 10 sa 171 nulom, dakle, mnogo veći broj. [69]
Veliki francuski matematičar Emil Barel (Emil Barrel) dokazao je da šansa od 1 prema 10 sa 50 nula predstavlja nemoguć događaj, koji bi se ikada mogao desiti u univerzumu. Kada bismo oduzeli sve povoljne okolnosti koje smo dopustili u ovom slučaju, i kada bismo uzeli u obzir kratko vrijeme kojim raspolažemo, sve činjenice govore protiv slučajnog nastanka života, tako da su mnogi naučnici došli do istog zaključka do koga su sami došli mnogi evolucionisti. Također, i mikrobiolog Dr. Hubort Jaki (Hubort Yaki) je u časopisu koji se bavi teorijskom biologijom napisao da se evolucija od nežive materije može prihvatiti ne na bazi činjenica nego na bazi vjere. [70]
Astronom Frederik Hojl, slavni ekspert na području porijekla univerzuma, rekao je da je vjerovanje u nastanak života putem biohemijske evolucije slično vjerovanju da tornado koji prolazi kroz otpad može formirati potpuno funkcionalan avion tipa boing 747. [71]
Ovo su izjave i stavovi samo nekih naučnika koji nisu kršćani, a koji su došli do ovakve vrste zaključka. Oni ne zastupaju koncept vjerovanja u Boga – oni su samo odgovorni naučnici koji raspolažu činjenicama.
Ovakav način razmišljanja dovodi nas do zaključka da je mnogo više vjere potrebno uložiti u koncept slučajnosti nego u koncept iz koga proizilazi da inteligencija stoji iza svega što postoji.

Čudo br. 3: DNK

DNK je makromolekul koji je nosilac genetičke informacije kod svih organizama izuzimajući RNK viruse. Iako je to dugačak polimer, efikasno je upakovan i smješten u dio ćelije koji se naziva jedro ili nukleus. Svi oblici života zavise od DNK. DNK programira karakteristike svakog organizma. Ona odlučuje o visini, boji kose, građi skeleta od 206 kostiju, 600 mišića, 10000 auditornih nerava, 100 milijardi nervnih ćelija i 120 milijardi metara krvnih sudova i kapilara. Genetski materijal koji kontroliše fizički proces života je kodirana informacija. Te informacije poduprte su sistemima za prijenos i duplikaciju, koji su neophodni za nastavak života. [72]
DNK funkcionira prema programiranim informacijama. Nijedan prirodni proces sam od sebe ne može proizvesti program. Program predstavlja seriju koraka učinjenih u smislu ostvarenja određenog cilja. Da ilustriramo, kompjuterski program je primjer takvog programa. Međutim, stručnjaci – programeri – pokazali su da informacije ne mogu nastati same od sebe. Ovih dana kompjuterska tehnologija toliko je napredovala tako da mnoštvo informacija može da zauzme vrlo malo mjesta. Nedavno sam došao do podatka da su naučnici dostigli vrhunac u kompjuterskoj tehnologiji. Saopćili su da su uspjeli informacije u obimu od 11,6  gigabajta da sabiju na manje od dva kvadratna centimetra. O kolikoj količini informacija se radi? Količinski, to je toliko informacija koje bismo mogli smjestiti kao tekst koji se nalazi na kucanim stranicama sa duplim proredom, koje naslagane jedna preko druge mogu dostići visinu 18 spratova. Sve  te informacije, koje se nalaze na tim stranicama, mogu se sabiti u manje od dva kvadratna centimetra, što je otprilike veličine nokta na palcu. [73] To je vrhunac kompjuterske tehnologije. Međutim, to se ne može porediti sa sposobnošću DNK u ćeliji da nosi izuzetno složene genetske informacije. Ne računajući informacije koje smo spomenuli, a koje se nalaze u ćeliji, u DNK, eksperti kažu da, ako bismo željeli da pročitamo slovo po slovo genetske informacije mikroskopskog jednoćelijskog organizma, bilo bi nam potrebno 100.000 kucanih stranica.
Sposobnost DNK da uskladišti izuzetnu količinu informacije predstavlja nevjerovatan fenomen. Sve informacije o građi i funkciji organizama, organizama koji su ikada postojali, sadržane u DNK, mogle bi stati u kašičicu za čaj, i još bi bilo mjesta za nove informacije koje se nalaze kao u svakoj knjizi koja je ikada napisana. Naprimjer, DNK jedne amebe ima toliko informacija koje mogu ispuniti hiljadu setova enciklopedija. [74] Kad bi se 46 segmenta DNK u jednoj ljudskoj ćeliji postavilo u nizu, taj niz bi otprilike bio dug dva metra. A kada bismo sve DNK iz 100.000 milijardi ćelija u našem tijelu stavili u jedan niz, one bi rastojanje od naše Zemlje do Mjeseca premostile više od 500.000 puta. Da li možemo prihvatiti tvrdnju da su takve, razrađene informacije i složeni programi slučajno nastali? [75]
Povrh svega, DNK se može umnožavati samo uz pomoć specifičnih proteina koji se i sami sintetišu na osnovu informacije zapisane u DNK. Prema tome, ovi razlozi čine nemogućim slučajni nastanak DNK.
Čuveni filozof nauke Karl Poper (Karl Popper) naziva ovo uznemiravajućom zagonetkom: Što se tiče uznemiravajuće zagonetke porijekla života i genetskog koda, imamo slijedeće: genetski kod je bez ikakve biološke funkcije osim ako je preveden: to znači osim ako vodi do sinteze proteina čija je struktura određena kodom . [76]
Ali kao što je Žak Mono (Jacques Monod) istakao, mašinerija pomoću koje ćelija prevodi kod sadrži najmanje pedeset makromolekularnih komponenata koji su sami kodirani u DNK. Tako kod ne može biti preveden osim ako koristi određene proizvode svog prijevoda. To čini jedan zaista zagonetan krug; izgleda začaran krug za svaki pokušaj da se načini model, ili teorija postanka genetskog koda . [77]
To je ne samo matematički nevjerovatno već, kako vidimo, i nemoguće da u nekom procesu nastane samo od sebe.
Doktor Robert Šapiro, sa Njujorškog univerziteta, na pitanje o šansama da DNK nastane u razvoju nekog slučajnog procesa, odgovara: Nema šanse, nemoguće . [78]
Shvativši kolike su šanse da život nastane sam od sebe, Frensis Krik (Frencis Crick) je izjavio: Svaki put kada pišem rad na temu postanka života, zaklinjem se da nikada više neću pisati slijedeće, jer postoji toliko mnogo špekulacija koje prolaze kroz toliko malo činjenica . [79]
Na početku smo pokazali da želimo da saznamo na čemu se zasniva teorija evolucije – na činjenici ili filozofiji. Iako je još rano dati konačan zaključak, evo nekoliko pitanja: Na čemu se zasniva tvrdnja da je zakon biogeneze prekršen kada je život nastao, i nikada više? Kako objasniti tvrdnje naučnika da su hemijski elementi pogubni za nastanak života bili prisutni i dozvolili da se život razvije? Ako je vjerovatnoća da život nastane ni iz čega ravna nuli, kako to da mnogi govore o teoriji evolucije kao o dokazanoj činjenici? Kako to da je iracionalno vjerovati da jedan rječnik može nastati eksplozijom u štampariji, dok je potpuno logično tvrditi da je hiljadu puta složeniji jednoćelijski organizam nastao kao rezultat velike eksplozije u svemiru? Šta je navelo Krika i Segana da razviju maštovitu, ali potpuno neosnovanu, teoriju da je život uvezen iz svemira?
Džordž Vald (George Wall), nobelovac sa Harvarda, odgovara na većinu ovih pitanja: Čovjek treba da shvati samo veličinu zadatka da bi priznao da je mogućnost spontane generacije živih organizama nemoguća. Međutim, mi se nalazimo na ovoj Zemlji. Zato vjerujem u spontanu generaciju . [80]

Ovo je klasičan evolucionistički odgovor: Moje postojanje potvrđuje činjenicu evolucije. Međutim, možda postoji i drugi odgovor na pitanje otkud mi na Zemlji? Zašto je nemoguće prihvatiti mogućnost da smo stvoreni? Zašto je teško reći da za svu ljepotu i složenost našeg bića dugujemo našem inteligentnom Stvoritelju? Uostalom, samo život može stvoriti život.
Džordž Vald ponovo odgovara, najvjerovatnije u ime većine evolucionista. On priznaje da nije moguće da život spontano nastane iz nežive materije i kaže: To nas navodi na samo jedan zaključak. A to je natprirodno stvaranje. To se ne može posmatrati filozofski. Mi moramo da vjerujemo u nemoguće, a to je da je život nastao sponatano uz pomoć slučaja . [81]
Nevjerovatna izjava naučnika sa Harvarda! On će radije izabrati da vjeruje u ono što priznaje da je nemoguće, zato što ima predrasude prema natprirodnom. I on kaže da ta predrasuda nije zasnovana na nauci već na životnoj filozofiji koja ne želi da prihvati mogućnost postojanja natprirodnog Stvoritelja.
Svako od nas ima mogućnost da odbaci Boga, tvrdeći da On ne postoji. Mi možemo biti nezainteresirani za to da je zaista prisutan i da nas je zaista stvorio. Međutim, u suprotnom smo odgovorni pred Njim. To je razlog što mnogi ne žele da On postoji.

[38] Mortimer Adler, The Great Ideas Vol. I (Garden City: Doubleday & Company Inc., 1958), 543.

[39] Colin Brown, Philosophy and Christian Faith (Wheaton, III.: Tyndale, 1979), 147.

[40] Huston Smith, Christian Century, (July 7-14, 1982): 755.

[41] Scientific American, citirano u: Ankerberg and Weldon, Darwin ‘‘s Leap of Faith, 40.

[42] Richard Bozarth, The American Atheist (Sept. 1987). Cited by Richard Blics, "Evolution versus Science", Christian Herald (1985 July/August): 44.

[43] Julian Huxley, In Sol Tax, ed., Evolution After Darwin , Vol. 3 (Chicago: University of Chicago Press, 1960), 45.

[44] Lee Strobel, "Believing the Unbelievable : The Odds for Evolution", Predavanje, Chicago: Willow Creek Church , 1996.

[45] Douglas Futuyama, Evolutionary Biology (Sunderland, Mass.: Sinauer, 1986), 3.

[46] "NABT Unveils New Statement on Teaching Evolution", The American Biology Teacher 68, No. 1 (January 1996): 61. Izjava NABT stvorila je takvo uznemirenje tako da je ubrzo poslije toga izbacila riječi "nekontrolisan" i "bezličan". Izmjene su bile samo kozmetičke prirode pošto su ostale riječi: "nepredvidljivo", "prirodno" shvaćene uglavnom na isti način.

[47] Vidi: Celson and Pearcey, How Now Shall We Live?, 99-100.

[48] Julian Huxley in Sol. Tax. Ed. Issues in Evolution (Chicago, III.: University of Chicago Press, 1960), 41.

[49] Theodosious Dobzsansky, Mankind Evolving: The Evolution of the Human Species (N. Y. Bantam, 1970), 5-6

[50] Carl Sagan, Cosmos (New York: Random House, 1980), 27

[51] Richard Dawkins, The Selfish Gene (Oxford: Oxford University Press, 1976), 1.

[52] Philip Johnson, Darwin on Trial (Downers Grove, Mi.: Inter Varsity Press, Downers Graze, 1993), 9.

[53] Stephen J. Gould, Life’‘s Grandeur: The Spread of Excellence from Plato to Darwin (London: Vintage Books, 1996), 216. Vidi i 175

[54] Ibid.

[55] E. Ambrose, The Nature and Origin of the Biological World (1982.), 142. Pod pretpostavkom da prirodna selekcija nije povećala vjerovatnoću, koja se ne bi ostvarila. Citirano u: N. R. Bird. The Origins of Species Revisited: The Theories of Evolution and Abrupt Appearance. Vol I (Nashville: Thomas Nelson, Inc. 1991), 74.

[56] Peter Medawar and J. Medawar, Aristotle to Zeus: A Philosophical Dictionary of Bioligy (Harvard University Press, 1983), 39.

[57] "Theorecital Blow to the Origin of life", New Scientist ( 19 February 1970 ): 344.

[58] Donald Hull , "Thermodynamics and Kinetics of Sponatenous Ganeretion", 186 Nature (1960): 693, 634.

[59] The Life and Letters of Charles Darwin (F. Darwin ed. 1887). Citirano u: The Origins of Species Revisited, 1:336

[60] Earnest Mayr, Systematics nad the Origin of Species (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1942), 296.

[61] Denton , Evolution: a Theory in Crisis, 351

[62] Citirano u R. J. Rushdoony, My Theology of Science (Nuthey, N. Y.: Craig Press, 1968), 13.

[63] George Wald, "The Origin of Life", u The Physics and Chemistry of Life (New York: Simon & Schuster, 1955), 9, 12.

[64] Lee Strobel, "Believing the Unbelievable: The Odds for Evolution".

[65] Ibid.

[66] Carl Segan, "Life", Encyclopedia Britannica: Macropaedia. Vol. X, (15th ed. 1974), 833, 894. Segan zaključuje da je prirodna selekcija u mogućnosti da uobliči taj sadržaj informacija za vrijeme geološkog vremena. Vidi: Bird, The Origin of Species Revisited, 1:319.

[67] Lee Strobel, "Believing the Unbelievable: The Odds for Evolution".

[68] Ibid.

[69] Lee Strobel, "Believing the Unbelievable: The Odds for Evolution".

[70] Hubbard Yockey, "Acalculation of the Probability of Spontaneous Biogenesis by Information Theory", Theoretical Biology 67 (1977): 377.

[71] Insert, "Hoyle on Evolution", Nature Vol. 294, ( 12 November 1981 ): 105.

[72] Citirao: Frank Harber, Reasons for Believing: Seekers Guide to Christianity (Green Forest, Arizona: New Leaf Press, 1988), 33.

[73] News Week, January 1998. p. 18.

[74] Scott M. Huse, The Collapse of Evolution (Grand Rapids, Micihigan: Baker Book House, 1993), 117.

[75] Ibid.

[76] Karl Popper, Scinetific Reduction in the Philosophy of Biology, 259, 270. Citirao J. Monod, Chance and Necessity, u W. R. Bird, the Origins of Species Revisited, 1:299.

[77] Jacques Monod, Chance and Necessity (London: Penguin Press, 1987), citirano u: W. R. Bird, The Origins of Species Revisited, 355.

[78] Lee Strobel, "Believing the Unbelievable: The Odds for Evolutiona".

[79] Francis Crick, Life itself (New York: Simon & Shuster, 1981), 153.

[80] Lee Strobel, "Believing the Unbelievable: The Odds for Evolutiona".

Zadnji put promijenjen: petak, 27 Decembar 2013 11:01
×

Log in