Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Tevhid

A A A

Odlike islama

Islam je naziv za Božiju vjeru, a Božija vjera je jedna. Svi su poslanici zbog nje poslani i u nju su pozivali. Potpun i savršen oblik Božije vjere dostavljen je ljudima posredstvom posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, sina Abdullaha, s.a.v.a., i na taj način okončano je Vjerovjesništvo. Danas je ova vjera prepoznatljiva u svijetu pod tim imenom.

Islamska učenja, koja su putem posljednjeg Božijeg poslanika dostavljena ljudima, budući da su savršen i potpun oblik Božije vjere i da im je svrha da zauvijek vode čovjeka, imaju posebne osobenosti i odlike koje odgovaraju razdoblju konačnice. Ove odlike u svojoj sveukupnosti nisu mogle postojati u prethodnim razdobljima, razdobljima djetinjstva čovječanstva.

Svaka osobina pojedinačno je mjerilo spoznaje islama. Ovim mjerilima – gdje je svaka osobina jedno od islamskih načela – može se dobiti slika islama, koliko god ona bila nejasna. Također, putem njih se može procijeniti da li je neko učenje islamsko ili ne. Mi ne tvrdimo da možemo ovdje sakupiti sva mjerila, ali nastojat ćemo da, koliko je to moguće, ponudimo sveobuhvatnu sliku.

Znamo da svaka škola mišljenja, svaka ideologija i svaki sklop razmišljanja, koji nude program za spas, izbavljenje, savršenstvo i sreću ljudi, nude niz vrijednosti. Na razini pojedinca ili društva donose ono što treba i ono što ne treba raditi, ono što je možda tako i ono što možda nije tako. Sve to se odvija putem usmjerenja: treba biti ovako, treba postati onako, treba se izgraditi ovako ili onako, treba se odabrati taj i taj smjer, treba ići na tu stranu, treba slijediti taj i taj cilj. Naprimjer, treba slobodno živjeti, treba biti hrabar i neustrašiv, treba se neprekidno kretati i istrajavati, treba se usavršiti, treba društvo izgraditi na temelju pravde, treba napredovati u smjeru Božije blizine.

Međutim, ovo trebati i ne trebati oslanja se na posebnu filozofiju koja ih opravdava. Znači, ukoliko jedna škola mišljenja nudi niz naredbi, ona se neizbježno oslanja na jednu vrstu filozofije i svjetonazora o postojećem svijetu, društvu, čovjeku. Ima logičko uporište: budući da je postojeći svijet takav, a društvo i čovjek onakvi, onda trebaju biti takvi i takvi.

Svjetonazor podrazumijeva zbir viđenja, tumačenja i analiza koje se odnose na svijet, društvo i čovjeka, u smislu da je svijet ovakav ili onakav, ima ovakav zakon, ovako napreduje, slijedi ili ne slijedi taj i taj cilj, ima ili nema izvor, ima ili nema krajnji cilj, i pitanja poput ovih. Slično je i sa pitanjima koja se tiču čovjeka, kao: čovjek ima ovakvu bit i prirodu, naprimjer, da je stvoren ili da nije stvoren posebnim načinom stvaranja, da je slobodan i ima pravo odabira ili je prisiljen, da je odabrana stvarnost u prirodi, kur'anskom terminologijom, istafa ili slučajna stvarnost, da li društvo posjeduje zakon neovisan o zakonu koji vlada ljudima ili ne posjeduje, kakvi su zakoni koji vladaju društvom i historijom i pitanja slična ovim.

Ideologija je ustanovljena na temelju svjetonazora. Odgovor na pitanje zbog čega treba biti ovako ili onako, zbog čega treba živjeti, ići, graditi ili postati dolazi zbog toga što su svijet, društvo ili čovjek ovakvi ili onakvi. Zašto svake ideologije krije se u svjetonazoru na kojem je ustanovljena ta ideologija i, takoreći, ideologija pripada kategoriji djelatne mudrosti, dok svjetonazor pripada kategoriji spekulativne mudrosti. Svaka posebna vrsta djelatne mudrosti utemeljena je na jednoj posebnoj vrsti spekulativne mudrosti. Naprimjer, Sokratova djelatna mudrost temelji se na posebnom Sokratovom pogledu na svijet, a upravo je to njegova spekulativna mudrost. Isto je i sa odnosom Epikurove djelatne i spekulativne mudrosti. Jednako je i sa ostalima.

Zašto su ideologije različite? Zbog toga što su svjetonazori različiti. Ideologija slijedi svjetonazor.

S druge strane, zašto su svjetonazori, koji se mogu tumačiti i kao spoznaje svijeta, različiti? Zašto jedna škola mišljenja svijet vidi ovakvim, a druga onakvim? Jedna ga poznaje ovakvog, a druga onakvog?

Odgovor na ovo pitanje nije tako jednostavan. Neki pojedinci, čim stignu do ovog pitanja, odmah ga dovode u vezu sa društvenim položajima i klasnim stanjem. Tvrde da klasni položaj svakome daje poseban pogled i na oči mu stavlja posebne naočale za gledanje svijeta. Odnos čovjeka i njegovog društva, onoga što se u društvu proizvodi i dijeli, način proizvodnje i podjele te kao posljedica toga njegovo iskorištavanje ili lišavanje, stvara posebnu reakciju u njegovoj psihi i nervnom sistemu i daje poseban oblik njegovom unutrašnjem stanju. Poseban oblik njegovog unutrašnjeg i mentalnog stanja utiče na njegove misli, procjene i stavove o stvarima.

Kako to Mevlana kaže:

Ako se zavrtiš i ako se glava tvoja zavrti,

Tvoje čulo vida vidjet će kako se kuća vrti.

Ako se ukrcaš u lađu koja se po moru kreće,

Smatrat ćeš da se i obala morska s tobom pokreće.

Ako ti se srce stislo jer se nalaziš u boju,

Smatrat ćeš da je zrak Dunjaluka cijelog stisnut.

Ako si sretan kao što ti prijatelji žele,

Dunjaluk ovaj će biti ružičnjak za tebe.

Pošto si dio Dunjaluka, kakav god da si,

Smatraš da sve na tebe liči, o čovječe zavedeni.

Svako čija djela liče na ona kod zvijeri,

Ima zle misli protiv plemenitih.

Po ovom mišljenju, niko ne može svoje viđenje uzimati kao ispravno, a viđenje drugih kao pogrešno, jer je pogled relativna stvar i posljedica je posebnog odnosa svakog pojedinca sa njegovom prirodnom i društvenom sredinom i za svakoga je ispravno upravo ono što sam vidi.

Ipak, ovo pitanje nije tako jednostavno. Nije upitno to da čovjekovo razmišljanje u velikoj mjeri pada pod uticaj sredine, ali to da čovjek ima jedan slobodan položaj razmišljanja kojim sebe može održati neovisnim o svakom uticaju – a koji se u jeziku islama tumači kao fitret – nije nešto što se može poreći. Na drugom mjestu i drugom prilikom trebamo podrobno o tome razgovarati.

Pod pretpostavkom da želimo čovjeku oduzeti njegovu izvornost i neovisnost, ustvari njegov realistički pogled, još uvijek je rano da ga na ovoj razini (razina svjetonazora i spoznaje svijeta) osudimo.

Ono što je danas neosporno filozofima i naučnicima, koji izbliza proučavaju ova pitanja, sigurno jeste činjenica da korijen različitih vrsta svjetonazora i spoznaja svijeta treba tražiti u epistemologiji, u onome što se danas naziva teorija spoznaje.

Težnje filozofa usmjerene su na epistemologiju do te mjere da je jedna skupina tvrdila da filozofija nije spoznaja svijeta, nego epistemologija. Spoznaje svijeta se razlikuju zbog toga što su mišljenja o spoznaji različita. Jedni kažu da svijet treba spoznati putem razuma, drugi kažu putem osjetila, a treći kažu putem pročišćenja duše, unutrašnjeg prosvjetljenja i nadahnuća.

Prema stanovištu nekih mislilaca, razine spoznaje su ostvarive na jedan način, a prema stanovištu drugih na neki sasvim drugačiji način. Upotreba razuma je sa jednog stanovišta ograničena, a sa nekog drugog stanovišta neograničena. Šta su izvori spoznaje? Šta je njihovo mjerilo? Nameću se i brojna druga pitanja slična ovim.

Dakle, ideologija svake škole utemeljena je na njenom svjetonazoru, a njen svjetonazor utemeljen je na mišljenju o spoznaji. Naprednost svake ideologije ovisi o naprednosti njenog svjetonazora, a naprednost njenog svjetonazora ovisi o naprednosti njene epistemologije. Ustvari, djelatna mudrost svake škole mišljenja ovisi o njenoj spekulativnoj mudrosti, a njena spekulativna mudrost ovisi o logici te škole mišljenja. Prema tome, svaka škola mišljenja na prvoj razini treba odrediti svoju logiku.

Islam, iako nije filozofska škola mišljenja i ne razgovara sa ljudima jezikom filozofije i terminologijom filozofa, ima jezik koji je prepoznatljiv i poseban. Kroz taj jezik svi pripadnici društva, u skladu sa vlastitim razumijevanjem i sposobnostima shvatanja, stiču određenu korist.

Islam preko svojih sadržaja govori o svim ovim pitanjima – što je zapanjujuće – tako da se njegova ideologija može predočiti kao jedan sklop praktičnog razmišljanja, njegovi pogledi na svijet kao jedna spekulativna mudrost, a njegovi stavovi u oblasti spoznaje i epistemologije u obliku načela logike.

Jasno je da se mi ovdje trebamo zadovoljiti kratkim osvrtom i poći dalje. Sastavljanje islamske ideologije, svjetonazora i epistemologije, uzimajući u obzir vrijedne stavove islamskih učenjaka, bilo da se radi o fakihima (pravnicima), mudracima, arifima i ostalim misliocima, zahtijevalo bi nekoliko obimnih svezaka.

Ovdje ćemo predočiti samo sadržaj, iako nedostatan, a nadamo se da ćemo ostatak dovršiti drugom prilikom. Kroz sadržaj ćemo nastojati da ukažemo na glavne crte islamskih stavova, pod naslovom Odlike islama. Njihov sadržaj predočit ćemo kroz tri dijela: odlike epistemologije, odlike svjetonazora i spoznaje svijeta te odlike ideologije.

Stanovište spoznaje

1. Da li je spoznaja moguća?

Ovo je prvo pitanje u ovoj raspravi, koje se stalno razmatralo i još uvijek se razmatra. Veliki broj naučnika istinsku spoznaju smatra nemogućom, čovjeka osuđenim na nespoznavanje i neshvatanje stvarnosti koja postoji ili se dešava u svijetu, a jekin (sigurno znanje u koje nema sumnje, a koje se podudara sa stvarnošću) ubraja u nešto nemoguće.

Međutim, Kur'an, budući da poziva na spoznaju Boga, svijeta, čovjeka i historije, budući da u kazivanju o Ademu – a što je kazivanje o čovjeku uopće – pokazuje da ga smatra vrijednim i dostojnim poučavanja svim Božijim imenima (zbiljama svijeta), te budući da u nekim slučajevima ljudsko znanje smatra nekom vrstom obuhvatanja jednog vida Božijeg znanja – što je sama zbilja – A ljudi znaju od Njegova znanja samo onoliko koliko On želi!  (وَلاَ يُحِيطُونَ بِشَىْءٍ مِّنْ عِلْمِهِ إِلاَّ بِمَا شَاء), spoznaju smatra mogućom.

2. Koji su izvori spoznaje?

Sa gledišta islama, izvori spoznaje su priroda, ili znakovi na obzorju, čovjek, ili znakovi u nama samima, historija, ili društvena prošlost plemena i naroda, razum, ili očita prvobitna fitretska načela, srce, ukoliko dođe do pročišćenja, naučni i pisani tragovi minulih naroda.

Kur'an je u brojnim ajetima pozvao na posmatranje prirode, zemlje i neba:

Ti reci: “Pogledajte sve što je na Nebesima i na Zemlji!”

Također, pozvao je na promišljanje o historiji prethodnih naroda kako bismo iz toga nešto naučili:

Zašto po Zemlji ne putuju pa da im budu srca kojima razmišljaju i uši da im budu kojima nešto čuju?!

Isto tako, Kur'an razum i očita racionalna i fitretska načela smatra važećim i u svojim dokazivanjima oslanja se na njih:

Da na Nebesima i na Zemlji ima još bogova osim Allaha, poremetili bi se i Nebesa i Zemlja!

Ili na drugom mjestu:

Allah nije Sebi uzeo dijete, uz Njeg nema drugoga boga! A da ima, svaki bi bog išao sa onim što je stvorio, i jedan bi drugoga pobjeđivao! Slavljen nek' je Allah i iznad onoga kako Ga oni opisuju.

Časni Kur'an srce smatra središtem čitavog niza božanskih nadahnuća i podučavanja. Svaki čovjek će se putem usredsređenosti na iskrenost i robovanje – u onoj mjeri u kojoj se bude trudio da ovo središte očuva čistim, prema Njemu okrenutim i duhovno nahranjenim – okoristiti čitavim nizom nadahnuća i podučavanja. Poslanička Objava čini jak stepen ove vrste spoznaje. Kao što je Kur'an više puta ukazao na vrijednost pera i knjige, i u nekim slučajevima se njima zakleo:

Nun! Tako mi pera, i onoga što pišu oni.

3. Šta su sredstva spoznaje?

U sredstva spoznaje ubrajaju se osjetila, moć promišljanja i dokazivanje, pročišćenje duše, proučavanje naučnih djela drugih ljudi. U mubarek suri Nahl Uzvišeni kaže:

Allah vas iz utroba majki vaših izvodi i ništa ne znate vi, i stvara vam sluh, i vid, i srca, da budete zahvalni.

U ovom časnom ajetu se jasno kaže da je čovjek, za razliku od Platonovog mišljenja,  neposredno po rođenju lišen svake vrste spoznaje. Bog je čovjeku podario osjetila kako bi putem njih proučavao i istraživao svijet. Darovao je čovjeku savjest i moć propitivanja kako bi na narednoj razini o onome što stekne putem osjetila dublje promišljao, da bi, zanemarujući vanjske stvari, prodro do njihove unutrašnjosti i zakona koji vladaju njima.

U ovom ajetu osjetila su (ovdje su naravno sluh i vid kao najvažnija čula spomenuti kao primjer) jasno predstavljena kao sredstva spoznaje (takoreći površne spoznaje i spoznaje na prvoj razini). Također, nutrina (srce) je predstavljena kao sredstvo spoznaje i pronalaska znanja (razina logičke i dubokoumne spoznaje).

Također, u ovom ajetu je ukazano na još jedno pitanje koje se tiče spoznaje, a to je pitanje razina spoznaje.

Kur'an, jednako kao što osjetila i moć promišljanja smatra sredstvima spoznaje, i pročišćenje duše, svijest o Bogu (takvaluk) i čistoću smatra sredstvom spoznaje. U mnogim ajetima na ovo pitanje je ili ukazano ili je ono jasno izrečeno:

Ako se vi Allaha budete bojali, On će vam sposobnost razlučivanja Istine od neistine podariti.

Tako mi duše, i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade šta zlo joj je a šta dobro je, uspjet će onaj ko je očisti, a izgubit će onaj ko je uprlja!

Učenje, sticanje znanja i čitanje knjiga još su jedno sredstvo spoznaje na koje je islamsko učenje obratilo pažnju i koje smatra vrijednim. Dovoljno je to što Objava Poslaniku počinje riječju “Uči (čitaj)!” Učenje je čitanje neke stvari iz nekog teksta.

Čitaj, u ime tvoga Gospodara, Koji stvara, stvara čovjeka od zametka! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji peru poučava, Koji čovjeka podučava onome što on ne zna.

4. Teme koje su predmet spoznaje: koje stvari se mogu i trebaju spoznati?

Predmet spoznaje su Bog, svijet, čovjek, društvo i vrijeme. Sve ovo se i može i treba spoznati.

Stanovište svjetonazora

1. Svijet ima suštinu bivanja od Njega, tj. zbilja svijeta je zbilja bivanja od Njega. Postoji razlika između toga da nešto potiče od neke druge stvari, ali u smislu da sva njena zbilja bude pripadnost toj stvari, i da potiče, ali da ima svoju samostalnu stvarnost. Naprimjer, odnos djeteta prema roditeljima je takav da ono potiče od njih, ali njegova zbilja je nešto mimo njegove pripadnosti i odnosa sa roditeljima. Međutim, svijet ima suštinu bivanja od Njega, što znači da je sva zbilja svijeta sama njegova pripadnost Istini i veza s Njom. Zbilja, pripadnost i odnos svijeta sa Istinom jesu ista stvar. Značenje bivanja stvorenim je upravo ovo. Da je nešto mimo ovoga, to bi bila proizvodnja, a ne stvaranje.

Nije rodio nit' rođen je!

U tom slučaju, nije važno da li svijet ima vremenski početak ili ne. Ukoliko svijet ima vremenski početak, onda je jedna ograničena zbilja bivanja od Njega, a ukoliko nema, onda je neograničena zbilja bivanja od Njega. Vremenska ograničenost ili neograničenost nema uticaja u pogledu stvaranja svijeta i bivanja od Njega.

2. Svijet koji ima zbilju bivanja od Njega, terminologijom teologije, po biti je stvoren (hadese zati), a pored toga, ima vremenski početak. To znači da je stvarnost promjenljiva i pokretljiva, štaviše sama je kretanje. Budući da je sama kretanje, onda je svijet jedan neprekidan nastanak, stalno je u stanju stvaranja, stalno je u stanju nastanka i nestanka. Nema ni jednog trena u kojem svijet ne nastaje i ne nestaje.

3. Zbilje Ovog svijeta su spuštene i niže razine zbilja Drugog svijeta koji se naziva Svijet skrivenog. Ono što u Ovom svijetu postoji kao odmjerena i ograničena stvar, na nekoj drugoj razini i u svijetu koji prethodi Ovome svijetu postoji kao neodređeno i neograničeno postojanje, ili kako to Kur'an kaže, u obliku riznica:

Nema stvari nijedne, a da joj kod Nas nisu riznice! A iz njih Mi spuštamo u određenoj mjeri!

4. Suština Ovog svijeta je kretanje prema Njemu. Znači, isto kao što potiče od Njega, svijet se kreće prema Njemu. Dakle, svijet je u svojoj cjelini prešao jednu silaznu putanju i sad se nalazi na uzlaznoj putanji ka Njemu. Svi potiču od Boga i Bogu se vraćaju.

Mi Allahu pripadamo i mi se Njemu vraćamo.

A, zbilja, Allahu se vraćaju sve stvari!

I ka tvom Gospodaru je svršetak njegov.

5. Svijet počiva na čvrstom uzročno-posljedičnom poretku. Božija milost i Njegovo predodređenje za svako stvorenje teku jedino putem njemu svojstvenih uzroka i posljedica.

6. Uzročno-posljedični poredak nije ograničen samo na materijalne i tjelesne uzroke i posljedice. Uzročno-posljedični poredak svijeta u njegovom materijalnom dijelu je materijalan, dok je u metafizičkom i duhovnom aspektu nematerijalan. Između ova dva poretka ne postoji suprotstavljenost. Svaki od njih je postigao svoju egzistencijalnu razinu. Meleci, Ruh, Ploča, Pero, Knjiga čuvana (kitabun mahfuz – ne misli se na spuštene knjige) posrednici su i sredstva putem kojih se, uz Božiju dozvolu, izlijeva milost Božija.

7. Svijetom vlada niz zakona koji se ne mogu prekršiti, što je neophodnost uzročno-posljedičnog poretka svijeta.

8. Svijet je upućena zbilja. Usavršavanje svijeta je upućeno usavršavanje. Sve čestice svijeta, na kojoj god razini da se nalaze, posjeduju svjetlo upute. Instinkt, osjetilo, razum, nadahnuće i Objava su razine opće upute svijeta:

Gospodar naš je Onaj Koji je svemu podario posebno stvaranje i potom ukazao put!

9.  U svijetu postoji dobro i zlo, slaganje i neslaganje, darežljivost i ustezanje, svjetlo i tama, napredovanje i nazadovanje. Međutim, ono što ima izvorno postojanje je dobro, slaganje, darežljivost, svjetlost, kretanje; a zlo, neslaganje, ustezanje, tama i nazadovanje sporedna su postojanja. Istovremeno, iste te sporedne stvari imaju glavnu ulogu u otvaranju vrata dobara, u slaganjima, u darežljivostima, u svjetlostima, u kretnjama i usavršavanjima.

10.  Budući da je svijet jedna živa cjelina i uređuju ga snage koje imaju oblik svijesti,  između njega i čovjeka postoji odnos uzajamnog djelovanja. Sa gledišta odnosa svijeta i čovjeka, to je svijet akcije i reakcije. Znači, svijet nije ravnodušan prema čovjekovom dobru ili zlu. Pored onosvjetske postoji i ovosvjetska nagrada i kazna, pomaganje i otežavanje. Zahvaljivanje i poricanje nisu jednaki.

Ako zahvalni budete vi, blagodati ću Ja vama uvećati, a ako budete nezahvalni, pa, kazna Moja žestoka će biti!

Ali, a.s. kaže: “Ako ti neko nije zahvalan, neka te nipošto to ne odvraća od djela dobra, budući da ti na zahvalu uzvraća Onaj Koji od toga nema koristi. Ti ćeš od zahvale Zahvalitelja dobiti više nego što je nezahvalnik upropastio. A Allah voli dobročinitelje!”

Znači, svijet je u svojoj cjelini jedan uvezan sistem i jedan živi organizam. Ti ne očekuj nagradu za dobročinstvo sa onog mjesta gdje si ga učinio. Ponekad učiniš negdje dobročinstvo, a odgovor i nagradu za to ćeš dobiti sa drugog mjesta, odakle se i ne nadaš. Zašto? Zato što svijet ima Boga i Bog voli dobročinitelje.

Ti čini dobro, pa makar bacio u rijeku,

A Bog će ti sigurno vratit', čak i u pustinji.

11. Poslije Ovog svijeta postoji Drugi svijet. Taj svijet je svijet vječnosti, svijet nagrada i kazni za djela.

12. Čovjekova duša je vječna zbilja. Čovjek će na Sudnjem danu ne samo biti proživljen u obliku živog bića, već između Dunjaluka i Sudnjega dana ima vrstu života koji se zove berzahski život, a koji je jači i potpuniji od ovosvjetskog života. Oko dvadeset ajeta u Kur'anu upućuje na čovjekov život u stanju raspadnutosti tijela, u vremenu od smrti do Sudnjega dana.

13. Primarna načela života, tj. načela ljudskosti i morala, postojana su i vječna načela. Ono što je promjenjivo i relativno jesu ogranci, a ne načela. Nije tačno da je ljudskost u jednom vremenu nešto, a u drugom vremenu nešto potpuno suprotno. Naprimjer, da se u jednom vremenu ljudskost ogleda u tome da se bude kao Ebu Zerr, a u drugom da se bude kao Ebu Džehl, već su vječna načela po kojima je Ebu Zerr uvijek Ebu Zerr, Ebu Džehl je Ebu Džehl, Musa je Musa, faraon je faraon.

14. Istina je, također, vječna. Jedna naučna istina, ako je u potpunosti istina, zauvijek je istinita i ispravna, a ako je neispravna, zauvijek je neispravna. Ako je dijelom istinita, a dijelom neispravna, onaj dio koji je istinit i ispravan zauvijek je istinit i ispravan, a onaj dio koji je neispravan zauvijek je neispravan. Ono što je promjenljivo jeste stvarnost, i to materijalna stvarnost. Ali, zbilja tj. razmišljanja i umne činjenice, sa gledišta podudarnosti i nepodudarnosti sa stvarnošću, imaju postojano i nepromjenljivo stanje.

15. Svijet, Zemlja i nebo opstoje na istini i pravdi:

Nebesa i Zemlju i ono što je između njih Mi smo sa Istinom stvorili.

16. Božiji zakon na Ovom svijetu je krajnja pobjeda Istine nad neistinom. Istina i sljedbenici Istine su pobjednici:

A Riječ Naša prethodila je već o robovima Našim, poslanicima: “Oni će doista biti pomognuti, a Naša Vojska – ona će biti pobjednička.”

17. Ljudi su po stvaranju jednaki. Nijedan čovjek u pogledu stvaranja nema prednost u pravima nad ostalim ljudima. Plemenitost i vrlina se ogledaju kroz tri stvari:

a) Znanje

Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?!

b) Borba na Božijem putu

Allah je borce odlikovao nad onima koji kod kuće sjede nagradom velikom.

c) Svijest o Bogu (takvaluk) i čistoća

Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji!

18. Čovjek od samog stvaranja posjeduje niz urođenih mogućnosti. Neke od tih urođenih mogućnosti su vjerske i moralne težnje. Glavni temelj čovjekove savjesti su njegove urođene, Bogom date, mogućnosti (fitret), a ne klasno stanje, kolektivni život ili rad i borba sa prirodom. Sve ove stvari utiču na čovjekovu stečenu savjest. Čovjek zahvaljujući svom ljudskom fitretu može imati jedinstvenu kulturu i jedinstvenu ideologiju, može ustati protiv prirodne i društvene sredine, protiv historijskih činilaca, protiv svojih nasljednih činilaca i sebe izbaviti iz svih ovih zatočeništava.

19. U svakom čovjeku, u skladu sa njegovom prirodom – pa čak i u najzaprljanijim ljudima – od rođenja postoji mogućnost pokajanja, povratka i prihvatanja savjeta. Stoga, poslanici su dužni da čak i najzaprljanije osobe i najveće neprijatelje među svojim neprijateljima prvo opomenu i upozore, da probude njihovu ljudsku prirodu. Ukoliko opomena ne urodi plodom, tek onda mogu stupiti u rat sa njima. Musau sinu Imranovom savjetuje se da u prvom susretu sa faraonom kaže:

I reci:“Da li bi da se očistiš ti? Da te Gospodaru tvojemu naputim pa da Ga se bojiš!”

20. Čovjek je jedna istinska jedinka i istinska cjelina poput ostalih prirodnih jedinki, kao što su minerali i biljke. Međutim, kod ostalih jedinki dijelovi pri sjedinjenju gube svoju zasebnost i neovisnost. Njihova suprotstavljenost odjednom se pretvara u prilagođenost i usklađenost. Suprotstavljeni dijelovi upotrijebljeni u čovjekovom stvaranju ne gube u potpunosti svoju zasebnost. Čovjek se stalno nalazi u unutrašnjoj rastrganosti koja ga vuče sa jedne na drugu stranu. Ovaj unutrašnji sukob upravo je ono što se jezikom vjere naziva sukob razuma i neznanja, sukob razuma i nefsa ili sukob duše i tijela.

21. Čovjek, budući da posjeduje neovisnu duhovnu suštinu i da njegova volja potiče iz srži njegove duhovne biti, ima mogućnost izbora i slobodan je. Nikakva prisila i nužnost ne oduzimaju mu mogućnost izbora i slobodnu volju. Zbog toga, čovjek je odgovoran za sebe i svoje društvo.

22. Ljudsko društvo u svojoj cjelini tokom čitave historije nije bilo podređeno volji posebnog pojedinca jer posjeduje svoje zakone i poredak. Međutim, kod ljudske jedinke, koja predstavlja zbiljsko sjedinjenje, suprotstavljeni elementi koji su upotrijebljeni u njenoj strukturi – tj. idejne, zanatske, političke i ekonomske skupine – ne gube u potpunosti svoju zasebnost. Rat i svađa u obliku političkog, ekonomskog, idejnog, ideološkog rata, i na koncu rat između uzvišenih sklonosti naprednih ljudi, koji su stigli do savršenstva ljudskosti, i ljudi niskih sklonosti, koji posjeduju životinjska svojstva, traje sve dok društvo ne dosegne vrhunac ljudskosti.

23. Bog neće promijeniti sudbinu jednog naroda, osim u slučaju da ljudi promijene sebe.

Allah ne mijenja ono na čemu jedan narod jeste, sve dok taj narod ne izmijeni sebe!

24. Uzvišeni Gospodar, Koji je Stvoritelj i Onaj Koji je doveo u postojanje svijet i čovjeka, neovisan je po biti. On je Samodovoljan u svakom pogledu, apsolutno je savršen, nije mu svojstveno stanje iščekivanja kako bi upotpunio Sebe, kretanje i usavršavanje u vezi sa Njim su nemogući, Njegova svojstva su isto što i sama Njegova Bit. Svijet je u cjelini Njegovo djelo. Cjelokupni univerzum je mjesto očitovanja Njegove volje i želje. Ne postoji ništa što bi bilo u suprotnosti s Njegovom voljom. Svaki činilac među mnogobrojnim činiocima i svaka volja među mnogobrojnim voljama nalazi se u istoj ravni sa Njegovom voljom i ne stoji naspram Njegove volje.

25. Svijet, budući da je proizašao iz jednog Izvora i usklađenim tokom vraća se Njemu, te budući da svoje kretanje nastavlja pod upraviteljstvom svjesnih i mudrih moći, posjeduje jednu vrstu jedinstva sličnu jedinstvu živog organizma.

Stanovište ideologije 

Predstavljanje odlika islama sa stanovišta ideologije je veoma teško, jer je opće odlike kao i odlike svake grane ove ideologije čine opsežnom i prostranom. Po izreci “ono što ne možeš u cjelini postići, nemoj u cjelini ostaviti”,  predočit ćemo ono što možemo u ovoj prilici.

1. Sveobuhvatnost je jedna od prednosti islama u odnosu na ostale vjere, ili tačnije rečeno, sveobuhvatnost je jedna odlika potpunog i sveobuhvatnog izgleda Božije vjere u odnosu na početne izglede. Islamski izvori, sastavljeni iz četiri dijela, dovoljni su da učenjaci ummeta otkriju stav islama o svakom pitanju. Islamski učenjaci ni jedno pitanje ne posmatraju kao neriješeno.

2. Prihvatanje interpretacije vjere (mogućnost idžtihada): islamska univerzalna načela tako su podešena da prihvataju interpretaciju (idžtihad). Idžtihad znači otkrivanje i primjenjivanje općih i postojanih načela na pojedinačnim i promjenljivim. Pored načina podešavanja općih islamskih načela kojima je data odlika prihvatanja interpretacije, postavljanje razuma među islamske izvore olakšalo je istinski idžtihad.

3. Popustljivost i jednostavnost: islam, kako to Božiji poslanik kaže, jeste “jednostavan i popustljiv zakon”.

U ovom zakonu, budući da je jednostavan, nije propisana obaveza koja bi sputavala čovjeka, stavljala ga u teškoću i stvarala mu pritisak.

I u vjeri vam ništa teško nije učinio.

Budući da je vjera popustljiva, gdje god izvršavanje obaveze bude praćeno teškoćom i pritiskom, ta će obaveza biti dokinuta.

4. Naklonjenost životu: islam je vjera koja je naklonjena životu, a ne vjera koja bježi od života. Zato se oštro suprotstavlja monaštvu.

U drevnim društvima uvijek je postojala jedna od dvije usmjerenosti: ili naklonjenost Ahiretu i bijeg od života (monaštvo), ili naklonjenost životu i bijeg od Ahireta (civilizacija, razvoj). Islam je naklonjenost Ahiretu postavio u samo središte naklonjenosti životu. Prema islamu, put Ahireta prolazi preko ovosvjetskog života i ovosvjetskih odgovornosti.

5. Društvenost: islamske odredbe imaju društvenu narav. Čak i propisima koji se obavljaju pojedinačno, kao što je namaz i post, data je boja društvenosti. Mnogi društveni, politički, ekonomski, pravni i krivični islamski propisi proizlaze iz ove odlike, isto kao što i propisi poput borbe na Božijem putu i naređivanja dobra i odvraćanja od zla proizlaze iz islamskih društvenih obaveza.

6. Pravo i sloboda pojedinca: islam je društvena vjera i razmišlja o društvu, ali istovremeno pojedinca smatra odgovornim za društvo, ne zanemaruje njegovo pravo i slobodu i ne smatra ga sporednim. Pojedinac, sa stanovišta islama, bilo u političkom, ekonomskom, pravnom ili društvenom pogledu, posjeduje prava. U političkom pogledu ima pravo savjetovanja i pravo odabira, u ekonomskom pogledu ima pravo vlasništva nad proizvodom svoga rada, ima pravo razmjene robe, davanja sadake, uvakufljavanja, iznajmljivanja, davanja zemlje i drugih dobara na korištenje uz uzimanje naknade itd. u okviru svoga vlasništva koje mu zakonom pripada. U pravnom pogledu ima pravo iznošenja predmeta spora i ostvarivanja prava i ima pravo svjedočenja. U društvenom pogledu ima pravo odabira zanimanja, smještaja, smjera obrazovanja... U porodičnom pogledu ima pravo odabira supružnika.

7. Prednost prava društva nad pravom pojedinca: tamo gdje dođe do sukoba između prava društva i prava pojedinca, pravo društva ima prednost nad pravom pojedinca, i opće pravo ima prednost nad posebnim. Vjerski sudija će u tim slučajevima donijeti odluku.

8. Načelo savjetovanja: načelo savjetovanja je, kada se radi o društvenim pitanjima, sa gledišta islama prihvaćeno načelo. U slučajevima gdje islam nije ponudio jasan i nedvosmislen iskaz, muslimani trebaju svoj praktični metod odabrati pomažući se savjetovanjem i zajedničkim razmišljanjem.

9. Isključenost štete: islamski propisi koji su općeniti i apsolutni moraju se provoditi do one mjere dok ne budu neminovno iziskivali štetu i gubitak. Pravilo o zabrani nanošenja štete je opće pravilo u islamu koje može zaustaviti svaki zakon koji dovodi do štete.

10. Neophodnost koristi: sa stanovišta islama u svakom poslu bilo nekog pojedinca ili društvenom treba se na prvom mjestu uzeti u obzir njegova korist i plodonosan ishod. Svaki posao koji ne donosi korist u islamu se tretira kao besmislen i nije dopušten.

11. Neophodnost dobrobiti u privrednim razmjenama: kruženje imetka i bogatstva i njegovo premještanje ne smije biti uzaludno. U svakom premještanju treba postojati neka duhovna ili materijalna korist, jer bi u suprotnom kruženje imetka bilo neispravno i nedopušteno.

I ne jedite svoje imetke međusobno na neispravan način.

Premještanje vlasništva putem kockanja je primjer jedenja imetka na neispravan način i zabranjeno je.

12. Kapital, čim izađe iz opticaja, obrta i izloženosti smanjenju te propadanju i poprimi oblik duga i pozajmice, postaje neplodonosan i nikakva se korist ne može ubirati na njemu. Sve što se stekne ovim putem je kamata, najstrožije zabranjeno djelo.

13. Kruženje vlasništva treba biti uz potpunu obaviještenost obje strane i da se unaprijed steknu neophodni podaci, jer u suprotnom premještanje vlasništva koje je zasnovano na obmani i neznanju je nedozvoljeno i neispravno. Božiji poslanik je zabranio obmanjivanje u kupoprodaji.

14. Suprotstavljanje onome što je protivno razumu: islam cijeni razum i smatra ga unutrašnjim Božijim poslanikom. Vjerska načela su prihvatljiva samo posredstvom racionalnog istraživanja. Po pitanju ogranaka vjere, razum je jedan od izvora tumačenja vjere. Islam razum tretira kao vrstu obredne čistoće, a nestanak razuma kao jedan od uzroka gubljenja obredne čistoće. Zbog toga stanje kada čovjek u trenu izgubi pamet ili se opije kvari abdest jednako kao i obavljanje nužde. Borba islama sa svakom vrstom opijenosti, tj. apsolutna zabrana upotrebe opijajućih sredstava dolazi zbog suprotstavljanja onome što je protivno razumu, a to je sastavni dio ove vjere.

15. Suprotstavljanje onome što je protivno volji: isto kao što se razum cijeni i dio islamskih naredbi je propisan zbog očuvanja razuma, cijeni se i volja koja je izvršna snaga razuma. Stoga, zabranjeno je sve ono što sprječava i umanjuje volju, a što se u jeziku vjere zove lehv.

16. Rad: islam je neprijatelj besposlenosti. Čovjek, budući da se koristi društvom i ubire korist od društva, i budući da je rad najbolji činilac koji izgrađuje jedinku i društvo, a nerad najveći činilac nereda, treba uraditi koristan posao. Islam proklinje svaki vid parazitskog života i stavljanje sebe na teret društva.

17. Svetost zanimanja i zanata: zanimanje i zanat, pored toga što su obaveza, sveta su i Bogu omiljena stvar, i slični su borbi na Božijem putu.

إِنَّ اللهَ يُحِبُّ المُؤْمِنَ المُحْتَرِفَ

“Doista Allah voli vjernika koji ima neko zanimanje.”

الكَادُّ عَلَى عَيالِهِ كَالْمُجَاهِدِ في سَبِيلِ اللّهِ

“Onaj koji se trudi da opskrbi svoju porodicu sličan je onome ko se bori na Božijem putu.”

18. Zabrana iskorištavanja: islam iskorištavanje, tj. ostvarivanje koristi iz poslova drugih bez davanja nečeg zauzvrat, na bilo koji način i u bilo kojem duhu, smatra nepriličnim i odbacuje. Za nezakonitost nekog posla dovoljno je da se ustanovi da ima odliku da se radi o iskorištavanju.

19. Rasipništvo i razuzdanost: ljudi vladaju svojim imetkom. Međutim, ta vladavina znači da imaju slobodu raspolaganja u okvirima u kojima islam to dozvoljava, ne više od toga. Oštećenje imetka na bilo koji način i u bilo kojem obliku – prosipanjem, korištenjem u mjeri većoj nego što je potrebno, upotrebom u raskošne stvari koje dovode do iskvarenosti, a koji se u islamskom učenju nazivaju rasipništvo i razuzdanost – strogo je zabranjeno.

20. Komotnost u životu: osiguravanje lagodnosti u životu, kako bi porodica imala udobnost, dozvoljeno je i čak pohvalno. Vjera potiče na to sve dok se ne narušava nečije pravo, ne prelazi u rasipništvo i razuzdanost ili ne uzrokuje napuštanje neke vjerske obaveze i dužnosti.

21. Mito: u islamu su oštro osuđeni i zaslužuju vatru sljedeći: onaj ko daje i onaj ko uzima mito, a novac koji se tim putem stiče, stiče se na nedozvoljen način i ne pripada onome koji ga daje ili uzima.

22. Gomilanje zaliha: gomilanje općih sredstava za život i njihovo čuvanje sa ciljem povećanja cijene i skuplje prodaje, strogo je zabranjeno. Vjerski vladar, uprkos želji i volji vlasnika, ponudit će ih na tržištu i prodati po stvarnoj cijeni.

23. Zarada (prihod, dohodak) na osnovu racionalno opravdane koristi, a ne puke želje: obično se želje i sklonosti ljudi smatraju mjerilom vrijednosti imovine, a za dozvoljenost neke radnje smatra se dovoljnim da je ona u skladu sa željama običnog puka. Međutim, islam ne smatra puku želju i volju mjerilom vrijednosti neke stvari i dopuštenosti nečijeg djela. Posjedovanje racionalno opravdane koristi smatra neophodnim uvjetom za vrijednost imovine i dozvoljenost djela u vjerskom shvatanju vlasništva, tj. islam ne smatra samo želje ljudi legalnim izvorom prihoda, već pored postojanja želja uvjetom također smatra i usklađenost sa racionalno opravdanom koristi. Drugim riječima, samo postojanje zahtjeva islam ne smatra dovoljnim da bi neka ponuda bila dozvoljena. Stoga su neka djela ili zarađivanje u islamu proglašeni nedozvoljenim poslovanjima. Postoji nekoliko vrsta nedozvoljenih poslovanja:

a) Razmjena stvari koje uzrokuju podsticanje na nerazumijevanje stvari i učvršćivanje neznanja: zabranjene su stvari koje mogu postati razlog ljudskog neznanja te misaonog i ideološkog zastranjenja čak i ako bude postojalo zahtjeva za njima u dovoljnoj mjeri. Stoga, prodavanje kipova i križeva, ukrašavanje sa ciljem obmanjivanja prosaca, hvaljenje nekoga ko ne zaslužuje hvalu, proricanje i predskazivanje strogo su zabranjeni (haram), kao što je i sticanje zarade ovim putem nedozvoljeno.

b) Razmjena stvari koje uzrokuju zastranjenje i obmanjivanje: prodaja i kupovina knjiga, filmova ili svako drugo djelo koje na neki način dovodi do zastranjenja i zalutalosti društva strogo su zabranjeni.

c) Djela koja uzrokuju jačanje neprijatelja: sticanje zarade jednim od puteva koji uzrokuju jačanje neprijatelja u vojnom, ekonomskom, kulturološkom i obavještajnom pogledu te slabljenje islamskog fronta je zabranjeno, bez obzira da li je to u vidu prodaje oružja ili prodaje ostalih stvari koje su potrebne za život i koje će praktično imati spomenuti učinak. Prodaja rijetkih primjeraka knjiga u rukopisu je poput navedenih djela.

d) Sticanje zarade putem poslova koji nanose štetu pojedincu ili društvu: strogo je zabranjena zarada prodajom alkoholnih pića, prodaje sredstava za kockanje, kao i zarada putem prodaje samih nečistih stvari i krivotvorene robe. U ovu kategoriju spadaju kockanje, posredovanje u nemoralnim radnjama, iznošenje mahana vjernika, pomaganje nepravednika, prihvatanje položaja koji čovjeku dodijeli tlačitelj. Naravno, postoji još jedna vrsta sticanja zarade na nedozvoljen način koji nije posljedica neposjedovanja racionalno opravdane koristi, već toga što je to djelo uzvišenije od razine poslovanja. Neke stvari su na toj razini svetosti da postojanje robe i kupoprodaje na jednoj strani skrnavi njihovu svetost i uzvišenost, kao što je sticanje zarade putem davanja fetvi,  šerijatskog suđenja, podučavanja načelima i ograncima vjere ili moralne prodike i savjetovanja te djela poput ovih, a vjerovatno ovdje spada i medicina. Ovaj niz stvari zbog posebno visokog položaja i svetosti nadilazi kupoprodaju i uzvišenije su od toga da budu sredstvo ostvarenja dobiti i sakupljanja bogatstva. Ovo je niz strogih obaveza koje se trebaju obavljati besplatno i zajednička kasa muslimana dužna je osigurati troškove života onima koji obavljaju ove svete poslove.

24.  Svetost odbrane prava: odbrana prava, kako pojedinca, tako i društva, i borba protiv napadača je i obavezna i sveta.

Allah ne voli da se javno o zlu govori, ali o zlu nek' govori javno onaj ko je zlo trpio!

Časni Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Najveći džihad je pravedan govor pred nepravednim vođom.”

Prenosi se od Časnog Poslanika da je Ali više puta izgovorio ovu rečenicu: “Ni jedan narod neće doživjeti slavu kod drugih sve dok se pravo slabog ne uzima od jakog bez straha i zamuckivanja.”

25. Popravljanje stanja i stalna borba protiv pokvarenosti: naređivanje dobra i odvraćanje od zla u islamu su načela koja su, po riječima Imama Bakira, mir neka je s njim, temelj i osovina ostalim islamskim obavezama. Ovo načelo muslimane održava u stanju neprestane misaone preobrazbe, vječne težnje ka unapređenju i uzastopne i bespoštedne borbe sa nemoralom i razvratom.

Vi ste najbolja zajednica koja se ikad među svijetom pojavila, vi dobro da se čini zapovijedate, a zlo da se radi zabranjujete.

Časni Poslanik kaže: “Trebate naređivati dobro i odvraćati od zla jer u suprotnom će Allah postaviti zle ljude među vama da vladaju nad vama. Tada će dobri među vama moliti, ali im neće biti uslišano.”

26. Tevhid: islam je više od svega drugog vjera tevhida (monoteizma). Ne može mu se nikakav prigovor uputiti po pitanju tevhida, bilo spekulativnog ili praktičnog. Islamska razmišljanja, ponašanja i djelovanja počinju od Boga i okončavaju kod Boga. Zbog toga snažno odbija svaku vrstu dvojnosti, trojstva ili višebrojnosti koja će oskrnaviti ovo načelo, kao što je dvojnost Boga i šejtana, Boga i čovjeka ili Boga i naroda. Svaki posao se treba početi i završiti samo uz Božije ime, razmišljanje o Bogu, kretanje ka Bogu i radi bivanja u Božijoj blizini. Sve što bude mimo ovoga, ne pripada islamu. U islamu svi putevi okončavaju u tevhidu. Islamski moral izvire iz tevhida i završava u tevhidu. Isto tako je i sa islamskim odgojem, islamskom politikom, islamskom ekonomijom, islamskim društvom.

U islamu svaki posao počinje sa Božijim imenom i traženjem pomoći od Njega: U ime Allaha Svemilosnog Samilosnog (بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيم), završava Božijim imenom i zahvalom Njemu: Hvala Allahu ( للّهِ الْحَمْدُ) i odvija se uz Njegovo ime, uz uzdanje i oslanjanje na Njega:

Ja se oslanjam na Allaha. I na Allaha neka se vjernici oslone!

Tevhid jednog istinskog muslimana nije samo suhoparno razmišljanje i vjerovanje. Isto kao što Božija Bit nije odvojena od Njegovih stvorenja, već je uz sva stvorenja i obuhvata sva stvorenja, sve počinje od Njega i okončava u Njemu, i tevhidsko razmišljanje obuhvata cjelokupno biće jednog istinskog monoteiste, ovladava svim njegovim razmišljanjima, ustaljenim navikama i ponašanjima i svima njima daruje smjer. Zbog toga, jednom zbiljskom muslimanu je Bog na početku, u sredini i na kraju posla i ništa ne uzima za sudruga Njemu.

27. Ukidanje posrednika: iako islam prihvata posrednike u spuštanju milosti i uzročno-posljedični sistem smatra zbiljskim i stvarnim – što po pitanju materijalnih, što po pitanju duhovnih stvari – kada je u pitanju robovanje i ibadet, on ukida svaki vid posrednika. Kao što znamo, u iskrivljenim vjerama pojedinac je izgubio vrijednost neposredne veze sa Bogom. Bog se smatra odvojenim od čovjeka. Samo svećenik ili vjersko lice može neposredno razgovarati i on treba dostaviti poruku ljudi Bogu. U islamu se ova radnja tretira kao vrsta širka. Časni Kur'an jasno kaže: Ako te Moji robovi budu pitali za Mene, Ja sam blizu, odazivam se molbi onoga ko me zamoli.

28. Mogućnost suživota sa monoteistima: sa stanovišta islama, muslimani mogu unutar svoje zemlje pod određenim uvjetima živjeti zajedno sa sljedbenicima drugih vjera koje imaju monoteističko porijeklo, iako su trenutno odstupili od tevhida. Takvi sljedbenici su: jevreji, kršćani i zoroastrijanci, ali ne mogu unutar islamske države živjeti zajedno sa idolopoklonicima. Muslimani mogu na osnovu uzvišenih islamskih dobrobiti sa idolopokloničkim zemljama napraviti mirovni ugovor i ugovor o nenapadanju ili sklopiti ugovor koji će se odnositi na neku posebnu priliku.

29. Jednakost: jedno od načela i stubova islamske ideologije je načelo jednakosti i odbacivanja diskriminacije. Sa stanovišta islama, ljudi su po suštini i biti jednaki. Oni u ovom pogledu nisu stvoreni na dva ili na više načina. Boja, krv, rasa i etnička pripadnost nisu mjerilo nadmoći i prednosti. Poglavar iz plemena Kurejš je jednak sa crncem iz Abesinije. Sloboda, demokratija i pravda u islamu su proizvod jednakosti ljudi.

Prema islamu, samo u ograničenim i određenim uvjetima, zbog čitavog niza dobrobiti koje su neophodne za same te pojedince i islamsko društvo, privremeno se oduzimaju neka prava pojedincima i ta situacija nema nikakve veze sa suštinom, biti, krvi i rasom ljudi. Jedan od tih primjera je doba privremenog ropstva – koje je prelazna faza za islamski odgoj, a koje sa islamskog gledišta potpada u okvir kulture, poduke i odgoja, a ne ekonomije i iskorištavanja.

30. Prava, obaveze i kazne u islamu su dvojake kada je u pitanju spol: Znači, muškarac i žena posjeduju zajedničke odlike po pitanju ljudskosti i imaju izvorne i njihovoj vrsti svojstvene zajedničke osobine, ali njihova priroda ih je odredila kao dva spola, sa posebnim, manje važnim, odlikama. Prava, obaveze i kazne, sve dok se tiču onog zajedničkog za oba spola, zajedničke su, jednake i nema razlike među njima, a što je vidljivo u pravu na obrazovanje, pravu na ibadet, pravu na odabir supružnika, pravu vlasništva, pravu raspolaganja onim što se posjeduje i sl., a tamo gdje se tiču pripadajuće spolnosti i njihovih sporednih osobina, jednaki su sa pravnog gledišta, ali nisu slični već su različiti sa gledišta njihovog stvarnog stanja.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 26 Decembar 2013 22:44
×

Log in