Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Tevhid

A A A
Osnovna načela vjere

Osnovna načela vjere

a- Tevhid – uvjerenje u upravljanje Jednoga i u stvaranju i u Gospodarstvu i u robovanju. Dakle, jedan musliman mora znati da je i Stvoritelj svega Jedan, da je upravljanje u moći Jednoga i da svoje robovanje ili bogoštovlje posveti iskreno samo Njemu.

b- Nubuvvet – poslanstvo ili vjera u slanje odabranih i bezgriješnih robova, čistih od bilo kakva grijeha i posrtaja od Gospodara, radi upute i vođenja ljudi. Prvi je od njih Adem, alejhis-selam, a posljednji Muhammed, sallallahu alejhi ve alihi.

c- Me’ad – proživljenje ili uvjerenje u Sudnji dan, kada će svi ljudi morati polagati račune za svoja djela i nedjela i za to biti nagrađeni ili kažnjeni te na taj način biti svjedocima suđenja svoga Gospodara.

Veza načela i ogranaka

Jasno je da između ova dva pojma – teorijskih i praktičnih zakona – postoji logična veza. Ukoliko ogranke preciznije is­tražimo, uvidjet ćemo da imaju isti cilj koji je zacrtan i ka kojem se kreću i načela. Drugim riječima, ogranci vjere nisu ništa drugo do odsjaj i praktično ozbiljenje ciljeva načela. Zato, uz malu analizu, svi ogranci vraćaju se svojim načelima i ako proširimo načela, ono što će nastati jesu ogranci:

اننى انا الله لا اله الا انا فاعبدنى

Zaista Ja, Ja sam Allah, nema osim Mene božanstva, pa obožavaj Mene.[1]

Najosnovnije načelo u Islamu jeste tevhid. To je nepokolebljivo vjerovanje da se upravljanje Kreacijom odvija proviđenjem Jednoga Apsoluta. Ukoliko odlučimo pažljivo razmisliti o ovoj činjenici, vidjet ćemo da su, ustvari, svi ogranci praktično i istovjetno ozbiljenje upravo ovog načela. Da bi tema postala jasnija obradimo nekoliko ogranaka.

Zikr

Kur’an kaže:

اقم الصلوة لذكرى

Obavljaj namaz radi sjećanja na Mene.[2]

Kako to da namaz može u čovjeku ostvariti sjećanje na Allaha?

Kur'an odgovara:

ان الصلوة تنهى عن الفحشاء و المنكر و لذكرالله اكبر

Zaista namaz odvraća od razvrata i pokuđenog, a sjećanje na Allaha jeste veće.[3]

Dakle, zbilja i priroda namaza jeste da čovjeka odvrati od grijeha i zaprljanosti, što je mali efekt namaza, a veći je sjećanje na Allaha. Dakle, namaz biva povodom da u čovjeku zaživi sjećanje na Allaha, a da sve ostalo bude zaboravljeno. Kur'an kaže:

الذين آمنوا و تطمئن قلوبهم بذكرالله, ألا بذكرالله تطمئن القلوب

Oni koji vjeruju smire im se srca sjećanjem na Allaha; znajte da se sjećanjem na Allaha smiruju srca.[4]

U vrijeme zikra nastupa smirenje i sigurnost, a iz srca odlazi nemir i nesigurnost. Na drugom se mjestu kaže:

يَا أَيَّتُهَا النَّفْسُ الْمُطْمَئِنَّة ارْجِعِي إِلَى رَبِّكِ رَاضِيَةً مَّرْضِيَّةً

O ti, dušo smirena, vrati se Gospodaru svome Njime zadovoljna i On je tobom zadovoljan.[5]

Jednostavno rečeno, sada kada si se smirila vrati se svome Gospodaru, jer ostvarila si svrhu Njegova stvaranja. U ovim primjerima možemo uočiti tevhid i spomenute primjere vratiti i dovesti u vezu upravo sa tim načelom. Dakle, između načela i ogranaka postoji jedna sasvim logična veza zbog koje je ih nemoguće odvojiti jedno od drugoga. Negiranje bilo kojeg od njih računa se negiranjem cjeline. Usljed toga, Kur'an kaže:

Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih naprave razliku i govore: U neke vjerujemo a u neke ne, želeći da zauzmu put između toga, oni su doista nevjernici, a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.[6]

Vidimo da Kur'an ne prihvata pravljenje razlike. Prihvatanje nekih a odbijanje drugih poslanika smatra negiranjem cijele institucije zvane nubuvvet, a ljude, koji to čine, naziva nevjernicima. Čak je i samom Poslaniku bilo naređeno da mora vjerovati u sve što mu se objavljuje:

آمَنَ الرَّسُولُ بِمَا أُنزِلَ إِلَيْهِ مِن رَّبِّهِ وَالْمُؤْمِنُونَ كُلٌّ آمَنَ بِاللّهِ وَمَلآئِكَتِهِ وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ لاَ نُفَرِّقُ بَيْنَ أَحَدٍ مِّن رُّسُلِهِ وَقَالُواْ سَمِعْنَا وَأَطَعْنَا غُفْرَانَكَ رَبَّنَا وَإِلَيْكَ الْمَصِيرُ

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova i vjernici; svi vjeruju u Allaha i meleke Njegove i knjige Njegove i poslanike Njegove, mi ne izdvajamo ni jednog od poslanika Njegovih. I oni govore: Čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, Gospodaru naš, tebi ćemo se vratiti.[7]

Osnovni razlog tome jeste činjenica da je sve poslanike izabrao Jedan, Moćni, i svi su odraz Njegova naređenja. Kao što je šejtan uvjeren u Allahovo stvaranje, Njegovo gospodarstvo i Sudnji dan, on je sebe smatrao neobaveznim na izvršavanje Allahovih naređenja, te je uvršten u red nevjernika. Tako će svaki čovjek, koji smatra sebe izuzetim da se povinuje bilo kojem naređenju i načelu, biti uvršten u redove nevjernika i poricatelja istine.

Mogućnost suprostavljeosti između načela i ogranka u praksi

Moguće je postaviti pitanje kako to da se ova dva pojma dovedu u stanje suprostavljeosti, zar je moguće da između načela i ogranka koje je Allah poslao radi upute čovječanstva postoji konflikt i to kada je među njima logična i racionalna veza. U vezi s ovim mora se reći: Ono što je sigurno jeste da mi živimo u svijetu čija suština jesu prevrati, sukobi, konflikti, kao što je evidentno da je i Islam spušten baš na ovaj materijalni svijet koji ima nabrojane karakteristike i na njemu nam ponuđen. S druge strane, kako Kur’an kaže, Ovaj je svijet mjesto ispita i svaki poslanik ima neprijatelja.

و ما ارسلنا من قبلك من رسول و لا نبي الا اذا تمنى القى الشيطن فى أمنيته

Mi nismo prije tebe poslali nijednog poslanika niti vjerovjesnika a da šejtan nije u kazivanje i žudnju njegovu nešto ubacio.[8]

Objašnjenje

Pojam temenna, spomenut u gornjem ajetu, znači planiranje i zamišljanje nečeg, mogućeg ili nemogućeg. Čežnja jednog siromaha je da se obogati, što je moguće, a može se desiti da neko čezne za vječnim životom na Ovom svijetu, što je nemoguće. Kada čovjek zamišlja sliku svoje čežnje u razumu, ta iluzorna predstava u kojoj čovjek uživa u ajetu se naziva umnijjeh.[9] Dakle, kada bi poslanici bili zaduženi svojim obavezama prilikom planiranja načina kojim će vršiti pozivanje i razmišljanja tako da postupaju da bi privukli ljudska srca, šejtan je kod ljudi ubacivao sumnje (vesvese), silnike je ljutio a smutljivce je potpaljivao da otežaju poslanicima misiju. Allah šejtanov napor čini bezuspješnim a trud poslanika isplativim. Kur’an to na lijep način formulira:

ليجعل ما يلقى الشيطن فتنة للذين في قلوبهم مرض و القاسية قلوبهم

Da bi učinio iskušenjem ono što je šejtan ubacio za one čija su srca bolesna, i one čija su srca surova.[10]

[1] Ta-ha: 14.

[2] Ta-ha: 14.

[3] El-Ankebut: 45.

[4] R’ad: 28.

[5] El-Fedžr: 27, 28.

[6] En-Nisa: 150, 151.

[7] El-Beqare: 285.

[8] El-Hadždž: 52.

[9] Tabatabai, Al-Mizan, Teheran: 1989, tom XIV, str. 390.

[10] El-Hadždž:53.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 26 Decembar 2013 22:22
×

Log in