Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Tevhid

A A A
Princip pravde u domenu društva i politike

Princip pravde u domenu društva i politike

Pored naučnog razmatranja, ovo pitanje u islamskom društvu od samog početka bilo je i na jedan drugi način na dnevnom redu i to na razini običnog svijeta i u vezi izvršenja pravde. Jedna od osnovnih društvenih misli jednog muslimana jeste da vođa društva treba biti pravedan, da osoba koja zauzima položaj sudije treba da bude pravedna, da svjedok treba da bude pravedan, a sa stanovišta jednog muslimana ši'ije imam džume, jednako kao i imam džemā'ata, također, treba da bude pravedan. Svaki je musliman sebe smatrao odgovornim spram onih društvenih pozicija koje je trebalo da zauzme pravedna osoba. Kratka rečenica Božijeg Poslanika: “Afdalul džihād kelimetu adlin 'inde imāmin džā'irin.”, koja u prijevodu glasi: “Najvrjedniji džihad je riječ pravde pred vladarem tlačiteljem.”, bila je općepoznata i prihvaćena i proizvela je mnoge hrabre poduhvate.

Razmatranje problema pravde sa praktičnog i objektivnog stanovišta na razini društva ima dosta dug historijat, ali pošto je izvan teme ove knjige, nećemo ulaziti u tu raspravu. Kada čitalac stekne uvid u naučno praktična strujanja na koja smo ukazali, jedno temeljno pitanje ostane mu neriješeno, a to je: -zašto se islamska teologija najviše bavila problemom pravde i zašto se u islamskom pravu prije svega nametnulo upravo to pitanje' Zašto se u svijetu islamske politike najviše čuje riječ pravda? Činjenica da se na svim poljima govorilo o pravdi, mora da ima neki poseban razlog.

Sada se postavlja pitanje da li je postojala neka druga bitna struja koja je podsticala i napajala sva ova strujanja.

Po našem mišljenju, glavni razlog naučnog i praktičnog razmatranja pravde u islamskom društvu, u prvom redu, treba tražiti u samom Kur'anu. Kur'an je taj koji je zasadio zamisao pravde u srca ljudi pa je onda kultivirao i u dušama proizveo brigu za njom, kako sa idejno–filozofskog, tako i sa praktično–društvenog stanovišta. Kur'an je taj koji je postavio pitanje pravde i nepravde u njenim različitim oblicima: genetička, zakonodavna, moralna i društvena pravda.

U Kur'anu se izričito navodi da se poredak univerzuma i kreacije zasniva na pravdi, proporciji i na temeljima zasluga i kompetencija. Pored brojnih ajeta u kojima se izričito strogo Njegovoj Uzvišenoj Biti poriče nepravda i pored ajeta u kojima se pokazivanje Pravog puta i upotpunjenje dokaza smatra Božijim poslovima s onog aspekta odakle je postojanje toga neka vrsta pravde, a propast čovjeka uslijed nepostojanja pravde neka vrsta zla i nepravde, te pored ajeta koji ukazuju na činenicu da su osnove kreacije postavljene na istini, koja je u suvislosti s pravdom, dakle, pored svega toga, u nekim ajetima se pozicija Božije subjektivnosti i sveupravljanja navodi kao pozicija održanja pravde:

Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, - a i meleki i učeni -, i da On postupa pravedno...[1]

Ili se u nekim ajetima pravda drži kao Božija terezija:

...a nebo je digao. I postavio je terezije[2]

Upravo kod ovog ajeta se u komentaru navodi da je Božiji Poslanik, a.s. rekao:

“Po pravdi se održavaju nebo i zemlja.”[3]

Zakonodavna pravda, tj. poštivanje principa pravde pri ustanovljavanju zakona, također, je izričito spomenuta u Kur'anu. Tamo se jasno navodi da je svrha i mudrost slanja poslanika da u ljudskim životima i društvenim sistemima zavlada pravda i pravičnost:

Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali,...[4]

Jasno je da uspostavljanje principa pravde u društvenim sistemima ovisi o stanju u kojem je, kao prvo, sistem zakonodavstva jedan pravedan sistem i da, kao drugo, praktično bude proveden u djelo.

Pored ovog općeg principa kojim obavezuje sve vjerovjesnike, o zakonodavnom sistemu islama Kur'an kaže slijedeće: Reci: Gospodar moj naređuje pravednost.[5] u drugom ajetu o nekim propisima kaže slijedeće: ...to vam je kod Allaha pravičnije...[6]

Kur'an časni drži da je imamet i vođstvo jedan “ Božanski zavjet” i jedan “protivzločinački” i “pravedni” sistem. Kada Kur'an govori o sposobnosti Ibrahima da zauzme položaj imama ili vođe, to ovako interpretira: A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: “Učinit ću da ti ljudima budeš imam”, - “I neki moji potomci” - zamoli on.  – “Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike: Lā jenālu ahdije-z-zālimin. [7]

Moralnu osobu Kur'an naziva “pravednom”. Ovaj naziv se spominje na nekoliko mjesta u Kur'anu i to kada se govori o suđenju ili svjedočenju ljudi koji su odgojno, moralno i duhovno pouzdani. Naprimjer, u slijedećem ajetu:...čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi...”[8]; ili u ajetu u kojem se kaže:...i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite...[9].

Nakon prevođenja grčkih djela, u islamskom svijetu postala je poznata slijedeća Platonova rečenica: “Pravda je majka svih moralnih vrijednosti.” Međutim, oko dva stoljeća prije nego što će ova Platonova izreka biti poznata muslimanima, oni su se s takvim riječima već upoznali putem kur'anskih učenja.

Osovinu svih kur'anskih učenja čini pravda, uzevši od monoteizma pa do vjere u Onaj svijet; od poslanstva do vođstva; od individualnih ideala pa sve do općedruštvenih ciljeva. Kur'anska pravda je, zajedno s monoteizmom, oslonac vjere u Onaj svijet, cilj slanja poslanika, filozofija vođstva, mjerilo savršenosti pojedinca i kriterij zdravog društva. Tamo gdje se kur'anska pravda dotiče monoteizma ili vjere u Onaj svijet, ljudskom viđenju univerzuma ili kreacije daje jednu posebnu formu, drugim riječima, daje mu neku vrstu svjetonazora, a tamo gdje se dotiče vjerovjesništva, zakona i zakonodavstva, predstavlja “mjeru” i “kriterij” pravne nauke, tj. predstavlja platformu za intelekt, kako bi se mogao naći u istom redu s Knjigom i Sunnetom i biti smatran jednim od izvora iz kojih se napaja islamsko zakonodavstvo. Tamo gdje se, pak, dotiče vođstva, pravda predstavlja “mjerodavnost”, a kada se tiče morala ona je onda jedan humani ideal, dok je unutar društva, jedna “odgovornost”.

Zar je bilo moguće da pitanje kojem se u Kur'anu daje ovoliki značaj, tj. pitanje koje je ujedno i svjetonazor i kriterij nauke o zakonu i mjerilo sposobnosti u vođstvu i jedan humani ideal i društvena odgovornost, muslimani zanemare uprkos njihove velike pažnje i osjetljivosti prema Kur'anu?

Zbog toga mi vjerujemo da nema razloga da tragamo za nekim drugim uzrocima i da svoj um zamaramo pitanjima zašto se od samog početka idejno-praktičnih pokreta među muslimanima, posvuda može zapaziti riječ “pravda”. Nema sumnje da je Kur'an bio glavni razlog osjetljivosti muslimana prema ovom pitanju i glavni razlog pojave ovoga načela u teologiji, islamskom pravu i društvenim poljima. Međutim, uzrok različitih stavova prema ovom pitanju jeste čitav jedan niz razloga od kojih su neki psihološke, neki sociološke, a neki pak političke prirode. Ovo je, dakle, naše mišljenje o glavnom razlogu razmatranja ovog pitanja u islamskom društvu.

Moguće je, naravno, da neko drugi sa jednog drugog stanovišta pristupi razmatranju i analizi ovog pitanja. Kao što znamo, sljedbenici nekih doktrina, društvena strujanja općenito analiziraju na jedan posve drugi način. Sljedbenici tih doktrina imaju jedan niz predodređenih kalupa i na svaki mogući način žele sva zbivanja u društvu oblikovati prema tim kalupima.

U ovakvom tipu doktrina osnovnu ulogu u svim kretanjima igraju klasne razlike i društvene borbe zasnovane na posjedovanju i neposjedovanju dobara. Sa stanovišta sljedbenika tih doktrina, sve manifestacije ljudskog duha, misli, talenta i emocija predstavljaju odraz materijalnih potreba i ekonomskih odnosa; ekonomija je  – po njima  – temelj, a sve ostalo su nadgradnje i ogranci ekonomije. Idejne, emocionalne i umjetničke osobenosti svakog pojedinca treba tražiti u njegovim klasnim orijentacijama. Ako je Sādi rekao: “Trbuh je osnovno sredstvo fizičkog preživljavanja.”, sa stanovišta njegovih istomišljenika trbuh je ne samo osnova preživljavanja već je i osnova mišljenja, osjećanja i emocija i konačno ono što se naziva svetim jeste trbuh, svi putevi vode ka trbuhu!

Prema mišljenju sljedbenika ovakvih doktrina, ako vidimo da se u nekom društvu najviše govori o pravdi, razlog tome treba tražiti u društveno-ekonomskim nejednakostima, a ne negdje drugdje. Ako vidimo da se neke dvije skupine međusobno napadaju i optužuju oko prava i teologije pa jedna ozbiljno podupire autentičnost pravde kao svoj svjetonazor ili kao jedan kriterij zakona, a druga čini obrnuto i poriče sve te autentičnosti, treba da znamo da su sva ta intelektualna, misaona, teološka i pravna prepiranja pokazatelji jednog skrivenog postrojavanja kojeg je izvela skupina vezana za obespravljene slojeve društva spram dobrostojećih i bogatih slojeva. Misao, po ovoj doktrini, proizilazi iz trbuha. Nemoguće je, prema tome, da jedan bogataš brani načelo pravde, baš kao što je nemoguće da jedna obespravljena i potlačena osoba porekne to načelo!

Sa našeg stanovišta, međutim, ovakav tip obrazlaganja povijesti ne može razriješiti poteškoće. Nema sumnje da je materijalna potreba jedan veoma važan činilac u ljudskim opredjeljenjima i ponekad se trag ekonomskih interesa može naći i u islamskim idejnim, društvenim i političkim opredjeljenjima i postrojavanjima. Međutim, ne mogu se sve one atraktivnosti koje privlače čovjeka i sve važne faktore koji su utjecali na strukturu ljudske povijesti, svesti samo na ekonomske motive; i možda je još uvijek rano da se iznose decidna mišljenja o sveukupnim osnovnim faktorima koji dominiraju životom pojedinca i društva. Ono što je sasvim jasno jeste činjenica da se materijalne potrebe ne mogu priznati kao osnovne i jedine potrebe čovjeka.

Ne znam kako, uz pomoć ovakvih principa, objasniti zašto su naprimjer Me'mun, Mu'tesim i Wāsiq čvrsto podržavali mu'tezilijsku doktrinu i prihvatali princip pravde, za razliku od Mu'tevekkila koji je pripadao istoj toj klasi i bio iste te krvi, a koji je krenuo u obrnutom pravcu i činio sa pobornicima pravde isto ono što su njegovi prethodnici činili s njenim protivnicima!

S druge strane, kako je moguće obrazložiti stav Sahiba ibn Ubbada koji je, iako jedan od najimućnijjih ljudi u islamskom svijetu, bio vatreni pobornik pravde i to u isto vrijeme dok su većina obespravljenih učenjaka toga vremena bili protivnici ovoga principa i promicatelji eš'arijskog uvjerenja!

Sahib ibn Ubbad je bio jedan od vrlo imućnih vezira i u ovom pogledu mu rijetko ko može parirati. On je, za razliku od većine vezira koje bi na kraju njihovi pretpostavljeni ipak omrzli i koji bi obično neprirodno umirali, do kraja svoga života ostao vezir, a na dženazi mu je prisustvovao veliki broj pratilaca.

Ibn Hallakān kaže:

“Niko se nije usrećio kao Ibn Ubbād; kako prije tako i poslije smrti.”

Sahib ibn Ubbād je, kao vezir i naučnik, proveo život u izuzetnoj udobnosti i zadovoljstvu i za razliku od onih koji omraženi napuštaju Ovaj svijet i kojima se sa odlaskom gubi svaki spomen, ostao je slavan i voljen.

Pored toga što je Sahib ibn Ubbād do kraja života ostao na položaju ministra i pored svoga ulemanskog ugleda, također je imao i jednu drugu izvanrednu odliku, a to je da je, kako kažu, bio jedini vezir u povijesti čiji su i otac i djed, također, bili veziri.

Njegovo je ime bilo Ismā'il, a otac mu se zvao Ubbād dok mu je ime djeda bilo Abbas. Uprkos svemu tome, Sahib ibn Ubbād je vatreni pobornik pravde i time se ponosi. U slijedećim stihovima Sahib ibn Ubbād veli:

Da mi se srce otvori u sredini bi se ugledala,

dva retka koja su se sama od sebe napisala.

Pravda i jednoboštvo bi se vidjeli na strani jednoj,

a ljubav prema rodu Poslanikovom, na strani drugoj.

Kada je riječ o islamskom pravu, također, nailazimo na potpuno iste slučajeve. Naprimjer, Abu Jusuf, kao vrhovni sudija u vrijeme halife Haruna, postaje ozbiljni pobornik principa pravde, dok Ahmed ibn Hanbel, iako zatvaran i bičevan, žestoko osuđuje taj metod.

Obrazlaganje misaono-vjerskih opredjeljenja čovjeka sa ovakvom vrstom mjerila i kriterija kao isključivom i jedinom, po našem mišljenju dokaz je naivnosti.

Izvor: Murteza Mutahari, Božija pravda, Fondacija "Mulla Sadra, Sarajevo, 2006., sa prezijskog preveo: Mirsad Hadžajlić


[1] Ali Imran, 18

[2] Ar  – Rahman, 7

[3] Tefsir: Safi, u komentaru na navedeni ajet, tom 2, str. 638

[4] Al  – Hadid, 25

[5] Al  – A'raf, 29

[6] Al  – Baqara, 282

[7] Al  – Baqara, 124

[8] Al  – Maida, 95

[9] At – Talaq, 2

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 17 Septembar 2015 15:41
×

Log in