Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Tevhid

A A A
Opće napomene o Božijim djelima

Opće napomene o Božijim djelima

S gledišta Kur’ana, monoteist je ona osoba čije vjerovanje obuhvata sve vrsta tevhida, a koji su sadržani u plemenitoj krilatici: “Nema boga osim Allaha.” Ovo uvjerenje mora postojati kod svakog monoteiste općenito. Međutim, u pogledu tumačenja i analize tevhida u djelovanju i njegovog praktičnog ustanovljavanja u nekim posebnim primjerima postoje nejasnoće koje ne samo da predstavljaju probleme za one koji nisu upućeni već i za naučnike i osobe stručne u pitanjima kelama i filozofije, tako da njihovo rješavanje nije jednostavno. Naprimjer, kad kažemo da Bog sve stvara, nema sumnje u to da svaki monoteist ima ovu razinu vjerovanja. Ali kad želimo ustanoviti šta je to stvorio Bog Koji je Stvoritelj, to jest da li se, kad kažemo da je stvorio sve, pod tim podrazumijeva da je stvorio prvobitnu materiju svijeta, da ta materija svojom pokretljivošću kreira sve naredne pojave, da sve nastaje postepeno, u skladu sa zakonitošću koju ima sama materija i da te pojave više nemaju potrebu za Bogom, nailazimo na određene probleme.  Da li je to značenje stvaranja ili svaku novu pojavu, koja nastaje upravo u tom trenutku, Bog stvara? Ovim pitanjem treba se pozabaviti.

Mislioci pripadnici monoteističkih religija o ovome su iznijeli različite stavove. Potrebno je da uvidimo kakvo je stanovište Kur’ana o ovoj temi. U pogledu upravljanja svijetom nameće se pitanje: da li je Bog, kad je stvorio svijet, u njemu uspostavio neki red i poseban poredak među stvorenjima kako bi taj svijet do kraja postojanja funkcionirao na jedan uređen način? Može li se to slikovito uporediti sa satom kod kojeg su dijelovi i zupčanici podešeni tako da uredno rade i više nema potrebe da se sahadžija upliće u njegovo funkcioniranje; opruga, klatno i zupčanici podešeni su da rade precizno!? Je li Bog tako uredio i podesio dijelove ovog svijeta da do kraja njegovog postojanja nema potrebe za interveniranjem i uplitanjem u funkcioniranje?

Je li Bog time završio Svoj posao, sjeo postrani, a svijet se kreće sam po sebi? Ili je, ipak, Bog u svakom trenutku upravljački prisutan u svim dešavanjima i Njegova božanstvenost obuhvata pojave u svakom vremenu i prostoru? Ovo je pitanje na koje se mora dati odgovor.

Možda ste čuli za razgovor između dvojice evropskih naučnika koji su bili monoteisti o tumačenju božanskog gospodarenja u odnosu na svijet. Jedan od njih bio je Descartes, a drugi Pascal. Descartes je tako precizno opisao mehanizam svijeta da više nije ostala nikakva potreba za Božijim utjecajem u njemu, kazavši: “Svijet ima potrebu samo za jednim Bogom pokretačem. Ako jedna pokretačka snaga utječe na ovaj svijet kako bi pokrenula njegove kotače, oni će se nastaviti vječno okretati i Bog je spram svijeta prvi pokretač. Prvi je pokretač u smislu da je prva moć koja postaje uzrokom nastanka pojave kretanja u svijetu. Ovo je kretanje od Njega i ova će moć vječno opstati te je dovoljna za pokretanje svih pojava u svijetu.” Pascal, čiji su gnostički duh i duhovnost bili snažniji, optužio je Descartesa da, prema njegovom vjerovanju, više nemamo potrebu za Bogom u upravljanju svijetom i njegovoj opstojnosti te da je Božiji posao samo pokretanje i ništa više. Nećemo se baviti time je li Pascalova kritika upućena Descartesu bila utemeljena ili ne. Željeli smo napomenuti da su ova pitanja također bila aktuelna među filozofima i stručnjacima za racionalna i teološka pitanja.

Ono šta svaki monoteist općenito treba vjerovati je upravo to da je Bog Stvoritelj i Gospodar svijeta, ali ni veliki naučnici nisu to uspjeli precizno i podrobno objasniti, a kamoli obični ljudi.  Naravno, koliko god da se povećava čovjekovo znanje (bilo to racionalno znanje koje se stječe putem racionalnog dokaza, bilo znanje koje se stječe u svjetlu Upute, putem blagoslova Knjige i sunneta, bilo srčano znanje, koje se stječe prosvjetljenjem i božanskim nadahnućem), toliko se povećava i čovjekovo znanje o tevhidu i može se o potankostima tog tevhida imati jasnije objašnjenje.

Kur’an časni ima posebnu metodu objašnjavanja odnosa Boga sa svijetom i čovjekom i ta metoda je primjer mudrog božanskog upravljanja i Njegovog stvaralačkog i zakonodavnog gospodarenja spram čovjeka. Kur’an nas naučava da onako kako ne možemo potpuno spoznati Bit Božiju tako ne možemo razumjeti ni zbilju Božijih svojstava, te, također, ne možemo razumjeti ni zbilju Njegovih djela. Istovremeno, on nastoji posebnim stilom kazivanja rasvijetliti čovjekovo znanje o Božijim djelima i odnosu koji On ima spram svijeta i čovjeka te postepeno podizati ovo znanje na višu razinu.

Možda će se u početku nekima činiti prilično slobodnom naša izjava da mi ne možemo razumjeti čak ni zbilju Božijih djela. Potrebno je što sažetije objasniti da uistinu ne možemo pravilno pojmiti odnos između Boga i stvorenja te odnos božanskog djelovanja i božanskog stvaranja, ali i to da su pojmovi koje koristimo u vezi s ovim (kakvi su pojmovi stvaranje, uzročnost, djelovanje i sl.) oni koji su apstrahirani iz kontingentnih primjera. Znači da smo najprije u sebi nešto pronašli ili smo spoznali odnos između dvaju materijalnih bića, a zatim smo iz tog pronađenog ili spoznatog odnosa izdvojili pojam i taj smo pojam uopćili kako bi obuhvatio i Boga, to jest kad smo rekli da smo uradili neko djelo, koristili smo pojam djelo i činjenje djela, a to je isti pojam koji pripisujemo Bogu i kažemo da je Bog učinio neko djelo. Ili, naprimjer, kad kažemo da neka osoba upravlja nekom zajednicom, rukovodi nekom skupinom ili pomaže neku instituciju, onda su to pojmovi koji nastaju iz posebnog odnosa između čovjeka i prirode ili između čovjeka i drugih ljudi. Graditi, činiti nešto, rukovoditi, upravljati i pojmovi slični njima pojmovi su koji su rezultat čovjekovog odnosa s prirodom. Ondje gdje je, naprimjer, riječ o proizvodnji jednog automobila ili se čovjek, upravljajući jednim društvom, susreće s drugim ljudima, koristi se obuhvatniji pojam od onoga što se vidi i zna te se izostavljaju njegova posebna ograničenja da bi se reklo: “Bog je također izgradio (stvorio) svijet.”

Isti pojam graditi koji koristimo u vezi s građenjem, izradom ili pravljenjem, koristit ćemo i u vezi s Bogom. Također, isti pojam koji koristimo za upravitelja nekog (poslovnog) kompleksa, koristimo i za Boga, te kažemo da On upravlja svijetom. Ono što mi nalazimo u sebi jesu odnosi koji su pomiješani sa nedostacima i ograničenjima.

No, kad hoćemo nešto pripisati Bogu, treba da otklonimo ovaj aspekt nedostatnosti i aspekt nemanja, jer taj aspekt nije dostojan položaja božanske svetosti. Kad mi nešto radimo, na koji način to radimo? Radimo posredstvom naših tjelesnih udova i služeći se očima, ušima i drugim čulima. Kad govorimo da Bog nešto čini, da li to znači isto? Znači li to – sačuvaj Bože – da Bog također ima ruku i da Svojom rukom čini kretnju? Da li i Bog, kad hoće pokrenuti svijet, Svojom Rukom pritišće svijet onako kako mi dodajemo mehaničku energiju nekom tijelu, ili kad mi nogom šutnemo loptu, da Bog, također (sačuvaj Bože!), stavi nogu pod zemaljsku kuglu i kaže: “Okreni se!” Znamo da Bog nije tijelo i da nema tjelesnu ruku i nogu da bi tom rukom uzeo Sunce i rekao: “Okreći se!” Božije djelo se ne vrši posredstvom tjelesnih i materijalnih organa. Ali postoji odnos koji djeluje, jer onako kako se lopta ne bi pokrenula da je mi nismo udarili, tako se ni ovaj svijet ne bi pokrenuo da Bog nešto ne učini, iako mi ne znamo šta to Bog čini pa se kreću planete na nebu i dešavaju se male i velike prirodne pojave u svijetu, sitne i ogromne, od atoma do galaksija.

S obzirom na činjenicu da njihov primjer nismo vidjeli, onda je odnos između nas i pojava u svijetu ograničen, nedostatan i materijalan. Mi u sebi ne spoznajemo odnos koji postoji između Boga i stvorenog svijeta. Kad bi u nama postojao odnos koji postoji između Boga i stvorenog svijeta, mi bismo također postali bogovi. Dakle, zbilju tog odnosa mi ne možemo pojmiti jer ne možemo pojmiti zbilju nečega što nismo vidjeli, razumjeli i spoznali. Mi možemo kazati: da nismo uradili neki posao i da nešto nismo pokrenuli, onda se to nešto ne bi ni pokrenulo. I Bog je tako pokrenuo svijet. Ali kako ga je pokrenuo, šta to znači, mi to ne znamo.

Također, kad govorimo o svojstvima Božijim i kažemo da je Bog Onaj Koji zna, šta smo mi to podrazumijevali pod znanjem? Ono što smo razumjeli jesu neki nedostatni i ograničeni primjeri znanja, ali smo rekli da je moguće da postoji i znanje koje je drukčije od ovog ograničenog znanja. Na koji način? Ne znamo, ali je moguće da postoji znanje koje se ne stječe slušanjem i čitanjem. Ako ga mi ne posjedujemo, ne treba ga smatrati nemogućim. Kad je racionalni dokaz upućivao na to da Božije znanje nije stečeno, onda je za nas bilo prihvatljivo da postoji znanje koje neće biti stečeno. Ali kako? Ne znamo. Zato smo govorili: “On je Onaj Koji zna, ali to nije znanje poput našega”. U pogledu djela upravo vrijedi ista tvrdnja. Kad kažemo da je Bog Onaj Koji vodi svijet i upravlja svijetom, onda trebamo kazati: “Ali to upravljanje nije poput našega.”

Ako u terminologiji racionalnog izražaja, to jest u filozofskoj i kelamskoj terminologiji, kažemo da je Bog uzrok svijeta ili uzrok svih uzroka, onda treba dodati da to nije poput naše uzročnosti. Ona specifičnost koja postoji u odnosu uzroka i posljedice među pojavama u svijetu nikad ne postoji između Boga i svijeta. To je također jedna vrsta uzročnosti, ali nije vrsta uzročnosti kakva je naša, nego je drukčija. Kakva je? Mi to ne znamo, to jest naš razum je ne može pojmiti. Upravo se u toj mjeri može shvatiti da je u tom značenju Bog uzrok svih uzroka, i to takav da ne bi ni bilo svijeta da nije bilo Njega. Uzrok dakle podrazumijeva to značenje. Uzrok podrazumijeva “ono od čega nešto zavisi” ili “ono što isijava egzistenciju nečega”. To znači da nešto ima potrebu za nečim drugim. To je nešto što nečemu drugome uvjetuje potrebu, tako da, kad toga ne bi bilo, ne bi bilo ni toga drugog. Ali kakva je vrsta odnosa između Boga i svijeta, mi to ne razumijemo jer niko od nas nije Bog.

Mi nismo bili bogovi da bismo znali kako je to. Mi to ne možemo ni razumjeti osim putem intuitivnog znanja za koje smo kazali da ga Bog daruje nekim Svojim dostojnim robovima kojima ukazuje čast. Oni stječu intuitivnu spoznaju i u mjeri svojih ontoloških kapaciteta mogu razumjeti zbilju božanskih djela. O tome smo također govorili u vezi s Biti Božijom i Njegovim svojstvima. Možda jedan ajet o hazreti Ibrahimu govori o ovoj temi. On je od Boga tražio:

وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ أَرِنِي كَيْفَ تُحْيِي الْمَوْتَىٰ

...Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ...”[1]

Neko površno razumijevanje ovog ajeta bilo bi da je hazreti Ibrahim htio vidjeti kako se mrtvac oživljava, jer ono što se vidi očima snažnije djeluje na srce. Međutim, Allame Tabatabai, neka Allah bude zadovoljan njime, obratio je pažnju na jednu suptilnu činjenicu u ajetu. On kaže da hazreti Ibrahim, a.s., nije rekao: “Bože, pokaži mi kako se mrtvac oživljava”, već je od Boga tražio da mu pokaže kako On oživljava mrtvog, odnosno tražio je da vidi božansko oživljavanje. Htio je vidjeti tu zbilju i taj zbiljski odnos koji postoji između Boga i ljudi u trenutku kad Bog oživljava mrtvog. Htio je gledati šta to Bog čini pa mrtvi oživi. Htio je vidjeti kakvoću božanskog oživljavanja, a ne samo oživljavanje mrtvaca, to jest, htio je razumjeti primjer Božijeg djelovanja. Tako i srca svih nas žele vidjeti šta to On čini da nastane ovaj svijet da bi se okretao i bio upravljan. Kakav je odnos Boga s ljudima? Bog Uzvišeni je naredio Ibrahimu, a.s., da uzme četiri ptice, odsiječe im glave, izmiješa dijelove njihovih tijela te da ih podijeli na četiri dijela i svaki od njih stavi na vrh jedne planine, a da im potom da znak i pozove ih kako bi mu došle. “Tad ćeš vidjeti kako oživljavaju.” Allame Tabatabai kaže: “Ustvari, hazreti Ibrahim je postao tok božanskog oživljavanja, odnosno Bog je posredstvom hazreti Ibrahima oživio ove ptice. Ovo je bila božanska volja koja se ostvarila posredstvom volje hazreti Ibrahima i on je vidio kako djeluje ta Njegova volja.

Ovo je intuitivno znanje. Ako neko dobije takvo znanje, on će onoliko koliko je sposoban razumjeti zbilju Božijeg djelovanja. Mi ne trebamo očekivati da spoznamo zbilju odnosa između Boga i ljudi osim do granice do koje je razum sposoban da je objasni i uz obavezno transcendiranje. To znači da Bog djeluje, ali to djelovanje nije poput našeg djelovanja; da stvara, ali ne kao što mi stvaramo; da gradi, ali to građenje nije poput našeg; da utvrđuje, mada ni to utvrđivanje nije kao naše. Božanska djela treba transcendirati i smatrati čistim iz aspekta naših manjkavosti i nedostatnosti. Ali da bi naše znanje o božanskim djelima napredovalo s početne razine do razine razvoja razuma, iako ne razumijemo njihovu zbilju (kao što se to kaže u tekstu), ne podrazumijeva da ne trebamo naprezati svoj razum i reći da ne znamo.

Ono ne znam koje jedan naučnik izgovori nakon istraživanja nije isto kao ne znam koje jedan neuk čovjek izgovori prije bilo kakvog istraživanja. Koliko god se naprezali, ne možemo razumom spoznati zbilju odnosa božanskog djelovanja, ali to ne znači da ne trebamo razum upregnuti na tom putu. Možemo napredovati, ali nećemo dospjeti do suštine nečega. Mi se trebamo truditi koliko možemo da povećamo svoje racionalno znanje i Kur’an nas upućuje na ovome putu. Naime, u različitim primjerima objašnjen je odnos Boga spram ljudi na različite načine, tako da ćemo, ako obratimo pažnju i pronađemo ovaj put, moći postepeno uvećati svoje znanje.

U odgovoru na pitanje je li Bog Stvoritelj samo osnove svijeta ili je Stvoritelj svake pojave, Kur’an izričito kaže da je Bog stvorio sve; sve čemu se pripisuje naziv, stvorenje je Božije. Ne samo prvobitna materija nego sve što ima naziv, svaka stvar stvorenje je Božije. Dakle, božansko stvaranje odnosi se na svako biće koje postoji u svijetu. Nekoliko kur’anskih ajeta govori o ovome. Mi ćemo za primjer navesti rečenicu koja se spominje u dvjema kur’anskim surama:

وَخَلَقَ كُلَّ شَيْءٍ

...I stvorio je svaku stvar...[2]

Također, postoji rečenica koja se ponavlja u drugim dvjema surama:

ذَٰلِكُمُ اللَّـهُ رَبُّكُمْ ….خَالِقُ كُلِّ شَيْءٍ

To vam je Allah, Gospodar vaš... Stvoritelj svega..[3].

Allah je stvorio vas i ono što vi gradite ili svaki posao koji radite, jer su čovjekova djela u svakom slučaju nešto, imaju egzistenciju i Allah je također i njihov Stvoritelj. Dakle, sa stanovišta Kur’ana, bez ikakve sumnje, sve što se naziva stvar, stvorenje je Božije, i stvaranje Božije ne odnosi se isključivo na prvobitnu materiju svijeta.

U pogledu upravljanja postoje također neki ajeti koji govore da su gospodarenje Božije i upravljanje Božije prisutni gdje god je aktuelno pitanje upravljanja i volje. Postoje kur’anski ajeti koji na jednostavan način govore o ovom pitanju:

يُدَبِّرُ الْأَمْرَ

...I upravlja svime...[4]

Ovdje se kaže da je upravljanje svime apsolutno u Ruci Božijoj.

بَل لِّلَّـهِ الْأَمْرُ جَمِيعًا

...Allahu pripada sve!...[5]

Prijedloška sintagma لِّلَّهِ بَل u arapskom jeziku ima značenje isključivosti. Zato je značenje ajeta Allahu pripada sve, to da svaki posao pripada isključivo Bogu.

I ukupnost stvaranja i upravljanja ovako se spominje u suri El-A’raf:

أَلَا لَهُ الْخَلْقُ وَالْأَمْرُ  تَبَارَكَ اللَّـهُ رَبُّ الْعَالَمِينَ

...Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova![6]

U skladu s ovim, pošto je On Gospodar svijeta, sve je pod velom Njegovog gospodarenja: i stvaranje je Njegovo, i upravljanje je u Njegovoj Ruci. Postoje brojni ajeti koji općenito govore o tome da stvaranje i upravljanje, stvaralaštvo i gospodarenje isključivo pripadaju Bogu. U pogledu tumačenja, Kur’an također mnogo puta spominje prirodne pojave i kaže da Bog čini ova djela. Također, spominjanje prirodnih pojava, razmišljanje o njima i posmatranje tih pojava sa stanovišta Kur’ana u načelu je predmet rasprave samo u odnosu s Bogom. To znači da Kur’an direktno ne nastoji predstaviti prirodu niti je naglasiti i potaknuti na upoznavanje prirode, nego čovjek zbog svoje potrebe traga za spoznajom prirode. Kur’an zapravo naglašava odnos prirode i Boga, koji trebamo spoznati, i potiče nas da od spoznavanja prirode dospijemo do spoznavanja Boga. U svakom slučaju, postoji mnogo kur’anskih ajeta u kojima se spominju različite prirodne pojave i kaže se da je Bog Onaj Koji čini ova djela ili ih stvara:

وَمَا أَنزَلَ اللَّـهُ مِنَ السَّمَاءِ مِن مَّاءٍ فَأَحْيَا بِهِ الْأَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا وَبَثَّ فِيهَا مِن كُلِّ دَابَّةٍ 

I u tome što Allah s neba kišu spušta i njome zemlju oživljava nakon mrtvila njena, i u tome što je rasijao po Zemlji životinje svakojake...[7]

Kur’an stalno govori: voda koju Bog s neba spušta, biljka koju Bog podiže iz zemlje i posredstvom te biljke vama i vašoj stoci daje opskrbu. Ovo se svugdje naglašava. Svi znaju da se voda spušta s neba. Kur’an skreće pažnju na Onoga Koji je spušta. Svi znaju da plodna i mrtva zemlja u proljeće oživljava. Kur’an naglašava da je Bog Onaj Koji vrši ovo djelo (o značenju ovog ajeta ćemo, ako Bog da, kasnije donekle dati objašnjenje). Ovdje želimo objasniti kakvo je tumačenje Kur’ana i intonacija kur’anskih ajeta kod spominjanja prirodnih pojava, to jest da su najmanji pokret i promjena u svijetu djela koja se vrše Božijom voljom. Naizgled nema ništa prostije od toga da jedno zrno padne na vlažno mjesto, prikuplja vlagu, malo nabubri i zatim mu se kora raspukne i biljka propupa. Ali Kur’an kaže:

إِنَّ اللَّـهَ فَالِقُ الْحَبِّ وَالنَّوَىٰ

Allah je Onaj Koji čini da klija zrno i košpica.[8]

Bog čini da se zrno raspukne. Ovo Božije prisustvo u svakoj pojavi odnosi se čak i na čovjekova voljna djela. Bog kaže:

فَلَمْ تَقْتُلُوهُمْ وَلَـٰكِنَّ اللَّـهَ قَتَلَهُمْ  وَمَا رَمَيْتَ إِذْ رَمَيْتَ وَلَـٰكِنَّ اللَّـهَ رَمَ

Vi njih niste ubijali nego Allah; i ti nisi bacio kad si bacio, nego je Allah bacio...[9]

U Bici na Bedru plemeniti Poslanik bacio je šaku pijeska na nevjernike. Malobrojni muslimani pobijedili su nevjernike, tako je bilo i u drugim bitkama. Bog Uzvišeni podsjeća na ove događaje i kaže: “Niste ih vi ubili, Bog ih je ubio.” Vi njih niste ubijali, nego Allah. U pogledu opskrbe, čovjek zna kako se prihod uvećava i umanjuje. To na koji način čovjek može imati više ili manje blagodati može se razmatrati, ali Bog ponovo kazuje: “Bog je Onaj Koji uvećava opskrbu i Bog je Onaj Koji umanjuje opskrbu”:

اللَّـهُ يَبْسُطُ الرِّزْقَ لِمَن يَشَاءُ وَيَقْدِرُ

Allah u izobilju daje opskrbu kome On hoće i uskraćuje je.[10]

U pogledu upućivanja i dovođenja u zabludu i toga kako neki čovjek postaje upućen i pronalazi put, ili na koji način zapada u zabludu, postoje neki činioci koji se mogu razmatrati. Međutim, Bog kaže:

وَاللَّـهُ يَهْدِي مَن يَشَاءُ إِلَىٰ صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ

A Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.[11]

Bog upućuje. I one koji zapadaju u zabludu posredstvom loših djela koja čine Bog dovodi u zabludu. Ove riječi također stoje u Kur’anu. Može se postaviti mnogo pitanja. Ako Bog čini ova djela, šta onda mi činimo? Zar ovo nije prisila? Zar značenje toga da Bog stvara svijet i da svakoj pojavi daje egzistenciju nije da mi trebamo zanemariti uzroke i prirodne činioce? On je Onaj Koji čini ova djela, bilo da postoje priroda i prirodni zakon, bilo da ne postoje. Zar ovo značenje nije poricanje dinamizma prirode? Zar ovo u pogledu čovjekovih djela nije prisila i negiranje čovjekove slobodne volje? Ovo su pitanja koja se nameću i odgovor na njih nije jednostavan.

Mi, uz Božiju pomoć, nastojimo, koristeći se kur’anskim objašnjenjima, uz blagoslov kur’anske svjetlosti, rasvijetliti ovu vrstu problema koji se pojavljuju na putu analiziranja tevhida u stvaranju i gospodarenju i njihovog identificiranja u različitim primjerima. Nastojimo saznati šta se podrazumijeva pod stvaranjem Božijim i je li to u opreci s prirodnim činiocima ili čak onim ponad prirode. Šta se misli pod tim da je Bog jedini upravitelj svijeta? Znači li to da ne postoji nikakva druga vrsta upravljanja? Je li u pogledu Božijih djela i upravljanja čovjekom sve u Božijoj Ruci, što časni Kur’an naglašava, bilo da se radi o upravljanju materijalnim aspektima kakav je opskrbljivanje, bilo da se radi o upravljanju duhovnim aspektima kakav je upućivanje, što čak u nekim slučajevima negira druge činioce? Kakvo je značenje toga? Impliciraju li ove tvrdnje neku idealističku spoznaju, negiranje objektivne stvarnosti i zakona ovog svijeta ili to znači nešto drugo? Kur’an nipošto ne negira čovjekovu slobodnu volju u posebnom području njegovog djelovanja, nego osnove kur’anskih naučavanja kruže oko osovine slobodne volje. Ako nema slobodne volje, zašto su onda dolazili vjerovjesnici?

Kako se može savjetovati čovjek koji je poput lista zarobljen na olujnim valovima determinirajućih činilaca da nešto čini i da nešto ne čini. Ako determinirajući činioci okreću čovjeka, onda više nema mjesta za upućivanje, usmjeravanje, propovijedanje, savjetovanje, poučavanje i pročišćavanje. Čovjek će postati upravo ono što zahtijevaju determinirajući činioci. U načelu, cilj vjerovjesnika i smisao postojanja vjerovjesnika i nebeskih knjiga može se objasniti tako da čovjeka vidimo kao biće slobodne volje kojem se može reći da nešto učini ili ne učini, a da on ima slobodnu volju da to učini ili ne učini.

Ako je čovjek prisiljen, onda nema mjesta ovim riječima. Čovjek neće imati utjecaja ni na šta i bit će kao lutka u lutkarskoj predstavi. Pa zašto mu onda stalno govore: “Ovo uradi, a ovo nemoj uraditi”; ili: “Ti si odgovoran”? Za šta je odgovoran? Determinirajući prirodni činioci, determiniranost društva i determiniranost historije utječu na to da čovjek ima određene karakteristike. Šta je i ko je, onda, čovjek da bi mu se reklo da nešto treba, a nešto ne treba raditi? Više nema mjesta za slanje vjerovjesnika, spuštanje nebeskih knjiga i uspostavljanje zakona i propisa.

Dakle, nije tako da Kur’an negira čovjekovu slobodnu volju. Ako bi se negirala ta slobodna volja, onda bi bila obesmišljena filozofija i mudrost spuštanja Kur’ana. Ništa od toga nije tačno. Kur’an nastoji polahko čovjeku objasniti odnos Boga sa stvorenjima i tako uvećati njegovo znanje o Bogu. A na koji način? U narednim raspravama ćemo, ako Bog da, doći do objašnjenja. Dakle, raspravljamo o uvodnim pitanjima vezanim za Božija djela. S obzirom na to da je Kur’an časni u svim aspektima stvaranja i upravljanja pripisao Bogu Uzvišenom različita djela, a zasebno proučavanje svakog od njih nije moguće u ovoj raspravi, želimo iz općeg gledišta razmotriti sva ova djela i vidjeti kako je Bog Uzvišeni ukupnost ovih djela u različitim oblicima i izrazima pripisao Sebi i šta je tajna tog odnosa. Da li to postaje razlogom da se prekine povezanost ovih pojava i njihovih prirodnih i uobičajenih činilaca ili ne? Zato ćemo objasniti univerzalno pravilo koje se ustvari smatra ključnim rješenjem aktuelnih problema u pitanjima povezanosti svega stvorenog s Bogom.

Ako uzmemo u obzir ovo pravilo i potpuno shvatimo njegovo značenje i smisao, moći ćemo na osnovu njega riješiti mnoge probleme koji se pojavljuju u ovoj oblasti. Povezanost jedne pojave sa dva činioca ili dva subjekta ostvaruje se na nekoliko načina, ponekad tako što je za nastanak jedne pojave potrebno nekoliko stvari, od kojih svaka ispunjava posebnu ulogu u pojavljivanju ili uobličavanju te pojave. Stručno kazano, njihovu ukupnost nazivaju potpunim uzrokom te pojave. Ako ne bude jedne od njih ta pojava se neće desiti. Međutim, nisu sve one sudionici u ostvarenju, već svaka od njih u njenom nastanku i ostvarenju ima posebnu ulogu.

Naprimjer, da bi cvijeće koje vi posmatrate u vrtu došlo u trenutni oblik, nije utjecao jedan činilac, nego se udružilo nekoliko činilaca da bi u vrtu izrastao cvijet lijepe boje i prijatnog mirisa. Sjeme cvijeta treba razasuti po zemlji ili zasaditi mladicu. Katkad zapuše vjetar, po zemlji raspe sjeme cvijeća i ono iznikne i ozeleni, poput samoniklih pustinjskih cvjetova. Dakle, za nicanje pustinjskih tulipana potreban je vjetar, ali to nije dovoljno, potrebna je i kiša s neba da navlaži tlo jer cvijet ne niče iz suhe zemlje. U vrtu je potrebno da vrtlar prospe sjemenje cvijeta ili da zasadi mladicu. Ruka vrtlara treba staviti mladicu u zemlju, zatim je zaliti i pravovremeno vršiti potreban nadzor kako bi cvijet iznikao i razvijao se. Rast i razvoj ovog cvijeta ne može se pripisati jednom posebnom činiocu. Ne može se reći da su samo zemlja ili samo kiša ili samo vjetar stvorili cvijet. Potrebno je sve to. Bez jednog od tih činilaca proces neće biti dovršen. U ovakvim uvjetima mi obično ne uzimamo u obzir ono što uvijek postoji ili je dostupno i oslanjamo se na činioca koji se ponekad pojavi da bi se ovi uvjeti upotpunili. Naprimjer, zemlja je uvijek tu, svjetlost Sunca obasjava zemlju, atmosfera je obavija, te mi ove faktore ne uzimamo u obzir pa kažemo da je vrtlar odgojio taj cvijet. To znači da obraćamo pažnju na onaj faktor koji je nekad prisutan, a nekad nije. Međutim, istina je da su na razvoj ovog cvijeta utjecali vrtlar, zemlja, svjetlost, voda i hiljade drugih faktora. Dakle, mi u ovom značenju uzimamo ukupnost uzroka i činilaca kao potpuni uzrok, tako da, kad god ova ukupnost postane potpuna, nikne cvijet. Svi oni na neki način imaju utjecaj na nastanak cvijeta, ali utjecaj jednog ne mijenja utjecaj drugoga. Niti svjetlost Sunca uzima mjesto kiši, niti kiša uzima mjesto vrtlarevoj ruci. Ako se ovdje govori o sudioništvu nekoliko uzroka ili nekoliko faktora u nastanku jedne pojave, onda to ne samo da nije pogrešno nego je potpuno tačno i istinito.

Nekad se jedna pojava oslanja na dva zamjenska faktora, odnosno potreban je ili jedan ili drugi. Ako jedan utječe, drugi neće utjecati i obrnuto, dakle poput zamjenskih ključeva. Ova pojava, sukladno načinu izmjene uvjeta, determinirana je ili jednim ili drugim faktorom. Ako postoji jedan faktor, za drugim nema potrebe. Moguće je ovdje jednu pojavu pripisati dvojici činilaca te kazati da je vrše oba. A ustvari jedan od njih je uvijek aktuelan, a drugi je njegova zamjena. Zamislite dvojicu vrtlara koji naizmjenično uređuju vrt. Ovu mladicu cvijeta treba zasaditi jedan od njih dvojice. Ovdje postoje dva činioca, ali su oni zamjena jedan drugom. Oni ne djeluju zajedno i ne moraju se udruživati nego, prema riječima logičara, oni djeluju isključujuće. Znači da nije moguće da ne bude ni ovaj ni onaj. To je disjunktivni sud. Ponekad se oslanja na dva činioca koji slijede jedan iza drugog. Znači da se pripisuje i jednom i drugom, ali ne zbirno, već naizmjenično, te da svaki osigurava jednu njegovu dimenziju. Kad dva činioca slijede jedan iza drugog, onda jedan ostvaruje utjecaj na drugog, a drugi postaje posrednik da bi se utjecaj prvog na poseban način prenio na posljedicu. Oni slijede jedan iza drugog, i to na način čiji se primjer može pronaći kako u prirodnim pojavama, tako i u konvencionalnim (društvenim) i metafizičkim pojavama. U društvenim i konvencionalnim pojavama moguće je da se neko djelo pripiše dvjema osobama.

Naprimjer, zapovjednik neke zločinačke vojne jedinice ili neki policajac zločinac naredi, a policajac ili vojnik izvrši njegovu naredbu i počini zločin. Kome će se pripisati zločin? Onome ko ga je izvršio, onome koji je mučio, ili šefu ili onome velikom tagutu ili tagutovim gospodarima? Ispravno je pripisati ga svima njima, jer je ubio i ovaj mučitelj, i šef tajne policije zato što je on naredio, a tu su i oni na višim položajima.

Tako je i s dobrim djelima: onaj koji čini dobro prema zapovijedi neke osobe zaista ga on i čini kao i ona osoba koja je to naredila. Dakle, moguće je da se jedno djelo pripiše dvojici subjekata, ali ne onima koji stoje uporedo u odnosu na djelo. Također, to nije u značenju mijenjanja, gdje bi, naprimjer, mučenje vršio šef tajne policije ili određeni izvršilac. Šef nikad ne muči, on naređuje. Ovo nije ni odnos zamjene, to jest nije riječ o tome treba li cvijet zasaditi jedan ili drugi vrtlar. Ne radi se ni o tome da oni uporedo formiraju jedan skup. Njihov posao nije na jednoj razini. Posao subjekta izvršioca je na jednoj razini, a zapovjednika i uzročnika je na višoj razini. Dakle, ponekad se neka radnja pripisuje dvojici izvršilaca na dvije razine. To djelo se vrši posredstvom izvršioca koji slijedi iza drugog izvršioca, a koji nije uporedo s njim i pripisuje se iz jednog aspekta i na jednom nivou ovom izvršiocu, a na višem nivou drugom izvršiocu. Nijedan od njih ne zamjenjuje drugog. Ovako je kod društvenih i konvencionalnih pojava: ponekad čak onoga koji zapovijeda nazivaju “najjači uzrok” (najjači među subjektima izvršiocima). Znači da se zločin može više pripisati zapovjedniku zločincu nego onome ko je posrednik izvršenja ili onome kome je ono naređeno. U pogledu metafizičkih pojava također postoji takva razina i takva zbilja. Znači da utjecaj metafizičkog i natprirodnog subjekta nije istovremen s utjecajem prirodnog subjekta, već je to utjecaj koji slijedi nakon metafizičkog i ne zauzima njegovo mjesto, kao što metafizički subjekt ne zauzima mjesto prirodnog subjekta, već je upravo on taj koji stvara taj subjekt i koristi ga tokom stvaranja neke druge prirodne pojave. Ali o tome kakvo je to korištenje i ima li za njim ima potrebe govorit ćemo, ako Bog da, na odgovarajućem mjestu. Zastupamo mišljenje da se pojave ovog svijeta ne odvijaju posredstvom prirodnih činilaca i Boga na istoj razini, odnosno ne smatramo da Bog i priroda zajednički vrše neku radnju.

Jedan takav bog neće biti Bog. Onaj bog koji uz prirodnog činioca treba da, sarađujući s prirodom, izvrši radnju je jedan veoma potrebit bog. Djelovanje Boga Koji nema nikakvu potrebu nije takvo. Osim toga, mnogoboštvo je da osim Boga nekog drugog činioca smatramo učinkovitim i onim za kojim se ima neka potreba. Dakle, kad kažemo da Bog čini da biljka nikne, da On stvara životinje, pokreće vjetar ili čini da se smjenjuju noć i dan, to ne znači da Bog treba da sjedne pored Sunca, Mjeseca i Zemlje da bi sve troje zajedno funkcioniralo i da bi postojali dan i noć, te da formira neko zajedništvo da svi oni budu naporedo i zajedno. To je pogrešno i to nije kur’ansko naučavanje. Pa kako je onda? Znači li to da Bog stvara noć i dan bez Mjeseca i Sunca? Nastaju li dan i noć bez kretanja Zemlje?

Šta znači to što izgovaramo kur’anski ajet:

يُولِجُ اللَّيْلَ فِي النَّهَارِ وَيُولِجُ النَّهَارَ فِي اللَّيْلِ

...Uvodi noć u dan i uvodi dan u noć...[12]

Kako Bog ovo čini? Nesumnjivo je da kad Zemlja ne bi bila ovakva, noć i dan ne bi bili vidljivi. Dan i noć nastaju zbog kretanja Zemlje, te ne bi nastao dan kad ne bi bilo Sunca i kad njegova svjetlost ne bi obasjavala Zemlju. Kakva je onda Božija uloga ovdje? Na ovom stupnju djeluju Zemlja i Sunce. Uloga Božijeg djelovanja jeste u tom procesu, ali nije uporedo s njima niti je umjesto njih. Ondje gdje je prisutno djelovanje Zemlje i gdje Zemlja ima ulogu u nastajanju dana i noći, tamo nije mjesto Božijeg djelovanja. Mjesto Božijeg djelovanja je ponad ovoga. On je Onaj Koji stvara svu egzistenciju Svojom voljom. Mjesec, Zemlja, Sunce, zvijezde i nebo i njihovo kretanje, odnosno sve što postoji postoji Njegovom voljom. Utjecaj te volje u nastanku dana je u istoj mjeri u kojoj je u nastanku samog Sunca i nastanku same Zemlje. Trajanje cijelog svijeta je potpuno i cjelovito uz volju Božiju. To ne znači da Bog utječe umjesto vrtlara na rast cvijeta. On stvara vrtlara i cvijet i snagu njegovih ruku i sve druge uvjete, a njihovo postojanje je stalno uz Njegovu pomoć, a ako za trenutak ne bude Njegove volje, sva egzistencija je ništa. Dakle, djelovanje Božije u nastanku pojava nije uporedo s materijalnim činiocima, uz njih ili umjesto njih. Ako kažemo da je Bog izliječio bolesnog, to ne znači da u nije tome nije učestvovao nikakav materijalni činilac.

Ako kažemo da je Bog nekome dao opskrbu, to ne znači da nije bilo nikakvog prirodnog činioca i da je odjednom ova opskrba spuštena iz nekog drugog svijeta ili, drugim riječima, da je došla niotkud! Nije tako, Bog daje opskrbu, isti onaj hljeb čiju pšenicu sije zemljoradnik, kojoj kiša pada s neba, koju grije toplota Sunca, koju mlinari melju, pekar peče, a vi i ja je jedemo. Bog daje opskrbu, što znači da ako ne bude Njegove volje, niti će biti stabla, ni vrtlara, ni Sunca, niti mora, ni Zemlje, ni Mjeseca, ni kiše, ni oblaka ni vjetra. Dakle, ko daje opskrbu? Zar je opskrba drugo do upravljanje ovim pojavama svijeta na način koji će ishoditi time da ja osiguravam svoju potrebu za hranom? Ko je uspostavio ovaj sistem, ovaj usklađeni sistem koji daje ovakve rezultate, osim Boga? Dakle, On je Skrbnik, On je Onaj Koji oživljava, On je Onaj Koji usmrćuje. Ovdje u svakom ovom dijelu postoji mnogo tema unutar kojih ima još mnogo detalja, a mi ne možemo ulaziti u sve njih, o njima raspravljati i riješiti ih. Samo smo htjeli pronaći opći kriterij za rješavanje jednog ovakvog pitanja, to jest kako se jedna pojava pripisuje i prirodi, i čovjeku, i Bogu. Je li takvo što u oprečnosti ili svi oni djeluju zajednički, ili je jedno od njih zamjena drugome, ili je posrijedi nešto drugo i šta je onda to drugo? Niti je oprečnost, niti je zajedničko djelovanje, niti jedno mijenja drugo.

Riječ je o tome da egzistencija svih činilaca koji u svijetu na bilo koji način i na bilo što imaju utjecaja potječe od Boga. Njihova snaga je od Boga, njihova energija je od Boga, njihova ograničenja su od Boga, njihova je opstojnost također od Boga. Ako Bog ne želi, onda to neće ni nastati niti će postojati. Prema tome, ako se radi o bilo kakvom odnosu među nekim drugim bićima, na višoj razini je to odnos između tog bića i Boga. Ova uzročnost je od Boga. On stvara uzrok i taj uzrok čini posrednikom. Naravno, ponovo napominjemo da ovdje postoje određene pojave, kakve su, između ostalog i to da nekad natprirodni uzroci (osim Boga Uzvišenog) možda zamijene prirodni uzrok. Ponekad je moguće da umjesto jednog prirodnog činioca djeluje neki natprirodni činilac, onako kako smo već objasnili u pogledu mudžiza, poput, naprimjer, izlječenja bolesnih ili slučaja kad je hazreti Isa kazao umrlom: “Ustani uz dopuštenje Božije”. Tu nije postojao odgovarajući prirodni činilac za život tog umrlog, osim ako prirodnim činiocem ne smatramo odnos ličnosti hazreti Isaa, sina Merjeminog, koji je imao materijalno tijelo. Dakle, nisu postojali prirodni zakoni za oživljavanje umrlog bića, a da su postojali, onda to više ne bi bila mudžiza.

Postoje i slučajevi da ponekad između prirodnih činilaca i nekih natprirodnih činilaca postane aktuelno pitanje zamjene, pa jedan činilac zauzima mjesto drugog. Ali tu podrazumijevamo odnos koji postoji između Boga i pojava, a koji nije vrsta zamjenskog odnosa. Niko ne može zauzeti mjesto Božije. Stoga, povrh svakog prirodnog i natprirodnog činioca postoji utjecaj božanskog djelovanja i gospodarenja i nijedan činilac Njega ne zamjenjuje, što ne znači da u djelovanju koje slijedi nakon djelovanja Božijeg nema utjecaja bilo čega drugog. Bog čini druga stvorenja i pojave posrednicima i uzrocima i posredstvom njih događaju se procesi i djelovanja u svijetu. Ta djelovanja su također zbiljska.

Ono što smo kazali vrijedi kao opće pravilo u pogledu ovog pitanja. Ovdje ćemo govoriti i o nekim pojedinačnim primjerima. Kako da razumijemo ove teme u časnom Kur’anu? Kako Kur’an želi upoznati naš um s ovim zbiljama i postepeno nas pripremiti da razumijemo i prihvatimo pojmove koje u početku nismo shvatali? Kur’an katkad neku pojavu pripisuje prirodnom činiocu. Naprimjer, kaže da zemlja daje da nikne biljka. U kur’anskim se ajetima razvoj biljke ponekad pripisuje zemlji, ponekad kišnici, a ponekad Bogu. Neki su umislili (oni kojima je ovladalo materijalističko mišljenje i koji su oblikovali ideologije nekih grupica, te su uobrazili da ova priroda znači Bog) da je Bog isto što i kiša i zemlja kad smo na jednom mjestu kazali da Bog čini da biljka nikne, a na drugom mjestu da kiša čini da biljka nikne ili da zemlja čini da biljka nikne. Bilo da kažemo da kiša i zemlja čine da biljka izraste, bilo da kažemo da Bog čini da biljka izraste, trebamo reći da je Kur’an iznio oprečnost jer na jednom mjestu kaže Bog, a na drugom mjestu kaže priroda, ili trebamo reći da je Bog isto što i priroda. Tako, naprimjer, Kur’an na jednom mjestu kaže da je Bog dao pobjedu, a na drugom mjestu kaže da su vjernici postigli pobjedu. Prema tome, jasno je da Bog znači isto što i vjernici. Na jednom mjestu, naprimjer, kaže: “Vi ste ubili nevjernike”, a na drugom kaže da ih je Bog ubio. Dakle, vi ste Bog?! Kakav je ovo Bog koji je nekad isto što i priroda, nekad isto što i vi, a nekad je samo On? Kažu da se, kad se koristi riječ Bog, pod tim misli na univerzalni poredak svijeta, a nekad kažu da ta riječ znači zakonitost prirode. Nekad riječ Bog označava dinamizam prirode, a nekad ukupnost zakona prirode. Sva ovakva tumačenja iskrivljenja su u spoznavanju Boga i odnosa Boga sa stvorenjima. Niti je Bog priroda, niti je duh prirode, niti je isto što i čovjek, niti je isto što i ljudi. Bog nije ništa od toga, Bog je Bog, a priroda je priroda, ljudi su ljudi. Ništa od svega toga nije Bog. Ni zakoni prirode nisu Bog jer su zakoni univerzalne formule u umovima ljudi, a Bog nije umsko biće, nije apstrahiran pojam. Bog je ono stvarno i zbiljsko biće u odnosu na Čiju se egzistenciju nijednom biću zbiljski ne može reći da je biće. Bog je Onaj Čijom voljom nastaje sva egzistencija. Kako Bog može biti isto što i ljudi, kako je Bog isto što i priroda, kako da Bog bude jednak stvorenjima i niz drugih besmislica? Cijeli svijet, tokom vremena (ako bi vrijeme bilo ograničeno ili neograničeno i ako bi svijet bio ograničen ili neograničen), spram egzistencije Boga Uzvišenog manji je od jedne kapi spram beskrajnog okeana. Zašto? Zato što bi se, ako bismo usuli jednu kap u okean, količina vode u okeanu uvećala za jednu kap i povećala bi se zapremina okeana. No, cijeli svijet ne uvećava Božiju egzistenciju. Kako se onda može kazati da je Bog isto što i svijet ili duh prirode, ili čovjek, ili ljudi, ili stvorenja, ili društvo? Kakve su to riječi?

وَمَا قَدَرُوا اللَّـهَ حَقَّ قَدْرِهِ

Oni nisu spoznali Allaha istinskom spoznajom...[13]

Nisu Boga ispravno spoznali i vrednovali. Nisu spoznali, pa govore ove besmislice. Bog je cijeli svijet stvorio jednom božanskom voljom i kad se oduzme ta volja, sve će biti uništeno. Oni za takvo Biće govore: “To znači ljudi, znači društvo, znači stvorenja ili znači priroda”, i Njegov odnos spram svijeta smatraju odnosom duha prema tijelu! Ako se duh odvoji od tijela, ono će postojati i neće biti uništeno. Ako je Bog duh prirode i kad ne bi bilo Boga (sačuvaj Bože!) priroda će postojati? Je li odnos Boga s prirodom takav? Nikakav odnos (kakav mi poznajemo između bića i između dviju stvari) nije kao odnos svijeta i Boga, jer bi, inače , Bog postao dvoje i hiljadu. Mi ne možemo razumjeti šta je sam taj odnos, ali možemo razumjeti da ako Boga ne bude, ako jedan trenutak ne bude Njegove volje, ništa neće opstati. Ovo je u značenju prihvatanja Božijeg djelovanja na najvišoj razini, dok je djelovanje posrednika na nižim razinama. Ovo nije negiranje djelovanja na nižim razinama. Vatra je ta koja prži i voda je ta koja čovjeku otklanja žeđ, ali ovo prženje vatre događa se u slučaju kad ima vatre i goriva. I gorivo i vatra i okolni zrak postoje oslanjajući se na Svetu Bit Božiju, neka je On Hvaljen i Uzvišen. Ova povezanost nije kao povezanost između vatre i prženja. Ovaj je odnos viši, dublji, tako da nije usporediv s bilo kojim drugim odnosom između dva bića. Ovo treba dobro razumjeti i prihvatiti da se Njegovo stvaranje i činjenje ne bi dovodilo u vezu s davanjem i primanjem utjecaja, jer je to odnos koji se može zamisliti među drugim bićima. Čak i kad Vjerovjesnik, ili imam, po zapovijedi Božijoj čini mudžizu, oživljava umrlog (kao što je hazreti Isa ibn Merjem oživljavao umrlog), i tad je razlika između ovog oživljavanja u odnosu na Božije oživljavanje kao razdaljina između nebesa i Zemlje. Ali oslanjanje njegovo na Boga je oslanjanje na činioca koji je davalac egzistencije svakoj egzistenciji. To nikad nisu uporedna djelovanja. I u duhovnosti je tako. Zašto je poslan Vjerovjesnik? Da bi ljude uputio. Bog kaže Vjerovjesniku, s.a.v.a:

إِنَّكَ لَا تَهْدِي مَنْ أَحْبَبْتَ وَلَـٰكِنَّ اللَّـهَ يَهْدِي مَن يَشَاءُ ۚ وَهُوَ أَعْلَمُ بِالْمُهْتَدِينَ

Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti, Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće..[14].

Ti si Naš vjerovjesnik koji je poslan ljudima radi upućivanja, ali ne tako da možeš uputiti koga god ti želiš, slobodan izbor nije u tvojoj ruci, nije to pod tvojom kontrolom. Bog ti je dao ograničenu moć u ograničenim uvjetima. I to što djeluješ je Moć Božija koja je jedan zajam u tvojoj ruci, i ne samo tebi, nego je tako u pogledu svih stvorenja. Sve stvoreno je od Njega, pripada Njemu i izbor je u Njegovoj Ruci. Zato ti ne možeš uputiti onoga koga želiš na svoj način. Ne samo da Božija volja ni u jednom trenutku neće biti narušena u pogledu bilo čega nego ako i tvoja volja bude također u funkciji Božije volje i bude jedna iskra Njegove volje, opet je Božija volja ta koja vrši utjecaj i ostvaruje se. Međutim, ako tvoja volja ne bude u funkciji Njegove volje, onda ona ne može biti izvor nikakvog utjecaja. I ovaj zakon ne izuzima nikoga.

Ukratko, prema našem razumijevanju, može se zamisliti nekoliko odnosa koji postoje među pojavama:

  1. Odnos jedne posljedice s dijelovima njenog potpunog uzroka – kad god se udruže svi dijelovi potpunog uzroka neke pojave u vidu jedne cjeline, tad će nastati ova pojava. To je jedna vrsta odnosa.
  2. Određena vrsta odnosa postoji među pojavama čiji se činioci uzajamno mijenjaju tako da bilo koji od ta dva ili nekoliko činilaca može utjecati na nastanak te pojave, ali ne može se desiti da ne bude nijednog od njih.
  3. Ponekad utjecaj dviju pojava na nastanak i ostvarenje jedne pojave nije ni u jednom od ova dva oblika, nego one slijede jedna iza druge. Znači da je utjecaj tog činioca na jednom nivou određeni zbiljski utjecaj, a da je utjecaj činioca koji je iznad njega na višem nivou. Sad kažemo da su viši, niži, više površinski, dublji i sl. izrazi kojima se ukazuje na stvarnost čiju suštinu ne možemo potpuno razumjeti. To što kažemo viši nivo ne znači da mislimo na gore i dolje u materijalnom smislu. Ovo se odnosi na onaj zbiljski i nezavisni Božiji utjecaj. Taj je utjecaj toliko izvoran da se na tom nivou ništa drugo ne može smatrati višim od njega. Pod njegovim zrakama nastaju činioci i sve posljedice potječu od tog nezavisnog utjecaja Boga Uzvišenog. Njegov je utjecaj zbiljski i samostalan. Druge pojave iskazuju svoj utjecaj kroz zrake Njegovog utjecaja, u mjeri koja je određena Njegovom voljom i crpeći od Njega emanaciju. Inače, sami oni ništa nemaju i ako se oduzme Njegova volja, svi oni su ništa. To ništa je u svom stvarnom značenju, a ne u značenju da su umrli. Oni su ništa. Dakle, ključ rješenja poteškoća je u tome da mi o odnosu Boga s prirodnim činiocima i prirodnim pojavama razmišljamo kao o jednom vertikalnom odnosu i da to prihvatimo. Bog Uzvišeni u jednom ajetu kaže:

اللَّـهُ يَتَوَفَّى الْأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا

Allah uzima duše u času njihove smrti...[15]

Ovdje se uzimanje duše pripisuje Bogu, a u drugom ajetu kaže se:

قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِي وُكِّلَ بِكُمْ

Reci: “Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti...[16]

Na drugom mjestu opet kaže:

تَوَفَّتْهُ رُسُلُنَا 

Izaslanici Naši ga usmrćuju...[17]

“Naši meleki uzimaju mu dušu.” Moguće je da u početku neko kaže da između ovih ajeta postoji proturječnost jer na jednom mjestu kaže Bog uzima, a kasnije kaže izaslanici uzimaju. Ali zbilja ovog čina je da je ova povezanost vertikalna, to jest ono što je zbiljski činilac je Božija volja koja je na vrhu svega. On je Onaj Koji generira sve moći i djelovanja, drugi su kanali i provodnici. Ondje gdje nastaje zbiljski utjecaj je Njegova volja koja se provodi posredstvom meleka smrti. Melek smrti ima utjecaj na pomoćnike kojima zapovijeda. On je poput zapovjednika spram meleka koji su mu podređeni. Na nižem nivou iskazuje se volja Božija u meleku smrti. Melek smrti zapovijeda onima koji su mu podređeni i svaki od njih uzima dušu neke osobe u određenom trenutku. Dakle, ovo je odnos koji obuhvata i izaslanike (posebni izaslanici koji neposredno i izravno uzimaju dušu) i meleke smrti, jer su oni pod zapovjedništvom meleka smrti, a uzima se u obzir i Bog Uzvišeni, jer melek smrti sam izravno i nezavisno ništa ne čini. Svi su ovi utjecaji vertikalni utjecaji prirode, to jest ovo ne znači da neko umire bez oboljenja srca, bez oboljenja želuca ili bez oboljenja jetre ili da će neko naprimjer biti ubijen bez primljenog udarca u mozak. Sve ovo se dešava na razini prirode, ali je sve to pod upravljanjem jedne više moći. Kad vi gulite koru jabuke nožem, da li nož guli koru jabuke ili vi? Ako kažete: “Ja sam ogulio koru jabuke”, niste slagali, a ako neko kaže da je nož ogulio koru jabuke, to je nominalno tačno, ali je nož bio pod vašom kontrolom i vi ste se poslužili nožem za guljenje kore jabuke. Drugi primjer je vozač koji sjeda u automobil. Da li volan upravlja automobilom ili vozač, ili oboje? Da nema volana, automobil ne bi mogao skretati desno ili lijevo, ali da nema ruku vozača, volan se ne bi okretao.

I, također, kad ne bi bilo vozačevog uma i volje, onda se njegova ruka ne bi kretala. Prihvatanje da mehanički zakoni uzrokuju kretanje automobila ili prihvatanje da fizički zakoni pretvaraju materiju u energiju ili uvjetuju nastanak mehaničke energije ne znači da nema djelovanja vozača. Pošto ovdje djeluju prirodni činioci, onda je i tamo isto tako. Vi uzimate pero da pišete i ako ne bude pera, ništa neće biti napisano. Ali hoće li biti napisano ako ne bude vas? Materijalno, prirodno oko ograničeno je na prirodne činioce i ono ne vidi ponad prirodnog činioca koji njime vlada i dominira. Vjerovjesnici nas nastoje potaknuti da i mi u izvjesnoj mjeri otvorimo oči i vidimo iza zavjese, da pogledamo i iza ovog zida i da ne mislimo da je priroda ograničena na ovu razinu. Iznad njih postoje činioci i svjetovi. Postoje moći čija su oni očitovanja i oni su instrumenti u ruci neke od tih moći, te nije tačno da su oni nezavisni i da nema ničeg drugog što djeluje. Ako Kur’an naglašava da ova djela čini Bog, to je zato da mi Boga ne zaboravimo. Ljudi vide svu prirodu, ali Kur’an nas želi podsjetiti na ono na šta ne obraćamo pažnju, ne zato što je ono što vidimo pogrešno ili da uopće ne postoji. On kaže: “Otvori oči i ne reci da pero piše, vidi i ruku koja pokreće pero, vidi, također, i um koji naređuje tvojoj ruci da se pokreće, onda sam prosudi ko je od njih pisac.” Je li to čovjek ili mišić ruke, ili su nervi, ili pero? Oni su provodnici djelovanja i instrumenti djelovanja. Zbiljsko djelovanje je Njegovo, ali je odnos Boga s prirodnim činiocima viši i od ovoga jer pero postoji nezavisno od čovjeka. Pero postoji čak i ako ne bude čovjeka, jer postojanje materijalnih uzroka zavisi od volje Božije. Sunce vrši utjecaj, ali ono postoji uz volju Božiju.

وَلِلَّـهِ الْمَثَلُ الْأَعْلَىٰ

A Allah ima najuzvišeniji opis...[18]

Ali svim navedenim usporedbama opet se ne može potpuno objasniti zbilja Božijeg djelovanja.

 

 

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija "Mulla Sadra", 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Bekare, 260.

[2] El-En’ām, 101; El-Furkān, 2.

[3] El-En’ām, 102; Gāfir (Mu’min), 62.

[4] Jūnus, 31.

[5] Er-Ra’d, 31.

[6] El-A’rāf, 54.

[7] El-Bekare, 164.

[8] El-En’ām, 95.

[9] El-Enfāl, 17.

[10] Er-Ra’d, 26.

[11] El-Bekare, 213; En-Nūr, 46.

[12] Lukmān, 29.

[13] Ez-Zumer, 67.

[14] El-Kasas, 56.

[15] Ez-Zumer, 42.

[16] Es-Sedžde, 11.

[17] El-En’ām, 61.

[18] En-Nahl, 60.

×

Log in