Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Tevhid

A A A
Urođeno znanje o Bogu

Urođeno znanje o Bogu

Prije nego što počnemo raspravljati o ajetima o fitretu i mīsāku, najbolje će biti da damo jedno objašnjenje riječi fitret. Riječ fitret jeste vrsni infinitiv i ukazuje na vrstu stvaranja, a obično se koristi u vezi s čovjekom.

Prirodnim (fitrī) se naziva nešto što je implicitno u stvaranju čovjeka, Bogom dano, nije stečeno i manje-više je zajedničko svim ljudskim jedinkama, te zato obuhvata sva Bogom dana usmjerenja i sklonosti. Prirodna usmjerenja i sklonosti su usmjerenja i sklonosti koji nisu stečeni. Jasno je da takvo šta, što nije stečeno, postoji u svakom čovjeku kao specifičnost njegovog stvaranja.

Dakle, specifičnost prirodnih osobina je: prvo, da nisu stečene; drugo, da postoje u svim jedinkama, iako je moguće da to bude slabijeg ili jačeg intenziteta. Osim toga, jasno je da mi riječ fitrī (prirodno) koristimo u dva slučaja: jedan je u vezi s percipiranjem, znanjem i gledištem, a drugi je u vezi s težnjom, željom i sklonošću. Fitret je nešto što je upotrebljivo u pogledu perceptivnih sposobnosti, odnosno u onome što se odnosi na znanje i spoznavanje, a također u pogledu želje i volje. Prirodna želja, prirodna sklonost, prirodno htijenje sastoje se od želja i htijenja koji postoje u ljudskoj prirodi i njih ne treba stjecati. Zajednička osobina svih je da nisu stečeni i oni su nužni zahtjev čovjekove prirode i njegova stvaranja. U pogledu spoznavanja Boga, obožavanja Boga i jednoće Božije, riječ fitret (priroda) ima različite upotrebe. Ponekad kažemo da je znanje o Bogu urođeno, u značenju da o Bogu Uzvišenom čovjek ima jednu vrstu znanja koja proizlazi iz njegovog stvaranja. Nekada kažemo da je traganje za Bogom prirodno, u smislu da sama čovjekova priroda iziskuje da on stremi ka Bogu i podstiče čovjeka da Ga nastoji spoznati i obožavati. Ovdje kažemo da je traganje za Bogom prirodno i ne pripada kategoriji spoznaje, već pripada kategoriji sklonosti, stremljenja. Postoji srčana želja, jedna srčana težnja ka Bogu, što čovjeka podstiče da traga za Njim. Nekad kažu da je obožavanje Boga prirodno, u smislu da u čovjeku postoji sklonost da on želi spram Boga Uzvišenog biti ponizan i klanjati Mu se. To je želja koja neće biti zadovoljena ničim osim obožavanjem Boga ili makar nekim zamjenskim obožavanjem, kao što i kod ostalih prirodnih želja postoji zamjensko zadovoljenje.

U psihologiji se raspravlja o slučajevima kad se čovjekova prirodna želja ne zadovolji na pravilan i prirodan način pa on traga za zamjenskim zadovoljenjem. Značenje urođenog obožavanja Boga je u tome da u čovjekovoj prirodi postoji jedno stremljenje ka obožavanju Boga, i kad se ovo stremljenje, ova želja, ovo htijenje probudi i oživi, ono neće biti zadovoljeno ničim osim obožavanjem Boga. S obzirom na to da je ovo značenje u odnosu na ostala teže razumljivo, sažeto ćemo ga objasniti, a zatim se okrenuti osnovnoj temi rasprave.

Možda svi ljudi koji u srcu imaju ljubav prema nekome (posebno ako ovaj osjećaj bude snažan) primjećuju da kad stignu do svoga voljenoga, žele spram njega izraziti svojevrsnu poniznost. Ovo je jedna težnja, jer se ne može pronaći racionalan razlog zašto onaj koji voli želi da bude ponizan spram voljenog. Naprimjer, saginje se i ljubi mu ruku ili nogu. Njegovo srce želi da spram voljenog izrazi poniznost. Ova želja nema racionalno objašnjenje. Ali to je urođena želja koja se zadovoljava ovim putem, i što je ljubav iskrenija i jača, i ova želja je jača, dotle da se onaj koji voli uistinu želi žrtvovati za svoga voljenog. Snažan intenzitet ove urođene želje možemo nazvati obožavanjem.

Ljubav koja bude čista i iskrena ide dotle da zaljubljenik hoće izraziti toliku poniznost da želi iščeznuti spram svoga voljenog kao da želi postati ništa. Ovakva želja postoji spram Boga Uzvišenog. Oni koji spoznaju Boga i u čijim se srcima probudi ljubav prema Bogu, u svome biću osjećaju težnju da žele spram Boga biti ponizni, ali ne da bi dobili neku plaću, već ova ljubav zahtijeva da se spram Boga izrazi poniznost, robovanje i obožavanje, a ovo htijenje se zadovoljava samo ibadetom. Ibadet Bogu za njih nije sredstvo dostizanja nekih drugih ciljeva, nego je sam ibadet cilj. To je razlog zašto noći provode budni, šapćući molitve, bez osjećaja umora, i njihovo srce želi da ta noć traje godinama kako bi je oni tako proveli, povjeravajući tajne i potrebe Voljenome. Da li je zaljubljenik koji je čekao da se poveže sa svojim voljenim, nakon što je poslije određenog vremena čekanja stigao trenutak povezivanja, htio od njega uzeti neki novac?! Ili će zahtijevati od njega neki položaj?! Ili je samo ovo povezivanje ono što je želio, da bi za ovaj cilj, na ovome putu žrtvovao sve što ima? Onaj koji je spoznao Boga i u čijem se srcu probudila ljubav spram Boga, zaljubljenik je u šaputanje s Bogom i on se ne zasićuje. Za njega ibadet predstavlja takvo uživanje da sve drugo zaboravlja.

U svakom slučaju, pod urođenim obožavanjem Boga podrazumijeva se takva sklonost koja postoji u čovjekovom biću, usljed koje se spram Voljenog biva ponizno, klanja Mu se i čini Mu se ibadet. Mi ovdje govorimo o urođenom znanju o Bogu, dok urođeno traganje za Bogom i obožavanje Boga nije primarno predmet naše rasprave. U pogledu urođenog znanja o Bogu moguće su dvije vrste znanja. To su iste dvije vrste znanja koje smo spomenuli na početku naše rasprave. Jedno je neposredno znanje i znanje dobijeno putem duhovnog osvjedočenja, to jest veza srca s Bogom, a drugo je stečeno, umsko i racionalno znanje, to jest znanje koje o Bogu ima intelekt. Pod urođenim znanjem o Bogu, u smislu neposrednog znanja, podrazumijeva se to da je čovjek stvoren tako da u dubinama svoga srca ima egzistencijalni odnos s Bogom. Ako pravilno istraži svoje srce te dovoljno obrati pažnju, u dubini srca pronaći će ovaj odnos. Ne da će znati da Bog jeste, nego će pronaći svoj odnos s Bogom i, drugim riječima, vidjet će, osvjedočit će se i postati svjestan. Ovo je neposredno znanje, pronalaženje.

Pod urođenim znanjem o Bogu u drugom značenju podrazumijeva se to da čovjek bez potrebe za ulaganjem napora, da bi riješio pitanje znanja o Bogu, upravo urođenim i od Boga mu danim intelektom lahko saznaje o postojanju Boga. Umska i urođena znanja su očita znanja ili su blizu očitosti, tako da čovjek nema potrebu da ih stječe. Nije potrebno da se čovjek obrazuje da bi shvatio ovo pitanje, već svojom urođenom i Bogom danom spremnošću on može razumjeti ovu temu.

U svakom slučaju, pripisivanje svojstva urođenosti spoznaji u bilo kojem od ovih dvaju značenja podrazumijeva to da ona nije stečena, odnosno da u pogledu nje nije potrebno ulagati trud da bi se steklo nešto što se nema. Urođeno znanje o Bogu, u značenju urođenog umskog i racionalnog znanja, takvo je da postoji neka vrsta dokaza, ali to je dokaz radi kojega um nema potrebu da ulaže napor. U logici kažemo da se sekundarni aksiomi granaju na nekoliko dijelova, a jedan dio čine urođena znanja. Urođena znanja su sudovi kod kojih se dokazuje predikat za subjekt putem posrednika koji se ne treba otkrivati i koji je sam očigledan i nesporan. Putem tog posrednika predikat se dokazuje subjektu, ali taj posrednik uvijek postoji u umu i nije ga potrebno stjecati. Kad kažemo da je znanje o Bogu također urođeno, u smislu stečenog znanja i racionalnog znanja, to znači da naš intelekt jednim putem razumijeva postojanje Boga, ali je ovaj put za njega uvijek postojeći i ne mora ga stjecati i učiti. To je razlog što svi ljudi lahko, čak i ako nisu obrazovani i makar bili na početku puberteta, mogu od nekoga učiti o Bogu, a u slučaju da su pronicljivog uma, sami će postati svjesni i razumjeti. Važnije od ovog znanja jeste znanje o Bogu u značenju neposrednog znanja i znanja dobijenog putem duhovnog osvjedočenja. Kanimo saznati da li čovjek ima jednu vrstu srčanog znanja o Bogu tako da će, ako se zagleda u dubinu svoga srca, u njemu pronaći ovaj odnos. Ako ovakvo nešto bude postojalo, onda je znanje o Bogu, u značenju neposrednog znanja, dokazano i ono se znatno razlikuje od stečenog i racionalnog znanja. Racionalna znanja uvijek su opća znanja i njihov rezultat je “da postoji Jedan Koji je stvorio svijet, ali je skriven i ne može biti pronađen, odnosno da postoji Jedno Biće Koje je stvorilo ovaj svijet i upravlja njime”. Ovo je spoznaja skrivenog. Ali, ako je riječ o neposrednom znanju i znanju koje se dobija duhovnim osvjedočenjem, onda ne treba govoriti ovako, jer Ga čovjek poznaje, upoznat je s Njim, to je lično znanje, odnosno neposredno znanje. Ne spoznaje Boga putem općeg pojma, nego nalazi vezu svoga srca s Njim.

Ako bi oni koji su usmjerili svoju pažnju prema materijalnom svijetu i povezani su s fenomenima ovoga svijeta prekinuli ovu usmjerenost pažnje i ove veze, ili se ova usmjerenost prekine sama od sebe u jednom stanju nužde, oni bi tad u dubini srca pronašli tu vezu. Znači da ova veza postoji u svima, ali se na nju ne obraća pažnja. Naša pažnja je toliko usmjerena izvan nas samih i okrenuta materijalnim stvarima, ukrasima i ljepotama ovog svijeta da smo postali nemarni prema tom srčanom odnosu. Ako bismo mogli svoju pažnju okrenuti samo sebi i Bogu i usmjeriti je ka našoj nutrini, pronašli bismo taj odnos. To je aktivnost koju općenito predlažu arifi (gnostici). Irfanski put i način dosezanja do duhovnog osvjedočenja i srčane spoznaje zasniva se na tome da se čovjekova pažnja usredotoči prema nutrini i da čovjek u dubini svoga srca pronađe svoju vezu s Bogom. U jednoj predaji od Imama Sadika, mir s njim, prenosi se da je neki čovjek došao kod Imama i tražio od njega da mu Boga predstavi tako kao da Ga vidi. Imam ga je pitao:

– Da li si ikada putovao morem? (Čini se da je Imam uzeo u obzir da je on putovao morem.)

– Da.

– Je li se desilo da vam je brod bio oštećen?

– Da, upravo se na jednom putovanju to desilo.

– Jesi li došao dotle da si potpuno izgubio nadu u bilo šta? I vidio si kako se suočavaš sa smrću?

– Da, tako je bilo.

– Jesi li se u tom stanju nadao spasu?

– Da.

– S obzirom na to da nisi imao sredstvo kojim bi se spasio, u koga si polagao nadu?

Tad je čovjek shvatio kako je u tom stanju uistinu njegovo srce uspostavilo s nekim vezu tako snažno kao da ga je zaista vidjelo. Ovo je isto ono stanje za koje smo rekli da se tokom njega ponekad prinudno prekida čovjekova pažnja prema onome što nije Bog i čovjek zapada u stanje u kojem opaža svoj srčani odnos s Bogom. Čovjek također može ovo činiti voljno i to ima vrijednost. To znači da je duhovni put koji prihvataju istinite religije zasnovan na tome da čovjek postepeno prekida svoje veze s onim što nije Bog i da ne bude privržen onome što nije Bog (to ne znači da sve ostavi postrani, da se nastani u pećini, nego da treba živjeti u društvu kao i svi drugi, ali da treba prekinuti srčani odnos sa svime osim s Bogom, tako da njegovo srce bude samo s Njim). Ako bi čovjek uspio uvježbati dosezanje ovog stanja, stigao bi do mjesta o kojem govori Zapovjednik vjernih, mir s njim: “Nisam obožavao gospodara kojeg nisam vidio.”[1]

Obožavajući, on pronalazi svoju srčanu vezu s Bogom. Za ovakvu osobu postojanje Boga nije pitanje, ona ne traži dokaz za to. Zar neko traga za dokazom o svome postojanju? Zar onaj koji razmišlja i istražuje o drugim pojavama i iznosi dokaz o naučnim i filozofskim pitanjima ima potrebu da iznosi dokaz i o svom postojanju? Naravno da nema, jer sebe pronalazi neposrednim znanjem. Također, onaj ko pronalazi Boga i neposrednim znanjem percipira odnos svoga bića s Bogom više se ne pita ima li Boga ili nema, već on sve drugo vidi postojećim u svjetlu Božijeg Bića. Ovakva osoba tad kaže: “Spoznao sam Te Tobom”.

U Dovi Ebu Hamze nalazimo kako hazreti Sedžad, mir s njim, izgovara obraćajući se Bogu: “Spoznao sam Te Tobom i Ti si mi ukazao na Sebe.” On Sunce vidi pomoću Sunca, svjetlo pomoću svjetla, a sve drugo vidi se u tom svjetlu.

Na kraju Dove s Arefata Imam Husejn, mir s njim, kaže: “Da li osim Tebe išta ima pojavnost a da to nisi Ti?” Ovo znači: “Da li od Tebe postoji nešto svjetlije, posredstvom čijih zraka bi trebalo Tebe vidjeti? Ti si od svega jasniji i sve drugo treba posredstvom Tvojih zraka vidjeti.” Zato se kaže da prijatelji Božiji spoznaju egzistenciju stvorenja pomoću Boga, a Boga spoznaju pomoću Njega samog.

Međutim, naša rasprava odnosi se na Kur’an. Mi želimo saznati da li Kur’an govori o ovoj urođenoj spoznaji putem duhovnog osvjedočenja. Može li se iz kur’anskih ajeta izvesti ovakav zaključak? Naravno da postoji mnogo ajeta o tome da čovjek može dosegnuti stupanj na kojem se postiže duhovno osvjedočenje o Bogu i da će vjernici na Sudnjem danu biti na tom stupnju. To znači da će nagrada za njihova djela biti to da će vidjeti Boga, gledati u Boga i susresti se s Njim.

وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ نَّاضِرَةٌ  إِلَىٰ رَبِّهَا نَاظِرَةٌ  وَوُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ بَاسِرَةٌ

Toga dana će neka lica blistava biti. U Gospodara svoga će gledati.[2]

Postoji mnogo ajeta, predaja, dova i šapćućih moljenja sličnog sadržaja, ali naša tema je to da li je ovo viđenje urođeno svim ljudima (ona razina neposrednog znanja i znanja dobijenog duhovnim osvjedočenjem koju će postići prijatelji Božiji jeste stečeno duhovno osvjedočenje, koje se postiže duhovnim putem, poslušnošću i robovanjem Bogu). Mi raspravljamo o tome postoji li neka vrsta urođenog duhovnog osvjedočenja kod čovjeka a koju imaju svi ljudi. Naš odgovor na ovo pitanje je pozitivan i tvrdimo da je Kur’an to dokazao. Kao argument možemo navesti dva kur’anska ajeta i o svakom od njih ćemo zasebno raspravljati. Jedan od njih je 30. ajet sure Rūm:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا ۚ فِطْرَتَ اللَّـهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا ۚ لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّـهِ ۚ ذَٰلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَـٰكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Okreni lice svoje ti, predano, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori! Nema promjene u Allahovom stvaranju. To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.

Drugi ajet je 172. ajet sure El-A'rāf o kojem ćemo naknadno govoriti.

Bog Uzvišeni obraća se plemenitom Vjerovjesniku, a doslovan prijevod početka ovog ajeta u kojem je upotrijebljen izraz fitret bio bi: Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik. Ovo tumačenje (prijevod) veoma je rašireno u arapskom jeziku i onda kad se hoće reći da neko svoju pažnju usredotoči na nešto i da njegova potpuna pažnja bude na tome, kaže se da on svoje lice okrene tačno prema tome, na tu stranu. Aludira se na to da se pažnja potpuno usmjeri na objekt interesiranja.

Bog u ovom ajetu govori Vjerovjesniku da svoje lice okrene vjeri: “Neka tvoje lice bude potpuno okrenuto vjeri, usmjeri se tačno prema vjeri!” Naš um nije na pravi način upoznat s doslovnim prijevodom ovog izraza. Riječ je o književnim izrazima svojstvenim svakom jeziku, koji se ne mogu doslovno i vjerodostojno prenijeti u drugi jezik. Značenja se ne mogu identično prenijeti iz jednog jezika u drugi. Dakle, možda bi prikladan prijevod ajeta o kojem govorimo bio: Svoju pažnju potpuno posveti vjeri! Nastavlja se sljedećom rečenicom: Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori.

Allahova priroda je vrsta božanskog stvaranja prema kojoj je On ljude stvorio i uobličio. Ovo je opet značenje koje je uobičajeno za arapski jezik.U svakodnevnom izražavanju ne koristimo se ovim načinom da usred govora upotrijebimo jednu naizgled nedovršenu rečenicu. Obratite pažnju: “Svoju pažnju potpuno posveti vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori.” Ovakvo izražavanje u arapskom jeziku nije toliko često. Mufessiri kažu da je izraz Allahova priroda upotrijebljen radi uljepšavanja i jedno je od značenja koje se koristi u arapskoj književnosti i u sintaksi. Izraz Allahova priroda s književnog aspekta ovdje je u poziciji na kojoj se ustvari smatra tumačenjem i analizom prethodne rečenice. Kad kažem: “Obrati svoju pažnju potpuno na vjeru!”, to znači: “Budi postojan u onome što tvoja priroda zahtijeva, ništa ti nisam rekao što je suprotno prirodi i urođenoj težnji, svu svoju pažnju okreni vjeri, prema svojoj prirodi u skladu s kojom je Bog tebe stvorio.” Prema riječima nekih mufessira, drugo tumačenje bi bilo: Budi privržen Allahovoj prirodi prema kojoj je On ljude stvorio. Ovim se ovdje nećemo mnogo baviti, samo smo htjeli skrenuti pažnju na temu pozicije ove rečenice u govoru. Nakon što se kaže “Svu svoju pažnju posveti vjeri!”, kaže se: “Božijoj prirodi”, a onda se dodaje: Nema promjene u Allahovom stvaranju (لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّـهِ ). Ovo je jedna vrsta Božije prirode i vrsta stvaranja i Bog je čovjeka stvorio u skladu s njom. Zahtjev njegove prirode je da obrati pažnju na vjeru, da joj usmjeri svu pažnju. Zatim se naglašava: “Ne zamišljajte da su samo neki ljudi bili takvi ili da je samo u nekom vremenu ljudska priroda bila takva, ne: Nema promjene u Allahovom stvaranju.Bog je čovjeka stvorio ovakvog i zahtjev njegove prirode je da obrati pažnju na vjeru, “ali većina ljudi to ne zna”.

Ovo bi otprilike bilo objašnjenje ovog časnog ajeta držeći se doslovno teksta. Postoje razna tumačenja ajeta i nastojalo se iz njega izvesti određene zaključke: Neki su rekli da je smisao časnog ajeta u tome da su propisi vjere, a posebno oni temeljni, u skladu s ljudskom prirodom. Opća načela vjere su takva da ih ljudska priroda traži, ona nisu oprečna zahtjevima te prirode. Dakle, značenje dijela ajeta: Allahovoj prirodi prema kojoj je On ljude stvorio, jeste to da su propisi vjere i glavna načela vjere saglasni s načinom stvaranja čovjeka. Ako je u vjeri naređeno da se Bog obožava, a obožavanje Boga nije oprečno ljudskoj prirodi, to je težnja koja postoji u čovjeku i koja to traži. Ako se u vjeri kaže da se pomažu drugi, da se pridržava pravednosti, da se ne čini nasilje, pa u nutrini čovjekovoj postoji činilac koji ovo traži. Ti zahtjevi nisu suprotstavljeni prirodi. Slično je i sa svime što se odnosi na čovjekov uobičajeni život: preporučivanje činjenja dobrih djela, zabrana činjenja poročnih djela su nešto što traži čovjekova priroda:

أُحِلَّ لَكُمُ الطَّيِّبَاتُ

Dozvoljava vam se ono što je dobro[3]

وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَائِثَ

...I zabranjuje vam se ono što je loše..[4]

Sve to je u skladu s prirodom čovjeka. Zakon sklapanja braka je u skladu s prirodom. Ako neka vjera potpuno zabrani brak, onda je donijela propis suprotan prirodi. Nijedan islamski zakon nije oprečan prirodi. Ovo je jedno tumačenje ovog ajeta i, prema njemu, obožavanje Boga, koje je temelj svih propisa vjere islama, prikazano je u skladu s ljudskom prirodom. Prema ovom tumačenju, vjera se smatra zbornikom zakona i propisa, a ovi zakoni i propisi u skladu su s božanskom prirodom te se od čovjeka zahtijeva da se potpuno pridržava zakona i propisa. Jedan od tih propisa je obožavanje Boga.

Dakle, rezultat ovog tumačenja je da je obožavanje Boga u skladu s prirodom. Drugo tumačenje je da se pod vjerom koja je u skladu s iskonskom prirodom podrazumijeva stanje predanosti i pokornosti pred Bogom:

إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّـهِ الْإِسْلَامُ

Zaista je islam vjera kod Boga.[5]

Islam također znači podređenost; biti pokoran, biti poslušan. Islam je predanost. Ovo stanje pokornosti spram Boga je nešto prirodno, i ne želi se ajetom kazati da su dijelovi zakona i propisa u skladu s prirodom. Vjera se sastoji iz toga da budeš pokoran Bogu:

وَمَن يُسْلِمْ وَجْهَهُ إِلَى اللَّـهِ

Ko lice svoje predano Allahu okrene.[6]

Predaj sebe Bogu. Dakle, značenje usklađenosti vjere s prirodom je u tome da u čovjekovoj naravi postoji težnja ka obožavanju Boga, koju smo već spominjali. U skladu sa dva spomenuta tumačenja, pod izrazom “biti prirodan” ovdje se podrazumijeva prirodna težnja. Obje težnje odnose se na obožavanje Boga, ali ono na šta mi nastojimo ukazati jeste urođeno viđenje, odnosno hoćemo reći da čovjek u odnosu na Boga ima urođenu spoznaju i to je vrsta spoznaje dobijena duhovnim osvjedočenjem. Pitanje koje se u vezi s ovim može postaviti glasi: “Da li se ova tvrdnja može izvesti iz ovog ajeta?” U odgovoru na ovo pitanje treba reći sljedeće: “S obzirom na to da u čovjekovoj prirodi postoji težnja za obožavanjem Boga, da li onda ova težnja može da ne iskaže ono na šta se odnosi? Kad kažemo da postoji težnja ka obožavanju Boga, onda neizbježno treba postojati i jedna vrsta znanja u čovjekovoj prirodi. Kad kažemo da u čovjekovoj prirodi (u općenitom značenju te riječi, što, naravno, obuhvata i nagone) postoji težnja ka stupanju u brak, onda sama priroda poznaje ono na šta se ta težnja odnosi. Kad se u čovjeku pojavi potreba za supružnikom, onda sam čovjek razumije šta hoće, s kakvim bićem želi imati spolni odnos i s njim živjeti. Sama čovjekova priroda to pokazuje. Nije moguće da mi prihvatimo seksualnu želju kao jedan nagonski i prirodan poriv, ali da ono na šta se on odnosi ne bude jasno. Znači, nije tako da osoba koja osjeća potrebu za supružnikom ne razumije da li se želi popeti na drvo, ili otići na Mjesec, ili želi pronaći ženu. Kad se ova želja pojavi u čovjeku, on razumije šta želi. Dakle, uz želju postoji i neko znanje. Kako je obožavanje Boga urođeno, to znači da u našoj naravi postoji i težnja da spram nekoga budemo ponizni. Onda trebamo spoznati tu osobu, a ne biti ponizni spram nečega što ne znamo šta je. Sama ova priroda nam to pokazuje. Ova poniznost je spram apsolutnog savršenstva. (U tumačenju značenja nagona i prvotne prirode ne treba cjepidlačiti, jer postoji mnogo termina o ovome. Mi ovdje oba smatramo međusobno usklađenima. Znači, oboje navodimo za isto).

Kad kažemo da postoji urođena težnja u našoj naravi da spram Boga bude ponizna i da Ga obožava, to onda znači da naša narav traži biće koje je apsolutno savršenstvo. Ako iskazuje poniznost i skrušenost pred drugima, to je zato što nije pronašla objekt svoje želje i ono što je izgubila pa zato traga za zamjenskim objektom želje. Nije pronašla svoga stvarnog voljenog, pa zato, ako pronađe voljenog koji je bolji i savršeniji, postepeno će zaboraviti prvog voljenog. Ako je kriterij ljubavi bila ljepota, pronađe li ljepšeg voljenog, postepeno će izgubiti onu prisnost i bliskost prema prvom voljenom i otići će drugome. Isto će se desiti ako pronađe savršenijeg od njega. Dakle, to nisu stvarno željeni objekti, već su oni zamjenski objekti želje. Ono za čim čovjekova priroda traga je apsolutno savršenstvo koje nema nikakvu grešku, nikakav nedostatak, savršenstvo iznad kojeg se ne može zamisliti veće savršenstvo; ljepota ponad koje ne može postojati veća ljepota. Ako je pronađe, neće dignuti ruke od nje. Ona je stvarni objekt želje, istinsko zadovoljenje ove želje koje se može osigurati samo obožavanjem Boga. Prema tome, u našoj prirodi postoji jedno znanje o Njemu, iako slabo, i zbog ove slabosti dešava nam se greška u ustvrđivanju objekta obožavanja.

Nekad se riječ urođen ili prirodan koristi u logici i filozofiji u različitim stručnim značenjima. S našom sadašnjom temom povezana su tri stručna značenja:

  1. Traganje za Bogom jedna je od čovjekovih urođenih težnji. Ono što svjedoči tome je činjenica da su ljudi tokom povijesti, uprkos rasnim, geografskim i kulturnim razlikama, tragali za Bogom i uvijek je među ljudima postojala neka vrsta vjere u Boga, Stvoritelja svijeta.
  2. Znanje o Bogu je vrsta urođenog znanja. Pod urođenim znanjem o Bogu misli se na jednu od dvije vrste znanja: stečeno znanje i neposredno znanje.
  3. Pod urođenim stečenim znanjem o Bogu podrazumijeva se to da čovjekov razum ne mora ulagati trud i napor kako bi potvrdio postojanje Boga, već može lahko razumjeti da čovjek, kao i sve pojave na svijetu, ovisi o nečemu, te da postoji Bog Koji nije ovisan ni o kome i Koji će otkloniti njihovu potrebu.
  4. Pod urođenim neposrednim znanjem o Bogu podrazumijeva se to da čovjekovo srce ima duboku vezu sa svojim Stvoriteljem, i kad se čovjek usredotoči na dubinu svoga srca, pronaći će takvu vezu. Međutim, većina ljudi tokom svog uobičajenog života, dok je zauzeta ovosvjetskim poslovima, ne obraća pažnju na ovaj srčani odnos. Jedino kad im se pažnja odvrati od svega drugog i kad budu izgubljene njihove nade u sve drugo, onda mogu osjetiti tu srčanu povezanost.
  5. Obožavanje Boga je urođena težnja i čovjek, zbog svoje iskonske prirode, želi Ga obožavati, klanjati Mu se, biti Mu ponizan i pokoran.

Jasno je da je značenje lekseme urođen u prvoj i trećoj stavci neka vrsta unutrašnje želje i sklonosti i nema neposredne veze sa spoznajom, ali je isti izraz u drugoj stavci u značenju jedne vrste spoznaje, bilo da je riječ o stečenom racionalnom znanju ili neposrednom znanju i znanju koje je rezultat duhovnog osvjedočenja. Međutim, racionalno znanje ustvari se stječe putem argumenta i, na koncu, s obzirom na to da je dokaz veoma jasan, naziva se urođenim, dok je urođena neposredna spoznaja ona spoznaja koju nastojimo objasniti.

Razmatrajući ajet o fitretu[7]rekli smo da se prvo zapovijeda posvećivanje potpune pažnje vjeri, zatim je spomenuto da je takav čin u skladu i sa zahtjevom čovjekove iskonske prirode, prema kojoj je Bog Uzvišeni stvorio ljude, te da ona nije promjenjiva, potom se dodaje da je postojana vjera upravo to i na kraju se podsjeća da većina ljudi nije svjesna te činjenice. Pitanje koje se ovdje nameće je sljedeće: koji je aspekt urođen? Je li to znanje o Bogu, obožavanje Boga ili nešto drugo? Ako se pod onim što je urođeno podrazumijeva zapravo neposredna i srčana nesvjesna spoznaja, onda je to upravo u skladu s tvrdnjom koju smo iznijeli, a potvrda toga su određene predaje prema kojima su sadržaj ovog ajeta i ajeta o mīsāku30 isti, o čemu ćemo iznijeti objašnjenje. Ali, ako se pod onim što je urođeno podrazumijeva racionalno znanje, onda to i nije u nekoj vezi s ovom raspravom. Međutim, ova posljednja mogućnost nije potkrijepljena argumentima.

Časni ajet koji smo naveli ima i druga dva tumačenja. Jedno tumačenje je da on podrazumijeva kako su opća načela vjerovanja i propisi vjere, kao što su Jednoća Božija, obožavanje Boga, pomaganje nemoćnima i uspostavljanje pravde u društvu te druga osnovna pitanja islama, u skladu s ljudskom iskonskom prirodom te s ljudskim željama, gledištima i težnjama. Prema ovom tumačenju, znanje o Bogu i obožavanje Boga dio su iskonske prirode koja je spomenuta u časnom ajetu. Drugo tumačenje blisko je prvom. Po njemu se zbilja vjere sastoji iz predavanja Bogu i poniznosti spram Boga Uzvišenog, što se očituje u raznim oblicima ibadeta i poslušnosti u izvršavanju onoga što je naređeno u Božijim zakonima. Sama riječ islam upućuje na ovo značenje:

إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّـهِ الْإِسْلَامُ

Zaista je islam vjera kod Boga.[8]

Ono što se smatra urođenom vjerom (u skladu s iskonskom prirodom) jeste težnja ka obožavanju Boga i poniznosti spram Gospodara. To je težnja čiji je korijen u čovjekovoj iskonskoj prirodi i svaki čovjek iskonski teži povezivanju i bliskosti s apsolutnim savršenstvom, a devijantni i mnogobožački oblici obožavanja pojavljuju se kao posljedica pogrešnog podučavanja i odgoja ili su posljedica neznanja i pogreške u identifikaciji istinskog Boga: Svako dijete rađa se u iskonskoj prirodi (fitret)...[9]

Prema ovom tumačenju, časni ajet ne ukazuje izravno na znanje o Bogu, ali se može reći da urođenost obožavanja Boga implicira postojanje jedne vrste urođenog znanja o Uzvišenom Bogu, jer je potrebno spoznati Boga da bi Ga se i obožavalo, pa ako je težnja ka obožavanju Boga nešto urođeno, onda će i znanje o Njemu također biti urođeno.

U zbirci predaja Kāfī preneseno je da je Imam Bakir, mir s njim, tumačeći ovaj časni ajet rekao: “Stvorio ih je takvima da Ga spoznaju.”

Mīsāk

U ajetima sure El-A'raf kaže se:

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَىٰ أَنفُسِهِمْ أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ ۖ قَالُوا بَلَىٰ ۛ شَهِدْنَا ۛ أَن تَقُولُوا يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَـٰذَا غَافِلِينَ ﴿١٧٢﴾ أَوْ تَقُولُوا إِنَّمَا أَشْرَكَ آبَاؤُنَا مِن قَبْلُ وَكُنَّا ذُرِّيَّةً مِّن بَعْدِهِمْ ۖ أَفَتُهْلِكُنَا بِمَا فَعَلَ الْمُبْطِلُونَ

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?" – oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo"– i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome ništa nismo znali", ili da ne reknete: "Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?"[10]

Ovo su neki od kur’anskih ajeta koji su teški za tumačenje i o njima se može opširno raspravljati s mnogobrojnih aspekata, a bavljenje svima njima udaljilo bi nas od našeg cilja. Mufessiri imaju različita mišljenja u vezi s tumačenjem pojedinih dijelova ovih ajeta, u vezi s međusobnim odnosom tih dijelova i objašnjenjem srži njihovog značenja. Postoji mnogo pitanja o pojedinim dijelovima ova dva ajeta pa su mnogi rekli kako ne mogu izvući nikakav zaključak iz njih, da su to nejasni ajeti (mutešābih) te da znanje o njima trebamo prepustiti onima kojima ono i pripada. Ali treba objektivno kazati da, iako u određenim dijelovima ovih ajeta postoje nejasnoće i oni zaista pripadaju nejasnim ajetima, ipak ne znači da se ne može izvući nikakva korist iz nejasnih ajeta i da se ni na koji način ne može od njih otkloniti nejasnoća. Obratimo li pažnju na ova dva ajeta, vidjet ćemo da je jedna činjenica potpuno jasna. Ako i postoji neki problem, onda je to u načinu razumijevanja ove činjenice, što znači da je ustvari problem u nama, a ne u sadržaju ajeta. Ajet jasno ukazuje na to da je Bog bio naspram svih ljudi pojedinačno i pitao ih je: “Zar Ja nisam vaš Gospodar?”, a oni su odgovorili: “Da, Ti si naš Bog.” Ovaj pojedinačni susret sa svakim čovjekom razlog je da mnogobošci nemaju opravdanje kako ne znaju ništa o tevhidu, o jednoboštvu, te da ne kažu da su slijeđenjem svojih očeva postali mnogobošci, da grijeh pripada njihovim očevima i da oni nisu odgovorni. Nema sumnje u to da sadržaj ajeta nosi u sebi ovo značenje. Nejasnoće su u tome što mi sami ništa ne znamo o tome da smo se susreli s Bogom, da nas je On pitao: “Nisam li Ja vaš Gospodar?”, i da smo odgovorili potvrdno. S obzirom na to da se mi ovoga ne sjećamo i ne znamo za to, teško nam je onda prihvatiti sadržaj ovog ajeta, jer, inače, nema sumnje u to da je sadržaj ajeta ovakav. Naravno, u vezi s ovim postoje neka pitanja. Naprimjer, u kojem svijetu i u kakvim uvjetima se to desilo? Je li susret bio zajednički ili pojedinačni? Nameću se i druga pitanja slična ovim. Međutim, ne postoji nejasnoća u pogledu suštine ove teme i ovog tumačenja. Je li prihvatljiva tvrdnja da se svaki čovjek, bez izuzetka, suočio s Bogom i da se desio jedan ovakav razgovor između njega i Boga? Koje god značenje da se zamisli za ovaj razgovor i susret, to svakako nije posredan razgovor iza zastora, u kojem neko odnekud podigne glas i upita: “Nisam li ja taj i taj?”, a vi odgovorite: “Da, ti si taj i taj”. Ovakvo šta nema nikakvu vrijednost i ovo se mora desiti na takav način da se ne može pogriješiti jer će, u suprotnom, ostati mogućnost opravdanja. Naprimjer, ako šejtan uzvikne: “Nisam li ja vaš gospodar?”, a neko pomisli da su ovo Božije riječi i kaže: “Jesi”, to znači da postoji mogućnost greške. Sama činjenica da se čuje glas ne može biti neki dokaz da je neko taj i taj. Ovaj će razgovor prekinuti mogućnost opravdanja i neće ostati prostora za grešku u utvrđivanju identiteta onda kad vi vidite i znate s kim razgovarate. Dakle, u ajetu se tvrdi da se razgovor između Boga i čovjeka odvijao tako da nije ostala mogućnost greške u utvrđivanju identiteta. Kakvu god vrstu opravdanja da čovjek donese na Sudnjem danu pred Boga, naprimjer: “Zbog toga Te nisam spoznao i nisam obožavao”, to opravdanje neće biti prihvaćeno. Kur’anski ajet tvrdi da svaki čovjek ima jedan susret s Bogom te se, na osnovu tog susreta, može reći da Bog čovjeku kazuje: “Zar Ja nisam tvoj Gospodar?”, a čovjek odgovara: “Jesi.” Ono što se jasno razumijeva iz ovog časnog ajeta jeste da je svaki čovjek stekao jednu vrstu znanja o Jedinom Bogu. O načinu stjecanja tog znanja kaže se da je Bog pitao ljude: “Nisam li Ja vaš Gospodar?”, oni su odgovorili: “Jesi, mi svjedočimo.” Ovaj se razgovor vodio tako da nije ostavio mogućnost za opravdanje i grešku pri utvrđivanju identiteta i zato, kako smo već spomenuli, ljudi neće moći reći na Sudnjem danu da nisu bili upoznati s božanskim gospodarenjem. Također, slijeđenje očeva i predaka neće moći biti izgovor za mnogoboštvo i odstupanje s Pravog puta. Čini se da se ovakav neposredan razgovor, koji otklanja opravdanje i opovrgava mogućnost greške u utvrđivanju identiteta, može voditi samo neposrednim znanjem i srčanim osvjedočenjem, a to potkrepljuju mnoge predaje koje uključuju izraze viđenje (ru'je) i gledanje (mu'ājene).

U jednoj predaji, koja se o ajetu o fitretu prenosi u zbirci Usūlu Kāfī, Imam Bakir, mir s njim, kaže: “Predstavio im Se i pokazao im je Sebe, a da nije tako uradio, niko ne bi spoznao svoga Gospodara.”

U tefsiru Alija ibn Ibrahima Kommija preneseno je od Ibn Miskana da je pitao hazreti Sadika, mir s njim: “Je li to bilo gledanje?” On je odgovorio: “Da.”

U Berkijevom Mehasinu bilježi se da Zurare prenosi riječi hazreti Sadika, mir s njim: “Inače niko ne bi znao ko mu je Tvorac i ko mu je Opskrbitelj.”

Iz ove rečenice može se zaključiti da je znanje koje se spominje u časnom ajetu pojedinačno znanje, a ne neko opće znanje koje se stječe putem apstrahiranih i racionalnih pojmova. Lična spoznaja o Uzvišenom Bogu moguća je samo putem neposrednog znanja i duhovnog osvjedočenja. A da se mislilo na opće znanje i na ono što je rezultat racionalne argumentacije, onda bi se trebalo kazati: “Inače niko ne bi znao da ima Tvorca”, a ne bi se reklo: “Ko mu je Tvorac”. Kad čovjek ne bi imao spoznaju stečenu duhovnim osvjedočenjem, mogao bi razumjeti samo opću zbilju; naprimjer da postoji osoba koja je obavila jedan poseban posao. Ako vi niste vidjeli graditelja jedne zgrade, jedino biste mogli shvatiti da je neko sagradio tu građevinu, a iz njenih svojstava mogli biste saznati o svojstvima graditelja. Što je više pažnje i vještine korišteno u gradnji te građevine, to se više pokazuju vještina, znanje i sposobnost graditelja. Vi možete reći samo da je graditelj bio vješt, da je to bio neko ko ima ukusa itd. Ali ko je ta osoba? Ovom je argumentacijom ne možete spoznati i ne percipirate je kao osobu. Racionalna argumentacija može nam reći da svijet ima jednog Mudrog i Moćnog Tvorca. Ipak, to su opći pojmovi, to je neko ko je tvorac, moćan, znalac i mudar. Ali, ko je to? Ovo nam ne može reći racionalna argumentacija. Da ne postoji onaj unutrašnji i srčani odnos između nas i Boga, mi samog Boga ne bismo spoznali. Znali bismo da svijet ima nekog Stvoritelja, ali ne bismo znali ko je to. Spoznaja samog Tvorca moguća je onda kad se postigne neka vrsta duhovnog osvjedočenja u odnosu na Njega, inače bi to bilo jedno uopćeno znanje. U našem jeziku kažemo da niko ne bi znao kako svijet ima nekog stvoritelja da nije bilo ovoga. U jednom slučaju se kaže ovako. U drugom slučaju kaže se: Da nije bilo ovoga, niko ne bi znao ko je stvoritelj svijeta. Izraz u svim predajama je isti. Ne kaže se da niko ne bi znao da svijet ima nekog stvoritelja da nije bilo ovakvog razgovora i susreta, jer i da nije bilo toga, čovjekov intelekt bi shvatio da svijet ima nekog stvoritelja. Čak bi intelekt mogao razumjeti i njegova svojstva, ali ne bi mogao spoznati ko je on. Ovaj je događaj postao uzrokom da se uspostavi jedan odnos između srca i Boga, tako da će čovjek, kad se usredotoči na dubinu svoga srca, pronaći samog Boga, a neće razumjeti kako postoji neko ko je stvoritelj svijeta. Ako Bog podari sreću čovjeku da postigne potpuno usredotočenje u dovi i šapćućim moljenjima i da se prekine čovjekova pažnja prema bilo čemu drugom, on će postići potpuno usredotočenje i pažnju na Boga. On će postići jedno stanje kao da vidi samog Boga, a to nije kao kad iza zavjese govori: “O ti Koji si iznad Nebesa i Zemlje i Koji upravljaš svijetom”, nego će se nalaziti pred samim Govornikom i kao da čuje Njegove riječi.

U Nehdžu-l-belāgi Zapovjednik vjernih, mir s njim, o časnom ajetu:

رِجَالٌ لَّا تُلْهِيهِمْ تِجَارَةٌ وَلَا بَيْعٌ عَن ذِكْرِ اللَّـهِ

Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju...[11], kaže: “Zaista sjećanje na Boga ima svoje ljude.”

Sjećanje na Boga ima svoje ljude koji odabiru sjećanje na Njega umjesto ovosvjetskih uživanja. Zapovjednik vjernih, mir s njim, govori o osobinama onih koji odabiru sjećanje na Boga i onih čiji život protječe sa sjećanjem na Boga: “Bog s njima šapuće u njihovim srcima i nutrinama i povjerava im Svoje tajne...” Obratite pažnju na ovo značenje: dakle, umjesto da rob s Bogom šapuće, Ali, mir s njim, kaže da Bog njima povjerava Svoje tajne. Postoje osobe koje u tajnosti slušaju Božije tajne. Ovakvo šta postoji za čovjeka, čovjek ima takvu veličinu da može dospjeti do takvog položaja. Ne samo vjerovjesnici, evlije i Ehli-bejt, neka je blagoslov Božiji na sve njih, nego i onaj čovjek koji je istinski sljedbenik Vjerovjesnika i bezgrešnih predvodnika može doći do ovakvog položaja. Oni su došli da uzmu druge za ruku, povuku ih prema sebi i približe ih onom položaju koji su sami dosegnuli. U svakom slučaju, ovaj ajet govori da postoji jedno znanje o Bogu samom u srcu svakog čovjeka i ovo znanje oživljava kad čovjek vidi Njegova djela. To znanje nije stečeno, već je urođeno, ali mi na njega ne obraćamo pažnju. Kad god se usredotočimo na njega, prisjećamo ga se i ono oživljava. Prenijeli smo predaju u kojoj se kaže: “Da se nije ovo desilo, niko ne bi mogao reći ko je njegov stvoritelj.” To znači da bi bilo moguće znati da postoji stvoritelj, ali čovjek ne bi znao ko je on, jer ga nije vidio. S obzirom na to da postoji ovo znanje stečeno duhovnim osvjedočenjem, kad razum kaže da svijet ima Tvorca, onda čovjek razumije ko je Tvorac, jer je prethodno imao znanje o Njemu.

Dakle, na osnovu ovog zaključka (koji je također potvrđen mnogim predajama i nije tek tako izveden), možemo reći da Kur’an potvrđuje da čovjek ima znanje o Bogu Uzvišenom koje je neposredno i dobijeno duhovnim osvjedočenjem. Postoji još jedna tema koju je potrebno podrobnije objasniti. Naime, osim što je u ovom osvjedočenju samo postojanje Boga predmet spoznaje, to jest, čovjek shvata da postoji Bog, čovjek iz ovog duhovnog osvjedočenja stječe još neka znanja, a jedno od njih je i znanje o svojstvima Božijim. Ta svojstva su: gospodarenje Božije; ovo duhovno osvjedočenje je takvo da čovjek razumijeva ne samo da postoji Stvoritelj i ko je On nego razumijeva i da je On Gospodar, Staratelj i Onaj Koji upravlja svijetom. Dio ajeta koji govori o ovome je: “Nisam li Ja vaš Gospodar?” nije rečeno: “Nisam li Ja vaš Stvoritelj?” U ovom razgovoru Bog kaže: “Jesam li Ja vaš Gospodar, Onaj od Čije volje zavisi vaše postojanje?”, odnosno: “Zar vaše postojanje ne zavisi od Moje volje?” Ljudi su odgovorili: “Da.” Dakle, ne potvrđuje se samo stvaranje nego i gospodarenje, a, osim toga, dokazuje se i Jednoća Božija (tevhid), odnosno da niko drugi nije stvoritelj i gospodar. Čovjek uspostavlja odnos s Bogom upravo na temelju ovog duhovnog osvjedočenja i neposrednog znanja. To nije nešto što je preuveličano, bez pravila i bez smisla. Neposredno (prisutno) znanje je jedna vrsta znanja koja postoji između čovjeka i Boga (u filozofskoj terminologiji uzroka darovatelja egzistencije). To znači da on vidi egzistencijalnu vezu. Značenje neposrednog znanja je u tome da vidim onaj odnos koji je stvaralački između mene i Boga. O kome ja dobijam duhovno osvjedočenje? Očigledno je da će s onim s kim budem imao ovaj egzistencijalni odnos postojati povezanost i neka ovisnost, o čemu se stječe duhovno osvjedočenje. Ako ova ovisnost postoji, onda se ona i vidi, a ako ne postoji, ne postoji ni neposredno znanje koje se svakako nikada ne odnosi na nešto što ne postoji. Kad se stekne osvjedočenje o egzistencijalnoj ovisnosti, ona će se vidjeti bez obzira na koga se bude odnosila. Ljudi su u ovom osvjedočenju vidjeli samo svoju ovisnost o Allahu, a da su imali ovisnost o još nekome, oni bi je morali vidjeti, jer ovo osvjedočenje nije bilo bez pravila, već postoji kao stvaralački odnos između čovjeka i Boga. Naprimjer, zamislite da je jedna lampa povezana žicom s plafonom i tako visi na plafonu. Njena veza je upravo ta žica koja je povezuje s plafonom. Ako neko ima oči i mogućnost da gleda, on će vidjeti jednu žicu između lampe i plafona, ako se nalazi samo jedna žica. Ako budu dvije žice, vidjet će dvije, a ako budu tri, onda će vidjeti tri žice. Odnos između nas i Boga je stvaralački i zbiljski odnos. To znači da naše postojanje ovisi o Njemu onako kao što, primjera radi, naše duhovne aktivnosti i naša duhovna stanja ovise o nama. Postoji li mogućnost da jedan oblik koji ste zamislili u svom umu na istovjetan način postoji u umu nekoga drugog? Zamislite sad u svom umu jedno stablo jabuke. Ovo stablo jabuke, koje je u vašem umu, ne može se zamisliti bez vašeg uma jer, suštinski, njegova zbilja zavisi od vašeg uma. U pogledu čitavog svijeta u odnosu na Boga Uzvišenog, ne samo da postoji ovakav odnos nego i odnos snažniji od ovoga. Ovo navodimo radi približavanja čovjekovom umu, jer mi inače ne možemo pojmiti zbilju odnosa između čovjeka i Boga i između svijeta i Boga. Dakle, ako bude postojao jedan stvaralački odnos između Boga i čovjeka te svijeta s Bogom, onda će se isti taj odnos vidjeti u duhovnom osvjedočenju. Da je između čovjeka i dvaju bogova (Bože sačuvaj!) postojao neki odnos, to jest da smo mi imali dva tvorca, s koliko bismo bogova trebali vidjeti našu egzistencijalnu vezu kroz osvjedočenje? Kako se u ovom našem odnosu o kojem raspravljamo ne vidi više od jednog Gospodara, mi kažemo da je upravo to dokaz da nema drugog Gospodara osim Njega. Prema tome, kao što ovo naše zapažanje dokazuje postojanje Boga, ono također dokazuje gospodarenje Božije. Znači da se u ovom osvjedočenju vidi jedan čovjek i vidjet će se, ako se potpuno usredotoči, da je odnos čovjeka spram Boga poput odnosa jednog umskog oblika prema umu koji ga je zamislio. Čovjek suštinski zavisi od Njegove pažnje. Ako vaš um obraća pažnju na ono stablo jabuke, onda će umski oblik tog drveta postojati, a ako prekine tu pažnju, onda taj umski oblik suštinski neće ni postojati. Kao što pjesnik reče: Ako ih zanemari, nestat će slike. Čovjek mora biti svjestan da je njegovo postojanje u odnosu na Boga vid povezanosti i zavisnosti. Njegovo postojanje je u moćnoj Ruci Božijoj. Ako On hoće, čovjek će postojati, a ako neće, onda neće postojati. Ako čovjek shvati ovo stanje, onda će shvatiti zbilju Božijeg gospodarenja.

إِنَّمَا أَمْرُهُ إِذَا أَرَادَ شَيْئًا أَن يَقُولَ لَهُ كُن فَيَكُونُ

I zaista On može, kad nešto hoće, samo za to da rekne: "Budi!" – i ono bude.[12]

Ako kaže da bude, bit će, a ako kaže da ne bude, neće ni biti. Postojanje svijeta spram Uzvišenog Boga je takvo da ćemo, kad to stanje shvatimo, razumjeti da je naše postojanje spram Njega takvo da sami nemamo nikakvu samostalnost, odnosno, drugim riječima, sve osim Boga očitovanje je Njegove volje. To je stanje koje smo u nekom svijetu, kako Kur’an kaže, bili jednom shvatili, a sad smo to mjesto zaboravili. Poslije ćemo, ako nam Bog podari sreću, dovesti to znanje do vrhunca savršenstva, tad ćemo doseći tu spoznaju koja je dostojna prijatelja Božijih i tad će se ostvariti to neposredno znanje. Njegovo je htijenje to što svijet postoji. Da ovog htijenja nije bilo, ne bi bilo ničega. Čovjek ovo može vidjeti neposrednim znanjem. U jednom je svijetu bio razumio, u onom svijetu koji su neki učenjaci nazvali Zerr ili Mīsāk, kad je Bog rekao: “Nisam li Ja vaš Gospodar?” Tad je On sklopio sporazum (mīsāk) o robovanju s robovima Svojim, ali na koji način i u kojem svijetu je to bilo mi ne znamo i nemamo znanja o tim svjetovima. Mi samo poznajemo svijet prirode, ali ne možemo razumjeti kakav je to svijet bio, kakav je to razgovor bio i na koji način se to desilo. Upravo su to oni aspekti ovog ajeta koje smatraju nejasnim, a razlog za to je manjkavost našeg razumijevanja, koje nije upoznato s onim što je ponad prirode. Na osnovu ovog gledanja i razgovora očituje se i znanje o Biti Božijoj, o gospodarenju Božijem, pa tako i o Jednoći Božijoj. O ovome se također govori u nekim predajama. U njima se kaže da ovi ajeti ukazuju na prirodu tevhida: “Stvorio ih je prema tevhidu.”

Ovo tumačenje odnosi se na ajet o fitretu u suri Er-Rūm, a i na ajet o mīsāku u suri El-A'rāf. Pod tim se podrazumijeva da je Bog stvorio ljude u skladu s jednoboštvom, a to implicira da čovjek spozna postojanje Boga, Njegovo gospodarenje, to da je On dostojan obožavanja i Njegovu Jednoću.

Također se kaže: “Stvorio ih je prema znanju o tome da je On zaista njihov Gospodar.” Sadržaj ove predaje je isti. Dakle, možemo reći da ovaj ajet ukazuje na urođeno neposredno znanje. Rekli smo da urođeno znanje ima dva značenja: racionalno znanje o Bogu koje se stječe putem univerzalnih pojmova i znanje o Bogu dobijeno neposredno i duhovnim osvjedočenjem, putem srčanog osvjedočenja i srčanog viđenja. Prema onome što smo već rekli, u čovjeku je postojalo ovo intuitivno, srčano i neposredno znanje o Bogu i njegovi učinci su aktuelni, što nam otklanja mogućnost iznošenja opravdanja kad ulažemo napor da spoznamo Boga. Naprimjer, kad vidimo građevine nekog vještog graditelja kojeg smo ranije vidjeli, bez oklijevanja ćemo njega samog prizvati u sjećanje. Više nemamo pravo reći kako je ovo djelo nekog drugog graditelja. Čak ni idolopoklonik, iako je zapao u nemar i iako su okrenutost materijalnom svijetu i materijalna sredstva oslabili njegovu usredotočenost na to urođeno znanje, kad se susretne s pitanjem obožavanja i kad se putem racionalnog dokaza i upozorenja vjerovjesnikā njegova iskonska priroda ispolji pred njim, on više nema pravo kazati: “Ja sam mislio da je stvoritelj Nebesa i Zemlje neki kip koji je isklesan od kamena.” Kad si već stekao znanje o ovoj zbilji i o tome da treba obožavati nekoga Ko je ustrojio svijet, na Koga se oslanja svijet i Koga si ranije vidio i spoznao, onda nemaš pravo okrenuti se drugome i nije opravdanje ako kažeš:

إِنَّمَا أَشْرَكَ آبَاؤُنَا مِن قَبْلُ وَكُنَّا ذُرِّيَّةً مِّن بَعْدِهِمْ ۖ أَفَتُهْلِكُنَا بِمَا فَعَلَ الْمُبْطِلُونَ

Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih..[13].

Njima će govoriti: “Vi imate razum, prije ste imali znanje o Bogu, vaše srce je s Njim bilo upoznato, niste imali pravo kazati da je neki beskorisni kip od hurmi dostojan obožavanja, jer ste poznavali Onoga Ko je dostojan obožavanja i vaše srce Ga poznaje...” Ovo otklanja mogućnost opravdanja

i s ovim ajetom, putem neposrednog i intuitivnog znanja, stječe se znanje o Bogu kao Stvoritelju svijeta, kao Gospodaru svijeta i kao jedinom dostojnom obožavanja. Zaključak koji se može izvesti iz ovog časnog ajeta je da u svim ljudima postoji urođeno znanje o Bogu, u smislu neposrednog i intuitivnog znanja o Njemu Uzvišenom. U konačnici, ovo je znanje polusvjesno i većina ljudi tokom svoga uobičajenog življenja ne obraća pažnju na njega. No, isto to polusvjesno znanje, kad se prekida okrenutost materijalnom i jača srčana usredotočenost, dospijeva do vrhunca svjesnosti i u prijateljima Božijim doseže tu razinu da kažu: “Da li osim Tebe išta ima pojavnost, a da to nisi Ti?, ili: “Nisam obožavao gospodara kojeg nisam vidio.” Možda je cilj mnogih kur’anskih ajeta skretanje pažnje na to urođeno znanje i upoznavanje srca što više s Bogom.

Naprimjer, u 95. ajetu sure El-En'ām, nakon što se skreće pažnja na fenomen života, kaže se:

ذَٰلِكُمُ اللَّـهُ ۖ فَأَنَّىٰ تُؤْفَكُونَ

To vam je, eto, Allah, pa kamo se onda odmećete?

Zaista, razmišljanje o postojećim fenomenima priprema srce da vidi Ruku Božiju u prirodi i da pronađe Njegovo prisustvo. Nakon upozoravanja u nekoliko ajeta, u 102. ajetu iste sure kaže se:

ذَٰلِكُمُ اللَّـهُ رَبُّكُمْ ۖ لَا إِلَـٰهَ إِلَّا هُوَ

To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega...

Ono što je rečeno o značenju urođenosti znanja o Bogu govori zapravo o jednom egzistencijalnom odnosu čovjeka s Tvorcem univerzuma. Takvo znanje nije odvojivo od stvorenja koje ima sposobnost njegovog percipiranja i za njega je izraz fitrī (urođeno) potpuno odgovarajući. Ovakvo duhovno osvjedočenje ne samo da se odnosi na samo postojanje Tvorca nego i na sve aspekte prethodno spomenutih odnosa. Jedan od njih je gospodarenje (rubūbijjet), o čemu govori upotreba riječi rabb u ajetu o mīsāku. Znači da se u ovom duhovnom osvjedočenju dokazuje i postojanje Boga i Njegovo gospodarenje. Da je ovakav odnos postojao između čovjeka i nekog drugog bića, bio bi objektom intuitivne spoznaje pa se, prema tome, ovo znanje odnosi i na Jednoću Božiju. Upravo zbog toga nema mjesta izgovoru za mnogoboštvo.

أَوْ تَقُولُوا إِنَّمَا أَشْرَكَ آبَاؤُنَا مِن قَبْلُ وَكُنَّا ذُرِّيَّةً مِّن بَعْدِهِمْ

Ili da ne kažete: "Naši preci su prije nas bili mnogobošci, a mi smo pokoljenje poslije njih..." [14]

S obzirom na to da je božanstvenosti i obožavanja dostojan samo Onaj Ko je Tvorac i Gospodar, onda se dokazuje da osim Allaha, Kojeg poznajemo urođenom intuicijom, niko drugi nije dostojan obožavanja i ibadeta, pa se na osnovu toga može reći da je tevhid u stvaranju, gospodarenju i božanstvenosti urođen.

Hazreti Sadik, mir s njim, na osnovu nekoliko predaja koje se u zbirci Kāfī prenose od njega, tumačeći ajet o fitretu, kaže: “Stvorio ih je takvima da samo Njega obožavaju.”[15]

Možda se i 60. i 61. ajet sure Jā-Sīn odnose na isto značenje:

أَلَمْ أَعْهَدْ إِلَيْكُمْ يَا بَنِي آدَمَ أَن لَّا تَعْبُدُوا الشَّيْطَانَ ۖ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُّبِينٌ ﴿٦٠﴾ وَأَنِ اعْبُدُونِي ۚهَـٰذَا صِرَاطٌ مُّسْتَقِيمٌ

O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: "Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni, već se klanjate Meni, to je Put pravi.”

Prema tome, Pravi put je upravo ono što pokazuje čovjekova iskonska priroda, a to je obožavanje Jedinog Boga, dok je obožavanje bilo kojeg drugog božanstva odstupanje i skretanje s Puta iskonske prirode.

 

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija "Mulla Sadra", 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] Usulu Kafi, sv.1, str. 98

[2] El-Kijame,22-23

[3] El-Ma'ide,5.

[4] El-A'raf,157.

[5]  Alu-Imran,19.

[6] Lukman, 22

[7]  Er-Rum,30.

[8]  Alu-Imaran, 19.

[9]  Usulu-Kafi, sv. 2, str. 13

[10] El-A'raf, 172 i 173.

[11]  En-Nur, 37.

[12]  Ja-Sin, 82.

[13] El-A'raf, 173.

[14] El-A'raf, 173.

[15] Kafi, sv.2, str. 12-13; Tefsiru-l-mazan, str. 195.

Zadnji put promijenjen: ponedjeljak, 17 Septembar 2018 12:24
×

Log in