Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Tevhid

A A A

Božija pravda

Po pitanju Božije pravde, šiijski stav se slaže sa stavom mu‘tezilija i skupa su, naspram eš‘arija, nazvani ‘adlijje (zastupnicima Božije pravde). Važnost ovog pitanja u teologiji svrstava ga u sam vrh i među osnovna pitanja, pa se čak ubraja i u načela i odlike teološke škole šiija i mu‘tezilija.

Svakako, treba imati u vidu činjenicu da eš‘arije ne poriču Božiju pravdu i ne smatraju Boga silnikom, s obzirom da postoji velik broj očitih ajeta koje je nemoguće drugačije tumačiti, a koji potvrđuju Božiju pravdu i koji odriču svaku vrstu nepravde i nasilništva Svetom Božijem Biću, već je riječ o tome da se polemika vodi u vezi sa pitanjem da li čovjekov razum, sam po sebi i bez uzimanja u obzir šerijatske upute (Kur'ana i sunneta), može odrediti norme za djela, posebno za Božija djela, i na temelju njih donijeti sud o neophodnosti činjenja nekog djela i, s druge strane, o neophodnosti uzdržavanja od nekog drugog djela, pa da naprimjer kaže: Neophodno je da Svevišnji Bog vjernike nagradi Džennetom, a nevjernike kazni Džehennemom. Ili su možda ovakve vrste sudova ograničene i mogu biti izrečene samo uz potporu Objave, a bez nje razum o tim pitanjima ne bi imao šta za ponuditi i kazati.

Dakle, osnovna tačka razmimoilaženja jeste upravo u onom što se naziva racionalno pronicanje u dobro i zlo (husn ve kubh ‘akli), što su eš‘arije porekle. Oni vjeruju da je (u pitanjima stvaranja) ono što Bog čini dobro, i u pitanjima Šerijata je dobro ono što On naredi, a ne da Bog čini ili naređuje nešto zato što je dobro.

Međutim, zagovornici Božije pravde vjeruju kako djela mogu biti opisana kao dobra ili loša, bez potrebe da budu dovedena u vezu s Bogom na stvaralačkoj i zakonodavnoj ravni. Tako čovjekov razum do određenih granica može u djelima percipirati ljepotu i ružnoću te smatrati Boga uzvišenim od toga da čini nešto što je ružno, svakako ne na način da će nešto Bogu narediti ili zabraniti, već tako što će otkriti odnos nekog djela s ružnoćom i ljepotom i na temelju toga smatrati nemogućim da će Uzvišeni učiniti djelo koje je ružno.

Načelo vjerovanja u racionalno pronicanje u dobro i zlo je prihvaćeno kod šiija i potvrđuju ga Knjiga, sunnet i bezgrješni vjerski predvodnici.

Prema tome, prvo ćemo dati potrebna objašnjenja u vezi sa značenjem pojma pravda (‘adl), zatim ćemo ukazati na činjenicu da je to jedno od djelatnih Božijih svojstava, a na kraju ćemo prostor posvetiti rješavanju nekoliko najvažnijih nedoumica koje se vežu uz ovo pitanje.

Pojam pravde

Leksičko značenje riječi ‘adl jeste jednakost i činjenje jednakim, dok u svakodnevnom govoru ima značenje poštovanja tuđih prava i koristi se nasuprot pojmu zulm, nepravda, tj. kršenje tuđih prava. Stoga ‘adl definiraju na sljedeći način:

Davanje svakome njegovog prava (إعطاء کل ذي حق حقه) – što samo po sebi znači da se u obzir treba prvo uzeti biće koje ima neko svoje pravo, da bi to pravo bilo poštovano – naziva se ‘adl ili pravda, a kršenje toga naziva se zulm ili nepravda. Međutim, nekada se opseg pojma proširuje, pa se pojam pravde tumači i kao “staviti svaku stvar na njeno mjesto”, ili “učiniti svaki posao onako kako i priliči”. Na tragu toga, kada se kaže “staviti svaku stvar na njeno mjesto”, to znači da je riječ ‘adl sinonim mudrosti (hikmet) i pravedno djelo jednako je mudrom djelu.

Što se tiče pitanja: Kako odrediti pravo onoga koji ima pravo i mjesto na koje svaka stvar treba biti postavljena, o tom pitanju se mnogo raspravlja, a velik broj rasprava filozofije etike i filozofije prava obrađuje ove sadržaje, te je sasvim izvjesno da se na ovom mjestu ne možemo posvetiti istraživanju takvih pitanja.

Potrebno je obratiti pažnju na činjenicu da svaki razum shvata da je neko ko bez ikakvog razloga otme zalogaj hljeba iz ruke siročeta, ili ko prolije krv nedužnog čovjeka, time počinio zlo i učinio loše djelo. Nasuprot tome, ako bi neko oteti zalogaj hljeba uzeo iz ruke otimača i vratio ga siročetu, ili ako bi ubicu kaznio za njegov zločin, na taj način bi učinio pravedno djelo, upravo ono što treba da se učini. Ovaj sud ne oslanja se na Božiju naredbu i zabranu, jer čak i ako neko ne bi vjerovao u Božije postojanje, presudio bi na ovaj način.

Koja je tajna ovako donesenog suda, koja je to perceptivna moć koja percipira dobro i zlo i slična pitanja, to su rasprave kojima se treba posvetiti unutar različitih ogranaka filozofije.

Dakle, za pravdu možemo u obzir uzeti dva pojma, poseban i opći. Jedan bi bio uvažavanje prava drugih ljudi, a drugi bi bio činiti mudra djela, gdje bi jedan od primjera bio i uvažavanje prava drugih ljudi.

U skladu s navedenim, značenje pravde ne traži da se ljudi postavljaju u istu ravan ili da se sve stvari stavljaju u istu ravan, pa tako, naprimjer, pravedan učitelj nije neko ko će na isti način i jednako nagraditi i poticati ili kazniti i koriti sve učenike, bez obzira da li su vrijedni ili lijeni. Pravedan sudija nije neko koji će određenu stvar u vezi s kojom se vodi spor podijeliti između strana koje vode spor. Ne, pravedan učitelj je onaj koji će svakog učenika hvaliti i nagraditi ili koriti i kazniti u mjeri u kojoj je to i zavrijedio, a pravedan sudija je onaj koji će sporni predmet predati u ruke vlasnika.

Isto tako, Božija pravda i mudrost ne iziskuju da sva stvorenja stvori jednaka i na isti način, pa da čovjeka stvori i sa rogovima, i sa kopitama i sa krilima. Mudrost Stvoritelja jeste u tome da stvori svijet koji će polučiti najveće dobro i savršenstvo i da različita bića, koja imaju poseban poredak organa, stvori na takav način da im organi budu usklađeni sa krajnjim ciljem njihovog postojanja. Također, Božija pravda i mudrost iziskuju da svaki čovjek bude obavezan u mjeri svojih sposobnosti, a da mu zatim, na temelju njegovih moći i zalaganja, kao i na temelju slobodnog izbora, presudi, te da ga, na kraju, nagradi ili kazni u mjeri kako to njegova djela nalažu.[1]

Argument Božije pravednosti

Božija pravda će u skladu s jednim objašnjenjem biti dio Božije mudrosti, a u skladu s drugim objašnjenjem bit će upravo mudrost. Prirodno je da će argument koji je dokazuje biti isti argument kojim se dokazuje Božija mudrost.

Jasno nam je da Uzvišeni Bog posjeduju najveće stepene moći i volje, i sve ono što može biti stvoreno, stvorit će ili neće stvoriti bez padanja pod uticaj bilo kakvih pritisaka i moći koje bi Ga dovele u stanje da mora tako postupiti. Treba znati da On ne čini sve što može, već čini sve što hoće.

Također, postalo je očigledno da Njegova volja nije uzaludna ni besmislena, već On želi ono što iziskuju Njegova svojstva savršenosti. Ukoliko Njegova svojstva ne iziskuju neko djelo, nikada ga neće ni učiniti. S obzirom da je Allah apsolutno savršenstvo, Njegova volja se prvenstveno vezuje za aspekt savršenosti i dobra kod stvorenja, te ukoliko za postojanje jednog stvorenja bude neophodno i postojanje zla i nedostatnosti u svijetu, u tom će slučaju aspekt zla u njemu biti poželjan radi većeg dobra. Naime, to malo zlo je neodvojivo od većeg dobra, i radi tog većeg dobra postaje predmetom Božije volje.

Dakle, svojstva Božije savršenosti zahtijevaju da Svijet bude stvoren tako da ima najveću mjeru savršenosti i moguće ostvarivog dobra. Time biva dokazano svojstvo Božije mudrosti.

Upravo na temelju ovoga, Božija volja odnosi se na stvaranje čovjeka u uvjetima u kojim postoji mogućnost za njegovo postojanje i u kojim će njegovo postojanje biti izvor svekolikog dobra, tako da je jedna od osnovnih prednosti čovjeka to što posjeduje slobodu volje i izbora, a bez ikakve sumnje, posjedovanje slobodne volje i izbora ubraja se u egzistencijalna savršenstva i biće koje ih posjeduje savršenije je od onog bića koje ih ne posjeduje. Ipak, čovjekova slobodna volja iziskuje ujedno i da on može činiti dobra djela i tako se kretati ka konačnom i vječnom savršenstvu, kao što može činiti i loša djela i tako se kretati ka nesreći, gubitku, padu. Svakako, ono što je prvenstveno vezano za Božiju volju jeste put usavršavanja, ali usljed toga što postojanje slobodne volje čovjeka podrazumijeva da se može i propadati – što se dešava u slučaju da se slijede prohtjevi duše i šejtanski poticaji – i takav pad, odabran čovjekovom slobodnom voljom, prirodnim slijedom bit će obuhvaćen Božijom voljom.

Zbog činjenice da obaviješten izbor traži ispravno poznavanje puteva dobra i zla, Uzvišeni Bog je čovjeku naredio ono što će biti povod njegovog dobra i njegove koristi, a zabranio mu i odvratio ga od onoga što je povod pada i štete za njega, kako bi na taj način bila osigurana sredstva usavršavajućeg kretanja. S obzirom da su Božiji zakoni propisani zato da bi čovjek mogao stići do njihovih praktičnih rezultata i sa sobom ne nose nikakvu korist za Uzvišenog Boga, otuda Božija mudrost iziskuje da propisi budu usklađeni sa moćima onih kojima su propisani i zahvaljujući toj činjenici obaveze koje nije moguće obaviti ni pokoriti im se jesu besmislene i uzaludne.

Ovim slijedom, prvi stepen pravde (u posebnom značenju) podrazumijeva pravednost kada je u pitanju propisivanje obaveza, jer ako bi Uzvišeni Bog propisao obavezu koja je iznad moći i mogućnosti ljudi, oni je ne bi bili u stanju ni izvršiti i takvo šta bilo bi nesuvislo.

Isto tako, pravda na razini suđenja među robovima obznanjuje se kada uzmemo u obzir da se suđenje među robovima odvija s ciljem određivanja toga da li pojedinac zavređuje neki oblik kazne ili nagrade. Ukoliko bi suđenje bilo obavljeno suprotno pravdi, to bi podrazumijevalo da se neće postići poželjni cilj.

Na kraju, pravda se učvršćuje nagrađivanjem i kažnjavanjem uzevši u obzir krajnji cilj stvaranja. Ukoliko bi Onaj Koji je čovjeka stvorio tako da ubire plodove dobrih i trpi posljedice loših vlastitih djela i postupaka njega nagradio ili kaznio suprotno od onog što njegova djela iziskuju, On ne bi postigao Svoj cilj.

Rješenje nekoliko prigovora

Prigovor: Kako se postojeće razlike među stvorenjima, posebno među ljudima, mogu pomiriti sa Božijom pravdom? Zašto Mudri i Pravedni Bog sva stvorenja nije stvorio jednakim?

Odgovor: Različitost stvorenja kada je riječ o stepenu egzistencije na kojem se ona nalaze nešto je što zahtijeva poredak stvaranja i što slijedi tok zakona uzročnosti koji nad njima vlada. Pretpostavka o njihovoj jednakosti je naivna, jer ukoliko bismo malo pažljivije razmislili, shvatili bismo da je ovakva pretpostavka jednaka nestvaranju, jer ukoliko bi, naprimjer, svi ljudi bili ili žene ili muškarci, u tom slučaju ne bi bilo rađanja djece, što znači da bi ljudska vrsta nestala. Ukoliko bi, naprimjer, sva stvorenja bila ljudi, onda ne bi bilo ničeg za ishranu i za osiguravanje ostalih ljudskih potreba. Ukoliko bi sva stvorenja bile životinje ili biljke jedne te iste vrste, sa istim odlikama, u tom slučaju ne bismo imali svu ljepotu koja nas okružuje niti sve koristi koje su proizvod različitosti. Javljanje ove ili one vrste pojava na ovaj ili onaj način rezultat je slijeđenja uzroka i uvjeta koji postoje u univerzalnom kretanju i promjeni materije. Niko prije stvaranja nema neko pravo kod Boga na osnovu kojeg bi ga stvorio ovakvim ili onakvim, ovdje ili na drugom mjestu, u ovo ili ono vrijeme, kako bismo na taj način načeli temu o pravdi ili nepravdi.

Prigovor: Ako Božija mudrost zahtijeva da čovjek živi na Ovom svijetu, pa zašto onda čovjek umire?

Odgovor: Kao prvo, smrt i život su “stvorenja” koja na Ovom svijetu slijede stvaralačke zakone i odnose uzroka i posljedice te su neophodan dio stvaralačkog poretka. Drugo, ako živa bića ne bi umirala, ne bi bilo prostora ni uvjeta da se javljaju sljedeći naraštaji bića, i tako bi budući naraštaji bili lišeni blagodati života. Treće, ako pretpostavimo da samo ljudi vječno žive, ubrzo bi nastali takvi uvjeti da bi zemlja postala tijesna za život. U takvim uvjetima nastale bi brojne nedaće, zavladala bi glad i čovjek bi počeo željeti smrt. Četvrto, osnovni cilj stvaranja čovjeka je stizanje do vječne sreće, i dok ljudi posredstvom smrti ne budu otišli s Ovog svijeta, neće ni moći stići do krajnjeg cilja.

Prigovor: Na koji se način sa Božijom pravdom mogu pomiriti sve muke, bolesti, prirodne nesreće poput poplava, zemljotresa i društvene katastrofe poput ratova i različitih oblika zala?

Odgovor: Kao prvo, neugodne prirodne pojave proizlaze iz akcija i reakcija te sukoba prirodnih činilaca, a s obzirom da je njihova korist veća od štete, u tom slučaju nisu u suprotnosti s Božijom mudrošću. Također, pojavu društvenih poremećaja zahtijeva čovjekova slobodna volja, koju opet iziskuje Božija mudrost. U isto vrijeme koristi od društvenog oblika života veće su i brojnije od onoga što ga remeti, a ako bi ono što ga remeti bilo brojnije, u tom slučaju ne bi na Zemlji ostao nijedan čovjek.

Drugo, postojanje ovih teškoća, s jedne strane, biva povodom da čovjek ulaže napor u naučna istraživanja kako bi otkrio tajne prirode, što dovodi do pojave čitavog niza znanosti i različitih industrijskih grana. S druge strane, stalni dodir sa teškoćama predstavlja jak poticaj za rast i procvat sposobnosti i talenata potrebnih za napredak ljudi. Na kraju, trpljenje i podnošenje ovosvjetskih problema i teškoća, ukoliko bude usmjereno ispravnim tokovima, za sobom povlači vrijedne i ogromne nagrade u Svijetu vječnosti i bit će nadoknađeno na najbolji način.

Prigovor: Kako pomiriti Božiju pravdu sa vječnom džehennemskom kaznom koja je pripremljena kao odgovor za ograničene grijehe koji su počinjeni na Ovom svijetu?

Odgovor: Između dobrih i loših djela te ahiretske nagrade postoji jedna vrsta uzročno-posljedičnih odnosa, koja je objelodanjena i ljudima pokazana posredstvom Božije Objave. Na isti način kako neki zločini još na Ovom svijetu bivaju kažnjavani dugim i teškim kaznama – naprimjer, ako se desi da u jednom trenutku povrijedimo svoje ili tuđe oko pa za cio život ostanemo slijepi – isto tako veliki grijesi imaju svoje vječne posljedice na Drugom svijetu. Ukoliko čovjek ne bude priskrbio sredstva za njihovu preobrazbu još na Ovom svijetu, poput pokajanja, loše posljedice tih grijeha pratit će ga vječno. Isto kao što doživotno sljepilo koje je proizvod jedne greške ili zločina, koji se dogodio u jednom trenutku, nije u suprotnosti sa Božijom pravdom, isto tako ni padanje u ambis vječne patnje pod uticajem velikih grijeha nije u suprotnosti sa Božijom pravdom, jer to je posljedica djela koja je grješnik svjesno učinio.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2012, sa perzijskog preveli: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi


[1] El-Bekare, 286; Junus, 54; Ja-Sin, 54.

Zadnji put promijenjen: ponedjeljak, 10 Februar 2014 11:32
×

Log in