Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Tevhid

A A A
Ispitivanje uzroka zastranjenja

Ispitivanje uzroka zastranjenja

Svjetonazori se mogu podijeliti u dvije općenite kategorije: teističke i materijalističke svjetonazore. Najvažnija razlika među njima jeste pitanje postojanja Sveznajućeg i Svemoćnog Stvoritelja, što teistički svjetonazor uzima za osnovu, a materijalistički svjetonazor poriče.

Uzroci zastranjenja

Ateizam i materijalizam imaju dugu tradiciju u povijesti čovječanstva. I pored toga što u ljudskim zajednicama – kako to već pokazuju povijesna i arheološka otkrića – od davnina postoji vjerovanje u Stvoritelja, mogli su se naći pojedinci i skupine koji su bile ateisti i poricali Božije postojanje. Međutim, val širenja bezbožništva u Evropi počinje od 18. stoljeća, da bi postepeno obuhvatio i ostale dijelove svijeta.

Iako ova pojava u početku predstavlja odgovor na crkvenu organizaciju i usmjerena je protiv kršćanstva, ipak taj val obuhvata i ostale religije, tako da je naklonost prema ateizmu, zajedno sa industrijom, umjetnošću i tehnologijom Zapada, izvezena širom svijeta, a u prethodnom stoljeću, istovremeno sa društveno-ekonomskim idejama marksizma, raširila se u mnogim zemljama, nanijevši čovječanstvu ogromnu štetu.

Uzroci i činioci koji su doveli do toga da se ovo zastranjenje pojavi i proširi su brojni. Istraživanje svakog od ovih uzroka zahtijevalo bi posebnu knjigu, ali općenito se mogu navesti tri kategorije uzroka i činilaca:

Psihološki činioci, to jest poticaji koji mogu biti razlog okretanja ka ateizmu mogu postojati u čovjeku, bez obzira što on sam nema znanja o njihovom uticaju. Najvažnije od njih su sklonost ka ugodnom životu i težnja da se živi razuzdano i bez odgovornosti. Dakle, s jedne strane, napor koji nosi istraživanje i ispitivanje, posebno kada je riječ o stvarima koje nemaju opipljiv materijalni užitak, postaje prepreka tome da se lijene, užicima predane i neambiciozne osobe pokrenu u tom smjeru, a s druge strane, težnja ka životinjskim slobodama, razuzdanosti i oslobođenosti od svih odgovornosti i ograničenja sprječavaju naklonost prema monoteističkom svjetonazoru. Prihvatanje monoteističkog pogleda i vjerovanja u Mudrog Stvoritelja podrazumijeva i gradi niz novih uvjerenja koja iziskuju čovjekovu odgovornost u svim svojevoljnim pokretima, a takva odgovornost podrazumijeva da će se čovjek u velikom broju slučajeva morati odreći svojih ličnih težnji i na taj način prihvatiti ograničenosti. Mirenje sa tim ograničenjima ne slaže se sa razuzdanošću. Otuda, ova životinjska sklonost, iako nesvjesno, postaje razlog sasijecanja korijena odgovornosti i temelj nijekanja Božijeg postojanja.

Postoje i drugi psihološki činioci koji utiču na bezbožnost, a koji će postati jasni u produžetku, pri objašnjenju ostalih uzroka.

Društveni činioci. Nepoželjna društvena stanja i prilike javljaju se u jednom dijelu društva, a u njihovom javljanju ili širenju određenu ulogu imaju i vjerski autoriteti. U takvim uvjetima veliki dio ljudi je u pogledu racionalnih promišljanja slab i ne može na ispravan način razmotriti pitanja i razdvojiti stvarne uzroke nepoželjnih okolnosti, da bi, vidjevši i prisustvo pobožnih ljudi u njihovom nastajanju, krivicu svalili na religiju, pretpostavljajući da su religijska uvjerenja razlog pojavljivanja ovakvih nepoželjnih prilika i stanja, zbog čega osjećaju odvratnost prema religiji i vjerovanju.

Jasne primjere ovakve vrste uzroka i činilaca možemo primijetiti u Evropi za vrijeme renesanse, kada su neprikladna ponašanja crkvenih ljudi u oblasti religijskog okvira, prava i politike predstavljala vrlo važan uzrok mržnje ljudi prema kršćanstvu i općenito prema religiji i pobožnosti. Svijest o uticaju ove vrste uzroka važna je za sve ljude koji nose vjersku odgovornost sa sobom, da bi uvidjeli osjetljivost i važnost svoga položaja i svoje odgovornosti te da bi znali da njihovi posrtaji mogu uzrokovati zalutalost i nesreću društva.

Misaoni činioci, odnosno sumnje koje se javljaju u čovjekovim mislima ili ih čovjek čuje od drugih ljudi, a usljed toga što ne posjeduje jak kritički i analitički um, nema moći odbiti ih ni suprotstaviti im se, te manje-više pada pod njihov uticaj. One ga kao takve, u najmanju ruku, dovode u stanje unezvijerenosti i umne uznemirenosti, što sprječava da se postigne sigurnost i uvjerenost.

Ova vrsta činilaca u određenom smislu može se podijeliti na podvrste, poput krivih zaključaka utemeljenih na senzualizmu, onih proisteklih iz sujevjerja, neispravnih interpretacija i nedoraslih argumentacija, zatim krivih zaključaka koji se vežu za neugodne događaje i dešavanja, za koje se pretpostavlja da su protivni Božijoj mudrosti i pravdi, isto tako i znanstvenih hipoteza koje se tumače kao suprotstavljene religijskim uvjerenjima, zatim sumnji vezanih za dio religijskih pravnih odredbi i propisa, posebno na polju prava i politike.

Nekada su dva ili više činilaca zajedno uzrok sumnje ili nedoumice, ili poricanja i ateizma, kao što opet nekada različita psihološka zastranjenja omogućavaju nicanje sumnji i pogrešnih stavova, iz kojih nastaje duševna bolest zvana paranoja. Na kraju, takva bolesna osoba ni u kojem slučaju i nikakvim argumentom ne može biti zadovoljena, kao što čovjek koji boluje od praktične paranoje nikada ne može biti siguran da je nešto ispravno učinio, usljed čega će, naprimjer, desecima puta oprati ruku, a da ponovo neće biti siguran da ju je očistio, iako je u većini slučajeva ruka već od početka bila čista i nije uopće bilo potrebe da je pere.

Borba protiv uzroka zastranjenja

S obzirom na različitost uzroka i činilaca zastranjenja, jasno je da borba sa svakim od njih zahtijeva posebnu metodu, prostor i uvjete. Naprimjer, psihološki i etički činioci trebaju biti tretirani putem ispravnog odgoja i obraćanja pažnje na štete koje oni proizvode. Tu je i neophodnost istraživanja religije i štete koje proizlazi iz ravnodušnosti u vezi s religijskim pitanjima.

Isto tako, radi sprječavanja loših uticaja društvenih činilaca, pored praktičnog sprječavanja pojave ovakvih činilaca, potrebno je jasno odrediti razliku između neispravnosti vjere i neispravnosti u ponašanju vjernika. U svakom slučaju, obraćanje pažnje na uticaj psiholoških i društvenih činilaca u najmanju ruku korisno je da bi pojedinac manje padao pod nesvjestan uticaj takvih činilaca.

Također, za sprječavanje uticaja kognitivnih činilaca moraju se koristiti odgovarajuće metode, između ostalog razdvojiti ispravna vjerovanja od sujevjerja, kloniti se toga da se koriste slabi i nelogični argumenti pri dokazivanju vjerskih činjenica, također, potrebno je razjasniti da slab argument nije dokaz neispravnosti tvrdnje itd.

Jasno je da istraživanje svih činilaca i uzroka zastranjenja te ukazivanje na odgovarajuće metode borbe protiv svakog od njih nije u skladu s našim raspravama. 

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2012, sa perzijskog preveli: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi

 

Zadnji put promijenjen: srijeda, 07 Oktobar 2015 14:25
×

Log in