Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Spoznaja i samospoznaja

Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo bili od sta­nov­ni­ka Vatre (El-Mulk, 10). وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

A A A
Priroda i važnost samospoznaje

Priroda i važnost samospoznaje

Svako od nas, pored toga što je jedinka ljudske vrste sa svim njenim odlikama, također posjeduje i individualne osobine.

Šta je to samospoznaja? Da li samospoznaja podrazumijeva spoznaju vrste kojoj čovjek pripada? Ili je pak samospoznaja, spoznavanje sebe kao jedinke složene od odlika koje su zajedničke nama i drugima te odlika koja pripadaju svakom pojedincu ponaosob? Ako samospoznaja označava spoznavanje aspekata koji nas čine dijelom ljudske vrste, onda je samospoznaja isto što i antropologija. Ukoliko, pak samospoznaja znači spoznaju koju svaka jedinka ima o sebi, u tom slučaju će samospoznaja biti različita od antropologije.

Samospoznaju u prvom značenju nazivamo antropologijom, a samospoznaju u drugom značenju samo “samospoznajom” ili  “samospoznajom u užem značenju”.  Antropologija primjenjuje različite metode. Naučne discipline poput eksperimentalne psihologije, fiziologije ljudsko tijela i antropologije prilaze spoznaji čovjeka eksperimentalnom metodom. Proizvodi djelovanja ovih naučnih disciplina su stečena i pojmovna znanja. Filozofska psihologija u spoznaji čovjeka koristi racionalno-deduktivnu metodu, što dovodi do nastanka diskurzivnog znanja.

Za spoznaju čovjeka može se koristiti i tradicionalnim (nakli) metodama. Obraćanjem Knjizi i Sunnetu, pomoću Objave mogu se spoznati dimenzije čovjekovog bića. Da li čovjek, kao vrsta, može biti spoznat metodom duhovnog osvjedočenja i introspektivnom metodom? Odnosno, da li se koristeći prisutno znanje (‘ilme huzuri) mogu spoznati odlike čovjekove vrste?

Ako svako putem introspekcije i pomoću prisutnog znanja dođe do samospoznaje, proizvod toga će biti spoznaja svih individualnih i vrsnih odlika. A razlikovanje individualnih i vrsnih odlika jednih od drugih će biti moguće samo osvjedočenjem u odlike koje posjeduju drugi. Prema tome, ako nakon primjene introspektivne metode kažemo da smo ostvarili samospoznaju (u užem značenju) ta će tvrdnja biti ispravna, međutim, ako kažemo kako smo se bavili antropologijom, ta tvrdnja nije ispravna. Jer da bi se samospoznaja preinačila u antropologiju trebamo promatrati druge jedinke, uporediti sebe sa njima i razlučiti koje osobine dijelimo s njima, a koje su samo nama svojstvene. Ukoliko načinimo ovaj dodatni korak, koristimo antropološki pristup čovjeku, koji će uroditi plodom koji nazivamo stečenim znanjem. Antropologiju po posljednjoj metodi nazivamo intuitivnom antropologijom (insan šenasije šuhudi). Neophodan uvod u intuitivnu antropologiju jeste intuitivna samospoznaja, spoznaja osvjedočenjem.

Proizvod intuitivne samospoznaje jeste prisutno znanje. Iz ovog objašnjenja postaje jasan odgovor na postavljeno pitanje. Antropologija se ne može osloniti samo na introspektivnu metodu, međutim, introspektivna metoda se može koristiti za spoznavanje čovjeka.

Na isti način kako se introspektivna samospoznaja može koristiti kao uvod za antropologiju, isto tako se i filozofska psihologija i eksperimentalna antropologija (psihologija, fiziologija i antropologija), kao i tradicionalna antropologija (putem objave) mogu koristiti kao uvodi za samospoznaju. Dakle, korištenjem postignuća ovih različitih naučnih disciplina spoznajemo odlike čovjekove vrste, a korištenjem introspektivne metode možemo spoznati vlastite specifične odlike, te na taj način postići samospoznaju.

Ovim se objašnjenjima želi poručiti da što se više budemo oslanjali na introspektivnu metodu u samospoznaji, to će zaključci do kojih budemo stizali za nas biti sigurniji, i bit će manje potrebe za naučnim i filozofskim metodama i terminima.

Važnost samospoznaje

Važnost samospoznaje leži u njenim plodovima, odnosno u ulozi koju ima u postizanju čovjekovog savršenstva. Navest ćemo nekoliko predaja koje ukazuju na važnost samospoznaje.

Od hazreti Alija, a.s., prenosi se da je rekao: “Najkorisnije znanje je samospoznaja.”[1]

Također je rekao: “Krajnja spoznaja je da čovjek spozna samog sebe.”[2]

Isto tako: “Stigao je do najveće pobjede ko uspije stići do samospoznaje.”[3]

Također je rekao: “Najbolja mudrost je samospoznaja.”[4]

Nasuprot samospoznaji je nepoznavanje sebe, što je hazreti Ali smatrao najvećim neznanjem, pa je rekao: “Najveće neznanje je da čovjek ne poznaje sebe.”[5]

Isto tako: “Dovoljno je čovjeku neznanja da ne poznaje samoga sebe.”[6]

S obzirom na važnost samospoznaje, ne treba dovoditi u pitanje velike učinke koje ona donosi. Čisti, a.s., smatrali su spoznaju Boga najvažnijim životnim ciljem, kao i pokornost Bogu i ostvarenje bliskosti s Njim. Učinak samospoznaje treba tražiti upravo u ostvarenju spoznaje Gospodara i Njegove blizine.

Zašto da spoznamo sami sebe?

Koji su to učinci koji slijede samospoznaju, a čine je poželjnom? Koja je svrha samospoznaje? Zbog kojeg motiva se trebamo okrenuti ka samospoznaji? Navode se različiti učinci samospoznaje i različiti motivi koji zahtijevaju samospoznaju. Jedan od činilaca koji opravdava samospoznaju jeste objekt spoznaje. Jastvo je ono što se u samospoznaji spoznaje i što nam je od svega najmilije.

Svaka jedinka voli samu sebe, a želja da se spozna voljeni je prirodna. Čovjek po svojoj prirodi teži spoznaji svog voljenog, a jastvo je nešto što vole sve jedinke. Kako svaki čovjek voli sebe, prirodno je da samospoznaja bude poželjna stvar.

Čovjekova ljubav prema sebi je povod da on počne razmišljati o ostvarivanju svojih interesa i koristi, te da se potrudi da odbije i udalji od sebe sve što mu šteti. Drugim riječima, iz ljubavi prema sebi, čuva se od opasnosti i ispunjava svoje potrebe. S druge strane, očuvanje i osiguravanje potreba i zahtjeva neke stvari zahtijeva poznavanje te stvari. Ako nešto ne poznajemo, ne možemo poznavati ni njegove potrebe, niti ono što ga ugrožava.

Ljubav prema sebi se ne zadovoljava isključivo čuvanjem svoga jastva. Čovjek želi sebe u najboljem i najpotpunijem izdanju. On voli da je u njemu ostvareno svako savršenstvo, pa ako mu neko od njih nedostaje, biva nezadovoljan i nastoji da upotpuni svoje biće. Čovjekova beskrajna težnja ka savršenstvu ide ukorak sa osjećajem siromaštva i potrebitosti.

Dakle, čovjek smatra obaveznim da spozna svoje savršenstvo kako bi se mogao uputiti prema njemu i kako ne bi tražio nedostižna i nedostojna savršenstva. Spoznaja svoga krajnjeg savršenstva zavisi od postizanja samospoznaje.

Za stizanje do savršenstva, pored upoznavanja cilja, potrebno je upoznati pravac, sredstvo kretanja i brzinu. Upoznavanje pravca, sredstva za kretanje i brzine koji odgovaraju svakom biću, zavisi od spoznavanja tog bića.

Ukoliko ne spoznamo svoje mogućnosti i potencijale, moguće je da zakoračimo trnovitom i teškom stazom ili da se krećemo brzinom većom od svojih mogućnosti, ili pak da koristimo pomoć sredstava i moći koje nisu u skladu sa našim stanjem i ciljem.

Samospoznaja i upoznavanje savršenstva, te ljepote i primamljivosti krajnjeg cilja, jačaju u čovjeku težnju ka usavršavanju.

Oni koji su izučavali pitanje samospoznaje, ovaj detalj smatraju jednim od motiva za samospoznaju. Čisti imami, mir s njima, koji poznaju čovjeka i krajnji cilj njegovog postojanja, te znaju da će svaki čovjek kada spozna samoga sebe i krajnji cilj vlastitog postojanja više nego prije težiti putu svoga savršenstva, potiču ljude na samospoznaju kako bi ih zaokupili kretanjem prema savršenstvu.

Samospoznaja se okončava spoznajom Boga, a spoznaja Boga je najvažniji uvod savršenstvo, štaviše upravo to i jeste čovjekovo savršenstvo.

Prema tome, samospoznaja je neophodna za postizanja čovjekovog savršenstva i nešto je što se ne smije zanemariti. Isto tako, samospoznaja je neophodan uvod za svaku vrstu spoznaje. Dakle, čovjek ne može ostvariti ni jednu spoznaju, dok prvo ne postigne spoznaju samoga sebe. Što znači, ako težimo da spoznamo zbilje postojećeg svijeta, prvo moramo spoznati sami sebe.

Bio je ovo kratak presjek stvari koje se navode kao poticaji i motivi za samospoznaju. Sada ćemo razmotriti učinke koji se očekuju po ostvarenju samospoznaje, nakon čega ćemo shvatiti zašto s gledišta predaja trebamo postići samospoznaju.

Samospoznaja zarad spoznaje Boga

Prenosi se od časnog poslanika Muhammeda, s.a.v.a., da je rekao: “Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.”[7]

Samospoznaja okončava spoznajom Boga, i to na nekoliko načina:

  1. Čovjek pomoću samospoznaje nalazi u sebi prirodne težnje.

Svaki čovjek teži da znanjem obuhvati stvoreni svijet, i njegova težnja za spoznajom stvorenog je neograničena. Koliko god da čovjek napreduje u znanju, nezadovoljan je jer ima sve više pitanja. Dok ne stigne do apsolutnog znanja osjeća se nepotpunim, i nezadovoljnim svojom nepotpunošću, pa stoga teži za spajanjem sa izvorom apsolutnog znanja. Čovjek zna da je spoznaja o stvarima mimo Allaha, bez spoznaje njihovog glavnog Uzroka, nepotpuna spoznaja. Prema tome, uvjet da se spozna stvoreni svijet jeste spoznaja Uzroka stvaranja. Težnja za obuhvatanjem stvorenog svojim znanjem, obavezuje čovjeka da spozna Boga.

Svijest o postojanju prirodne težnje ka znanju i težnje da se njime sve obuhvati, na bilo koji način da se to postigne (introspektivno, intuitivnim znanjem, znanjem stečenim osvjedočenjem ili pak različitim metodama diskurzivnih antropoloških disciplina), kazuje nam da davanje odgovora na tu prirodnu težnju ima potrebu za spoznajom Uzroka svih uzroka kreacije.

  1. Čovjek je iskustvom došao do toga da svaka prirodna sklonost i težnja koja postoji u njemu svjedoči o istinskoj vanjskoj egzistenciji koja zadovoljava tu težnju. Težnja da se ugasi žeđ zadovoljava se vodom, koja je vanjska zbilja. Težnja ka suprotnom spolu zadovoljava se postojanjem suprotnog spola. Isti slučaj je i sa ostalim čovjekovim težnjama. Ukoliko čovjek teži i želi apsolutno znanje i moć, to znači da apsolutno znanje i moć moraju postojati. Dakle, u kreaciji postoji izvor koji posjeduje apsolutno znanje i moć. Ovaj oblik spoznaje Božijeg postojanja i Njegovih atributa znanja i moći, iako se oslanja na neka polazišta koja nastaju na čovjekovim unutarnjim iskustvima, ipak u konačnici predstavljaju stečeno i pojmovno znanje.
  2. Analizirajući sebe i stižući do samospoznaje duhovnim osvjedočenjem, čovjek uviđa da je zavisno i potrebito biće. Biće čija sva stanja - počevši od života, znanja, moći, ljubavi, volje i drugih svojstava i djela – zavise i vezana su za biće koje je u pogledu života, znanja i moći apsolutno. Ova neposredna spoznaja vlastite ovisnosti o Bogu proizvod je spoznaje duše sa svojstvom siromaštva i potrebitosti, koje je prisutno u duši zajedno sa spoznajom duše i nema potrebe ni za kakvim silogizmima i argumentacijama.

Samospoznaja okončava spoznajom Boga. Kada čovjek putem samospoznaje spozna Boga, ta spoznaja Boga koja se stiče iz samospoznaje jest prisutno znanje. Kao prvo, u tom znanju ne postoji ni najmanja sumnja, a kao drugo to znanje čovjeka čini sposobnijim za kretanja ka Bogu i postizanje Njegove blizine.

Prema tome, pozivanje samospoznaji s ciljem spoznaje Boga, osim što je značajno zbog važnosti pitanja samospoznaje, važno je i zbog posebnosti metode introspektivne samospoznaje koja nam daje sigurno prisutno znanje.

Upravo zato hazreti Ali, a.s., kaže: “Spoznaja dušom je najkorisnija spoznaja”.[8]

Tumači kažu da se s “dvije spoznaje” spomenute u ovoj predaji misli na znakove u duši i znakove na obzorjima (prostranstvima) o kojima se govori u ajetu: Pokazivat ćemo im znakove naše na obzorjima i u dušama njihovim, sve dok im ne postane jasno da je On istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? [9]

Samospoznaja zarad samoizgradnje

Za podizanje i odgajanje svakog bića potrebno je poznavati njegove sposobnosti. Kada imamo saznanja o sposobnostima jednog bića, možemo se baviti spoznavanjem neophodnih uvodnih koraka za ostvarivanje tih sposobnosti, kao što možemo uvidjeti i koje su prepreke na putu tog ostvarenja.

Upravo tako ni odgajanje samoga sebe nije moguće bez znanja o svojim sposobnostima, te potrebama i preprekama na putu aktualiziranja tih sposobnosti. Razvoj i odgoj svakog bića, pored poznavanja pripravnosti i sposobnosti, zahtijeva i odvajanje temeljnih sposobnosti od onih koje su pomoćnog karaktera. Svako biće posjeduje jedno poželjno savršenstvo, koje je samo njemu svojstveno i koje je njegovo najveće savršenstvo. Pored tog savršenstva, postoji niz drugih sposobnosti u njemu čije aktualiziranje predstavlja uvod i pomaže u aktualiziranju glavne sposobnosti i za to biće poželjnog savršenstva. Prema tome, razvijanje pomoćnih sposobnosti i stizanje do savršenstava koja se njih tiču, nije poželjno po sebi, nego je poželjno zbog aktualizacije glavne sposobnosti. Uzevši u obzir ovu činjenicu, pomoćne sposobnosti potrebno je razvijati samo do određene mjere, tako da budu na usluzi osnovnim sposobnostima i željenom savršenstvu tog bića.

Samoizgradnja je aktualiziranje čovjekove temeljne sposobnosti kojom stiže do Božije blizine. Dakle, čovjek mora spoznati svoje sposobnosti i kapacitete, te odvojiti temeljne sposobnosti od pomoćnih. Zatim treba spoznati šta je krajnji cilj temeljnih sposobnosti čovjeka i za svaku pomoćnu sposobnost ustanoviti mjeru razvoja koja je korisna za aktualiziranje temeljne sposobnosti.

Posjedujući znanje o temeljnim i pomoćnim sposobnostima, stječemo mogućnost proučavanja metoda i načina ostvarivanja svake pojedinačne sposobnosti u zadovoljavajućoj mjeri, kao i mogućnost spoznavanja tih metoda na različite načine.

Prema tome, samoizgradnja, kao odgojna djelatnost, ima potrebu za samospoznajom. Samospoznaja zarad samoizgradnje može biti ostvarena putem različitih antropoloških metoda kao i pomoću lične introspekcije svake jedinke. Korištenjem antropoloških metoda, spoznaju se zajednički aspekti svakog pojedinca sa drugim jedinkama iste vrste. Korištenjem introspekcije i oslanjanjem na prisutno znanje, uviđaju se i potvrđuju rezultati dobiveni antropološkom metodom i svakoj jedinki postaju bjelodani njeni individualni aspekti. Prepoznavanje individualnih aspekata pomaže nam da koristimo sredstva i mogućnosti koji odgovaraju nama samima, da bi aktualizirali svoje vlastite sposobnosti. Na taj način, također, možemo uskladiti brzinu samoizgradnje sa ličnim kapacitetima.

Na sljedeću važnu korist koju donosi spoznaja individualnih aspekata ukazujemo tako što ćemo objasniti sljedeće. Kao što smo kazali, razvijanje temeljne sposobnosti i stizanje do glavnog čovjekovog cilja predstavlja i cilj samoizgradnje, a poznavanje temeljne sposobnosti uzrokuje da se razvoj svih ostalih sposobnosti posmatra kao uvodni korak i sredstvo za razvoj temeljne sposobnosti.

Poznavanje glavnog cilja ljudske vrste stavlja nam na raspolaganje jedno univerzalno pravilo. Ono nam kazuje da razvijanje svake sposobnosti u čovjeku mora ići do mjere da ne nanese štetu razvoju temeljne sposobnosti. Primjena ovog općeg pravila u procesu samoizgradnje, razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Ovo nam univerzalno pravilo pruža ispravan pogled koji nam govori da niko ne treba za cilj života postaviti razvoj pomoćnih sposobnosti. Međutim, oslanjanjem samo na ovo pravilo ne možemo odrediti mjeru do koje trebamo razvijati pomoćne sposobnosti.

Neophodno je uz ovo pravilo uzeti u obzir stanje i posebne odlike svake jedinke u pogledu znanja, te tjelesnih i duhovnih kapaciteta, pa tek tada odrediti mjeru do koje treba razvijati uvodne i pojedinačne sposobnosti.

Ukratko, za samoizgradnju je potrebna samospoznaja, kako bi na taj način bile postignute sljedeće spoznaje:

– spoznaja svojih sposobnosti i kapaciteta,

– spoznaja svoje temeljne sposobnosti i cilja vlastitog postojanja, te njeno razlikovanje od pomoćnih sposobnosti,

– poznavanje odgovarajuće mjere za razvijanje svojih pomoćnih sposobnosti.

Neke od ovih spoznaja koje se ubrajaju u neophodne uvjete za samoizgradnju, postižu se korištenjem različitih ogranaka antropologije poput eksperimentalne psihologije, filozofske psihologije, filozofije uma i filozofije djela, a neki se pak postižu putem individualne samospoznaje metodom introspekcije.

Prema tome, samospoznaja zarad samoizgradnje nije ograničena na eksperimentalnu i filozofsku antropologiju, nego govorimo o skupu sastavljenom od antropologije i samospoznaje u užem značenju.

Također, jedan od uvjeta koji je potreban za samoizgradnju jeste posjedovanje motiva i želje za kretanjem prema cilju ispravnim smjerom. Samospoznaja u nama može stvoriti potrebnu motivaciju za kretanje prema cilju. Samospoznaja stvara motivaciju za kretanje prema odredištu, zbog toga što je odredište - ili cilj koji nam predstavlja, u skladu sa našim prirodnim težnjama. Jedina stvar koja može zadovoljiti prirodne težnje jeste kretanje prema Bogu i blizina Gospodara, apsolutno savršenog i neograničenog bića, čije znanje i moć su beskonačni. Čovjekova se beskrajna težnja za savršenstvom može zadovoljiti jedino postizanjem Božije blizine.

Samospoznaja zarad samoizgradnje u predajama

U predajama su razmotrena sva očekivanja koja imamo od samospoznaje kako bismo bili kadri sebe izgraditi. U predajama, bezgrješni ta očekivanja dovode u vezu sa samospoznajom.

Najvažnije očekivanje koje imamo od samospoznaje jeste spoznaja svrhe čovjekovog postojanja. Drugim riječima, od samospoznaje očekujemo da nam pokaže odredište kretanja budući da se, sa teističkog gledišta, cilj čovjekovog postojanja ogleda u spoznaji Boga i stizanju do Njegove blizine. Predajama u kojima se na spoznaju gleda kao na činilac koji dovodi do spoznaje Boga, zaista se potvrđuje ispravnost ovog očekivanja.

Najpoznatija od ovih predaja jeste ona koja se prenosi od plemenitog Poslanika, s.a.v.a.:  “Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.” Spoznaja Boga je ustvari spoznaja cilja. Spoznaja Boga i spoznaja da čovjek može postići Božiju blizinu pojašnjavaju nam čovjekovu glavnu sposobnost i svrhu njegovog postojanja. Naše očekivanje od samospoznaje ne svodi se samo na

to da nam pokaže odredište, već očekujemo da će nas upoznati i sa putanjom kretanja. Putanja kretanja postaje jasna onda kada prepoznamo odgovarajuća djela za stizanje do cilja. Svako djelo koje obavimo utječe na jednu ili više dimenzija našega bića. Neka djela pomažu razvoju znanstvene dimenzije i usavršavanju moći razuma, druga djela pak pomažu uravnoteživanju moći strasti i srdžbe. Onaj ko zna koja djela, u odgovarajućoj mjeri, razvijaju određene egzistencijalne dimenzije njegovog bića kako bi postigao krajnji cilj – poznaje put.

Prema tome, čovjek koji ne zna put zapravo ne poznaje odgovarajuća djela koja omogućavaju stizanje do tog cilja. Ovo nepoznavanje puta proizvod je nepoznavanja samog sebe. Imam Ali, a.s., rekao je: “Ne budi onaj koji ne poznaje sebe, zaista onaj koji ne poznaje sebe ne zna ništa.”[10]

Čovjek koji ne poznaje sebe ne može poznavati ništa drugo. Ne može prepoznati ni ispravan put stizanja do odredišta i svoga krajnjeg savršenstva. Jedan od nužnih preduvjeta samoizgradnje je posjedovanje motivacije i poticaja na djelovanje. Drugim riječima, nije dovoljno samo poznavanje odredišta i putanje, već je neophodan i poticaj za kretanje.

Zapovjednik pravovjernih, hazreti Ali, a.s., u predaji kaže: “Ko spozna sebe, borit će se protiv sebe, a ko ne bude poznavao sebe, zapustit će se.”[11]

U drugoj predaji hazreti Ali, kaže: “Ko ne spozna sebe udaljio se od puta izbavljenja i zapao je na stranputicu i u neznanje.”[12]

Ova predaja nam govori da nas nepoznavanje samih sebe udaljava od spasenja. Povod za ovu udaljenost može biti nepoznavanje odredišta i puta spasenja, praktični posrtaji kao posljedica nedostatka poticaja za kretanje ka smjeru spasa, ili pak posjedovanje pogrešnih poticaja. U svakom slučaju, nepoznavanje vlastitog “ja”  dovodi do skretanja sa ispravnog puta.

Hazreti Ali, a.s., u drugoj predaji samospoznaju naziva najboljim razumom, a nepoznavanje sebe povodom odlaska na stranputicu: “Najbolji razum je čovjekovo poznavanje svoga jastva, pa ko spozna sebe on je razuman, a ko ne spozna sebe on je zalutao.”[13]

Čovjek putem samospoznaje stiče uvid u svoje egzistencijalne dimenzije. Ako čovjek samospoznaju postigne metodom eksperimentalne i filozofske antropologije, to će ga na neki način upoznati sa moćima njegove duše. Ako se samospoznaja postiže metodom introspekcije – radi analize čovjekove neposredne spoznaje o sebi – također će ga upoznati sa dimenzijama njegove egzistencije i rasvijetliti ih.

Ako posmatra svoje “ja” čovjek će zateći skup težnji i sposobnosti. Gledajući na samog sebe, prepoznat će sklonosti koje nisu stečene. Neke od njih iziskuje životinjski aspekt čovjeka, a druge nemaju dodira sa životinjskim aspektom. Sklonosti prema hrani, suprotnom spolu i životnoj sigurnosti zajedničke su čovjeku i životinji. Težnje prema istini, dobru, lijepom, prevlasti, stvaralaštvu i obožavanju, svojstvene su samo čovjeku.

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike,sv. 2., Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo: Ertan Basarik

[1] Šerhu Gureri-l-hikem ve dureri-l-kelim, sv. 6, str. 148.

[2] Isto, sv. 4, str. 372.

[3] Isto, sv. 6, str. 172.

[4] Isto, sv. 2, str. 419.

[5] Isto, sv. 2, str. 387.

[6] Isto, sv. 4, str. 575.

[7] Šerhu Gureri-l-hikem ve dureri-l-kelim, sv. 5, str. 194.

[8] Šerhu Gureri-l-hikem ve dureri-l-kelim, sv. 2, str. 25.

[9] Fussilet, 53.

[10] Šerhu Gureri-l-hikem ve dureri-l-kelim, sv. 6, str. 304.

[11] Šerhu Gureri-l-hikem ve dureri-l-kelim, sv. 5, str. 177-178.

[12] Isto, sv. 5, str. 426

[13] Isto, sv. 2, str. 442.

×

Log in