Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Psihologija

Ko vodi uređen život, on je uspio, ko zaboravi sebe, propao je.

A A A
Uloga vjerovanja u čovjekovom psihičkom preporodu

Uloga vjerovanja u čovjekovom psihičkom preporodu

Jedna od posebno značajnih odgojnih tema jeste uloga vjerovanja u čovjekovoj psihi. Ovo pitanje sadržaj je poslanice Božijih poslanika i svih svjetskih preporoditelja. Iman, tj. vjerovanje, jedan je od osnovnih uzroč­nika koji mogu imati povoljan uticaj na čovjekovu psihu i osjećanja. Ne­dostatak ili slabost imana, s druge strane, izvor je svih psihičkih nemira u čovjekovom životu. Ukoliko pojedinci, čiji je život i ugled pod pritiskom straha, poniženosti, beznađa, nemoći, nesposobnosti i ostalih nepogod­nosti, stignu u bezizlazno loše stanje, ako su ispunjeni nemirom i nesre­ćom, te ako pomno razmotre sve okolnosti i uzroke, neizostavno će doći do saznanja da su se našli u neprilikama zato što nisu imali vjere, ili su je imali, ali nije bila dovoljno jaka, ili pak u njezinom poimanju nisu imali pravilan pristup.

Ukoliko čovjek želi imati miran, siguran i zdrav psihički i duhovni život, mora povesti brigu i misliti na vjeru, njeno jačanje i dobro se čuvati bilo kakvih zastranjenja u njoj. Što se bude više zalagalo na ovom putu, više će se postizati i na pojedinačnom, i na društvenom planu. Kada Kur'an spominje vjerovanje, čini to u konstekstu življenja. U skladu sa kur'anskim pristupom, čovjek bez vjere ustvari opstaje bez života i egzis­tencije.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَجِيبُواْ لِلّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُم لِمَا يُحْيِيكُمْ

O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život podariti.[1]

Vjerovanje – povod razvijanja i procvata

Kao što život znači rast, ljepotu i svježinu – i u tom smislu ima svoja obilježja, vjerovanje također ima te iste te osobine. Ukoliko tijelo postane beživotno, veoma brzo promijeni miris, gubi svježinu i ljepotu. Isti prob­lem dešava se i kod ljudi koji se udalje od vjerovanja. U tom slučaju nema spomenutih učinaka, pa neće imati ni dobrote, pokreta, jedinstva i brat­stva. Upravo duša usmjerava i pokreće tijelo prema savršenstvu. Vjero­vanje također usmjerava i osvježava moral, psihu i osjećanja. Vjerovanje oplemenjuje i daje gipkost i ljepotu moralu. Umne doživljaje predstavlja ljepšim. Dušu izvodi iz nasilništva. Ponašanje prevodi u ljudski oblik. Ukratko, svakoj pojavi ukazuje na zadaće i upućuje na obaveze koje su im stvaranjem date u dužnost.

Mewlana kaže da vjernik treba biti veseo upravo zato što vjeruje. Vjera ga, dakle, spašava od ovisnosti. Glava mu je poput kedra ponosnog, a on je i sam vitak. Drugo, Bogu će na ovoj blagodati zahvaliti djelatno, tj. činjenjem i ostavljanjem tragova koji slijede nakon imana, a ne samo jezikom. Ne treba biti zahvalan samo jezikom, niti samo djelom, već i učinkom djela.

Temelj teme

Dvije osovine možemo smatrati temeljnim smjernicama koje uzrokuju nastanak ovog pitanja. Ukoliko ih dobro sagledamo, možemo shvatiti i prepoznati ono očekivanje koje imamo od vjere u Boga i Njegovu potpunu i beskrajnu moć. Riječ je o sljedećim stavkama:

a)       popratnim pojavama i opasnostima uzrokovanim psi­hičkom brigom;

b)       načinima liječenja sa stanovišta nauke i logike islama.

Ova dva pitanja mogu zauzeti temeljno mjesto u pitanju vjerovanja i njegovih povoljnih učinaka, kao i u pitanju nevjerovanja i razornih tragova koje ono za sobom ostavlja u čovjeku i njegovoj duši. Upravo zbog tih činjenica, veoma je važno obratiti pažnju na obje spomenute  stavke.

Jedinstvo tijela i duše

Svako bi trebao prihvatiti osnovno načelo koje kaže da je čovjek biće sastavljeno od tijela i duše. Također, potrebno je prihvatiti činjenicu da su ove dvije sastavnice do te mjere izmiješane i da imaju međusobnu povez­anost kao da su jedno biće. Spomenuta činjenica i naučno i vjerski gle­dano sasvim je jasna.

Svi učenjaci, i savremeni, i oni u prošlosti, prihvataju da je tijelo čovjeka pod uticajem psihičkih stanja, bilo da je riječ o korisnim, bilo o štetnim uticajima. Ista pojava je na snazi i kada se posmatra iz drugog ugla – psiha je pod utjecajem tjelesnih stanja. Svakom čovjeku koji padne u brigu i u sebi osjeća nezadovoljstvo i uznemirenost, takvo psihičko stanje nanijet će nepoželjne posljedice. Isto se dešava i u obrnutom smjeru, tj. različita duševna stanja u kojima se nađemo, posebno teškoće, ostavljaju nepovoljan i nepoželjan dojam na nas same.

Dejl Karengi, poznati američki psiholog i publicista, služeći se razma­tranjima nekoliko stručnjaka izjavljuje sljedeće: “Na osnovu naučnih i la­boratorijskih proučavanja 70% bolesnih koji se obraćaju liječnicima radi iscjeljenja, mogli bi se izliječiti samo ako bi se uspjeli riješiti straha i zabrinutosti. Na taj način bi, između ostalog, mogli izliječiti lošu probavu, neka od unutrašnjih stomačnih oštećenja, srčane poremećaje, nesanicu, neke vrste glavobolje, pa čak i neke oblike oduzetosti.” Dejl Karengi pisac je knjige Način života, u kojoj potanko govori o spomenutoj temi, a s ob­zirom na činjenicu da mu je to uža specijalnost, iznosi i velik broj prim­jera. U svojoj drugoj knjizi, Metod pronalaska prijatelja, brojnim prim­jerima koje donosi Dejl također ukazuje na duhovne i psihičke učinke, i to sklapanjem prijateljstva ili ulaskom u razmirice. Govoreći o ovoj temi, iznio je mnogo zanimljivih mišljenja, ali nisu sva jednako vrijedna da bi bila prihvaćena, a i ne slažu se sa islamskim načelima i mjerilima. Tako­đer, postoje mjerila koja su porijeklom iz gajba, do kojih on nije imao pristupa. U svakom slučaju, između ostalog rekao je: “Otišao sam sa svo­jim prijateljem kod specijaliste. Prijatelj je imao ozbiljnu tegobu; nepre­kidno je drhtao, srce mu je ubrzano radilo, tijelo mu je bilo upaljeno i sav je bio u histeričnom nastupu. Prvo pitanje koje mu je doktor postavio bilo je: 'Koje su te misli i kakav te nemir doveo do ovoga stanja?' Dakle, ot­voreno mu je ukazao da mu je bolest duhovne, a ne tjelesne prirode. Tako da, ukoliko uspije riješiti se zabrinutosti, može nastaviti s normalnim i zdravim životom.”

Ugodnici i evlije Božije, koji su vodili brigu i ukazivali  na tjelesnu i duševnu higijenu, znali su za njihov uzajamni uticaj. Oni su u svojim obraćanjima ukazivali na bolesti ove prirode, ali su ukazivali i na metode kojima se one trebaju liječiti.

Imam Ali, a. s., rekao je: “Vatra tuge topi tijelo.”[2]

U drugoj prilici također je rekao: “Tuga čini nemoćnim jakog čovjeka.”[3]

Od Imama Alija, a. s., prenosi se sljedeće kazivanje: “Zavidnost uništava tijelo, a pakost čini čovjeka turobnim.”[4]

Također se od Imama prenosi sljedeća mudrost: “Plašljivac nema smirenosti.”[5]

Dalje, Imam Ali, a. s., primjećuje: “Skeptici i pesimisti vječno su bole­sni.”[6] Bez obzira što nisu svjesni te činjenice, ili se pak ne mire s tim, čin­jenica da su bolesni mora se ustanoviti.

Vidimo da i naučno i vjerski gledano, psihičke poteškoće i umne smet­nje, osim što uznemiravaju dušu i izvode je iz ravnoteže, ne štede ni tijelo, nego i njemu nanose štete i izbacuju ga sa pravog puta i zacrtane putanje.

U spomenutim hadisima nalazi se određeni broj veoma važnih mo­menata na koje želimo ukazati i objasniti ih.

1. Sastav čovjeka

U hadisima je jasno ukazano na dvije sastavnice od kojih je čovjek sačinjen, tj. na dušu i na tijelo. Ukoliko čovjek prihvati ovu zbilju, na os­novu logičnih dokaza mora prihvatiti i drugu činjenicu, koja se tiče hti­jenja i potreba ovih dvaju elemenata, na čiju različitost ukazuju upravo njihove različite potrebe.

2. Međusobna utjecajnost

Također je ukazano na činjenicu da, bez obzira na okolnost da je riječ o dvama različitim elementima i o različitim potrebama, ipak, usljed bliske veze koja postoji među njima i usljed istog pravca prema kojem se kreću, tj. prema sreći i savršenstvu, među njima postoji međusobna povezanost, bilo neposredne, bilo posredne prirode. Svaki od ovih dvaju elemenata ima svoje moći koje su takve pri­rode da mogu dovesti do ozbiljnog sukoba. Naprimjer, duhovni element ima moć razmišljanja i etike i nefsanskih ustaljenih obilježja, kao i soci­jalna ponašanja. Iako se svi oni u praksu provode putem materijalnog ele­menta, ipak su svi oni međusobno različiti. Prirodno je da kao takvi imaju sebi svojstvene potrebe.

Logična veza između dvaju elemenata

Znamo na osnovu čvrstih dokaza da između racionalnih percepcija i misli, s jedne, morala i nefsanskih vrlina, s druge i na kraju vanjskog po­našanja i drušvenih običaja, s treće strane, postoji neka vrsta logičnog sli­jeda. Ponašanje je posljedica morala. Moral i nefsanska obilježja posl­jedica su misli i razumijevanja. Prirodno je da popravljanje i uređenje bilo kojeg od njih može biti uzrok ili posljedica onog drugog.

Prijedlozi za popravljanje

Islam za liječenje bolesti predlaže dva načina. Jedan je teorijski, a drugi praktični. Dakle, jedan program tiče se znanja, obavještenja i misli, a drugi predstavlja program uputa i naredbi. Prije nego li predstavi ova dva programa, upoznaje nas sa jednim općenitim zakonom, dajući nam do znanja da sve ove bolesti, u svim uvjetima i u svim vremenima, sa svakom prošlošću i u svakoj budućnosti – jesu izlječive i mogu se popraviti.

Saobrazno općem zakonu, jasno je da svaka duhovna i psihička bolest može biti izlječena te da ne postoji bolest ili bolesnik koji su izuzeti iz ovog zakona, osim u slučaju da sam bolesnik zauzme takav stav kojim daje do znanja da ne želi ozdraviti i da mu je bolest draža od ozdravljenja.

Teorijski način – znanstveni i logički metod

Usljed činjenice da pridaje velik značaj razmišljanju – pri čemu ulogu uzroka igra upravo znanje i obaviještenost, od kojih u načelu zavisi kakav će moral od pojedinca do pojedinca biti – islam u najvećoj mjeri djeluje na odgoj i oblikovanje zdravog razmišljanja i sticanja znanja. Ukoliko ta nastojanja budu ostvarena, sve ostalo će biti usklađeno na primjeren način.

Teorijski metod

Korekcija namjere i misli

Općenito uzevši, ljudi se – s obzirom na njihov pogled na svijet – mogu podijeliti na dvije skupine:

a)      realisti;

b)      filozofski pesimisti (cinizam)

Neki pojedinci su – imajući u vidu postojanje šejtana, nesreća i prirod­nih nepogoda – veoma pesimistični u doživljaju svijeta. Po njihovom mišljenju svijet nije ništa, doli mučionica. Većina filozofa materijalista spadaju u ovu svjetonazornu skupinu. Filozofi poput Mark Orwela, Nitschea, Schopenhauera pripadaju spomenutoj skupini. William James pisac je knjige pod naslovom Vjera i psiha, u kojoj napada stavove ovih triju filozofa: “Riječi Marka Orwella pokazuju korjenitu gorčinu i tugu. Njegovi jauci jednaki su smrtnom hropcu svinje koju kolju. U duševnim stanjima Nitschea i Schopenhauera primjećuje se zlovolja i etička izvitop­erenost. Jauk ovih dvaju njemačkih autora podsjeća čovjeka na cijuk miša koji se nalazi u času odvajanja od života. U nizovima njihovih riječi ne mogu se uočiti čiste vjerske ideje niti pojmovi u vezi sa životom i teško­ćama.”[7] Nitsche, kojeg James naziva filozofskim pesimistom, zasnovao je svoju filozofiju na ideji moći. Između ostalog, on kaže: “Milost i sažal­jenje treba odbaciti. Sažaljenje je znak slabosti. Skromnost i poslušnost bezvrijedni su i jadni. Samilost, strpljenje, oprost i prelazak preko greški ustvari su znak mlitavosti i neambicioznosti. Zašto ubiti nefs? Nefs treba odgajati. Zašto obožavati druge? Sebe treba obožavati, a nemoćne i bi­jedne treba pustiti da nestanu.”[8] Nitsche ovakvim stavovima i pogledima živi u svijetu koji je jedna vrsta doživotnog zatvora. Usljed zakona po ko­jem se svakom čovjeku na kraju vraća upravo ono što je svojim djelima i zaslužio, tako i Nitche pred kraj života udara glavom o zid svoga filozof­skog poimanja. U pismu upućenom vlastitoj sestri pred kraj života Nitsche se jada: “Kako prolazi vrijeme, život mi je nepodnošljiviji. Godinama sam trpio bolest koja me je dovodila na izmak snaga; međutim, nikad mi nije bilo kao sada. Sada, kad sam pun tuge i beznađa. Šta se dogodilo? Desilo se ono šta i treba da se desi. Sukobi koje sam imao s ljudima uništili su nadu u njima prema meni, a sada, sa obje strane vidimo pogreške. Bože, kako sam usamljen! Nemam nikoga s kim bi se mogao nasmijati i ispiti jednu šolju čaja. Nema nikoga ko bi mi pružio prijateljsku utjehu!”[9]

Ovakva sudbina zadesila je čovjeka koji se, dok je bio u snazi, oholio i zagovarao načelo moći. Međutim, na kraju nije imao nikoga s kim bi mogao čak popiti čaj!

Schopenhauer, kojeg James navodi u svojoj knjizi, kaže: “Osnova u životu su patnja i bol. Užitak i sreća ustvari su tjeranje boli, a ne nešto do­brodošlo. Što je biće na većem stepenu razvoja, više ga napadaju bol i patnja. Ako više shvata i ako se više sjeća prošlosti, može bolje predvidjeti bol u budućnosti. Jedan trenutak sreće popraćen je jednim životom tuge i nesreće. Ne oženi se – u tuzi si, oženi se, srest će te hiljade bolova!? Ve­lika nesreća leži u ljubavi, a žena, koju ljudi smatraju izvorom sreće, ust­vari je knjiga tuge i život ispunjen patnjom, ona je smrt koja se odlaže trenutak po trenutak i najednom se desi kao sudbina, a od života nikakve koristi imalo se nije.”[10]

U islamskom svijetu također ima pojedinaca koji razmišljaju poput Nitschea i Schopenhauera. Abul-'ala' Al-Ma'arri, arapski filozof i pjesnik, nije jedini primjer.

Ipak postoje filozofi optimisti, a među njima i Mewlana, koji kaže:

Zaljubljen u dobrotu i silu Njegovu predano,

veoma čudno, volim dvije suprotstavljene stvari.

Ljudi koji su odgojeni prema islamskim načelima, kad ih kakva nevolja snađe kažu: “Robovi smo Božiji i vratit ćemo se Njemu.”

الَّذِينَ إِذَا أَصَابَتْهُم مُّصِيبَةٌ قَالُواْ إِنَّا لِلّهِ وَإِنَّـا إِلَيْهِ رَاجِعونَ

One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!”[11]

Ukratko, prvi korak u naučnom putu spoznaje i teori­jskom irfanu jeste ostvariti realistički svjetonazor i očistiti nijet da bude iskren i čist od svih primjesa. Imam Ali, a. s., u kontekstu spomenutog slučaja kaže: “Zaista, Uzvišeni Gospodar voli da čovjek ima lijep nijet prema drugim ljudima.”[12] Ovdje se misli na dobre namjere prema svim ljudima, na milost, dobrotu i naklonost prema svima, suprotno od oholog ponašanja.

Dakle, prvi korak je čišćenje srca od gledanja nečistoća, od slušanja nečistoća i od nečistoga sjedenja.

1. Altruizam (čovjekoljublje, nesebičnost)

Sa islamskog stanovišta vjernik mora svima željeti dobro, mora voljeti sve ljude, osim onih koji od svega ljudskog imaju samo čovječiji lik, dok im je u nutrini krvoločna zvijer, koja se nadnijela nad ljude. Islam nam ne kaže: ''Volite vjernike!'', već nam kaže: ''Volite čovjeka!'' S obzirom na činjenicu da su vjernici braća, bilo bi suprotno pravilu ponašanja preporu­čivati braći da se vole, budući da islam zahtijeva da volimo sve ljude. U tom smislu, Imam Ali, a. s., kaže: “Najdjelotvornije sredstvo koje privlači milost Božiju jeste unutrašnja čovjekova milost prema svim ljudima.”[13]

Imam Ali, a. s., kaže: “prema svim ljudima”, a ne kaže za sve vjernike. Upravo na temelju tog načela upućuje Maliku Aštaru sljedeće riječi: “O Malik, ljudi kojima trebaš biti poglavar ili imaju vjeru kao i ti, ili su pri­padnici iste vrste kojoj i ti pripadaš. Prema obje ove skupine imaš is­tovremeno i Božiju i islamsku dužnost i zato se prema objema odnosi na primjeren način.”

2. Čistota morala

Nekad prisustvo jedne slabosti u čovjekovoj nutrini uništava ukupan plod djela i čistih misli. Iz tog razloga nutrinu treba očistiti od moralnih ruševina i nefsanskih opsjena, kao i od pokuđenih svojstava, poput zavid­nosti. Prije svega, čovjek treba obnoviti nutrinu, da bi zatim gradio van­jštinu. Zato arifi i zagovaraju najprije čišćenje, a zatim punjenje. Dok čovjek iz sebe ne izbaci pokuđene sadržaje, koji su pokretač za kvarenje svega ostalog, ne može se nadati da će slast i ljepotu ibadeta ugraditi u svoju nutrinu. Na to aludira Mewlana u svojim stihovima kada kaže da nakon toliko dugih i napornih godina rada vidimo kako nam je hambar prazan. To nam ukazuje na činjenicu da u hambaru postoji miš (mahane) koji nam neprimjetno odnosi i potkrada sve što imamo – jer ukoliko nema toga malog lopova, gdje su onda učinci tog četrdesetgodišnjeg zahmeta? Moralno čišćenje u smislu čovjekoljublja, bez primjesa bilo kakvog ma­terijalnog interesa, jedan je od temeljnih koraka u liječenju naučnom bor­bom protiv duhovnih i psihičkih uznemirenosti. Čovjek mora poći ovim smjerom ako se odlučio kretati putem samoizgradnje i pročišćenja svoje psihe od svih nepoželjnih primjesa i moralnih zagađenosti. Imam Ali, a. s., kaže: “Ko ubije unutarnje dušmane, može sputati srdžbu.”

U spomenutom hadisu ukazuje se na uzročno-posljedičnu vezu između sputavanja srdžbe i unutrašnjih nepoželjnih svojstava, kao što je netrpel­jivost. Netrpeljivost je, dakle, uzrok paljenja vatre koja se naziva srdžba. Ne možemo reći da voda koja se nalazi u posudi iznad otvorenog plamena ne ključa. Takvo nešto je nemoguće, zato što između vatre i tačke klju­čanja postoji uzročno-posljedična veza, veza koju je nemoguće isključiti. Saobrazno toj okolnosti, ne možemo zahtijevati od nekoga ko je ispunjen mržnjom, zavidnošću i netrpeljivošću prema drugima da u isto vrijeme bude ljubazan prema osobama u svome okruženju.

Imam Ali, a. s., savjetuje Malika Aštara: “Malik, svaku odbojnost, netrpeljivost i neprijateljstvo prema drugima uništi i oslobodi se svake vrste zloslutnosti i mržnje!” Imam mu poručuje da, ukoliko bude u sebi imao spomenute osobine, neće moći željeti ljudima dobro, a ukoliko im ne bude želio dobro, ne mogu imati ni dobru i zdravu vlast i upravu, koje su im potrebne. Među ovim kriterijima postoji zakonito ustrojstvo postojanja, tako da nije moguće da jedan čovjek ima u sebi i čovjekoljublje i sebič­nost. Čovjek svoju nutrinu treba očistiti od svih prljavština pomoću znanja i misli.

3. Otklanjanje sujeverja

Ljudi cijelog svijeta prihvatili su određene zloslutnosti kao zloslutne, plaše ih se i smatraju ih lošim predznacima. Naprimjer, mnogi vjeruju u zloslutnost broja 13. Neki smatraju petak – 13. dan u mjesecu – zlokob­nim. Neki narodi iznenadno grakanje vrane smatraju također zloslutnim, a drugi pak sovino hukanje. Ukoliko ljudi utemelje svoje življenje na ovim i njima sličnim sujevjerjima, izgubit će sami sebe, izgubit će smiraj i stalno će biti u neizvjesnosti.

U tom smislu poučno je sjećanje jednog učitelja koji je ispričao kako je nekad pročitao članak o evropskoj porodici koja je vjerovala u zloslutnost petka kao 13. dana u mjesecu. Ta porodica je upravo tog datuma bila do­bila kćer, što ih je jako zabrinulo. Kada je curica rastući i shvatila sheme u kojima žive njeni roditelji, i sama se počela brinuti za svoju sudbinu. Briga je uzela takve razmjere da je ona polahko počela psihički slabiti te su je morali odvesti kod psihijatra, koji – koliko god se trudio – nije ju us­pio osloboditi te psihoze. “Kasnije” – priča psihijatar – “slučajno sam sreo tu djevojku sa njenim mužem i djetetom kako prolaze autom, a izgledali su veoma sretni. Odlučio sam zaustaviti ih, što sam i učinio. Pozdravio sam djevojku i rekao joj: 'Vidiš li da je sve što sam ti govorio o tvojim zabludama bila sušta istina!' Ona zaplaka i reče: 'Doktore, ja sam uvjerena da će me stići nesreća trinaestoga dana!'”

Šta učenjaci o tome govore?

Psiholozi kažu da sujevjerje u zloslutnost nekih stvari ima uporište u neznanju i u jednoj vrsti mučne sugestije, a veoma je štetna i zapravo pogubna za čovjekovu dušu. Ona uništava psihu slabića i neznalica, koji od nje u svojim životima nemaju ništa drugo, osim muke i zabrinutosti.

Šta  o tome kaže islam? Kur'an Časni, u kontekstu navođenja povijes­nog primjera Božijih poslanika, govori o zloslutnosti kao o zabludi i pogrešnom shvatanju. Kada su poslanici dostavili riječi i poruku Božiju i pozvali ljude da poslušaju istiniti govor, ljudi su na to odgovorili sljedećim riječima koje su zapisane u Kur'anu:

قَالُوا إِنّا تَطَيَّرْنَا بِكُمْ

Mi slutimo da nam nesreću donosite.[14]

Međutim, poslanici su im na to odgovarali:

قَالُوا طَائِرُكُمْ مَعَكُمْ أَئِن ذُكِّرْتُم

Uzrok vaše nesreće je s vama!” – rekoše oni. “Zar zato što ste opomenuti?”[15]

Ako dobro pogledate u sebe, primijetit ćete da ste ustvari vi izvor zloslutnosti, koju napaja vaš nedoličan moral i neljudska djela. Vaša nes­reća je u vašim pogrešnim mislima i sujevjerju. Ukoliko želite biti spašeni svoga sujevjerja, jedini način za to jeste pročišćenje misli, morala i djela. Svoju obnovu počnite iznutra, a ne izvana. Imam Ali, a. s., kaže: “Zloslut­nost nije istinita.” Zloslutnost je proizvod sujevjernog čovjekovog uvjer­enja.

Slijedi u tom smislu pitanje: Da li je istina da u objektivnom svijetu zloslutnost i zlokobnost nečega nemaju svoje tragove i učinke? Ukoliko je tako, otkud onda sva ova sujevjernost kod ljudi cijeloga svijeta?

Mogući odgovor glasi: Da bismo ovu činjenicu shvatili na najbolji način, dvije se pojave moraju ozbiljno shvatiti:

a)     pitanje stvaranja i njegovih uzroka;

b)     pitanje psihe i njenih korisnih i štetnih uticaja.

Ukoliko precizno osmotrimo i ispitamo svijet, pojave i zbivanja u njemu, uzajamne veze i utjecaje koje ostavljaju pojave jedna na drugu, vidjet ćemo da su sve one posljedica objektivnih vanjskih uzroka. Ustro­jstvo sveukupnog objektivnog svijeta leži u kauzalnom zakonu, od najsit­nijih bića koja, da bi se vidjela, moraju milionima puta biti uvećana elek­tronskim mikroskopima, pa do onih najvećih dimenzija, pojava čija je slika – prije nego što smo je ugledali – putovala do nas milionima svjet­losnih godina. Ovaj zakon ima svoj poseban i čvrst poredak. U tom poretku ne postoji zlokobnost ili zloslutnost. Kada nešto ne postoji, pri­rodno je da nema ni postojećih tragova. Saobrazno rečenom, Imam Ali, a. s., kaže: “Zlokobnost nije istinita.” Drugim riječima, ona uopće ne postoji. Poslanici također nisu odgovorili: ''Zlokobnost nije istina'', već su odgo­vorili: ''Zlokobnost je u vama samima.'' Sasvim je drugačije značenje kada se kaže: ''U vama samim je zlokobnost'', od stava da ona nije istina i da nema nikakvih tragova, sa bilo kojeg stanovišta gledano.

Ukoliko obratimo pažnju na čovjekovu psihu, vidjet ćemo da posjeduje izvanrednu snagu. Kao što može osmisliti i pretočiti u praksu znanje na društvenom području i kao što može iz stvarnih pojava uobličiti znanstvene nazive koji imaju svoje izvanjske tragove, tako može ustano­viti i nešto što ne postoji u vanjskom svijetu, nešto što, međutim, može imati vidljive tragove na čovjekovu psihu. Zašto psiholozi govore da su neki snovi posljedica dnevnih razmišljanja? Budući da san može biti vijest iz daleke prošlosti, može biti i opomena za blisku ili daleku budućnost. Također, može ukazivati na psihičko i umno stanje čovjeka i biti svjedok misli koje prolaze kroz čovjekovu glavu. Zato psiholozi kažu da zao znak, tj. zlokobnost nije stvarna pojava. Međutim, može za psihu biti stvarna, što zavisi od mogućnosti da je psiha prihvati ili ne prihvati. Upravo je naša uobrazilja može učiniti stvarnom i djelotvornom, ili je poništiti i ostaviti bez ikakva traga.

Šta kaže nauka?

Ukoliko budemo pažljivi, vidjet ćemo da samo osjećanje niže vrijed­nosti nije bitno, važan je naš lični stav prema njemu. Ukoliko se posta­vimo hrabro i samouvjereno, te se na taj način prema njemu budemo od­nosili, to će biti povod za naš lični napredak i razvoj. Međutim, ukoliko budemo popustljivi i prepustimo mu vladavinu nad nama, neće dugo potrajati i on će porobiti našu ličnost, tjelesno i duševno uništit će naše zdravlje.[16]

Vidimo kako sa naučnog stanovišta neke pojave u objektivnom svijetu ne postoje.  Međutim, čovjek svojim načinom razmišljanja može promi­jeniti spomenuto stanje i takvim, zapravo nepostojećim pojavama, pre­pustiti da ga dovedu do uništavanja psihe, lomljenja živaca, tjelesnih oboljenja koja imaju jasne vanjske pokazatelje. Sve spomenute posljedice mogu biti izazvane nečim što je uobraženo i zamišljeno u čovjekovom umu.

Imam Sadik, a. s., obraćajući se 'Amr bin-Hurejsu, kaže: ''Snaga i slabost zloslutnosti zavisi od tvog duševnog stanja i srčanog uvjerenja. Ukoliko ga uzmeš za nešto slabašno i tragovi će joj biti slabašni, ukoliko ga umisliš nečim moćnim, imat ćeš jake učinke, a ako ga u tebi nikako ne bude, neće ostati nikakvih tragova.''[17]

Može se uočiti da se u ovom hadisu govori sa stanovišta psihološkog pristupa aktuelnom problemu.

Primjer međusobne usklađenosti vjere i nauke

Činjenica je da, ukoliko bismo vjeru očistili od sujevjerja i predstavili je u obliku u kojem je i potekla iz čistog Vječnog Izvora, tj. Znanja Boži­jeg i kao takva, putem čistih meleka, spuštena bez ikakve greške na pros­vijetljeno srce Poslanikovo, vidjeli bismo da nema ni najmanjeg neslaganja sa naukom. (Treba imati u vidu one naučne činjenice za koje se bez ikakve sumnje zna da su tačne, a ne na teorije i nagađanja koja se često znaju prisvojiti kao naučna, a nakon nekog vremena ispostavi se nji­hova neutemeljenost.)

Zar je moguće da Allah Uzvišeni stvori svijet svojim znanjem i moći u idealnom obliku i skladu, a zatim pošalje poslanike radi upute čovječan­stva i objavi im zakone i naredbe koje su u suprotnosti sa ustrojstvom stvorenoga svijeta?!

Spomenuti hadis – kao i hiljade drugih hadisa izrečenih u doba zaos­talosti i džahilijeta, prije četrnaest stoljeća – govori o pojavama koje su danas aktuelna tema rasprave svjetskih učenjaka sa područja psihologije, s ciljem rješavanja psihičkih oboljenja.

Nemoć nauke da izliječi oboljele

Kao što smo već i spomenuli, ona mlada emancipirana i školovana Ev­ropljanka nije uspjela pronaći izlječenje, a protok vremena nije mogao iz­brisati iz njenog pamćenja “zlokobnost” dana u kojem je rođena. Doktor je ostao bez teksta vidjevši je uplakanu u trenutku za koji je smatrao da od­slikava sretan život koji je pronašla. On nije znao šta bi mogao učiniti da je spasi psihičkog tereta koji je pritiskao njenu svijest. Bila je u teškom psihičkom stanju, usprkos udaji, majčinstvu i svekolikoj životnoj udob­nosti koju je naizgled imala. Kratko rečeno, doktor je bio nemoćan izli­ječiti je i pored svoje stručnosti i znanja, što nam daje pravu sliku nemo­gućnosti nauke da uputi čovječanstvo. Nauka i pored sve svoje moći i su­verenosti koju ima, ostaje bez odgovora pred ljudskim neznanjem.

Šta, međutim, kaže vjerovanje?

Vjerovanje, koje je ustanovljeno na temelju znanja i uređeno Božijim proviđenjem, već pri svom prvom koraku istjeruje neznanje iz čovjekovog mozga i govori mu: “Čovječe, za izlječenje svojih bolova imaš dva puta koja moraš prebroditi! Tvoj život i sreća zavise od toga da li ćeš ih preći ili ne!” Riječ je o:

a) znanju i mislima;

b) vjerovanju i uvjerenju.

Vjera kaže sljedeće: “Logika i znanje ti kazuju da moraš obratiti pažnju logici znanja, a ukoliko to ne učiniš, osuđen si na lutanje. Na temelju tog znanja, logika je između ideologije “znanja” i ideologije “vjere” zajed­nička. Međutim, vjera ima logiku svojstvenu sebi, koja se naziva logika vjerovanja.

U islamu je suprotno tewhidu, tj. vjeri u Jednog Allaha, vjerovati u loš znak i zloslutnost nečega. Logika vjere kaže da ukoliko Svijet ima Jednog Stvoritelja, Koji upravlja događajima na njemu i Koji je događanja us­postavio na zakonu uzročno-posljedične povezanosti, u tom slučaju nema mjesta zloslutnosti.

Poslanik, s. a. v. a., kaže: “Vjerovati u zloslutnost je širk.” To se ni u kom slučaju ne slaže sa vjerom u Jednog Boga. Ukoliko bi čovjek zbog toga što vjeruje u loš znak odustao od putovanja ili ne bi izvršio razumnu odluku koju je bio donio, takav čovjek je zahvaćen širkom. Prvaci islama takvom čovjeku savjetuju sljedeće: “Ukoliko se plašiš zloslutnosti i uko­liko te zabrinjavaju nepoznata moguća dešavanja, obrati se Allahu, dž. š., On je Onaj Koji ti može pomoći, zato od Njega traži pomoć i zaštitu i On će ti je pružiti.”

Imam Ali, a. s., kaže: “Gospodaru svjetova, utječem Ti se od svih nes­reća i zala koja u sebi osjećam. Zato mi pruži zaštitu i spasi me svakog zla i nesreće.” Vjernici, koji su oslonac našli u apsolutnoj moći Božijoj, ost­varili su najvišu razinu duševnog i psihičkog mira i ravnoteže. Sam Kur'an ukazuje na ovu zbilju. Upravo ova činjenica dokazuje prednost vjere nad ideologijom psihologije i naučne logike.

Da bi nam to postalo jasnije, pogledajmo šta psiholozi i učenjaci kažu o ulozi vjerovanja.

“Moderna znanost današnjice, psihologija, poučava upravo ono čime su nas poučavali poslanici, zašto? Zbog toga što su doktori duše otkrili da dova, namaz i čvrsto vjersko uvjerenje uklanjaju uznemirenost, uzruja­nost, strah i ostala neugodna stanja koja su uzrok velikom dijelu naših nes­reća.” Jedan od vodećih psihologa današnjice kaže: “Čovjek koji ima jaku vjeru nikad neće podleći nervnim bolestima.”[18] Dakle, on nam poručuje da hiljade nervnih bolesnika koji imaju duševne tegobe i koji se mrcvare po nervnim klinikama mogu biti spašeni jednim obraćanjem, ali ne for­malnim, jednom molbom i jednim traženjem od Svemogućeg Gospodara. Većina ljudi se obraća Bogu tek kada se nađe u bezizlaznom položaju, kada izgubi sve snage i istroši nadu. Niko u stanju očaja ne poriče Boga. Međutim, postavlja se pitanje zašto čekati trenutak očaja i beznađa? Zašto ne obnoviti snagu svaki dan? Zašto za ibadet čekati određene dane? ''Ja sam protestant, ali kada god osjetim potrebu za dovom, uđem u prvu bo­gomolju i molim se. Koliko sam puta molitvu obavio u katoličkim hramovima.''[19]

Aleksis Karel, dobitnik Nobelove nagrade, autor je knjige Čovjek nespoznato biće. U jednom naučnom radu piše sljedeće: “Dova i molitva su najveće sile koje stvarno postoje, kao što postoji i Zemljina magnetna sila. U svojoj profesiji vidio sam velik broj ljudi koji ni nakon svih ljekar­skih zahvata i tretmana nisu imali nikakvog pozitivnog pomaka, a pronalazili bi spas u snazi dove i molitve.

Dova ima svoje talase kao i radio koji nastaju sami po sebi. Čovjek se dovom pokušava priključiti na beskrajni izvor energije i na taj način ob­noviti vlastitu. Učeći dovu mi se povezujemo sa beskonačnom snagom koja prožima cijelu kreaciju. Nemoguće je da čovjek ili žena ne izvuku neku korist čak i ako samo za trenutak učine dovu.”

Wiliam James, poznati američki psiholog, gnostičar i filozof, iznosi sljedeće mišljenje: “Talasi na površini okeana ni u kom slučaju ne remete mir u njegovim dubinama. Za čovjeka koji je uspio napraviti realnu sliku o velikim životnim zbiljama, svakodnevna dešavanja, problemi i trzavice nemaju veliku važnost. Usljed toga, stvarni vjernik nije potresen, a životne ga trzavice i nemiri ne mogu izbaciti iz stanja mira koji je ostvario. Zato uvijek spremno i sasvim prisebno dočekuje sve obaveze koje mu život donosi.[20]

Napomene koje zavrjeđuju pažnju:

1)     Dova i molitva, ili općenito vjera, pomažu čovjeku da sav­lada sve pritiske, nemire i stresove. Kur'an Časni o tome govori u 153. ajetu sure Al-Beqara:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَعِينُواْ بِالصَّبْرِ وَالصَّلاَةِ إِنَّ اللّهَ مَعَ الصَّابِرِينَ

O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je zaista sa strpljivima.

Istu poruku hazreti Musa, a. s., daje svome narodu:

قَالَ مُوسَى لِقَوْمِهِ اسْتَعِينُوا بِاللّهِ وَاصْبِرُواْ إِنَّ الأَرْضَ لِلّهِ

Musa reče narodu svome: “Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljiv; zaista, zemlja je Allahova.[21]

Bog, u Čijoj moći sve stoji, može otkloniti sve tegobe sa kojima se sus­rećemo.

2)     Činjenica da u očajanju i bezizlazu niko ne poriče Boga pot­puno je logična, a i Kur'an Časni, kao i svi poslanici, tvrde isto:

وَإِذَا مَسَّكُمُ الْضُّرُّ فِي الْبَحْرِ ضَلَّ مَن تَدْعُونَ إِلاَّ إِيَّاهُ فَلَمَّا نَجَّاكُمْ إِلَى الْبَرِّ أَعْرَضْتُمْ وَكَانَ الإِنْسَانُ كَفُورًا

Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno izbavi, vi okre­ćete glave; čovjek je uvijek nezahvalan![22]

Kur'an to objašnjava ajetom u kojem kaže:

كَلَّا إِنَّ الْإِنسَانَ لَيَطْغَى أَن رَّآهُ اسْتَغْنَى

Uistinu, čovjek se uzobjesti čim se neovisnim osjeti.[23]

3)     Također je logičan sljedeći upit: “Zašto svaki dan ne bismo nadoknadili snagu i obavljali molitvu?” Čovjek, koji je u biti potrebito i siromašno biće, ima potrebu za svojim Uzrokom.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ أَنتُمُ الْفُقَرَاء إِلَى اللَّهِ وَاللَّهُ هُوَ الْغَنِيُّ الْحَمِيدُ

O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.[24]

Jasno je da ako neko biće ima potrebu za svojim uzrokom svoga nas­tanka, tj. Allahom, također, svakog trenutka svojeg postojanja, ima i pot­rebu za Njim. Na osnovu ovog jasnog zakona nema smisla da kažemo treba se obratiti Bogu kada imamo potrebu, zbog toga što u osnovi nema dana, sahata ili trenutka, a da mi nemamo potrebu za Bogom. Dakle, sva­koga trenutka, pošto smo potrebiti, trebamo dići ruke svoje potrebe. Čovjek nije jedini koji ima potrebu, već cijela Kreacija i sva bića zavise od Allaha.

يَسْأَلُهُ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ كُلَّ يَوْمٍ هُوَ فِي شَأْنٍ

Njemu se mole oni koji su na Nebesima i na Zemlji; svakog časa On se zanima nečim.[25]

Zbog toga što Uzvišeni stalno odgovara na molbe svojih robova.

وَآتَاكُم مِّن كُلِّ مَا سَأَلْتُمُوهُ

I daje vam svega onoga što od Njega iščete.[26]

4)     Kada je Dil Karengi rekao: “Uvijek kada osjetim potrebu ja učim dovu i obavljam molitvu (…)” – izrazio je zapravo mišl­jenje prema kojem je već u suprotnosti sa svojim prijašnjim stavom, u kojem kaže: “Zašto da čekamo trenutak potrebe?” Postavlja se pitanje da li uopće ima vremena kada mi nemamo potrebu? Zar za bića kao što smo mi ima ijedan trenutak, a da nema potrebu prema svome Uzroku? Razumski gledano, takvo nešto je  nemoguće. Razlog da mi ipak smatramo kako samo ponekad imamo potrebu krije se u pogrešnom razumijevanju po­jma “kontingentno biće,” tj. moguće, postojeće biće. Još uvijek nismo shvatili pravo značenje pojma “posljedica” i kako Kur’an Časni kaže, nismo razumjeli šta to znači “biti stvoren”, jer nemo­guće je bilo gdje u ovoj ogromnoj Kreaciji naći jedan jedini atom, a da nema potrebu i ne zavisi od svoga Uzroka. Kur’an Časni kaže:

وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللَّهَ فَأَنسَاهُمْ أَنفُسَهُمْ أُوْلَئِكَ هُمُ الْفَاسِقُونَ

I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici.[27]

Razlog samozaborava veoma je jasan, zaboravili smo na Boga, a samim tim zaboravili smo i na sebe. A posljedica tog čina je lažni osjećaj nezavisnosti. Kada moguće, postojeće biće osjeti samodovoljnost, ono je sigurno zahvaćeno jednom vrstom mentalnog i umnog virusa. Tu se ne radi ni o čemu drugom, jer naprosto je nemoguće da biće koje je u biti posljedica u sebi osjeti nezavisnost i samodovoljnost.

5)      Riječi Aleksisa Karela, u kojima kaže da u dovi i molitvi postoji ogromna snaga, koja istinski postoji kao što postoji i Zemljina sila teže, veoma su značajne. Svijest o ovoj činjenici pomaže da velik broj prepreka i poteškoća u životu bude riješen i prebrođen. S namjerom da objasnimo njegovo obraćanje, kažemo da su zakoni dvojaki:

a)      društveni, tj. relativni;

b)      stvaralački, tj. stvarni.

Što se tiče društvenih zakona, riječ je o ljudskom umnom djelovanju u cilju uređenja drušvenog obrasca življenja i rješavanja poteškoća u njemu na osnovu kojih uspostavlja niz zakona koji se tiču slobode, prava na pri­vatnu svojinu, međudržavnih pravnih odnosa, međusobnih obaveza itd. Ovi zakoni nisu ništa drugo, doli posljedica čovjekovog razmišljanja, poređenja i dogovaranja i oni upućuju samo na nešto što zaista postoji. Naprimjer, u odnosima koji se tiču svojine imamo onoga koji posjeduje, tj. vlasnika i ono šta se posjeduje, tj. imetak; međutim, u vanjskom svijetu ne postoji vlasnik ili imetak. Isto je i sa pojedincem koji upravlja ljudima. To su relativni pojmovi za nešto što u vanjskom svijetu ne postoji. Međutim, ljudi su ipak uspostavili zakon i u privatnoj svojini pa su rekli: Ukoliko čovjek na osnovu zakona ispuni sve uvjete da bude vlasnik nečega, u tom slučaju niko nema pravo miješati se ili sudjelovati u njegovom imetku. Ukoliko čovjek ispuni uvjete potrebne da postane upraviteljem, drugi koji su pod njegovom upravom moraju mu se potčiniti i slušati ga. Svako su­protstavljanje uzrokuje i kaznu. Drugo obilježje ovog niza zakona jeste da između zakona i njegovog traga, bez obzira radilo se o pokoravanju ili su­protstavljanju tim zakonima, ne postoji stvarna veza, nego je – kao i kada je riječ o relativnim i uspostavljenim zakonima – veza između zakona i njegovog traga relativna. Naprimjer, između prolaska kroz crveno svjetlo i sudske kazne ne postoji stvarna vanjska povezanost niti odnos, zbog čega je u različitim zemljama kazna za ovaj prekršaj također različita. Treća odlika jeste mogućnost da se prilikom izvršavanja kazne dogodi i ne­pravda i pretjerivanje, jer ne postoji mjerilo i parametar koji bi mogao tačno odrediti liniju pravednosti i nasilja prilikom provođenja zakonskih odredaba. Sljedeća odlika vezana je za čovjeka koji poštuje sve zakonske norme, koji za svoje ponašanje i uzornost može biti samo pohvaljen uobi­čajenom pohvalom, čime ne stiče nikakvo stvarno savršenstvo. Između čovjeka koji poštuje ovu vrstu zakona, ali ga niko ne vidi, i čovjeka koji krši ove zakone, ali ga ne vide organi vlasti, nema nikakve razlike, ni zbiljske, ni prividne.

Međutim, zakoni stvaranja, tj. zbiljski zakoni, suprotni su prvospomenutom nizu zakona. Prema tome, možemo zaključiti sljedeće:

a)        Ovaj zakon ima vanjske znakove postojanje. Centripetalna i centrifugalna sila stvarni su zakoni, znali mi za njih ili ne. Čak i u slučaju da poričemo postojanje ovih dviju sila, naše odricanje ne igra nikakvu ulogu u njihovom funkcioniranju. Kada su Galileja natjerali da se javno pokaje i ispriča zbog svoje teorije da se Zem­lja okreće, on je, znajući da će biti kažnjen ukoliko im se ne pokori, pristao na javno pokajanje. Međutim, u istom trenutku dok je govorio: ''Kajem se, pogriješio sam!'', crtao je nešto prstom  po zemlji. Vidjeli su da je napisao: “Mojim pokajanjem Zemlja neće prestati da se okreće.” Dakle, u pitanju je zakon stvaranja koji ima izvanjsko postojanje.

b)        Trag ovog zakona je stvaran. Kada zakon ima svoje stvarno vanjsko postojanje, u tom slučaju i posljedice i njegovi tragovi također su stvarni. Ukoliko je otrov stvaranjem smrtono­san, smrt kao njegov trag je stvarna. Neko može u potpunoj skrivenosti od svakog pogleda popiti otrov. Nakon nekoliko trenutaka otrov će djelovati i smrt će nastupiti. Naše znanje ili neznanje ne igraju nikakvu ulogu u funkcioniranju ovih zakona.

c)        Postoji mjerilo upoznavanja. Ukoliko dva studenta, od ko­jih je jedan vrijedan, a drugi lijen budu imali takve roditelje koji će imati suprotno uvjerenje o njima – tako da roditelji vrijednog misle kako je on lijen i da nikad od njega neće biti pravi čovjek, a roditelji lijenog budu gajili nadu u svoga sina i vjerovali kako je on vrijedan i radin, te ukoliko takav stav budu imali svi njihovi prijatelji i poznanici – onoga dana kada završe fakultet i kada uđu u život, kada stečeno znanje budu trebali praktično dokazati, tada će postati jasno ko je bio vrijedan, a ko lijen, nasuprot svim uvjer­enjima, glasinama i pričama.

S obzirom na iznesene postavke, slijedi zaključak: propisi i zakoni vjere iz one su druge vrste zakona, tj. zbiljskih, pravih stvaralačkih za­kona. Oslanjanje na Boga ima svoju izvanjsku zbilju, a ona kao takva i svoj vanjski učinak. Tako, prilikom nemira i kriza čovjek sa vjerom u Boga i čovjek bez vjere neće se ponašati na isti način, njihovo držanje će u upotpunosti biti različito. I zbilja nije takva da ako neko u tami noći, sam, daleko od očiju drugih uputi svoju dovu Bogu i iskreno mu se obrati s isk­renom vjerom u Njegove zakone i moć – da to bude uzalud zbog toga što ga niko nije vidio. Ovdje je kao i kod primjera o studentima, a ne kao kod prolaska kroz crveno svjetlo – gdje se odgovara ako policija vidi, a neće biti nikakve razlike između prekršioca i onoga što ne prolazi ukoliko to niko ne vidi.

Dakle, riječi Aleksisa Karela imaju svoju težinu, stvarne su, a vjera ih potvrđuje. Poređenje koje čini James kada kaže da površinski nemir i mor­sko talasanje ne utječu na mir u dubini mora, veoma je lijepo zapažanje. Čovjek koji je svoju dušu predao Bogu i koji se oslonio i pouzdao u Nje­govu potpunu i neograničenu moć, nikad neće imati posrtaja kad se nađe u životnim gibanjima i društvenim talasanjima, što znači da neće skrenuti sa staze koja vodi Pravim putem.

Imam Ali, a. s., kaže: “Vjernik je poput postojane planine koju ne pomjeraju snažne oluje.” Za planinu nema razlike da li njene obronke miluje nježni jutarnji povjetarac, ili ih šiba snažna oluja; ona ostaje na svom mjestu bez i najmanjeg pomjeranja.

Od Imama Sadika, a. s., prenosi se sljedeće kazivanje: “Širokog­rud čovjek je slobodoljubiv u svakom stanju, pa čak i ako zapadne u po­teškoće. Kada se nađe u tjeskobi, bit će izdržljiv, ukoliko upadne u zamku nevolje, neće biti poražen. Čak i kada prema njemu bude učinjeno zlodjelo i kada rahatluk bude zamijenjen tegobom, on će ostati slobodoljubiv. Ništa nije moglo nanijeti štetu slobodarskoj duši Jusufovoj, a. s. I pored činjen­ice da je doveden u položaj da postane rob i da mu se učini zlo, nikad zat­vorska tama, strahote jame i ostale nesreće i teškoće s kojima je morao izaći na kraj, nisu nanijeli ni najmanje štete njegovoj duši slobodarskoj. Na kraju, Allah mu je podario stizanje do moći i mjesta upravnika, tako da je onaj čiji je Jusuf do jučer bio rob, postao njegov rob i potčinjeni.”[28]

Izvor: Ekber Eydi, Pouka o odgoju, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2006., s perzijskog preveo: Ertan Basarik


[1] Al-Anfal, 24.

[2] Gurerul-Hikem, str. 35.

[3] Staza rječitosti.

[4] Gurerul-Hikem, str. 6.

[5] Ibid.

[6] Ibid.

[7] Seyre hikmet dar Urupa, tom 3, poglavlje 5.

[8] Ibid.

[9] Ibid.

[10] Pravednost Božija, preneseno iz knjige Seyre hikmet dar Urupa.

[11] Al-Baqara, 156.

[12] Gurerul-Hikam, str. 271.

[13] Ibid. str. 212.

[14] Jasin, 18.

[15] Jasin, 19.

[16] Kompleks niže vrijednosti, str. 40.

[17] Rowdeye Kafi, str. 197.

[18] Dil Karengi, Način življenja, str. 125.

[19] Ibid.

[20] Vjera i psiha.

[21] Al-Earaf: 128.

[22] Al-Isra: 67.

[23] Alaq: 6. i 7.

[24] Al-Fatir: 15.

[25] Ar-Rahman, 29.

[26] Ibrahim, 34.

[27] Al-Hašr, 19.

[28] Kafi, tom I, str. 89.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 08 Oktobar 2015 11:27
×

Log in