Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Psihologija

Ko vodi uređen život, on je uspio, ko zaboravi sebe, propao je.

A A A
Neispravni Freudovi stavovi

Neispravni Freudovi stavovi

Jedna od neispravnih i neosnovanih Freudovih izjava tiče se poricanja svjesnih komponenti savjesti. Po Freudovom mišljenju, moralna savjest nije ništa drugo do društvena uzda. Da je Freud ljudske savjesti danas podijelio na iskonske i one koje su nastale kao proizvod društvenih zabrana, iznio bi istinit i umjestan govor. Ali on je, suprotno činjenicama, sve moralne savjesti svrstao u društvene zabrane i tjelesne nagone. Potom je naglasio da ne postoje prvotne predstave o dobru i zlu u ljudskoj zajednici, da bi zatim u svom govoru počeo obrazlagati pitanje ubistva.

Da bi vam ovo pitanje moralne savjesti bilo jasno, potrebno je da napravim određeni uvod, prije nego što pojasnim iskonsko poimanje ubistva i neka druga moralna svojstva.

Metalno zrno u puščanom metku kreće se na dva načina: jedno je kretanje proizašlo iz sagorijevanja barutnog punjenja u metku, a drugo je prirodno kretanje. Prvo kretanje se događa upravo u onom smjeru u kojem okrenemo pušku i ispalimo metak. A drugo kretanje je ono kada metak ostavimo potpuno slobodnim u zraku, bez ikakve sile potiska. U tom slučaju, on će se slobodnim padom, privučen isključivo silom Zemljine teže, kretati prema tlu.

Dakle, ukoliko želimo da otkrijemo kakvo je slobodno kretanje metala, onda ga moramo ostaviti sasvim slobodnim i ne smijemo ga staviti pod bilo kakav drugi suprotan uticaj.

Moralna savjest i nutarnji nagoni su poput prirodnih težnji metala. Ako želimo shvatiti i upoznati moral i iskonsku savjest čovjeka, onda moramo izučavati čovjeka koji je u potpunosti slobodan i prirodan, čovjeka koji nije pod uticajem nijednog od suprotnih činilaca.

Naprimjer, da bismo ustanovili je li ubistvo čovjeka za ljudsku iskonsku prirodu ružno djelo ili ne, morali bismo proučiti onog čovjeka čija je nutrina potpuno čista od bilo kakvih primjesa i zagađenosti, te kojem nijedan činilac ne zaklanja iskonsku prirodu. Čovjek koji bude izložen srdžbi ili strastima ubija čovjeka. Ratnik na bojištu, koji zbog gorljivosti ili želje za slavom ubija čovjeka, kao i osobe koje zbog prisvajanja tuđeg imetka ili dostizanja određenog položaja čine zločine ne mogu biti valjani uzorci za istraživanje i raspoznavanje iskonskog morala čovjeka. To je zato što njihove kretnje, poput kretanja metalnog zrna izbačenog od strane barutnog punjenja, nisu prirodne.

Da bi ružnoću ubistva čovjeka skinuo s moralne savjesti i da bi ga pripisao pokajanju ubice zbog okolnosti koje su uslijedile nakon ubistva, Freud je prvo izmislio priču i u svojoj svijesti je zamislio neko pleme. Nakon toga je seksualnu strast uzeo kao junaka koji ubija zamišljenog oca i majku. Na kraju se u potpunosti oslonio na ovo zamišljeno pleme i zamišljeno ubistvo, da bi izrekao čitav niz nesuvislih tvrdnji o Bogu, vjeri, moralu i savjesti.

Po Freudovom mišljenju, otac ili vođa plemena je posjedovao seksualno vlasništvo nad svim ženama plemena. Tako je otac raspolagao svim ženama i kćerima, a u sinovima je vidio suparnike koji mu žele preoteti vlast. Zato se prema njima odnosio grubo i nemilosrdno.

To je trajalo toliko dugo dok on ne bi fizički oslabio, ili dok ga ne bi snašli neki nepoželjni događaji – dok ne bi okončao pod udarcima jednog ili više svojih sinova.[1]

Nijedan od mladića nije mogao ispuniti svoju želju i preuzeti mjesto oca, čime bi zadobio očevu sudbinu. A kao što znamo, poraz u ljudskoj duši izaziva mnogo jače reakcije nego što ih izaziva uspjeh.

Ubistvo oca u prvotnim plemenskim zajednicama i duševne reakcije proizišle iz toga kasnije su pretvorene u formu: Ti nikada nećeš ubiti!

Da se nije dogodilo ubijanje oca (vođe) plemena i da se nisu pojavile teške i uznemirujuće posljedice, možda bi bez ikakvih zapreka potomci primitivnog čovjeka nastavili međusobno uništavati jedni druge. Stoga je upravo ovo ubijanje bilo uzrok izdavanja proglasa: Ti nikada nećeš ubiti!, koji će se kasnije svima proslijediti.[2]

Freud kao da se obavezao da čovjeka posmatra samo kroz prizmu seksualnih nagona, a da druge ljudske dimenzije potpuno zanemari. Tako je on u ovom izmišljenom slučaju seksualnu strast sinova prikazao uzrokom ubistva oca.

Freud je na osnovu ovog izmišljenog plemena i izmaštanog ubistva oca izrekao niz netačnih tvrdnji koje trenutno nisu predmet našeg zanimanja. Jedini predmet naše današnje rasprave jeste sam čin ubistva.

S obzirom na Freudovu postavku da moralna savjest (vedždane fitri) nema duboku ukorijenjenost u čovjekovoj biti (zat), te da u čovjeku ne postoji prvotni osjećaj šta je dobro a šta zlo, iz priče o ubistvu plemenskog oca dobija se zaključak da primitivni ljudi nisu razumijevali ružnoću čina ubistva neke osobe. Sinovi iz ovog plemena, pritisnuti seksualnim porivima, nastojali su doći do žena, ali im je otac bio prepreka. Da bi uklonili prepreku svojim nagonima, oni ubijaju svog oca. A nakon ubijanja oca shvatiše da im se na putu nalaze i druge prepreke te da ne mogu dospjeti do cilja. Zato se, zbog svog učinka, pokajaše. Utom se rodi slogan: Ti nikada nećeš ubiti! Ovaj nalog se poslije proslijedi svim ljudima i svima ubijanje postade ogavno. Prema tome, korijen osjećanja ružnoće ubistva kod ljudi predstavlja proglas bludnih sinova koji su ubili svog oca i koji su se na kraju pokajali zbog onoga što su učinili.

A sada pokušajmo analizirati mitsko pleme, ubistvo oca i postupke sinova, kako bismo osvijetlili tačnost i netačnost Freudovih tvrdnji.

1. Kao što smo to već naglasili, radi određivanja ljudske iskonske prirode treba uzeti u obzir čovjeka koji je slobodan od svih raznolikih činilaca i koji nije potčinjen strasti, srdžbi, ljubavi prema imetku, položaju i sl.

Sinovi iz spomenutog plemena, koji sagorijevaju u vatri seksualne strasti i koji, u ludom nastojanju i čežnji za stizanjem do žena plemena, ubijaju svoga oca, nisu slobodne i prirodne osobe te njihovo psihičko stanje ne može predstavljati mjerilo određivanja iskonske moralne prirode. Upravo kao što barutna vatra izuzetnom brzinom izbacuje puščano zrno u neprirodnom pravcu, isto tako je vatra strasti, čiji je domet mnogo veći od baruta, pokrenula sinove iz ovog plemena u pravcu suprotnom od iskonske ljudske prirode i navela ih na ubistvo njihova oca. A ako ti sinovi u toku smaknuća oca nisu osjetili ružnoću svoga postupka, to je zbog žestine strasti, a ne zbog nepostojanja iskonskog osjećaja.

Ne samo da se toga dana i u tom divljem plemenu odigrao takav događaj, nego se i danas u civilizovanom svijetu, u svijetu koji je – po riječima Freuda – stoljećima u svojoj podsvijesti pohranjivao odvratnost ubijanja očeva, događaju takvi prizori. Koliko li je i danas mladića koji usljed jakog seksualnog uzbuđenja, usljed izbijanja srdžbe ili iz osvete ubijaju druge osobe, i to rade u takvom stanju zaslijepljenosti da u samom činu ubijanja ne osjećaju ni sebe, a kamoli da osjećaju u sebi tragove proglasa iz minulih vremena o nepoželjnosti ubijanja od onih koji su ubili svoje očeve.

2. Freud kaže da su frustracije i duševne reakcije koje su pogodile mlade nakon ubistva njihovog oca imale za posljedicu pokajanje zbog ubistva oca. Dakle, Freud priznaje pokajanje koje slijedi poslije ubistva, ali njegov uzrok vidi u frustracijama i duševnim reakcijama strasti ili životnih okolnosti. Zašto gospodin Freud ne daje nikakvu vjerovatnoću mogućnosti da je pokajanje možda nastalo kao reakcija iskonske ljudske prirode, da ono označava krik moralne savjesti – savjesti koja postoji, koja je uvijek postojala i koja će uvijek postojati u čovjeku?

Neki evropski psiholozi, Freudovi istomišljenici, ostavili su ovu mogućnost:

U svakom slučaju, treba prihvatiti da je postojao neki osjećaj ili moralna savjest, nešto poput onoga što se danas može vidjeti kod civilizovanog čovjeka ili, u slučaju da ne postoji ta savjest, između sinova i roditelja postojala je dovoljno jaka duhovna veza da izazove duševne udare i kasnija pokajanja.[3]

Barutna vatra svom žestinom izbacuje metalno zrno u prostor na neprirodan put i ono se kreće naprijed svom silom. Onoga trenutka kada nestane sile i kada se zrno oslobodi metka, ono će se vratiti svom prirodnom putu i brzo se obrušiti na zemlju.

Strast ili srdžba poput barutne vatre izbacuju čovjeka iz njegovog prirodnog iskonskog kretanja, navode ga na neprirodno kretanje i on vrši ubistva i druge zločine. Nakon što se vatra strasti ili srdžbe ugasi i čovjek oslobodi pritiska, on se vraća u svoju prirodnu putanju. U tom slučaju on čuje krik svoje iskonske prirode. Njegova moralna savjest kori ga i progoni za zločin koji je učinio. Duša koja kori oštro ga prekorava, njegova nutarnja savjest ga proganja i to ga prinuđuje da se kaje zbog svojih zločinačkih djela. Tako bi najprirodniji uzrok pokajanja sinova, zbog ubistva njihovih očeva – iz rečene bajke – ležao u kriku njihove savjesti.

3. Freud, dakle, tvrdi da početne predstave o dobru i zlu ne postoje u čovjeku i zaključuje da prirodna iskonska savjest ne postoji. Da bismo pojasnili ovu temu, analizirat ćemo Freudovo izmišljeno pleme. Ovdje treba primijetiti da i divlja plemena, isto kao i civilizovani ljudi, mogu imati mnogo neprirodnih stanja, što nije vrijedno našeg izučavanja. Naprimjer, mladi pripadnici plemena, koji se zbog posljedica strastvenog uzbuđenja odlučuju na ubistvo oca, te ga i čine, ili pripadnici plemena koji zbog gladi ili nemogućnosti pristupa lovu životinja i travi jedni druge ubijaju i jedu, ili porodica koja ukrade lovinu drugoj porodici, nakon čega između njih izbije rat, te se zbog uzavrele srdžbe međusobno istrebljuju, dakle porodice i plemena koja su pod djelovanjem strasti, srdžbe, gladi i ostalih nagona i ne nalaze se u prirodnom stanju, ne mogu se uzeti za uzorke u razumijevanju iskonskih osobina čovjeka.

Zamišljeno Freudovo pleme trebamo istraživati onda kada sve žene i muškarci, mladi i stari, budu u potpuno prirodnom stanju, te kada ni najmanji činilac koji bi izazvao zastranjenje i pokrivanje istinskih iskonskih osobina ne bude djelovao u njihovom biću.

Pretpostavimo da se pruži takva prilika. Jednoga dana nađe se cijelo pleme, sa svim ženama, muškarcima, djecom i starcima, na jednoj prelijepoj livadi, pored rijeke okružene šumom. Svi se međusobno zabavljaju i u odličnom su raspoloženju i zadovoljstvu. Mala djeca trče na sve strane, a mladići su zauzeti različitim poslovima. Neki su se uhvatili za grane i ljuljaju se poput majmuna, neki se brčkaju u vodi, neki se igraju i poskakuju na livadi, a neki mladi bacaju štapove jedni drugima. E sad, ukoliko bi jedan mladić, bez ikakva razloga, pri punoj svijesti, namjerno štapom snažno udario mladića pored sebe po glavi i tako uzrokovao njegovu smrt – ne bi li to izazvalo mržnju i napetost u plemenu? Nije li ovaj čin po njihovom mišljenju loš? Da li je namjerno razbijanje glave jednom mladiću istovjetno razbijanju kamena? Neće li ga suplemenici upitati: Zašto si to uradio? – i neće li se i on sam zbog toga osjećati nelagodno i uznemireno? Ili, ako jedan mladić, koji sjedi na zemlji i oštrim štapom kopa po njoj, bez ikakvog razloga obori petogodišnjeg dječaka na zemlju i iskopa mu oba oka iz duplji – zar mu članovi plemena neće postaviti pitanje: Zašto si oslijepio dijete? Neće li i on sam zbog toga osjetiti nelagodnost i uznemirenost? Neće li svi taj njegov čin smatrati ružnim i opakim? Zar neće smatrati da je počinilac djela zaslužio kaznu, ili makar prijekor i osudu? I da li je za članove plemena izbijanje očiju petogodišnjaku istovjetno vađenju pijeska iz zemlje?

Freud je, međutim, uvjeren da su razbijanje nečije glave i razbijanje kamena istovjetni te da nema razlike između vađenja pijeska iz zemlje i vađenja očiju djetetu –zato što čovjek ne posjeduje iskonsku savjest i što po svojoj biti ne razlikuje dobro od zla.

Ova Freudova teorija o poricanju moralne savjesti do te je mjere bezvrijedna i neispravna da čak ni njegove pristalice nisu mogle o ovom pitanju šutjeti.

Naravno, sve Freudove govore ne treba smatrati ispravnim ni usklađenim sa stvarnošću. Zasigurno je koncept o nutarnjoj savjesti do kojeg on dolazi prožet manjkavostima i slabostima.[4]

Važnije od iznesenog je da se čini kako je i sam Freud pred kraj života promijenio stav o moralnoj savjesti te je priznao da u ljudskoj nutrini postoji čovjekov unutarnji sudija, zvani moralna savjest. 

Freud u jednom od svojih posljednjih radova, pod nazivom Nova konferencija o posebnostima psihoanalize piše: “Mi smo prinuđeni priznati da postoji jedan poseban sudija u duševnom životu, čija je uloga da kori i da zabranjuje.”[5]

4. Najveći oslonac Freudove škole mišljenja je ljudska seksualnost. On se u svim svojim psihološkim istraživanjima obavezno “hvata” za korijene seksualnosti, dok ostale činioce uglavnom zanemaruje. Isti je slučaj i sa izmišljenim plemenom u kojem sinovi ubijaju oca, dok u čovjeku postoje drugi psihološki činioci koji mogu biti izvorište korisnih i štetnih djelovanja.

Freud ni po koju cijenu ne govori o raznolikim društvenim organizacijama ili o društveno-ekonomskim uvjetima različitih društava. Ugao njegova posmatranja društvene zbilje bio je veoma uzak.

On je iznio krnjavu teoriju o društvenom životu i kapacitet porodice je posmatrao neovisno o ekonomskim i političkim činiocima. Društvo je posmatrao isključivo kroz vezu sa Edipovim kompleksom.

Najzad, Freud je u potpunosti zanemario sukobljavanja unutar društva, a pogotovo je imao dužnost da istraži klasna sučeljavanja, sa njihovim pozitivnim i negativnim odrazima na psihu ljudi.[6]

Prvo ubistvo u ljudskoj civilizaciji desilo se kada je brat ubio brata. Ubistvo se, prema islamskim predajama, nije desilo zbog seksualnog čina, nego iz ljubavi prema vlasti, tj. nasljeđivanju oca. Kada se strast za vlašću udružila sa srdžbom, dogodilo se ubistvo.

Sulejman ibn Halid je pitao hazreti Sadika, a.s., za prvotni razlog ubistva Ademova sina. Imam mu je odgovorio: “O Sulejmane, zaista je Uzvišeni Allah objavio Ademu da Habilu dadne oporuku, da ga pouči Najvećem Božijem imenu i da ga odredi za svog nasljednika. A budući da je Kabil bio stariji od njega, kada je saznao da će njegov mlađi brat naslijediti oca, u njemu se probudi želja za vodstvom i srdito reče: ‘Ja sam dostojniji tog Božijeg odličja i nasljeđivanja oca!’ I potom ubi brata.”[7]

Sljedbenici islama vele: Prvo ubistvo u historiji dogodilo se zbog žudnje prema vlasti i vodstvu te zbog uskovitlanog nagona srdžbe. Freud i njegove pristalice, međutim, smatraju da se u prvobitnom (izmišljenom) plemenu prvo ubistvo desilo zbog seksualne požude. Ova dva mišljenja, ako se objedine, dovode do stava da su se oba ubistva desila zbog nagonske provale srdžbe ili strasti, dakle u stanju koje nije bilo prirodno.

Zastupnici moralne savjesti psihološko stanje čovjeka tumače ovako: Čovjek u običnom, prirodnom stanju, posredstvom moralne savjesti i Božijeg nadahnuća, osjeća da je loše ubijanje čovjeka i zato on pripadnike svoje vrste ne uznemirava. Onda kada se jedan od čovjekovih nagona pobudi i čovjek potpadne pod uticaj činilaca kao što su srdžba, strast, glad, zavidnost, samoljublje, pohlepa za imetkom, položajem i sl. – on izlazi iz prirodnog stanja, u njegovom biću zapuše orkan i iskonska moralna priroda biva zastrta i prigušena. U takvom stanju čovjek ne čuje glas svoje iskonske prirode, postaje zaluđen i upušta se u čin ubistva.

Ovo stanje je oduvijek bilo očigledno u ljudskoj zajednici i ono i danas važi na cijeloj zemaljskoj kugli.

Sljedbenici poslaničke škole i većina učenjaka u svijetu prihvatili su ovu prirodnu logiku, koja važi u svakom vremenu i na svakom mjestu: da se iskonska priroda oglašava svojim posebnim jezikom iz ljudske nutrine. S druge strane, Freud i njegovi sljedbenici su pitanje ubijanja čovjeka pojasnili na sljedeći način:

Da se nije dogodilo ubistvo oca (vođe) plemena i da se nisu pojavile teške i uznemirujuće posljedice, možda bi bez ikakvih zapreka potomci primitivnog čovjeka nastavili međusobno uništavati jedni druge. Stoga je upravo ovo ubijanje bilo uzrok izdavanja proglasa: Ti nikada nećeš ubiti!, koji će se kasnije svima proslijediti.[8]

1. Na početku govora je upotrijebljena riječ možda, a ovo samo po sebi ukazuje da Freudovi sljedbenici nisu imali stopostotno povjerenje u ovu teoriju te su je uzimali sa sumnjom i dvojbenošću.

2. Iz ovog slogana može se zaključiti da su djeca ljudske zajednice bez ikakve prepreke ubijali jedni druge. Ubijanje zamišljenog oca te pokajanje koje je slijedilo, kao i imaginarni slogan koji je nastao od toga, navodno su spriječili daljnja ubijanja.

Ukoliko Freud i njegovi sljedbenici smatraju da su se ubijanja ljudi prije objave onog slogana – poput ubijanja zamišljenog oca usljed uzburkavanja nagona njegovih sinova – odvijala bez ikakve zapreke i grižnje savjesti, njima treba kazati da onaj proglas nije ostavio ni najmanjeg traga na čovječanstvu, jer su se ubijanja i nakon toga sama po sebi nastavila. Pa čak i ako nema rata, u svijetu svakog dana budu ubijene na stotine osoba zbog izljeva strasti, srdžbe i zavidnosti. A tek u vrijeme ratova – ubistva se ne mogu ni prebrojati.

Ako pak frojdovci hoće da kažu da se prije onog proglasa međusobno ubijalo bez nagonskih pobuda, u normalnom stanju, onda su izrekli nesuvisao i besmislen govor, jer čak i psi, vukovi, leopardi i ptice jedni druge napadaju kada ih nagonska uzbuđenja, kao što su glad i strast, izbace iz normalnog stanja, a u normalnom stanju jedni drugima ne smetaju. Osim ako Freud želi reći da je čovjek opakiji od psa i prljaviji od vuka, jer se vukovi u običnom stanju međusobno ne uznemiravaju, a ljudi se čak i u običnom stanju međusobno ubijaju. Ja u vezi sa ovim ne želim ništa reći; neka cijenjena gospoda, naročito oni učeni među vama, sami prosude o čemu je riječ.

Čovjekova savjest ne samo da shvata ružnoću čina ubistva, već, upravo kao što je na početku rečeno, u čovjekovom bitku postoji položeno božansko osjetilo za raspoznavanje dobrih i loših stvari. Prema tome, čovjeku za raspoznavanje dobra i zla ne treba nikakav učitelj. Ovom prilikom navest ću vam primjer koliko je ružna pronevjera povjerenog.

Malo dijete ostavi svoju jabuku na povjerenje i čuvanje drugom djetetu dok opere ruke. Njegovo prirodno očekivanje je da će preuzeti povjereno kada se vrati. Ako bi se vratilo i vidjelo da je ono drugo dijete pojelo njegovu jabuku, izrazit će svoje nezadovoljstvo i shvatit će da je ono drugo dijete učinilo loše djelo. Dijete koje je pojelo jabuku osjetit će u sebi nelagodu zbog kršenja povjerenog, zacrvenjet će se i čak će pokušati pobjeći sa mjesta griješenja. Djeca posmatrači također će ovaj čin proglasiti nečasnim, jer shvataju da je ono drugo dijete pronevjerilo ono što mu je povjereno. Ova dječija shvatanja nisu posljedica obuke i odgoja; djeca to shvataju iz dubine svoje iskonske prirode koja se nalazi u svima njima.

Freud poriče iskonsku odvratnost prema pronevjeri povjerenog, kao i sve ostale iskonske osobine, i ustrajava na svom mišljenju da prvotna ljudska zajednica nije posjedovala poimanje o moralnom dobru i zlu. Ovdje je, također, prilika da proučimo Freudovo zamišljeno pleme te da se upustimo u raspravu s njim i s njegovom školom mišljenja.

Ukoliko je gospodin Freud ljude dotičnog plemena smatrao ovcama koje nisu svjesne šta znači povjereno, onda je jasno da takve tvrdnje raspravu o ružnoći pronevjere povjerenog čine bespredmetnom, jer sa ovcama koje ne poimaju povjereno uopće ne treba raspravljati šta znači ružnoća kršenja povjerenog. Ali Freud ne može istupiti sa ovakvim tvrdnjama, jer je o mladićima koji su ubili plemenskog oca rekao:

Nijedan od mladića nije mogao ispuniti svoju želju i preuzeti mjesto oca, jer bi time zadobio i očevu sudbinu.

Iz navedenog je jasno da su članovi zamišljenog plemena bili toliko pametni, dalekovidi i politički pronicljivi da su dobro vidjeli prizor koji slijedi nakon prizora uzimanja vlasti, te su znali da će prihvatanjem mjesta vođe i sami doživjeti njegovu žalosnu sudbinu. Jasno je da je ovakvo shvatanje proizvod promišljanja i analiziranja, iz čega slijedi i zaključak: Pripadnici zamišljenog plemena nisu bili poput ovaca potčinjeni vladavini slijepih i gluhih nagona. Oni su, nesumnjivo, dobro razumijevali smisao povjerenog.

Pretpostavimo da je jedna žena iz plemena otišla ujutro u šumu. Uz hiljadu teškoća, izbodenih ruku, nabrala je za sebe i svoju djecu šumskih plodova koliko je mogla. Popodne donosi voće na mjesto na kojem živi pleme. S obzirom da joj se na putu prema kući izgubilo dijete, ona ostavlja šumske plodove kod jedne žene iz plemena, koja je bila blizu, i hitno se vraća u šumu da pronađe dijete. Kad je našla dijete i vratila se kod one žene, vidi da je ona njene šumske plodove izdijelila članovima svoje porodice i oni su ih pojeli. Zar ovo djelo nije suprotno njenom iskonskom očekivanju? Neće li ta žena pomisliti da se desilo nešto ružno? Nema li ta žena pravo da viče i da udari one koji su je iznevjerili? Kad bi se sabrali svi članovi plemena, da li bi osudili onu osobu koja je iznevjerila? Zar joj ne bi dopustili da se osveti? I ne bi li sve ove reakcije ustvari bile posljedica duševnog poticaja, odnosno iskonske odbojnosti prema izdaji?

Freud kaže da je odgovor na sva ova pitanja odričan. On saopćava da sa iskonskog stanovišta pronevjera povjerenog nema nikakav pozitivan ili negativan predznak, jer primitivni ljudi ne poimaju dobro i loše. Međutim, po mišljenju sljedbenika Božije vjere, kao i prošlih i današnjih svjetskih učenjaka, spoznaja da je čin izdaje loš, poput svih drugih iskonskih odlika, pohranjena je u samom čovjekovom biću i ima korijene u prirodnom nadahnuću. Uzvišeni Bog je radi upute ljudi čovjeku od početka darovao blago koje donosi sreću, odnosno iskonsku prirodu, kako bi čovjek na taj način stigao do svog savršenstva. Ali, kao što sam već istakao, samo čovjek slobodan od nagonskih pritisaka može čuti glas svoje iskonske prirode i shvatiti dobro i zlo.

 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić


[1] Andišehaje Frojd,str. 82.

[2] Andišehaje Frojd,str. 88.

[3] Andišehaje Frojd,str. 89.

[4] Andišehaje Frojd,str. 66.

[5] Frojd ve frojdizm,str. 67.

[6] Andišehaje Frojd,str. 83.

[7] Tefsir burhan,str. 282.

[8] Andišehaje Frojd,str. 88. 

Zadnji put promijenjen: petak, 05 Februar 2016 10:57
×

Log in