Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Proživljenje

A poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.

A A A
Udjeljivanje, riznica za ahiretsko putovanje

Udjeljivanje, riznica za ahiretsko putovanje

 

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا أَنفِقُوا مِمَّا رَ‌زَقْنَاكُم مِّن قَبْلِ أَن يَأْتِىَ يَوْمٌ لَّا بَيْعٌ فِيهِ وَلَا خُلَّةٌ وَلَا شَفَاعَةٌ وَالْكَافِرُ‌ونَ هُمُ الظَّالِمُونَ 

O vjernici, udijelite dio od onoga čime vas Mi darujemo, prije nego što dođe Dan kada neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, ni zagovora! – A nevjernici – oni su nasilnici.[1]

   

1. Šta znači riječ infak (إنفاق )?

Leksičko značenje riječi nefak (نفق ) je izlazak i završetak, a infak znači “izdvajanje imetka iz vlastitog posjeda”. U suri Isra dolazi u značenju “istrošiti”: 

قُل لَّوْ أَنتُمْ تَمْلِكُونَ خَزَائِنَ رَ‌حْمَةِ رَ‌بِّى إِذًا لَّأَمْسَكْتُمْ خَشْيَةَ الْإِنفَاقِ 

Reci: “Da vi posjedujete riznice milosti Gospodara moga, i tada biste škrtarili iz straha da će se istrošiti.[2]

Davanje imetka drugoj osobi, s jedne strane, predstavlja izlazak imetka iz ličnog vlasništva, a s druge strane, predstavlja završetak i okončavanje vlasništva neke osobe u odnosu na imetak.

U kur'anskoj terminologiji udjeljivanje (infak) podrazumijeva materijalnu pomoć ubogim, pomaganje nejakim i siromašnim i potpomaganje potrebitih ljudi u društvu.

Jedan dio materijalne pomoći siromašnim ima propis obaveze, odnosno vadžiba – poput određene količine zekata u šerijatu i humsa kao i obaveza svakog pojedinca prema supružniku, djeci, roditeljima i rodbini.

Drugi dio materijalne pomoći spada u kategoriju pohvalnog ili mustehaba i za ovu vrstu nije određena posebna mjera. Uglavnom se tretira u obliku podsticaja, čime se vjernici motiviraju.

Čini se da ajet o kojem je riječ, i njemu slični ajeti, spada u ovu drugu kategoriju i ima za cilj podstaći vjernike na udjeljivanje. Međutim,nema nikakve zapreke da se ovakvi ajeti svrstaju u obavezne sadake.

Postavlja se pitanje da li se ovdje misli samo na materijalno pomaganje ili se možda misli i na druge vrste pomaganja, koja su ponekad mnogo važnije od materijalnih pitanja, poput znanstvenog pomaganja – koje nejake osobe čini samostalnim; duhovnog pomaganja – koje je veoma korisno za ljude kada budu na Ahiretu; pravno pomaganje – u situaciji kada se neko ne može sam braniti ili niz drugih vrsta pomaganja koja uglavnom nemaju materijalnu i finansijsku dimenziju?

Na osnovu prve prosudbe ajeta, može se zaključiti da se ajet odnosi upravo na materijalnu pomoć, međutim, s obzirom na dubinu kur'anskih učenja i uzvišene ciljeve koje je ova Božanska knjiga skicirala za ljude, nema nikakve prepreke da se uopći i generalizira ajet o udjeljivanju na intelektualne i duhovne vrste pomaganja, a postoje i mnogobrojni dokazi za ovakvo široko gledanje Kur'ana.

2. Da li udjeljivanje (infak) dovodi do prosjačenja i lijenosti u društvu?

U islamskoj terminologiji, da bi se vodio život, rad i zalaganje spadaju u glavne dužnosti vjernika, pa čak se smatraju i ibadetom. Nasuprot tome, žestoko se kritizira lijenost, parazitski život i ovisnost o drugima: 

ملعون ملعون من ألقی کله علی الناس  

“Proklet je, proklet je onaj koji svoj teret zbaci na druge ljude!”[3] 

Također, na planu podsticanja na udjeljivanje ističu se slučajevi osoba u stanju potrebe, koje posjeduju stid i čednost i koje drugi zbog njihove velike skromnosti smatraju bogatim: 

لِلْفُقَرَ‌اءِ الَّذِينَ أُحْصِرُ‌وا فِى سَبِيلِ اللهِ لَا يَسْتَطِيعُونَ ضَرْ‌بًا فِى الْأَرْ‌ضِ يَحْسَبُهُمُ الْجَاهِلُ أَغْنِيَاءَ مِنَ التَّعَفُّفِ 

I to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena da zarađuju pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni.[4]

Prikladno je pomagati osobama koje su uistinu potrebite i koje su iz raznih razloga onemogućeni da vode vlastiti život. S obzirom da su vjernici svjesni i inteligentni, oni nisu naivni prilikom procjenjivanja ovakvih slučajeva i pronalaze osobe koje imaju istinsku potrebu.

U jednom generalnom projektu islama za idealno upravljanje zajednicom u obzir su uzeti različiti elementi u pravcu osamostaljivanja ljudi i vođenja dostojanstvenog života. Kada se svi elementi objedine, udjeljivanje zauzima posebno mjesto i onda ni na koji način ne pada na um sumnja podsticanja na prosjačenje ili stvaranja duha lijenosti i ljenčarenja. Ovaj obuhvatni nacrt je moguće iščitavati u ekonomskim i socijalnim raspravama islama.  

3. Koja je uloga udjeljivanja u duhovnim savršenstvima čovjeka? 

Najveći ljudski problem je vezanost i opsjednutost imetkom, bogatstvom, dunjalučkim ukrasima i imaginarnim titulama. Udjeljivanje (infak) znači odvajanje srca od dijela ovih vezanosti i opsjednutosti i s obzirom da predstavlja liječenje najvećeg ljudskog problema, zauzima posebnu poziciju.

Imetak i dunjalučka sredstva služe za zadovoljavanje životnih potreba, a više od toga predstavlja činilac nemara, a na višim stepenima činilac pada, preobraženja ličnosti, dekadencije i srozavanja čovjeka.

Zemaljska priroda i pohotljiva ljudska duša ima sklonost prema sakupljanju i gomilanju bogatstva, sredstava i ukrasa, a samoljublje predstavlja činilac gramzljivosti za sakupljanje imetka. Lijek za ovaj destruktivni bol jeste odgajanje duše i zadovoljavanje sa onim što nam je nužno. 

4. Zašto Bog Svoje robove ne učini bogatim, pa da nema potrebe da vjernike poziva na udjeljivanje?

Dunjaluk je mjesto iskušavanja i testiranja: 

الَّذِى خَلَقَ الْمَوْتَ وَالْحَيَاةَ لِيَبْلُوَكُمْ أَيُّكُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا 

Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.[5]

Ovaj ispit je za vjernike mnogo precizniji i sudbonosniji: 

أَحَسِبَ النَّاسُ أَن يُتْرَ‌كُوا أَن يَقُولُوا آمَنَّا وَهُمْ لَا يُفْتَنُونَ 

Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni?[6] 

Jedna od najvažnijih materija Božijeg ispita jesu odnosi među ljudima, koji se zbog razlike u mogućnostima i sposobnostima nalaze na različitim stepenima u pogledu životnih mogućnosti i na taj način se stvara teren za njihov ispit: 

وَلَوْ شَاءَ اللهُ لَجَعَلَكُمْ أُمَّةً وَاحِدَةً وَلَـكِن لِّيَبْلُوَكُمْ فِى مَا آتَاكُمْ فَاسْتَبِقُوا الْخَيْرَ‌اتِ 

A da je Bog htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti.[7] 

وَهُوَ الَّذِي جَعَلَكُمْ خَلَائِفَ الْأَرْ‌ضِ وَرَ‌فَعَ بَعْضَكُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَ‌جَاتٍ لِّيَبْلُوَكُمْ فِى مَا آتَاكُمْ 

On je Onaj Koji vas je učinio namjesnicima Zemlji i jedne iznad drugih po položajima vas uzdigao da bi vas iskušao u onome što vam je dao.[8]

Prema tome, Bog je mogao sve ljude stvoriti bogatim i bez potrebe, međutim u postojanju potreba se nalazi jako mnogo mudrosti, a istraživanje na ovom polju predočava nova obzorja spoznaje. 

5. Zar udjeljivanje ne uzrokuje ponižavanje ličnosti potrebitih? 

Ukoliko se sva dešavanja promatraju kao kušnje i ukoliko se ovaj kur'anski princip uzme u obzir, može se zaključiti da su i bogati, a i siromašni, podvrgnuti ispitu. Naravno, ispitna pitanja su naizgled različita, ali u toj razlici su skrivene mnogobrojne mudrosti. Kada se siromašni i bogati nalaze na poligonu ispitivanja i kušnje, i kada jedan drugog posmatraju iz te perspektive, i ukoliko obojica nastoje da postignu što više bodova, onda više neće biti riječi o ponižavanju ličnosti osobe kojoj se udjeljuje i nikome neće pasti na pamet da ponizi drugog.

Ukoliko bogati siromašnima daju prava koja im pripadaju, više neće biti potrebe za milostinjom: 

وَفِى أَمْوَالِهِمْ حَقٌّ لِّلسَّائِلِ وَالْمَحْرُ‌ومِ 

A u imecima njihovim je udio i za onoga koji prosi i za onoga neimaštinom pogođenog.[9]

U davanju nekome njegova prava nema činjenja usluge i osoba koja je nekome dala njegovo pravo, nema prava da prigovara. Naravno, kada svi bogataši ne ispunjavaju svoje obaveze i dužnosti, drugi dio bogataša mora dati veći dio od onoga što je predviđeno, a to je uspjeh i pomoć za njih same. Na taj način imat će priliku da za onaj svijet pripreme više poputnine. Božija pomoć, također, iziskuje zahvalu, a to nije u suglasju sa prigovaranjem osobama koje su u stanju potrebe.

U odgojnom sistemu islama poduzete su mnogobrojne mjere za očuvanje dostojanstva čovjeka. U dijelu udjeljivanja, kao jedne posebno osjetljive kategorije, iskazana je vanredna preciznost kako bi se ovim pomoglo očuvanju ljudskog dostojanstva. U ajetima i predajama o udjeljivanju moguće je pronaći veliki broj detalja u vezi onoga što smo rekli, a što iziskuje posebnu analizu i raspravu.

Ispit bogatih nije lakši od ispita siromašnih, čak je i teži. Iako je moguće da se siromah izloži gaženju časti ili poniženju, zbog čega je neophodno da sačuva dostojanstvo i da se strpi u siromaštvu. Sve dok ne dođe do granice nužde treba se uzdržati od uzimanja pomoći koja je popraćena poniženjem. Međutim, bogati se, također, suočavaju sa većim problemima. Nadvladavanje pohlepe, škrtosti i stotina drugih šejtanskih vesvesa i obmana koje sprječavaju udjeljivanje, a tu su i obazrivost u iskrenosti nijeta, poštivanje dostojanstva potrebitih i ozbiljno uzdržavanje od prigovaranja i uznemiravanje istih – predstavljaju slučajeve koji ispit bogatih čine težim.  

6. Sve ono što se nalazi u rukama vjernika ubraja se u Božiju opskrbu, pa koji je onda razlog za insistiranje na naredbi: Udijelite dio od onoga čime vas Mi opskrbljujemo (أَنفِقُوامِمَّارَزَقْنَاكُم )? 

Kur'an je zikr, odnosno sjećanje, a veliki broj kur'anskih ajeta predstavlja podsjećanje. I ovaj ajet je u ulozi podsjećanja kako vjernici ne bi zaboravili da sve što se nalazi u njihovim rukama predstavlja Božiju opskrbu. Oni sami nemaju ništa i jedino što mogu učiniti jeste da dijele od onoga što pripada Bogu i što je od strane Njega darovano. Metod podsjećanja predstavlja kur'anski odgojni princip, koji je veoma funkcionalan i rješava probleme.

Ljudska zemaljska priroda brzo se počinje smatrati vlasnikom svih stvari oko sebe i zbog velike naklonosti koju gaji prema sebi, sve stvari povezuje sa sobom i na taj način misli da je dobila na težini te da je postigla veličinu. Čovjek sam sebe vara i sam za sebe pravi obmane i iluzije i s njima živi. Na ono što nije njegovo stavlja lažni pečat svoje duše i dugo se raduje tom svom bezvrijednom i lažnom pečatu. Njime se ponosi i pred drugima ističe. Međutim, čim uđe u svijet istine, lažnost onih pečata svima postaje jasna i počinje tugovanje i žaljenje. Ovaj ajet ima za cilj da čovjeka podsjeti na lažnost i iluzornost onoga što sebi prisvaja i prije nego što ga obuzmu ona bolna jadikovanja i tugovanja, da se upozna sa istinom i da nešto učini za svoju vječnost.

Obraćanje pažnje na činjenicu da ono što se nalazi u našim rukama predstavlja Božiju opskrbu, koju nam je Bog darežljivo i plemenito dao na raspolaganje i sada od nas traži da dio toga potrošimo za zadovoljavanje potreba siromašnih, a što za nas ima velike blagodati – olakšava dijeljenje i čini da dijelimo dobrovoljno i puni žara i zanosa.

U velikom broju kur'anskih ajeta, gdje god se pružila mogućnost za pojašnjavanje tevhida, to je iskorišteno na najljepši način i može se sa sigurnošću reći da nijednoj drugoj stvari nije posvećena ovolika pažnja u Kur'anu.

Kur'an koristi sve egzistencijalne pojave i postojeće odnose među ljudima kako bi pojasnio tevhid. Na svim poljima predstavlja “sliku tevhida” i nastoji sve ljude upoznati sa ovim barjakom. Ukoliko Kur'an budemo čitali sa ovog gledišta, pored potvrđivanja ove tvrdnje spoznat ćemo vanrednu važnost tevhida iz perspektive Kur'ana.

Treba napomenuti da je Bog potvrdio vlasništvo ljudi u njihovim međusobnim odnosima i privremeno je na Ovom svijetu stavio svoj pečat na to. Međutim, nikako nije prihvatio vlasništvo ljudi u odnosu na Boga, već ga u mnogobrojnim ajetima negira. Konsultiranjem ajeta koji govore o tevhidu u vlasništvu, potvrđuje se očitost ove teme. 

7. Koja je veza između udjeljivanja i kijameta i teškoća na njemu?

Dunjaluk je njiva ahiretska, a jedno od sjemena koje treba posijati na Ovom svijetu jeste i udjeljivanje, što na onom svijetu ima neobično velike plodove: 

مَّثَلُ الَّذِينَ يُنفِقُونَ أَمْوَالَهُمْ فِى سَبِيلِ اللهِ كَمَثَلِ حَبَّةٍ أَنبَتَتْ سَبْعَ سَنَابِلَ فِى كُلِّ سُنبُلَةٍ مِّائَةُ حَبَّةٍ وَاللهُ يُضَاعِفُ لِمَن يَشَاءُ وَاللهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ 

Oni koji imanja svoja troše na Božijem putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. – A Bog će onome kome hoće dati i više; Bog je Svemoćan i sve zna.[10]

Glavno bogatstvo i vrijednost ahiretskog života je čisto i zdravo srce: 

إِلَّا مَنْ أَتَى اللهَ بِقَلْبٍ سَلِيمٍ 

Samo će onaj koji Bogu srca čista dođe spašen biti.[11]

A srce će biti čisto i zdravo onoga trenutka kada se s njega skine hrđa dunjalučkih sklonosti i vezanosti, kada se očisti od prljavština dunjalučkih ukrasa i kada se spasi od bolesti dunjalučkog života i zdravo ostane. S ovim pojašnjenjem postaje jasna uloga udjeljivanja u čišćenju ljudskog srca kao i razlog tolikog ustrajavanja na udjeljivanju.

Vezanost za dunjalučki imetak je poput pada u blato, koje postepeno guta čovjeka i protokom vremena umanjuje nadu za spas sve do trenutka dok čovjek u njemu ne ispusti dušu: 

إنّ الدنیا بحر عمیق قد غرق فیها عالم کثیر  

“Ovaj svijet je duboko more u kojem se utopiše mnogi znalci.”[12]

Zbilja ovih vezanosti će se na Ahiretu materijalizirati u obliku lanaca i sindžira, koji će biti stavljeni na ruke i noge ljudi i oni će onemogućavati ljudima da idu u Džennet i survat će ih u Džehennem: 

خُذُوهُ فَغُلُّوهُ  ثُمَّ الْجَحِيمَ صَلُّوهُ  ثُمَّ فِى سِلْسِلَةٍ ذَرْ‌عُهَا سَبْعُونَ ذِرَ‌اعًا فَاسْلُكُوهُ   إِنَّهُ كَانَ لَا يُؤْمِنُ بِاللهِ الْعَظِيمِ  وَلَا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ 

Držite ga i u okove okujte, zatim ga u vatru bacite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite, jer on u Boga Velikog nije vjerovao i da se nahrani nevoljnika – nije nagovarao.[13]

Udjeljivanje je skidanje ovih okova i lanaca sa vlastitih nogu i ruku kako bi čovjek na Ahiretu lagahan i slobodan išao u pravcu svoje sreće, jer inače će težina onih lanaca na onome danu svu snagu nam oduzeti.

Imam Ali, mir s njim, pored sve veličine duha i neusporedive borbe na Božijem putu, kada bi spominjao kijamet govorio bi: 

آه من قلة الزاد و طول الطريق و بعد السفر و عظیم المورد  

“Oh male poputnine, dužine puta, daljine putovanja i teškoće svratišta!”[14] 

Kada on jadikuje zbog male poputnine i brine zbog duljine puta, onda mi moramo biti još više zabrinuti i moramo učiniti veći napor kako bismo pripremili poputninu, a Bog, koji je potpuno upoznat sa istinama onoga dana, s tim u vezi nam preporučuje udjeljivanje.

8. Koji je razlog što nema “trgovanja” na kijametu i zašto ljudi tamo ne mogu međusobno poslovati: Nema trgovanja u njemu (لَّابَيْعٌفِيهِ )?

U doba ubiranja plodova, bacanje sjemena u zemlju neće imati nikakve koristi izuzev uništavanja sjemena. Dunjaluk je vrijeme sijanja sjemena, a Ahiret vrijeme ubiranja plodova. U sistemu stvaranja, i zakonima koji vladaju u njemu, nisu moguće nikakve izmjene i promjene:

فَلَن تَجِدَ لِسُنَّتِ اللهِ تَبْدِيلًا وَلَن تَجِدَ لِسُنَّتِ اللهِ تَحْوِيلًا 

U Božijim zakonima ti nikad nećeš naši promjene, u Božijim zakonima ti nećeš naći odstupanja.[15]

- Kijametski dan je dan otkrivanja istina, a ljudi će djelovati jasnijeg pogleda: 

فَبَصَرُكَ الْيَوْمَ حَدِيدٌ  

Danas ti je oštar vid.[16] 

Kada istina postane jasna, niko neće biti spreman da ono što je kod njega bolje da drugome. Osjećat će da on sam ima veliku potrebu za tim, a znat će da i drugi snažno osjećaju svoju potrebu. Stoga, niko neće biti spreman da drugome prepusti ono što ima i što je vrijedno, kako bi stekao nešto bolje. Ono što je loše i ružno neće imati kupca na dan kada se istine razotkriju. Imensko vlasništvo će, također, izgubiti svoje osobine zbog otkrivanja istine i niko se za njega neće vezati. Prema tome, neće biti pretpostavke za kupoprodaju.

Treba pojasniti da do trgovanja na Ovom svijetu dolazi onda kada neka osoba ima jednu vrijednu stvar i ukoliko ima potrebu za drugom stvari, koja je po njegovom mišljenju vrjednija, onda je spremna izvršiti razmjenu. Druga strana je, također, uvjerena da za ono što daje dobiva nešto vrjednije. U svakom slučaju, obje strane osjećaju da će ostvariti korist ovom trgovinom. Međutim, na onom svijetu, kada se uklone zavjese i kada grane sunce istine svima će biti jasno da zlato, srebro i dijamanti tamo nemaju vrijednost i koliko god im se bude pred noge bacalo zlato, oni ga neće ni pogledati. Nasuprot tome, bit će im jasno da su za čovjeka samo korisna dobra djela, čije je sjeme posijano na Dunjaluku, a na Ahiretu će naći njegove plodove. Također, moralne vrline, spoznaja i ljubav prema Bogu i Njegovim miljenicima će biti od koristi, a osim toga ništa drugo im neće koristiti. U takvim okolnostima osobe koje budu imale ovakvo bogatstvo neće poznavati ništa drugo vrijedno s čime bi mogli mijenjati svoja bogatstva, tako da neće doći do kupoprodaje. A osobe koje nemaju takva bogatstva nemaju ničega vrijednoga što bi mogli zamijeniti s njima ili od njih uzeti jedan dio, kako bi između njih došlo do trgovine. Prema tome, pretpostavka za bilo koju vrstu kupoprodaje će nestati i bit će: Nema trgovanja u njemu.[17] 

9. Zašto je na kijametu uklonjeno prijateljstvo (وَلَاخُلَّةٌ )? 

Nema sumnje da se ovdje pod prijateljstvom ne misli na ahiretsko prijateljstvo vjernika i bogobojaznih ljudi, jer sve ono što na Ovom svijetu bude imalo ahiretsku boju, na onom svijetu će se očitovati u savršenijem i ljepšem obliku: 

الْأَخِلَّاءُ يَوْمَئِذٍ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ إِلَّا الْمُتَّقِينَ 

Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, osim onih koji su bili bogobojazni.[18]

Prijateljstva koja su nastala na osnovi prolaznih dunjalučkih interesa i zbog postizanja tjelesnih zadovoljstava i zadovoljavanja strasti, otkrivanjem istina na kijametskom danu sama će po sebi biti preobražena u neprijateljstva. Neće se ukloniti prijateljstva, već će se raširiti neprijateljstva nekadašnjih prijatelja. Kada neko vidi koliko su mu bile uskraćene istine zbog druženja sa nekom osobom i u kojoj mjeri je sam za sebe pripremio tugu i vatru, prirodno će se u njegovom srcu upaliti plamen mržnje prema toj osobi i cijelim svojim bićem će željeti da: 

يَا وَيْلَتَى لَيْتَنِى لَمْ أَتَّخِذْ فُلَانًا خَلِيلًا 

Kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo.[19] 

Na Ovom svijetu, također, veliki broj prijateljstava koja počivaju na interesu i strastima nakon nekog vremena prelaze u neprijateljstva. Veoma često se dešava da višegodišnji prijatelji nasrću jedan na drugog zbog toga što su jedan od njih ili obojica izdali prijateljstvo. Postaju krvni neprijatelji i svete se jedan drugom. Kada Ovaj svijet prođe i kada se uklone zavjese, unutarnjost prijateljstva, koja je poput neprijateljstva, otkriti će se, i prijatelji s Dunjaluka će na Ahiretu postati neprijatelji jedni drugima.

10. Iako Kur'an ističe prijateljstvo između bogobojaznih na kijametu, kako je moguće opravdati potpunu negaciju prijateljstva u ovom ajetu?

Jednostavan odgovor na ovo pitanje bi bio sljedeći: ajet o kojem raspravljamo i u kojem se prijateljstvo u potpunosti negira, predstavlja jedno opće pravilo i zakon. Gore spomenuti ajet, koji potvrđuje prijateljstvo između bogobojaznih, predstavlja specifično pravilo i zakon. Opće i specifično spadaju u ustaljena pravila u arapskoj i nearapskoj književnosti.

Bogobojazne osobe na Ovom svijetu slijede pravila života onoga svijeta i oni svoju ličnost čiste od prljavštine dunjalučkog života i tjelesnih prohtjeva. Kriterij njihovog prijateljstva jeste bliskost sa Bogom, sticanje duhovnih savršenstava i ulaganje u Ahiret. Taj kriterij je primjenjiv i uvažen kako na ovom tako i na onom svijetu.

Prema tome, druženje bogobojaznih ne pripada dunjalučkoj vrsti druženja tako da bi završetkom ovoga svijeta završilo i to druženje, ili da se preobrazi u neprijateljstvo objelodanjivanjem istina. S obzirom na rečeno, posebnost se uopće ne dovodi u pitanje. U principu, druženje bogobojaznih izlazi iz okvira druženja običnih ljudi. To znači da ova vrsta druženja nema nikakve veze sa druženjem dunjalučara, već samo posjeduje nazivnu sličnost. Ono što ajet negira jeste druženje koje počiva na dunjalučkim interesima i tjelesnim prohtjevima. Čim nestane Ovog svijeta i ta vrsta druženja će izblijedjeti. 

11. Zašto je na kijametskom danu onemogućen zagovor (شَفَاعَةٌ )?

Šefa'at (شفاعة ) dolazi u značenju posredovanja, opraštanja grijeha grješniku ili postizanje nekih posebnih interesa ili posebnog položaja od strane pojedinca.

Posredništvo na Ovom svijetu iziskuje određene temelje, između ostalih vezu između posrednika i osobe za koju se posreduje, također, posjedovanje odgovarajućeg i visokog položaja od strane posrednika kod osobe od koje se traži oprost ili darivanje. Osoba za koju se posreduje uglavnom ne zaslužuje oprost ili darivanje, a zahvaljujući ovom posredništvu na neki način se tolerira i zanemaruje to što ne posjeduje zasluge. Takvi odnosi su ustaljeni među dunjalučarima. Ljudi veoma često u cilju postizanja određenih interesa, koristi i budućih ciljeva, posreduju za druge i pružaju im određene položaje, kako bi kasnije u sjeni tog posredovanja ostvarili određenu korist. Izrazi poput “sređivanje veza”, podmićivanje, uticajnost, posredovanje i povezivanje govori o ovoj praksi u društvu.

Bez sumnje, na Ahiretu ne postoji posredništvo koje omogućava da posrednik ostvari neke interese i ni jedan posrednik neće ostvariti korist sa svojim posredovanjem od osobe za koju posreduje: 

يَوْمَ لَا تَمْلِكُ نَفْسٌ لِّنَفْسٍ شَيْئًا وَالْأَمْرُ‌ يَوْمَئِذٍ لِّلَّـهِ 

Dan kada niko nikome neće moći nimalo pomoći, toga dana će vlast jedino Bog imati.[20]

Prema tome, na Ahiretu je u potpunosti dokinuto dunjalučko posredovanje.

U jednom dijelu dunjalučkog posredovanja krši se pravo osobe koja posjeduje određena prava, kako bi osoba koja ne zaslužuje određeni položaj dobila isti. To znači, na sceni je teško nasilje, koje je istovremeno prikriveno i naizgled legalno. Međutim, na Ahiretu koji je poznat kao “dan pravde” niko neće moći kršiti nečija prava i niko neće dobiti neki položaj bez zasluga.

Šefa'at ili posredovanje, koje je u gore navedenom ajetu negirano, prema kontekstu i analogiji dva prethodna slučaja (prijateljstvo i trgovina) odnosi se na uobičajena dunjalučka posredovanja. To su posredništva koja ostvaruju dunjalučari uzimajući u obzir dunjalučke odnose i interese. Ova vrsta ima određene karakteristike od kojih su neke već spomenute. Također, razlog dokidanja ove vrste posredovanja na Ahiretu je sasvim jasan i nema potrebe za ponavljanjem.

12. S obzirom na vjerovanje muslimana, a posebno šiija, u zagovor (شَفَاعَةٌ ) Božijeg poslanika, s.a.v.a., i njegove čiste porodice, mir s njima, na kijametskom danu kako je moguće protumačiti negaciju posredništva (شَفَاعَةٌ ) u ovom ajetu? 

Kao što je u ajetu, o kojem je riječ, općenito negirano prijateljstvo na Ahiretu, u drugom ajetu se izdvaja jedan dio prijateljstava koji se odnosi na bogobojazne. Kada je riječ o posredovanju, važe iste zakonitosti. Općenito, negira se posredovanje, ali u pojedinim slučajevima iz ovog općeg pravila se izdvajaju neki dijelovi posredovanja na Ahiretu. Pogledajmo ove ajete:

لَا يَمْلِكُونَ الشَّفَاعَةَ إِلَّا مَنِ اتَّخَذَ عِندَ الرَّحْمَنِ عَهْدًا 

Niko se ni za koga neće moći zauzimati, osim onoga kome Milostivi dopusti.[21]

وَلَا يَشْفَعُونَ إِلَّا لِمَنِ ارْتَضَى 

I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati.[22]

وَلَا يَمْلِكُ الَّذِينَ يَدْعُونَ مِن دُونِهِ الشَّفَاعَةَ إِلَّا مَن شَهِدَ بِالْحَقِّ وَهُمْ يَعْلَمُونَ 

Oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju – neće moći da se za druge zauzimaju; moći će samo oni koji Istinu priznaju, oni koji znaju.[23] 

U skladu sa stavkama ovih ajeta, osobe koje svjedoče istinu, i koje znaju, i koje, također, posjeduju Božiji ugovor, moći će se zalagati za osobe s kojima je Bog zadovoljan. Naravno, ovo posredovanje i zalaganje se odvija samo uz Božiju dozvolu: 

مَا مِن شَفِيعٍ إِلاَّ مِن بَعْدِ إِذْنِهِ 

Niko se neće moći zauzimati ni za koga bez dopuštenja Njegova.[24]

يَوْمَئِذٍ لَّا تَنفَعُ الشَّفَاعَةُ إِلَّا مَنْ أَذِنَ لَهُ الرَّحْمَنُ وَرَضِىَ لَهُ قَوْلًا 

Toga dana će biti od koristi samo posredovanje onoga kome Milostivi dopusti i dozvoli da se za nekoga govori.[25] 

وَلَا تَنفَعُ الشَّفَاعَةُ عِندَهُ إِلَّا لِمَنْ أَذِنَ لَهُ 

Kod Njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti.[26]

وَكَم مِّن مَّلَكٍ فِى السَّمَاوَاتِ لَا تُغْنِى شَفَاعَتُهُمْ شَيْئًا إِلَّا مِن بَعْدِ أَن يَأْذَنَ اللهُ لِمَن يَشَاءُ وَيَرْضَى 

A koliko na nebesima ima meleka čije posredovanje nikome neće biti od koristi, sve dok Bog to ne dozvoli onome kome On hoće i u korist onoga kojim je zadovoljan.[27]

Ovi ajeti jasno potvrđuju onu vrstu posredovanja s kojom je Bog zadovoljan i koja se odvija s Njegovim dopuštenjem. To su posredovanja koja nemaju nikakve sličnosti sa uobičajenim i ustaljenim posredovanjima na Dunjaluku.

Pojašnjavanje pitanja šefa'ata, odnosno posredovanja na Ahiretu, njegovih dimenzija i uslova iziskuje šire pojašnjenje, a na ovom mjestu nema prostora za širu raspravu po pitanju posredovanja. 

13. Na koga se u ovom ajetu misli pod kafiri (nevjernici)? Da li se tu misli na vjernike koji ne udjeljuju? 

U velikom broju ajeta se govori o kufru ili nevjerovanju vjernika, koji se terminološki zove “kufr u praksi”. Kao potvrda toga prvi ajet koji počinje riječima O vi koji vjerujete pripisuje ovu kategoriju kufra vjernicima.

Vjernici, poput ostalih ljudi, nakon razumijevanja jedne istine imaju slobodu da je prihvate ili da u odnosu na istu zauzmu negativan stav. Ukoliko se ta istina odnosi na principe vjere i osnovna vjerovanja čije negiranje predstavlja negiranje prapočetka (stvaranja), proživljenja i poslanstva – takva osoba, koja je ranije bila u skupini vjernika, postaje nevjernik i izlazi iz skupine vjernika. Međutim, ukoliko se odnosi na praktične obaveze i spada u dijelove vjerskih propisa, negiranje istog ili, ispravnije rečeno, neprihvatanje i nepokoravanje istom, predstavlja “nevjerovanje u praksi” i u toj mjeri uzrokuje tamu i uskraćenje Božije milosti. Ova količina negiranja i suprotstavljanja istini, također, predstavlja stepen nevjerovanja, iako ta osoba ne izlazi iz skupine vjernika i za nju ne važe propisi koji vrijede za nevjernika. 

وَمَا يُؤْمِنُ أَكْثَرُ‌هُم بِاللهِ إِلَّا وَهُم مُّشْرِ‌كُونَ 

Većina ovih ne vjeruje u Boga, a da Mu druge ravnim ne smatra.[28]

Ovaj ajet ističe da je veliki broj vjernika zahvaćen širkom i poznato nam je da se veliki dio ljudskog nevjerovanja odnosi na njihov širk, a srž i suština kufra i nevjerovanja je upravo širk. Prema tome, ne treba se čuditi kako vjernici zbog neispunjavanja jedne Božije naredbe, poput udjeljivanja, dostižu jedan stepen kufra. 

14. Kakav zulum (nasilje) su nevjernici učinili pa su u ovom ajetu predstavljeni kao zalimi (nasilnici)? 

- Prvi zulum i nasilje jeste nasilje prema sebi i uskraćivanje vlastitoj zbilji da se okoristi Božanskom milošću i duhovnim blagodatima. Osobe koje ne udjeljuju, prije svega gaze vlastitu zbilju i uništavaju svoju budućnost. Oni prolaze nezainteresirano pored prostrane Božije sofre prepune poputnine za ahiretski put i onemogućavaju svojoj zbilji da se okoristi ovim milostima. Oni se i pored pogodnog terena za razvoj i duševno uzdizanje, zadovoljavaju stajanjem i stagnacijom i na taj način prema sebi čine nasilje.

- Drugi zulum i nasilje je zulum prema Božijim robovima, koji imaju svoja prava u imetku bogatih, tako da oni trpe teške muke zbog toga što se bogati uzdržavaju od udjeljivanja.

Bez imalo pretjerivanja, ukoliko bi bogataši u svakom društvu plaćali neosporiva prava ljudima u stanju potrebe, nestalo bi siromaštva i ne bi bilo onih kojima nešto treba, tako da niko ne bi mogao dobrovoljno udjeljivati. Postojanje siromašnih i osoba u stanju potrebe u jednoj sredini govori o ravnodušnosti i nebrizi bogatih ljudi u tom području, jer inače Bog nikoga nije stvorio bez opskrbe. 

Napomene 

- Osobe koje se skrivaju u ljušturi svog egoizma i uobraženosti ne mogu vidjeti ništa oko sebe i nisu upoznati sa bolima i patnjama drugih ljudi ili na njih ne obraćaju pažnju.

Izrasle i punoljetne osobe, koje su izašle iz ovog uskog kaveza i čija je ličnost procvjetala, ne mogu da ne obraćaju pažnju na probleme ljudi i da posmatraju tugu i čežnju ljudi oko njih, a da ništa ne poduzmu. Osjećaj odgovornosti u odnosu na slabe i nemoćne osobe ukazuje na duhovni odgoj i jačanje ljudskih dimenzija, a taj osjećaj se odražava u obliku udjeljivanja.

- Čovjek je društveno biće i ima potrebu za društvom, tako da bez boravka u zajednici nije moguće nastaviti življenje. Osoba koja koristi društvo, u odnosu na društvo ima određene obaveze i odgovornosti. Problemi u društvu će zahvatiti sve slojeve društva, a ni bogati neće biti podalje od tih problema. Siromaštvo ima posljedice koje utiču na cjelokupno društvo tako da, posredno ili neposredno, razarajuće djeluje na sve. Naprimjer, nesigurnost, ovisnost, širenje nereda i razvrata, fizičke i duševne bolesti... dolaze kao posljedica siromaštva i bijede u društvu ili se tako šire. Osobe koje udjeljivanjem učestvuju u iskorjenjivanju siromaštva, pored Ahiretske nagrade i rješavanja problema jednog broja Božijih robova posredno ulažu u vlastitu sigurnost i mir. 

Mohammad Mohammadijan, Čovjekov zavjet Bogu 1, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveo: Sedad Dizdarević



[1] El-Bekare, 254.

[2] El-Isra, 100.

[3] Kafi, tom 4, str. 12.

[4] El-Bekare, 273.

[5] El-Mulk, 2.

[6] El-‘Ankebut, 2.

[7] El-Maide, 48.

[8] El-En‘am, 165.

[9] Ez-Zarijat, 19.

[10] El-Bekare, 261.

[11] Eš-Šu‘ara, 89.

[12] Kafi, tom 1, str. 15.

[13] El-Hakka, 30-34.

[14] Nehdžu-l-belaga, kratke izreke 77, str. 481.

[15] Fatir, 43.

[16] Kaf, 22.

[17] El-Bekare, 254; Ibrahim, 31.

[18] Ez-Zuhruf, 67.

[19] El-Furkan, 28.

[20] El-Infitar, 19.

[21] Merjem, 87.

[22] El-Enbija, 28.

[23] Ez-Zuhruf, 86.

[24] Junus, 3.

[25] Ta-Ha, 109.

[26] Sebe', 23.

[27] En-Nedžm, 26.

[28] Jusuf, 106.

Zadnji put promijenjen: utorak, 24 Maj 2016 15:49
×

Log in