Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Proživljenje

A poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.

A A A
Materijalni svijet  – utroba duše

Materijalni svijet – utroba duše

Prelazak iz ovoga u onaj svijet donekle je slično rođenju djeteta iz majčine utrobe. Ova usporedba može nam se s jedne strane učiniti neumjesnom, ali s druge opet i ispravnom. Neumjesna je zbog toga što je razlika između ovoga i onoga svijeta dublja i bitnija od razlike između svijeta maternice i svijeta poslije nje. I maternica, ali i pojave izvan nje, predstavljaju dijelove svijeta prirode i života na ovom svijetu, dok su ovaj svijet i onaj svijet dvije kreacije i dva života sa fundamentalnim razlikama. Međutim, ova usporedba je s druge strane umjesna i to stoga što pokazuje raznolikost uvjeta. Beba se u maternici hrani putem pupčane vrpce, ali čim se suoči sa ovim svijetom počinje da se hrani na usta. U maternici se formiraju pluća, iako ih dijete počinje koristiti tek nakon što izađe iz majčine utrobe.

Zanimljivo je da beba unutar maternice ni najmanje ne upotrebljava pluća i disajni sistem, a ako bi se desilo da u tom stanju ovaj sistem samo za tren proradi, dijete bi umrlo. Ovo stanje traje do zadnjeg trenutka boravka u maternici, ali čim se dijete rodi, sistem disajnih organa odmah stupa na snagu i od tog momenta je i najkraće zaustavljanje rada ovog aparata opasno po život.

Na ovaj način sistem života prije rođenja zamijenjuje se sa onim poslije. Beba prije rođenja živi unutar jednog životnog sistema, a poslije rođenja unutar drugog.

Iako se disajni organi formiraju u tom razdoblju, pa ipak, u osnovi nisu stvoreni za život u maternici; oni predstavljaju jedno predviđanje i prethodnu pripremu za život nakon maternice. Organi vida, sluha, okusa i mirisa, sa svom svojom složenošću, nisu dati za taj život već za život u razdoblju koje tek dolazi.

Ovaj svijet je u odnosu na onaj poput maternice u kojoj se stvaraju duhovni organi čovjeka i u kojoj se on priprema za jedan drugi život. Duševni talenti čovjeka, jednostavnost i apstraktnost, nedjeljivost i relativna stabilnost čovjekovog “ja”, beskrajne želje, njegova široka i beskrajna mišljenja – sve su to kategorije koje odgovaraju jednom opširnijem i dužem životu pa čak i vječnosti. Ono što čovjeka čini “nostalgičnim” i “nehomogenim” u ovom prolaznom i materijalnom svijetu jesu upravo ove stvari. Ono što je dovelo do toga da čovjek u ovom svijetu ima stanje “naja” što ga otkinuše iz “nejestana”, i što je dovelo da “od jauka njegova i muško i žensko cvile” i da uvijek traga za “grudima uznemirenim zbog rastanka” kako bi “opisao bol čežnje”, jeste upravo to. Ono što je dovelo do toga da čovjek sebe smatra “visokozornim kraljem čije je mjesto u pročelju” i da svijet u odnosu na sebe naziva “uređenom zabiti tuge” ili da sebe vidi “pticom božanskog ružičnjaka” a svijet “klopkom zbivanja”, jeste upravo ovo.

Kur'an Časni kaže: Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da nam se nećete vratiti.

Ako čovjek sa svom ovom opremom ne bi imao povratka Bogu i jednom svijetu koji je prostrano i odgovarajuće mjesto za tako opremljeno biće, onda bismo logično mogli zaključiti da nakon svijeta maternice nema ovoga svijeta i da svi zameci na kraju tog razdoblja nestaju, te da su svi ovi aparati tj. čulo vida, sluha i okusa, te mozak, nervi i pluća, koji ne koriste u maternici i koji su višak u odnosu na biljni život u njoj, stvoreni uzalud i da neupotrebljeni odlaze u ništavilo.

Smrt je, dakle, kraj jednog dijela čovjekovog života i početak novog perioda njegovog življenja.

Smrt je u odnosu na ovaj svijet zaista smrt, ali je u odnosu na onaj rođenje, baš kao što je rođenje novorođenčeta u odnosu na ovaj svijet, zaista rođenje, dok je u odnosu na njegov prijašnji život zaista smrt.

Ovaj svijet - škola čovjeka

Ovosvjetski je život za ljudsko biće, u odnosu na onosvjetski, faza pripreme i usavršavanja. Ovaj svijet je u odnosu na onaj poput školskog i studentskog doba za jednog mladića; on je škola odgoja.

U Stazi Rječitosti, u odjeljku Kratkih izreka, stoji da je neko došao kod imama Alija i počeo mu se žaliti na ovaj svijet govoreći kako on čovjeka vara, kvari i sl. Taj čovjek je čuo da velikani zaziru od ovoga svijeta pa je pomislio da se pod tim podrazumijeva zaziranje od stvarnosti ovoga svijeta, ne razmišljajući da je “opasnost” ovoga svijeta njegovo obožavanje. Ono što je loše jeste kratkovidnost i usko htijenje koje se kosi s čovjekom i njegovom srećom. Imam Ali mu je na to rekao: Ti sam sebe varaš, a ovaj svijet ne vara; ti se nepravedno odnosiš prema ovome svijetu a ne ovaj svijet prema tebi... Ovaj svijet se prema onome koji je prema njemu iskren odnosi iskreno i za onoga koji ga shvati izvor je dobra; ovaj svijet je mjesto služenja Bogu bliskih, mjesto molitve Božijih meleka, mjesto silaska Božije objave, tržište Božijih prijatelja...

Feriduddin Attar je u jednoj svojoj poemi rekao sljedeće stihove o ovom događaju:

Onaj jedan pred Lavom pravednim,

korio ovaj svijet stilom pretjeranim.

Svijet nije loš, 'Ali mu veli,

loš si ti, jer se od razuma udalji.

Ovaj svijet je poput plodne oranice,

dan i noć u njoj treba da se radi i sije.

Jer se dostojanstvo i ugled vjerska,

u cjelosti ubire sa ovoga svijeta.

Sjeme koje se danas posije već sutra nikne,

a ako se ne posije, “kakva šteta!” nikne.

Ako sa ovoga svijeta ništa ne poneseš,

životom protračenim ćeš da umreš.

S tobom će uvijek da ostane tuga,

težak posao, ljenost i dužina puta.

U Časnom Kur'anu stoji: Bog je Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.

Drugim riječima, ovaj svijet je poput smjese života i smrti, u njemu se ogleda i ispituje dobrostivost ljudskog bića.

Treba imati na umu da je svrha božanskog “ispitivanja” pokazivanje talenata i sposobnosti. Pokazivanje jednog talenta je ustvari njegovo uzgajanje i usavršavanje. Ovo iskušavanje nije namijenjeno zato da bi se otklonili zastori sa postojećih tajni, već je namijenjeno aktueliziranju talenata koji su skriveni poput tajni. Ovdje sklanjanje zastora znači stvaranje. Božije iskušavanje, čovjekova svojstva izvodi iz skrivenog svijeta potencije i talenta na pozornicu aktuelnositi i savršenstva. Božije iskušenje ne znači određivanje težine već njeno uvećavanje.

S ovim objašnjenjem postaje jasno da spomenuti ajet rasvjetljava činjenicu da je ovaj svijet laboratorij u kojem se ispituju postupci ljudi.

Povod protesta

S obzirom na interpretaciju suštine smrti o kojoj smo govorili, postaje jasna neosnovanost protesta. Ti protesti ustvari proizilaze iz nepoznavanja prirode čovjeka i svijeta; drugim riječima, proizilaze iz nepotpunog i manjkavog svjetonazora. Da je smrt kraj života, želja za vječnim postojanjem bila bi uistinu zamarajuća, bolna i u ogledalu svijetle i dalekosežne misli čovjeka, beskrajno ružna i strahovita. Razlog što neki ljudi život vide besmislenim leži u činjenici što s jedne strane u vlastitom biću nalaze želju za vječnošću a s druge je vide neostvarivom. Da nije te želje, oni život ne bi smatrali besmislenim i apsurdnim, pa makar se i okončao apsolutnim ništavilom. U najmanju ruku život bismo mogli smatrati jednom kratkotrajnom srećom. Tada nikad ne bismo mislili da je nepostojanje bolje od takvog postojanja, jer ako pretpostavimo da je nedostatak ovog postojanja njegova kratkoća, iz toga proizilazi da mu je mana nepostojanje koje ga slijedi. Prema tome, sve mane proizilaze iz nestajanja i nedovoljnosti te se stoga možemo zapitati može li nam biti bolje ako se i ovo malo egzistencije zamijeni ništavilom.

Mi u sebi nalazimo želju za vječnim opstankom. Ta želja je zasnovana na predodžbi mogućnosti vječnoga postojanja; tj. mi imamo predodžbu o vječnosti, njenoj ljepoti i privlačnosti, Ta privlačnost je u nama proizvela jednu veliku želju da zauvijek ostanemo i da se zauvijek koristimo blagom života. Ako na naš mozak nasrne jedan niz materijalističkih ideja koje nam nameću da su sve ove naše zamisli i želje apsurdne i da nema ništa od vječnosti, onda imamo pravo da se uznemirimo i zabrinemo, i da se u nama pojavi jedan veliki strah i trepet. Imamo pravo da želimo – kamo sreće da na ovaj svijet nikada nismo ni došli i da se nikada nismo ni suočili sa ovom stravom i tegobom. Dakle, predodžba o besmislenosti i apsurdnosti egzistencije dolazi kao posljedica neusklađenosti jednog prirodnog instikta i jedne vještačke sugestije. Da nije bilo tog instikta onakvu jednu predodžbu mi ne bismo ni imali, baš kao što ni ovakvu jednu predodžbu ne bismo imali, da nam se ne sugeriraju one potpuno pogrešne materijalističke ideje.

Stvarna i skrivena struktura čovjeka takva je da je njegovu želju za vječnošću učinila sredstvom postizanja savršenosti za koju je nadaren, a pošto ta građa i postojeći talenti u njoj, nadilaze ograničeni život na ovome svijetu i pošto bi svi ti talenti bili besmisleni i apsurdni kada bi život bio ograničen samo na ovosvjetski, osoba koja ne vjeruje u vječni život između građe svoga bića s jedne strane i želje za vječnim opstankom s druge, vidi neusklađenost, pa kaže: “Kraj postojanja je nepostojanje i svi putevi se okončavaju u ništavilu, pa je i sam naš život besmislen i apsurdan.” Međutim, jezikom svojih prirodnih darova, koji su općenitiji i dosljedniji, kaže: “Nepostojanja nema; beskrajan put je pred nama; kad bi moj život bio ograničen onda ne bi bio stvoren sa željom da vječno ostanem.”

Stoga Kur'an časni negaciju proživljenja, upravo onako kako smo to i ranije kazali, drži sinonimom apsurdnog viđenja kreacije: Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da nam se nećete vratiti.

Da, to je tako, osoba koja ovaj svijet smatra “školom” i “mjestom usavršavanja” i koja vjeruje u drugi život više ne zamjera i ne govori da nismo trebali biti dovedeni na ovaj svijet ili da sada kada smo već dovedeni ne trebamo umrijeti. Prema istoj logici nebi bilo pravilno misliti da dijete ne treba slati u školu, ili ako se već pošalje, da je nikad ne treba ostaviti i završiti.

Veliki učenjak Baba Afdal Kašani, koji je bio profesor ili profesor Nasirudin Tusijevog profesora, u jednom je izvanredno lijepom četvercu (vrsti stiha) objasnio filozofiju smrti; ovaj četverac može se uzeti kao odgovor na poznati Hajjamov četverac, a možda i jeste izrečen u odgovoru na nj. Četverac koji se pripisuje Hajjamu je sljedeći:

Pehar koji se fino izlije,

ni pjan ne voli da razbije.

Jablana vitkih i glava nekoliko,

zašto je pravio, a što li porušio?

Baba Afdal veli:

Čim se duša spoji sa školjkom tijela

iz vode života postane lik čovjeka

Kad se biser upotpuni školjka se otvori

pa se onda na kraljevskoj kruni pojavi

U ovim stihovima tijelo čovjeka zamišljeno je poput školjke koja u sebi uzgaja skupocjeni ljudski duh. Razbijanje ove školjke je u vrijeme kada se biser usavršava, nužno, da bi se skupocjeni biser popeo sa svog niskog položaja do uzvišenog položaja čovjeka. Filozofija čovjekove smrti upravo je takva, tj. da se čovjek prenese iz tamnice svijeta prirode u otvoreni prostor uzvišenih rajskih vrtova, što se prostiru svim nebesima i Zemljom, u blizinu vladara moćnog i Boga Uzvišenog, u čijoj blizini se stiče svaka savršenost. Upravo to je značenje ajeta koji kaže: Mi, uistinu, samo Bogu pripadamo i jedino Njemu se vraćamo.

Prigovor na to “Zašto umiremo?” i odgovor na njega spomenut je u jednoj od pripovijesti Mesnevije:

Musa reče o Bože koji najbolje računaš,

kad si fino naslikao, zašto uništavaš?

Muško si i žensko divno naslikao,

na kraju ih, ipak, porušiš, zašto?

Reče Istina: Znam da ovo pitanje tvoje

iz prkosa, nemara i strasti proizašlo nije

U protivnom bi te kaznom teškom ukorio,

zbog pitanja bi te ovog prilično namučio

Ali ti hoćeš da u našem djelu

nađeš mudrost i sudbine tajnu

Da to proslijediš do svijeta cijeloga,

da ispečeš time svakog sirovoga

Bog mu onda reče: O ti koji si dalekozor,

pošto si upitao, dođi da čuješ i odgovor

O Musa! Posij neko sjeme u zemlji,

pa ti sam na ovo pošteno odgovori.

Pošto je Musa posijao i sa sjetvom završio,

svoj usjev je ubrzo urednim i krasnim našao.

Uzeo je srp pa plodove požnjeo,

a onda je najedamput glas odnekud čuo.

Veli mu: Zašto siješ i uzgajaš,

pa čim se usavrši poodsjecaš?

Reče: O Gospode, ja gledam da se pokosi ova trava,

zato što se u njoj zajedno našlo klasje i slama.

Klasju nije mjesto u ostavi slame,

i u silosu pšenice slama propadne.

Nije mudro da se spoje ovo dvoje,

dvojnost iziskuje da se prosije

Reče: Od koga si to znanje naučio?

Svjetlo si te svijeće odakle upalio?

Razlučivanju si me Ti podučio, o Bože, Musa odgovori.

Pa zašto onda Ja ne znam razlikovati? Bog mu veli.

Među ljudima ima duša čistih,

a ima ih mračnih i prljavih.

Ove školjke nisu istog veza

u jednoj su biseri, a u drugoj prikaza.

Obaveza je da se objelodane te dobrote i truhlotine,

baš kao što je obaveza da se pšenica odvoji od slame.

Izvor: Murteza Mutahari, Božija pravda, Fondacija "Mulla Sadra, Sarajevo, 2006., sa prezijskog preveo: Mirsad Hadžajlić

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 13 Mart 2014 15:04
×

Log in