Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Poslanstvo

A A A
Okončanje i razlozi obnavljanja Vjerovjesništva

Okončanje i razlozi obnavljanja Vjerovjesništva

Poslanici su, unatoč svim sporednim razlikama, nosili jednu poruku i bili su spojeni sa jednom školom mišljenja. Ova škola mišljenja je postepeno predstavljana shodno sposobnostima ljudskog društva, sve dok čovječanstvo nije došlo to te razine da je škola mišljenja predstavljena na potpun i sveobuhvatan način.

Kada je čovječanstvo stiglo do te tačke, Vjerovjesništvo je okončano. Ona osoba posredstvom koje je predstavljeno i dostavljeno potpuno lice vjere je hazreti Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.a., a sa njim i posljednja nebeska Knjiga – Kur'an, kao što to sam Časni Kur'an kaže:

"Istinita i uravnotežena Riječ Gospodara tvoga je upotpunjena; Njegove riječi niko ne može promijeniti."

Sada trebamo vidjeti zašto su se vjerovjesništva u prošlosti obnavljala i zašto su poslanici dolazili jedan za drugim, iako nisu svi bili nosioci zakona i Šerijata i većinom su dolazili da bi provodili postojeći Šerijat. Zašto je poslije Pečata poslanikā ovaj tok završen?

Ne samo da nije došao i neće doći poslanik zakonodavstva (posjednik Šerijata), već nije došao i neće doći ni poslanik koji potvrđuje postojeći Šerijat. Zašto? Ovdje ćemo se ukratko posvetiti pitanju razloga obnavljanja Vjerovjesništva.

Iako se Vjerovjesništvo javljalo kao jedan neprekidan tok i Božija poruka, odnosno, vjera je uvijek bila samo jedna, razlozi obnavljanja Vjerovjesništva i uzastopna pojava poslanikā koji su donosili i predstavljali Šerijat, te obustavljanje njihove pojave nakon Pečata vjerovjesnika dati su u narednim rečenicama.

Kao prvo, čovjek u prošlosti – zbog nerazvijenosti i misaone nezrelosti – nije bio sposoban čuvati svoju nebesku Knjigu. Obično su nebeske knjige bile predmet iskrivljivanja i promjene ili su u potpunosti nestajale. Stoga, bilo je potrebno da se ova poruka obnovi. Vrijeme spuštanja Kur'ana, prije četrnaest stoljeća, došlo je onda kada je čovječanstvo ostavilo iza sebe razdoblje svoga djetinjstva i sazrelo da može čuvati svoju naučnu i vjersku baštinu. Zato se u posljednjoj svetoj nebeskoj knjizi, tj. Kur'anu nije desila promjena. Muslimani su svaki ajet, od trenutka njegovog spuštanja, čuvali u svojim srcima, ali i napismeno. Na taj način je nestala mogućnost bilo kakve promjene, ispuštanja i dodavanja. Prema tome, više nije dolazilo do promjene i nestanka nebeske Knjige, a sa njenom pojavom i nepromjenjivošću nestao je i razlog obnavljanja Vjerovjesništva.

Kao drugo, u prethodnim razdobljima čovječanstvo, usljed nezrelosti i nerazvijenosti, nije bilo sposobno da primi jedan sveopći plan za svoj put i da ga nastavi koristeći se uputama tog plana. Bilo je potrebno da se ljudi upućuju postepeno, korak po korak, i da ih uvijek prate upućivači.

Istovremeno sa razdobljem okončavanja Poslanstva i nakon njega kod čovjeka se javila sposobnost da primi sveopći plan, te je postepeno, korak po korak, obustavljen raspored primanja uputa. Razlog obnavljanja Šerijata, pored prethodno navedenog – nestajanja nebeskih knjiga ili javljanja iskrivljenja u njima – bio je taj što čovjek nije bio sposoban primiti svoj univerzalni program i sveobuhvatni plan. Pojavom ove mogućnosti i ove sposobnosti, sveopći plan se našao na raspolaganju čovjeku i nestao je i ovaj razlog obnavljanja vjerovjesništava i Šerijata. Učenjaci ummeta su stručnjaci koji, koristeći sveopći plan upute, sastavljaju i uređuju pravilnik te privremenim postupcima nastavljaju put.

Kao treće, većina poslanika, čak ogromna većina koja uključuje gotovo sve njih, bili su poslanici koji su potvrđivali Šerijat, a ne oni koji su ga donosili. Poslanika koji su donosili Šerijat možda nije bilo više od broja prstiju jedne ruke. Zadatak poslanikā koji su predstavljali Šerijat bio je širenje, dostavljanje, provođenje i tumačenje Šerijata njihovog vremena. U vrijeme završetka Objave – u vrijeme znanja – učenjaci ummeta bili su sposobni primijeniti Božiji propis i iznalaziti nova rješenja, zato što su bili posvećeni spoznaji općih načela islama, vremena i mjesta njegovog nastanka, te su uspjeli prilagoditi ih uvjetima vremena i mjesta te potrebama svoga vremena. Ovo djelo zove se idžtihad. Idžtihadom i posebnom obavezom predvođenja ummeta ulema islamskog ummeta izvršava mnoge obaveze poslanikā koji su potvrđivali vjeru i dio obaveza poslanikā koji su donosili zakon (iako sami nisu bili zakonodavci).

Stoga, postoji stalna potreba za vjerom. Što čovječanstvo više napreduje u svom društvenom razvoju, povećava se i njegova potreba za vjerom, a potreba za obnavljanjem Vjerovjesništva dolaskom nove nebeske Knjige i novog Poslanika zauvijek nestaje i Poslanstvo je okončano.

Iz dosada navedenog jasno je da zrelost i društveni, misaoni napredak čovjeka imaju ulogu u okončavanju Poslanstva. Ova uloga bila je višeslojna:

1. Čuvanje nebeske Knjige od iskrivljenja.

2. Stiglo se do razine na kojoj čovjek program usavršavanja neće preuzimati postepeno, već će to učiniti na jednom mjestu i moći će ga praktično koristiti.

3. Čovjekova misaona zrelost i društveni razvoj dozvoljavaju mu da širi, predstavlja i održava vjeru te da sam na sebe preuzme obavezu odvraćanja od zla i upućivanja dobru. Na ovaj način otklonjena je potreba za poslanicima koji su širili i promicali šerijatske propise poslanikā nosilaca Šerijata. Ovu potrebu otklanjaju učenjaci i dobročinitelji ummeta.

4. U pogledu misaonog napretka, ljudi su došli do tačke da u okrilju idžtihada mogu tumačiti i obrazlagati univerzalne pojmove iz Objave te u različitim mjesnim i promjenljivim vremenskim uvjetima svaki slučaj mogu povezati sa načelom koje mu pripada. Ovu važnu zadaću također izvršavaju učenjaci ummeta.

Postalo je očito da smisao okončanja Vjerovjesništva ne leži u činjenici da je otklonjena čovjekova potreba za božanskim usmjeravajućim učenjima koja su došla putem Objave. Također, smisao svršetka Vjerovjesništva ne leži ni u činjenici da čovjek, usljed misaone zrelosti i napretka, nema potrebe za ovim učenjima i da zato Poslanstvo mora biti okončano.

Možemo zaključiti: otklonjena je potreba za novom Objavom i obnavljanjem vjerovjesništava, a ne potreba za vjerom i božanskim učenjima.

Poznati učenjak i veliki islamski mislilac Ikbal Lahori, unatoč svoj preciznosti i odmjerenosti u islamskim pitanjima – kojima smo se mi u ovoj i u drugim knjigama sami mnogo okoristili – u obrazlaganju i tumačenju filozofije svršetka Vjerovjesništva zapao je u veliku grešku. Ovaj uvaženi mislilac svoje mišljenje je utemeljio na nekoliko načela:

1. Objava, koja u terminološkom pogledu znači polagani i šapućući razgovor, u Kur'anu ima širi smisao koji podrazumijeva više vrsta tajanstvenih uputa, počevši od upute mrtve prirode, biljaka, životinja, sve do upute čovjeka putem Objave.

On kaže: “Ovaj kontakt sa izvorom svoga vlastitog bića nije nikako svojstven čovjeku. Zaista, način na koji je upotrijebljena riječ vahj (nadahnuće) u Kur'anu pokazuje da Kur'an na nju gleda kao na univerzalno svojstvo života, iako su njena priroda i karakter različiti u raznim fazama evolucije života. Biljka koja raste slobodno u prostoru, životinja koja proizvodi novi organ da bi se prilagodila novoj sredini, i ljudsko biće koje prima svjetlost koja dolazi iz unutarnjih dubina života – sve su to slučajevi nadahnuća čiji karakter varira prema potrebama korisnika ili prema potrebama prostora kojemu pripada korisnik.”

2. Objava je zbilja koja je istovrsna sa instinktom i uputa Objavom je nešto što je istovrsno sa instinktivnom uputom.

3. Objava je uputa čovjeka i u društvenom pogledu. Znači, budući da je ljudsko društvo jedna cjelina i ima put, stazu i zakone kretanja, neophodno je da bude upućena. Vjerovjesnik je prijemnik koji instinktivno prima ono što je potreba vrste.

Lahori kaže: “Univerzalni život se intuitivno brine o svojim vlastitim potrebama, i u kritičnom trenutku određuje svoju vlastitu orijentaciju. To je ono što mi jezikom vjere nazivamo Božija Objava.”

4. Živa bića u prvim stadijima upućena su posredstvom instinkta. Što se više uzdižu na ljestvici usavršavanja, u njima se razvija snaga osjetila, mašte i razmišljanja, a opada moć instinkta. Ustvari, osjetila i razmišljanje preuzimaju mjesto instinkta. Stoga, insekti imaju najviše, a čovjek najmanje razvijene instinkte.

5. Ljudsko društvo se nalazi u jednom stalnom usavršavanju. Kao što je životinjama u početnim stadijima bio potreban instinkt, pa se u njima postepeno razvijala snaga osjetila i ponekad promišljanja, te su osjetilne i misaone upute nadomjestile instinktivnu uputu, tako je i ljudsko društvo u svom usavršavanju malo-pomalo došlo do trenutka u kojem se u njemu razvila snaga promišljanja. Upravo ova činjenica uzrokovala je slabljenje instinkta.

Dalje kaže: “Za vrijeme malodobnosti čovječanstva, psihička energija izaziva ono što ja nazivam poslanička svijest – način da se ekonomiše mišlju i individualnim izborom dajući gotova mišljenja, mogućnost izbora i način djelovanja. Međutim, pojavom razuma i kritičke sposobnosti, život, u svom vlastitom interesu, zabranjuje osnivanje i razvoj neracionalnih načina svijesti, kroz koje teče psihička energija ka prošloj fazi čovjekove evolucije. Čovjekom su prvobitno vladali strast i instinkt. Induktivno shvatanje, koje jedino čini čovjeka gospodarom svoje sredine, jedno je ostvarenje, i kad jedanput postoji, mora se pojačavati sprečavajući razvoj drugih kategorija svijesti.”

6. Čovječanstvo posjeduje dva osnovna razdoblja: razdoblje upute Objavom i razdoblje upute razumom, promišljanjem o prirodi i historiji. Iako je u drevnom svijetu postojalo nekoliko velikih filozofskih sistema (poput grčkog i rimskog), ipak, oni nisu imali veliku vrijednost i čovječanstvo je još uvijek prolazilo doba svoga djetinjstva.

“Bez sumnje, antički svijet je stvorio velike filozofske sisteme u vrijeme kada je čovjek bio relativno primitivan i više ili manje rukovođen predodžbama. Ne trebamo zaboraviti da ova konstrukcija sistema u starom vijeku bijaše djelo apstraktne misli, koja nije mogla preći sistematizaciju maglovitih tradicija i religioznih vjerovanja i ne daje nam nikakav oslonac za konkretne situacije života.”

7. Časni Poslanik islama, sa kojim je Poslanstvo stiglo do svog kraja, pripada i starom i novom svijetu. Sa stanovišta izvora njegovog nadahnuća, tj. Objave – ne iskustvenog proučavanja prirode i historije – pripada starom svijetu, a sa stanovišta duha njegovih učenja, tj. pozivanja na promišljanje, kontemplaciju i proučavanje prirode i historije, čijom pojavom objava biva obustavljena, pripada novom svijetu.

“Ako razmotrimo pitanje iz ovog ugla, Poslanik islama stoji, izgleda, između starog i sadašnjeg svijeta. Po porijeklu njegove Objave, on pripada starom svijetu, po duhu njegove Objave, on pripada savremenom svijetu. U njemu život nalazi druge izvore spoznaje  koji odgovaraju njegovoj novoj orijentaciji. Rođenje islama je rođenje induktivne inteligencije. Pojavom islama, Poslanstvo postiže svoje savršenstvo, nakon što je postalo jasno da je neophodno njegovo okončavanje. Ovo obuhvata duboku koncepciju da život ne može biti držan zauvijek pod kontrolom; da bi se postigla puna svijest o sebi, čovjek mora biti konačno vraćen svojim vlastitim izvorima. Ukidanje svećenstva i nasljednog kraljevstva u islamu, konstantan poziv u Kur'anu na put razuma i iskustva, i važnost koju on propisuje Prirodi i historiji kao izvorima ljudske svijesti, jesu različiti aspekti iste ideje konačnosti Poslanstva.”

Ovo su stubovi i načela filozofije okončanja Vjerovjesništva sa stanovišta allame Ikbala Lahorija. Ovaj način razmišljanja i mnogobrojna njegova načela su neispravna.

Prvi prigovor koji se može uputiti je taj da, ako je ovaj način razmišljanja ispravan, ne samo da nema potrebe za novom Objavom i novim poslanikom, već uopće nema potrebe za uputom putem Objave, jer uputa iskustvenim razumom nadomješta uputu Objavom. Ako je ovo obrazloženje ispravno, onda je to obrazloženje za svršetak religije, a ne svršetak Vjerovjesništva, te je zadatak islamske Objave samo objavljivanje kraja razdoblja vjere i početak razdoblja razuma i nauke. Ovo mišljenje ne samo da je oprečno nužnostima islama, već je oprečno i mišljenju samog Lahorija. Sva njegova nastojanja i težnje su oslikani u stavu da su nauka i razum potrebni ljudskom društvu, ali mu nisu dovoljni. Čovjeku treba vjera i religijsko vjerovanje u istoj mjeri koliko i nauka. Sam Ikbal izričito kaže da život ima potrebu za postojećim načelima i promjenljivim ograncima i zadatak islamskog idžtihada je otkrivanje podudarnosti ogranaka sa načelima.

On kaže: “Nova kultura (islamska kultura) postavila je temelj svjetskog jedinstva na principu tevhida. Islam je, sa političkog stanovišta, samo praktično sredstvo da se od ovog principa stvori živi činilac u intelektualnom i emocionalnom životu čovječanstva. On traži vjernost Bogu, ne prijestolju. Budući da je Bog konačna duhovna osnova čitavog života, vjernost Bogu predstavlja, zaista, vjernost čovjeka njegovoj vlastitoj idealnoj prirodi... Društvo osnovano na takvoj koncepciji stvarnosti mora u svome životu steći kategorije trajnosti i promjene. Ono treba posjedovati vječne principe da bi upravljalo svojim zajedničkim životom: nešto što je vječno daje nam čvrsto uporište u svijetu stalnih promjena. Vječni principi, kada se shvati da isključuju sve mogućnosti izmjene, koja je, prema Kur'anu, jedan od najvećih Božijih znakova, teže da ustale sve ono što je pokretno po svojoj prirodi. Promašaj Evrope u političkoj i društvenoj znanosti potvrđuje prvi princip, stalnost islama u toku posljednjih 500 godina potvrđuje drugi princip. Kakav je, dakle, princip kretanja u strukturi islama? To je poznato kao idžtihad.”

U skladu sa prethodno rečenim, potreba za upućivanjem načelima Objave zauvijek postoji. Uputa putem iskustvenog razuma ne može nadomjestiti uputu putem Objave. I sam Ikbal je u potpunosti zagovornik načela vječne opstojnosti potrebe za uputom, a obrazloženje koje on navodi za okončanje Vjerovjesništva iziskuje to da je okončana ne samo potreba za novom Objavom i novom poslanicom, već i potreba za upućivanjem putem Objave. Drugim riječima, ne okončava se samo Vjerovjesništvo, već i vjera.

Ovo Ikbalovo pogrešno objašnjenje okončanja Vjerovjesništva dovelo je do pogrešnog izvođenja zaključka iz onoga što je rekao. Naime, imalo je za posljedicu pogrešno shvatanje da vrijeme svršetka Vjerovjesništva znači vrijeme neovisnosti čovjeka o Objavi.

Čovjekova potreba za upućivanjem, podukom i odgojem od strane poslanikā istovrsna je potrebi djeteta za učiteljem. Dijete svake godine ide u viši razred i mijenja učitelja. I čovjek, također, iz razdoblja u razdoblje pristupa višem stadiju i mijenja mu se zakon i Šerijat. Dijete stiže do posljednjeg razreda, uzima svjedočanstvo o završenom obrazovanju i nadalje se samo, neovisno o učitelju i profesoru, predaje istraživanju. Od trenutka kad je Poslanstvo završeno, čovjek je uzeo svjedočanstvo o završetku školovanja i bespotrebnosti klasičnog načina školovanja. Otada, samostalno se posvećuje istraživanju proučavajući prirodu i historiju. Idžtihad znači upravo to. Prema tome, okončanje Vjerovjesništva označava stizanje čovjeka do razine samodovoljnosti.

Bez sumnje, ovakva vrsta tumačenja okončanja Vjerovjesništva je neispravna. Učinci ovakvih tumačenja svršetka Poslanstva nisu prihvatljivi čak ni Ikbalu, ni onima koji su izveli ove zaključke iz njegovih riječi.

Kao drugo, da je Ikbalovo mišljenje ispravno, trebalo bi se rađanjem iskustvenog razuma okončati ono što Ikbal zove unutrašnjim iskustvom (otkrovenja Božijih evlija), jer pretpostavka je da su ove stvari istovrsne sa instinktom. Pojavom iskustvenog razuma slabi instinkt, koji je upućivač izvana, a vidimo da sam Ikbal jasno kaže da unutrašnje iskustvo postoji zauvijek, dok je sa stanovišta islama unutrašnje iskustvo jedan od tri izvora spoznaje.

Ikbal, lično, ima jaku naklonost prema irfanu i čvrsto vjeruje u duhovna nadahnuća. On sam kaže: “Ova ideja, međutim, ne znači da je mistično iskustvo, koje se, kvalitativno, ne razlikuje od poslaničkog iskustva, sada prestalo da postoji kao bitna činjenica. Kur'an, stvarno, gleda u isto doba i u Enfus (ja) i u Afak (svijet) kao izvore saznanja. Bog otkriva Svoje znakove u unutarnjem iskustvu isto kao i u vanjskom, i dužnost je čovjeka da procijeni mjeru u kojoj su svi aspekti iskustva pogodni da predstave izvore spoznaje. Ideja konačnosti (svršetka Poslanstva), prema tome, ne bi bila shvaćena tako da ukazuje na to da je konačna sudbina života postavljanje razuma na mjesto osjećanja. Takvo nešto ne bi bilo ni moguće ni poželjno. Intelektualna vrijednost ove ideje je u tome što ona teži da stvori jedan nezavisni kritički stav, s obzirom na mistično iskustvo, stvarajući uvjerenje da je svaki lični autoritet, pozivajući se na natprirodno porijeklo, završio u historiji čovjeka... Mistično iskustvo, ma kako ono bilo neuobičajeno i nenormalno, muslimani trebaju posmatrati kao prirodno iskustvo, koje dozvoljava kritičko ispitivanje, kao i svaki drugi aspekt čovjekovog iskustva.”

Ikbalovo mišljenje u posljednjem dijelu govora je da se okončavanjem Vjerovjesništva nisu okončala nadahnuća, otkrovenja i kerameti Božijih evlija, ali je okončana njihova prijašnja vrijednost, kao vjerski dokaz i pravovaljanost.

U prošlosti, kada još uvijek nije postojao iskustveni razum, mudžiza i keramet bili su jedna potpuno prirodna, prihvatljiva i nesumnjiva potvrda. Ali za zrelog i razumski usavršenog čovjeka, čovjeka iz vremena konačnice – hatemijata, ove stvari više nemaju vrijednost vjerskog dokaza i izvornosti. Kao i svaki drugi događaj, i ova pojava treba biti predmetom racionalnog iskustva. Vrijeme prije konačnice bilo je vrijeme mudžize i kerameta, dakle mudžiza i keramet su stavljali razum pod svoj uticaj, ali vrijeme konačnice jeste vrijeme razuma.

Razum zapažanja ostvarena kerametom ne uzima kao dokaz nečemu, osim što svojim mjerilima otkriva ispravnost i valjanost zbilje spoznate nadahnućem. I ovaj dio Ikbalovih riječi je neispravan, bilo sa stanovišta vremena prije konačnice, bilo sa stanovišta vremena konačnice. O tome ćemo raspravljati kasnije, u dijelu naslovljenom Konačna mudžiza.

Kao treće, greška je to što je Ikbal smatrao da je Objava pojava koja pripada kategoriji instinkta. Upravo taj razlog je uzrokovao njegove druge greške. Instinkt, kao što i sam Ikbal ima u vidu, u potpunosti je jedna urođena posebna odlika, nesvjesna i niža od osjetila i razuma. Zakon stvaranja je postavio instinkte u prvim životnim stadijima životinja (insekata i bića nižih od insekata). Napretkom uputa, u kretanju ka višim stepenima (tj. razvojem osjetila i uma), instinkt slabi i opada. Tako je čovjek, koji je najbogatije od svih živih bića u pogledu sklopa razmišljanja, najslabiji među njima u pogledu instinkta.

Međutim, Objava je uputa iznad osjetila i razuma, i u velikoj mjeri je stečena. Osim toga, na najvišoj razini je svjesna. Aspekt svjesnosti Objave je na daleko višem stepenu od osjetila i razuma. Prostor koji se razotkriva posredstvom Objave umnogome je širi, prostraniji i dublji od prostora koji je sposoban razotkriti iskustveni um.

S obzirom na cjelinu pojedinačnih i društvenih sposobnosti čovjeka, složenost društvenih odnosa čovjeka i neodređenost kraja kretanja u njegovom usavršavanju, mi smo u jednoj od prethodnih rasprava (poglavlje o školi mišljenja i ideologiji) dokazali da su nejasna izlaganja filozofa i mislilaca iz oblasti društvenih nauka, predstavljena terminom ideologija, zapravo, zalutalost i zbunjenost.

U pogledu prihvatanja ideologije čovjek ne može imati više od jednog puta – ideologije prihvaćene putem Objave. Ako ne prihvatimo ideologiju putem Objave, moramo prihvatiti da je čovjek lišen ideologije.

Današnji mislioci priznaju da je predstavljanje čovjekovog kretanja u budućnosti posredstvom ljudskih ideologija jedino moguće na načelu stanica (tj. kretanjem od stanice do stanice). Drugačije rečeno, jedino se sa stajanjem na svakoj stanici može (po tvrdnjama gospode) odrediti sljedeća stanica.

Međutim, postavlja se pitanje gdje su stanice poslije ove stanice, šta je krajnja stanica i da li uopće postoji. Sudbina ovakve ideologije potpuno je jasna. Kamo sreće da je allame Ikbal, koji je manje-više proučavao irfanska djela i bio naročito privržen Mevlaninoj Mesneviji, više iščitavao ta djela i pronašao bolje mjerilo za okončanje Vjerovjesništva.

Arifi su došli do zaključka da je Vjerovjesništvo okončano zbog toga što su sve čovjekove pojedinačne i društvene razine i put koji čovjek treba preći otkriveni na jednom mjestu. Nakon toga, bilo kakvo poimanje bilo kojeg čovjeka ne može biti uzvišenije od toga. On je prisilno osuđen na slijeđenje.

الخَاتَمُ مَنْ خَتَمَ المَراتِبَ بِأسْرِها

“Okončao je onaj koji je prešao sve razine odjednom.”

Ovo je mjerilo okončanja Vjerovjesništva, a ne napredak iskustvenog razuma društva. Da je više promišljao i pažljivije iščitavao djela upravo ovih ljudi prema kojima je izražavao naklonost, Ikbal bi znao da Objava ne pripada kategoriji instinkta, nego je ona duh i život uzvišeniji od razumskog duha i života.

Mevlana kaže:

Osim shvatanja i duše koja je i u životinjama,

Čovjek ima drugu dušu i razum.

Također, osim čovjekovog razuma i duše,

Postoji duša u vjerovjesniku i Božijem odabraniku.

Tijelo je vidljivo, a duša je skrivena u njemu.

Tijelo je kao rukav, a duša je ruka u njemu.

Također, pamet je skrivenija od ruha,

Jer ga čulo brže osjeti,

Ruh, koji prima nadahnuće je skriveniji od pameti,

on je nevidljiv i zbog toga je veličanstveniji.

Ahmedova pamet nije bila ni od koga sakrivena, ali duša

Njegova vahja je skrivena, to ne shvata svaka duša.

Duša vahja ima posebne, sebi odgovarajuće osjete.

Pamet nije u mogućnosti da to shvati.

Imam Bajezidov je “Ploča čuvana”.

Od čega je čuvana? Od grešaka.

Ilham Allahov nije astrologija, gatanje ili san –

A šta je ispravno, Allah najbolje zna.

Četvrto, kao da je allame Ikbal zapao u istu onu grešku u koju je zapao zapadni svijet, a to je postavljanje znanja na mjesto vjerovanja.

Naravno, Ikbal se oštro protivi mišljenju o prevazi znanja, ali put kojim se kreće u obrazlaganju svršetka Poslanstva dovodi do istog ishoda. Ikbal Objavu predstavlja kao vrstu instinkta i tvrdi da se pokretanjem umnog i misaonog sklopa okončava dužnost instinkta te se sam instinkt gasi. Ove riječi su tačne, ali u slučaju da misaoni sklop prati upravo onaj put kojim je išao instinkt. Međutim, ako pretpostavimo da instinkt ima jednu dužnost, a misaoni sklop drugu, nema razloga da pokretanjem misaonog sklopa prestane rad instinkta. Pa ako, naprimjer, budemo smatrali da Objava pripada istoj kategoriji kao i instinkt te budemo smatrali da je posao ovog instinkta predstavljanje jedne vrste svjetonazora i ideologije, koju ne mogu ponuditi razum i razmišljanje, nema razloga da se razvojem razuma induktivne inteligencije (kako to sam Ikbal kaže) okonča rad instinkta.

Činjenica je da allame Ikbal, uprkos istaknutom radu, genijalnosti i islamskoj brižnosti, ponekad zapada u krupne greške usljed toga što je njegova prvostepena kultura zapadna, a islamska kultura mu je drugostepena, tj. sva njegova naobrazba stečena je kroz zapadnjačke nauke, a sa islamskom kulturom – naročito fikhom, irfanom i djelimično filozofijom – susreo se kroz nekoliko proučavanja i ništa više. Mi smo u uvodu petog sveska Načela filozofije i metoda realizma  ukazali na nedostatnost Ikbalovih razmišljanja u dubokim filozofskim pitanjima.

Iz istog razloga nije ispravno njegovo poređenje sa sejjidom Džemaluddinom Afganijem. Pored toga što se sejjid Džemal u pogledu lične genijalnosti ne može porediti sa Ikbalom, za razliku od Ikbala – njegova prva i glavna kultura je islamska, a zapadna kultura mu je drugostepena. Dodajmo još i to da je merhum sejjid Džemal, usljed brojnih putovanja u islamske zemlje i proučavanja događaja u tim zemljama izbliza, bio više od Ikbala obaviješten o prilikama u islamskim zemljama. Zbog toga, nikada nije zapao u krupne greške slične Ikbalovim kada je u pitanju poznavanje događaja koji su se odigrali u nekim islamskim državama, kao što su Turska i Iran.

Izvor:Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor - Objava i Vjerovjesništvo, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2011., prevela sa perzijskog: Mediha Imamović

Zadnji put promijenjen: petak, 14 Februar 2014 11:35
×

Log in