Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Poslanstvo

A A A
Cilj vjerovjesništva i slanja  poslanika

Cilj vjerovjesništva i slanja poslanika

Koji je glavni cilj slanja poslanikā ili koja je krajnja svrha slanja poslanikā i spuštanja knjigā?

Može se reći da je glavni cilj sreća, spas, dobro, korist, uspjeh i uputa ljudi.

Nema sumnje u činjenicu da su poslanici poslani zbog sreće i spasa ljudi, dobra, koristi i uspjeha ljudi te kako bi ih uputili na Pravi put. Nije riječ o tome. Riječ je o tome koji je krajnji cilj kojim okončava taj Pravi put. U čemu je sreća ljudi sa stanovišta te škole mišljenja? Koje vrste zatočeništva se, sa stanovišta ove škole, mogu prepoznati kod čovjeka i kako ta škola želi ljude izbaviti iz njih? U čemu ova škola mišljenja vidi dobro, korist i krajnji uspjeh?

U Časnom Kur'anu se na sva ova značenja aludira ili su pak jasno izrečena. Spomenuta su dva jasna značenja i dva pojma koja nam daju do znanja glavni cilj, tj. sva učenja poslanikā uvod su za ove dvije stvari. Te dvije stvari su: spoznaja Boga i približavanje Njemu, te uspostava pravde u ljudskom društvu.

Časni Kur'an, sa jedne strane, kaže:

O vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija.

Između svih poruka koje se javljaju u ovom ajetu, jasno je da je pozivanje ka Bogu jedina stvar koja se može smatrati glavnim ciljem.

Sa druge strane, u vezi sa svim poslanicima kaže:

Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.

Ovaj ajet krajnje jasno predstavlja uspostavljanje pravde kao cilj poslaničke misije i cilj slanja poslanika.

Pozivanje Bogu, spoznavanje Njega i približavanje Njemu znači pozivanje ka spekulativnom i individualnom praktičnom tevhidu. Međutim, uspostava pravde u društvu znači uspostavu praktičnog društvenog tevhida. Sada se nameće ovakvo pitanje: da li je glavni cilj poslanikā spoznaja Boga i obožavanje Boga, a sve drugo, uključujući i društvenu pravdu, uvod je u to, ili je glavni cilj uspostava pravde, a spoznaja Boga i obožavanje Njega je uvod i sredstvo da bi se ostvarila ova društvena ideja?

Ako želimo izložiti ovo pitanje jezikom kojim smo prethodno govorili, trebamo to uraditi na ovaj način: da li je glavni cilj spekulativni i individualni praktični tevhid ili društveni tevhid? Ovdje se može dati nekoliko različitih mišljenja:

1. Poslanici su u pogledu cilja bili dualisti. To znači da su imali dva neovisna cilja. Jedan od ova dva cilja ticao se onosvjetskog života i onosvjetske sreće čovjeka (spekulativni tevhid i individualni praktični tevhid), a drugi njegove ovosvjetske sreće (društveni tevhid). Zbog toga što su razmišljali o ovosvjetskoj sreći čovjeka, poslanici su se posvetili društvenom tevhidu, a s ciljem osiguravanja onosvjetske sreće čovjeka, posvećivali su se promišljajućem i pojedinačnom praktičnom tevhidu, koji je čisto duševni i misaoni.

2. Glavni cilj je društveni tevhid; spekulativni tevhid i individualni praktični tevhid su samo neophodni uvod za njega. Spekulativni tevhid tiče se spoznaje Boga. Samom čovjeku nije neophodno da spozna ili ne spozna Boga, da jedini pokretač njegove duše bude Bog ili hiljadu drugih pokretača, kao što stoji i činjenica da za Boga nema razlike da li će čovjek Njega spoznati ili ne, da li će Ga obožavati ili ne, ali imajući u vidu da savršenstvo čovjeka leži u tome da postane mi i u društvenom tevhidu te da je to neostvarivo bez spekulativnog i individualnog praktičnog tevhida, Bog je spoznaju i obožavanje Sebe učinio obaveznim kako bi se ostvario društveni tevhid.

3. Glavni cilj je spoznaja Boga, približavanje Njemu i stizanje do Njega. Društveni tevhid je sredstvo kojim se stiže do ovog uzvišenog cilja, jer – kao što je prethodno rečeno – u tevhidskom svjetonazoru svijet ima suštinu bivanja od Njega i kretanja prema Njemu. Stoga, savršenstvo čovjeka leži u odlasku Njemu i približavanju Njemu. Čovjek ima jednu posebnu prednost: naime, zbog toga što je Bog u njega udahnuo od Svoga ruha (نَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِى),  njegova zbilja je božanska zbilja. Čovjekov fitret (iskonska priroda) je fitret koji traga za Bogom. Stoga, njegova sreća, njegovo savršenstvo, njegov spas, njegovo dobro, korist i uspjeh leže u obožavanju i spoznaji Boga, kao i prelasku staze postizanja Njegove blizine. S obzirom da je čovjek prirodno društveno biće, ukoliko ga odvojimo iz društva, nije više čovjek, a ukoliko nad društvom ne budu vladala uravnotežena društvena uređenja, neće biti moguće čovjekovo traganje za Bogom. Poslanici su se posvetili uspostavljanju pravde te odbacivanju nepravde i omalovažavanja. Prema tome, društvene vrijednosti poput pravde, slobode, jednakosti, demokratije, kao i društveni moral poput darežljivosti, oprosta, ljubavi, dobročinstva, nemaju vrijednost po biti i po biti se ne ubrajaju u savršenstvo čovjeka. Sve njihove vrijednosti samo su uvod u više sfere i u ulozi su sredstva čije je postojanje ili nepostojanje jednako kada se zanemari njihov ishod. One su uvjet za dosezanje savršenstva, a ne samo savršenstvo. Uvod su za uspjeh i spas, a ne sami uspjeh i spas. Sredstvo su izbavljenja, a ne samo izbavljenje.

4. Četvrto mišljenje je da se, kao što je istaknuto u trećem mišljenju, čovjekov krajnji cilj i čovjekovo savršenstvo, čak krajnji cilj i stvarno savršenstvo svakog bića, svodi isključivo na kretanje ka Bogu i ništa više. Tvrdnja da su poslanici u pogledu cilja bili dualisti neoprostiv je širk, jednako kao što tvrdnja da je krajnji cilj poslanikā ovosvjetski uspjeh – a ovosvjetski uspjeh ne postoji, osim kao korištenje prirodnih dobara i život u okrilju pravde, slobode, jednakosti i bratstva – jeste obožavanje materije. Za razliku od trećeg mišljenja, društvene i moralne vrijednosti, iako su uvod i sredstvo za stizanje do glavne i jedinstvene ljudske vrijednosti – spoznaje i obožavanja Boga – nisu lišene vrijednosti po biti.

Objašnjenje mišljenja da je odnos uvoda i ishoda dvojak:

U prvom slučaju, jedina vrijednost uvoda jeste u tome da dovodi do ishoda. Nakon stizanja do ishoda, njegovo postojanje ili nepostojanje je jednako. Naprimjer, čovjek želi preći preko rijeke. Na sredinu rijeke postavlja veliki kamen kao sredstvo prelaska. Jasno je da je nakon prelaska preko rijeke postojanje ili nepostojanje tog kamena za čovjeka potpuno jednako. Isto tako je i sa merdevinama koje bismo koristili da se popnemo na krov ili svjedočanstvom koje je potrebno da bismo se upisali u viši razred.

U drugom slučaju, uvod je sredstvo za stizanje do ishoda, kojem pripada izvorna i jedinstvena vrijednost. Njegovo postojanje ili nepostojanje nakon stizanja do ishoda nije jednako. Prema tome, njegovo postojanje je nakon dostizanja ishoda isto toliko neophodno kao što je bilo i prije dostizanja ishoda. Naprimjer, gradivo iz prvog i drugog razreda je uvod za znanje u višim razredima, ali nije tačno da se stizanjem u više razrede gubi potreba za tim znanjem. Ako pretpostavimo da učenik zaboravi sve gradivo kao da ničeg nije ni bilo, ne možemo reći da neće biti oštećen i da može nastaviti viši razred. Jedino ukoliko posjeduje to znanje i ne gubi ga, može pohađati viši razred.

Bit je u tome da je ponekad uvod jedan niži vid ishoda, a nekad i nije. Merdevine nisu jedan vid stajanja na krovu, jednako kao što ni kamen na sredini rijeke nije neki vid bivanja sa druge strane rijeke. Međutim, znanja nižih razreda i znanja viših razreda različiti su vidovi i stepeni jedne stvarnosti.

Moralne i društvene vrijednosti u odnosu na spoznaje i obožavanje Istine pripadaju drugoj vrsti uvoda. Ako čovjek stigne do potpune spoznaje i potpunog obožavanja Istine, postojanje ili nepostojanje ispravnosti, poštenja, pravde, plemenitosti, dobročinstva, dobronamjernosti, darežljivosti i oprosta neće biti potpuno jednako, jer je uzvišeni ljudski moral sam jedna vrsta okićenosti božanskim osobinama (تخلقوا بأخلاق اللّهِ).

Želja za spoznajom i obožavanje Boga, pa čak i na nesvjestan način, proizašli su iz prirodne želje za ukrašavanjem Božijim svojstvima, čak i da sam čovjek ne bude svjestan njihovog porijekla i da ih ponekad poriče u svojoj svijesti.

Na osnovu ovoga, islamsko učenje kaže da onima koji posjeduju vrhunske moralne osobine kao što su pravda, dobročinstvo, darežljivost itd, čak i ako su mušrici, djela na Drugom svijetu nisu uzaludna. Ukoliko nevjerstvo i mnogoboštvo ovakvih ljudi ne bude zbog inada, na Drugom svijetu će na neki način biti nagrađeni. Ustvari, ovakvi ljudi nesvjesno su stigli do jednog stepena obožavanja Boga.

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor - Objava i Vjerovjesništvo, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2011., sa perzijskog prevela: Mediha Imamović

Zadnji put promijenjen: petak, 14 Februar 2014 11:45
×

Log in