Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Poslanstvo

A A A
Historijska uloga poslanika

Historijska uloga poslanika

Da li su poslanici imali pozitivnu ili negativnu ulogu u kretanjima historije ili uopće nisu imali nikakvu ulogu? Ako su imali neku ulogu, kakva je ona bila? Da li pozitivna ili negativna?

Čak ni među protivnicima vjere nema mjesta sumnji u činjenicu da su poslanici imali uticajnu ulogu u historiji. Poslanici nisu bili neuticajni ljudi bez uloge. Poslanici su u prošlosti bili mjesto očitovanja jedne ogromne nacionalne snage. Nacionalne moći u prošlosti – suprotno moćima stečenim novcem i silom – svodile su se na moći koje su proizlazile iz krvnih, plemenskih i domovinskih veza. Poglavari plemena i nacionalne vođe bili su oličenje moći, novca i sile, a oličenje drugih snaga, proizašlih iz ideoloških i vjerskih veza i naklonosti, bili su poslanici i vjerski poglavari. Nema mjesta raspravi oko toga da su poslanici uz potporu vjerskih snaga bili moć; riječ je o smjeru djelovanja ove moći. Ovdje se iznose različita mišljenja.

a. Jedna skupina je u svojim djelima obično uz dvije proste premise tvrdila da je uloga poslanikā bila negativna, iskazujući to ovako: usmjerenost poslanikā je bila duhovna i okrenuta je protiv Ovog svijeta. Osovina učenja poslanikā bilo je odricanje od Ovoga svijeta i pažnja prema Budućem, posvećenost nutrini i napuštanje vanjskog svijeta, naklonost prema idealizmu i bježanje od objektivnosti. Stoga, moć vjere i poslanikā, koji su bili mjesto očitovanja ove moći, uvijek je bila usmjerena ka odvraćanju čovjeka od ovozemaljskog života i predstavljala je kočnicu napretka. Na taj način, uloga poslanikā u historiji je uvijek bila negativna.

Obično ovakva mišljenja iznose oni koji se pretvaraju da su intelektualci.

b. Druga skupina iz novog ugla negativno predstavlja ulogu vjerskih vođa. Oni, suprotno prvoj skupini, vjeruju da su vjerske vođe bile usmjerene prema Ovom svijetu. Njihovu duhovnu usmjerenost smatraju prevarom i velom na ovom usmjerenju. Tvrde da je ova ovosvjetska usmjerenost uvijek išla u smjeru očuvanja postojećeg stanja, u korist nadređenog, a na štetu podređenog staleža, kao i u pravcu borbe sa razvojem društva. Tvrde da historija, kao i svaka druga pojava, ima dijalektičku putanju, tj. putanju koja je proizvod unutrašnjih oprečnosti. Pojavom privatnog vlasništva društvo se dijeli na dva međusobno zavađena sloja: sloj koji vlada i ubire korist i drugi sloj, koji je lišen vlasti i od kojeg se ubire korist. Vladajući sloj uvijek se zalagao za očuvanje postojećeg poretka, kako bi sačuvao svoje prednosti. Usprkos prisilnom usavršavanju sredstava proizvodnje, vladajući sloj želi zadržati društvo u istom stanju. Međutim, sloj podređenih, u skladu sa razvojem sredstava proizvodnje, želi preokrenuti stvari i uspostaviti jedno naprednije stanje. Vladajući sloj izvršio je svoju ulogu kroz tri različita vida: vjeru, vlast i bogatstvo; drugim riječima, to su činilac sile, činilac zlata i činilac prevare. Uloga vjerskih vođa bila je obmanjivanje i prevara u korist tlačitelja i kapitalista. Naklonjenost vjerskih vođa Budućem svijetu nije bila stvarna; bila je to prevara na njihovom Ovom svijetu okrenutom licu kako bi podredili savjest potlačenog, revolucionarnog i naprednog sloja. Prema tome, historijska uloga vjerskih vođa bila je negativna, zbog toga što je uvijek bila na strani konzervativaca i zagovornika postojećeg stanja, tj. vlasnika zlata i moći. Upravo je ovo teza marksista u tumačenju historije. Sa gledišta marksista, tri činioca: vjera, vlast i bogatstvo, odgovaraju načelu privatnog vlasništva. Tokom historije, oni su bili činioci usmjereni protiv interesa naroda.

c.  Neki drugi, pak, historiju tumače drugačije, suprotno gore navedenom mišljenju. Oni i ulogu vjere i ono kroz šta se ona očituje, tj. poslanike smatraju negativnim. Oni tvrde da je zakon usavršavanja prirode i usavršavanja historije zasnovan na prevlasti jačih i odbacivanju slabijih. Snažni su bili i jesu uzrok napretka historije, a slabi uzrok zastoja i propasti. Vjera je izmišljotina slabih, kako bi sputavala jake. Vjerske vođe su izmislili pojmove kao što su pravda, sloboda, iskrenost, ispravnost, poštenje, ljubav, samilost, uzajamno pomaganje... Drugim riječima, izmislili su robovanje moralu u korist slabih, tj. u korist sloja nižih, koji su ujedno protiv napretka i usavršavanja, a na štetu sloja jakih, tj. na štetu sloja naprednih koji teže razvoju. Djelovanjem na savjest jakih spriječili su odbacivanje i nestajanje slabih, spriječili su unapređenje i poboljšanje ljudske vrste i pojavu velikih ljudi. Po mišljenju ove skupine, uloga vjere i poslanikā, koji su bili očitovanje ove snage i zagovornici robovanja moralu, a usmjereni protiv morala uglednika – uzroka napretka historije i društva – bila je negativna.

Nietzsche, poznati njemački materijalistički filozof, pristalica je ovog mišljenja.

d.  Kada izostavimo tri gore navedene skupine, sve ostale skupine, čak i poricatelji vjera, ulogu poslanikā u prošlosti smatraju pozitivnom i korisnom, usmjerenom ka usavršavanju društva i izgradnji historije. Ove skupine su, sa jedne strane, obratile pažnju na sadržaj moralnih i društvenih učenja poslanikā, a sa druge strane, na objektivne historijske činjenice i došli do zaključka da su poslanici u prošlosti imali presudnu ulogu u unapređenju, poboljšanju i napretku društava. Ljudska civilizacija ima dva aspekta: materijalni i duhovni. Materijalni aspekt civilizacije je njen tehnički i industrijski razvoj, koji se usavršavao kroz različita razdoblja dok nije dosegao današnji stepen. Duhovni aspekt civilizacije tiče se ljudskih odnosa. Za razvoj duhovnog aspekta civilizacije naročito su bila značajna poslanička učenja. Možemo zaključiti da su, zahvaljujući poslaničkim učenjima, i duhovni i materijalni aspekt dobili priliku za razvoj. Stoga, poslanici su u usavršavanju duhovnog aspekta civilizacije učestvovali na neposredan, a u usavršavanju materijalnog aspekta na posredan način.

Prema stanovištu ovih posljednje navedenih skupina, nema mjesta raspravi o pozitivnoj ulozi poslaničkih učenja u prošlosti. Međutim, neke od njih pozitivnu ulogu vjerskih učenja svode samo na prošlost i smatraju da je danas prošlo vrijeme ovakvih učenja. Tvrde da su napretkom nauke vjerska učenja izgubila svoju ulogu i u budućnosti će je još više gubiti.

Neki tvrde da je uloga religijskog vjerovanja i ideologije uloga koju naučni napredak nikada neće nadomjestiti, kao što je nisu mogle nadomjestiti ni filozofske škole i mišljenja. Među različitim ulogama koje su imali poslanici u prošlosti ponekad se nalaze primjeri u kojima je usavršavanje čovjekove društvene svijesti otklonilo potrebu za potporom vjerskih učenja, ali najvažnija od svih uloga je upravo ona koja je bila u prošlosti, a i u budućnosti će ostati u svojoj punoj snazi.

Sada ćemo navesti uticaj poslaničkih učenja u razvoju historije:

1. Poduka i odgoj

Poduka i odgoj u prošlosti su imali vjerski poticaj. Vjerski poticaj je bio pomagač i podrška učiteljima, očevima i majkama. Ovaj primjer jedan je od onih u kojima je vidljivo kako je usavršavanje društvene svijesti otklonilo potrebu za vjerskim poticajima.

2. Učvršćivanje zavjeta i ugovora

Društveni život čovjeka utemeljen je na poštovanju sporazuma, zavjeta, ugovora i ispunjavanju obećanja. Poštovanje zavjeta i sporazuma jedan je od stubova postojanja ljudskog društva. Ovu ulogu je uvijek imala vjera i još uvijek nije našla zamjenika u tome. Will Durant, iako je jednim dijelom protiv vjere, u knjizi Lekcije historije priznaje ovu činjenicu i kaže:

“Vjera (...), potpomognuta svojim obredima, ljudske zavjete je dovela u oblik veličanstvenog odnosa čovjeka sa Bogom i tim putem stvorila čvrstinu i postojanost.”

Religija je, načelno, bila čvrst oslonac moralnim i ljudskim vrijednostima. Moralne vrijednosti bez vjere su kao novčanica bez pokrića čija će bezvrijednost ubrzo postati jasna.

3. Oslobađanje iz društvenih zatočeništava

Borba sa tiranijom, gušenjima i sukobima, kao i sa svim onim kroz šta se očituje prekoračenje granica, jedna je od osnovnih uloga poslanikā. Kur'an jasno naglašava ovu njihovu ulogu. Kao prvo, ciljem slanja poslanikā i ciljem poslaničke misije smatra se uspostavljanje pravde. Kao drugo, u svojim kazivanjima, Kur'an više puta podsjeća na sukobe poslanikā sa svim vidovima silništva, a u nekim ajetima jasno kaže da je sloj društva koji je neprekidno bio u sukobu sa poslanicima bio upravo sloj bogatih silnika.

Marxove ideje, kao i ideje njegovih sljedbenika, da su vjera, vlast i bogatstvo tri različite prednosti vladajućeg sloja nad slojem obespravljenih i potlačenih, nisu ništa do besmislica i oprečne su neosporivim historijskim činjenicama. Doktor Arani, pravdajući Marxov stav, kaže:

“Vjera je stalni instrument u rukama moćnih i vladajućeg sloja društva. Za savladavanje podređenog sloja, tespih i krunica stoje stalno u istom stroju sa kopljem.”

Da bi se prihvatila ovakva tumačenja historije i ovakva filozofija historije, postoji samo jedan put: zatvoriti oči i previdjeti historijske činjenice.

Hazreti Ali je junak tespiha i koplja. On je i čovjek tespiha i čovjek koplja, ali za savladavanje kojeg sloja? Sloja koji je niži i podređen ili sloja koji vlada i nadređen je? Šta je Alijeva misao vodilja? Njegova misao vodilja je:

کونا للظالم خصما و للمظلوم عونا

“Budite neprijatelji tlačitelju i pomagači potlačenom.”

Ali je tokom cijelog svog života bio prijatelj koplja i tespiha, a neprijatelj zlata. Njegovo koplje je bilo upotrebljavano protiv onih koji su posjedovali zlato i moć. Kako to kaže doktor Ali el-Verdi u knjizi Mehzeletu-l-‘akli-l-bešeri (Tamo gdje je ljudski um besmislen), hazreti Ali je svojom ličnošću poništio Marxovu filozofiju.

Još besmisleniji je Nietzscheov govor – upravo suprotan Marxovom mišljenju – da je jedini sloj koji uzrokuje napredak i usavršavanje društva sloj koji posjeduje moć, a vjera koja se javila da pomogne slabima, bila je uzrok zastoja i propasti. Predstavljeno je kao da se ljudsko društvo hitro kreće na putu napretka onda kada nad njim vlada zakon džungle.

Po Marxovom mišljenju, činilac napretka je obespravljeni stalež i poslanici su bili protiv ovog staleža, a po Nietzscheovom mišljenju, činilac razvoja su moćnici, dok su poslanici bili protiv ovog staleža. Marx kaže da je vjera izmišljotina jakih i bogatih, dok Nietzsche kaže da je vjera izmišljotina slabih i obespravljenih. Jedna od Marxovih grešaka je ta što je historiju tumačio samo na osnovu suprotstavljenosti klasnih interesa i previdio je ljudski aspekt historije.  Druga greška je ta što je isključivo sloj obespravljenih smatrao činiocem razvoja. Treća greška ogleda se u tome što je poslanike stavio na stranu vladajućeg sloja. Nietzscheova greška je ta što je silu smatrao činiocem razvoja historije, u smislu da je boljeg čovjeka smatrao jednakim sa jačim, a jačeg jedinstvenim činiocem koji unapređuje historiju.

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svetonazor - Objava i Vjerovjesništvo, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2011., sa perzijskog prevela: Mediha Imamović

Zadnji put promijenjen: ponedjeljak, 17 Februar 2014 14:59
×

Log in