Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Poslanstvo

A A A
Karakteristike poslanika

Karakteristike poslanika

Božiji poslanici, koji se putem Objave spajaju sa izvorištem i ishodištem postojanja, posjeduju određene odlike i prednosti, na koje ćemo u daljem tekstu ukazati.

1. Nadnaravnost

Svaki poslanik, koji je upućen od strane Boga, uživa neuobičajenu snagu i moć. Sa tom neuobičajenom snagom ostvaruje jedan ili više učinaka koji nadilaze moć čovjeka. Ovi učinci su pokazatelji njegove prožetosti neuobičajenom božanskom snagom i svjedoče ispravnost njegovog poziva i nebeskog porijekla njegovih riječi.

Neuobičajena djela koja su poslanici, uz Božiju dozvolu, činili kako bi posvjedočili istinitost svog govora, Časni Kur'an naziva ajetima, tj. znakovima i pokazateljima Poslanstva. Zbog toga što otkrivaju nesposobnost i nemoć ostalih ljudi, ove pokazatelje islamski teolozi nazivaju mudžizama.

Časni Kur'an prenosi da su ljudi u svakom vremenu od poslanika svog vremena tražili znak – ajet ili mudžizu. Poslanici su na ovakve, logične i prihvatljive, zahtjeve potvrdno odgovarali, ukoliko su oni bili upućeni od strane ljudi koji su tragali za istinom i bez njih ne bi pošli putem spoznaje ni prihvatili Poslanstvo.

Ako bi zahtjev za mudžizom imao drugu svrhu, osim traganja za istinom, npr. ako bi prijedlog bio upućen u vidu trgovine: “...ako nešto uradiš, mi ćemo zauzvrat prihvatiti tvoj poziv...” – poslanici bi se ustezali od donošenja mudžize.

Časni Kur'an prenosi mnoge mudžize poslanika, počevši od oživljavanja mrtvih, liječenja neizlječivih bolesnika pa sve do govora djeteta u bešici, pretvaranja štapa u aždahu i davanja vijesti o skrivenom i dešavanjima u budućnosti.

2. Bezgrješnost

 Jedna od odlika poslanika je bezgrješnost. Bezgrješnost podrazumijeva sačuvanost od grijeha i grešaka, tj. poslanici ne podliježu prohtjevima duše, ne zapadaju u grijeh, niti u svojim poslovima čine greške. Njihovo udaljavanje od grijeha i grešaka čini ih ljudima od najvećeg povjerenja.

Pogledajmo sada u kojem obliku susrećemo ovu sačuvanost. Da li u prilikama kada mogu zapasti u grijeh ili počiniti grešku dolazi jedan dužnosnik iz Skrivenog svijeta i sprječava ih, kao što, naprimjer, otac ne dozvoljava da mu se dijete oklizne?

Ili je, pak, slučaj da je suština i građa poslanika takva da u njima ne postoji mogućnost grijeha niti greške, jednako kao što, npr., jedan melek ne čini blud zato što ne posjeduje tjelesne strasti ili jedan kalkulator ne griješi, jer ne posjeduje um?

Da li je poslanikovo suzdržavanje od grijeha i grešaka proizvod jedne vrste jasnijeg shvatanja i višeg stepena uvjerenja i vjerovanja? Naravno, samo je ova izjava tačna.

Sada ćemo zasebno spomenutu svaku od ove dvije vrste sačuvanosti.

- Sačuvanost od grijeha

Čovjek je biće koje ima mogućnost odabira i on svoje poslove bira na osnovu procjene koristi i štete, dobrobiti i gubitaka. Stoga, upravo procjena ima važnu ulogu u izboru i odabiru poslova. Nemoguće je da čovjek odabere nešto što je po njegovoj procjeni beskorisno i što, sa druge strane, nanosi štetu i gubitak. Naprimjer, pametan čovjek cijeni život, neće se svjesno baciti sa planine ili popiti smrtonosni otrov.

Ljudi su, u pogledu vjerovanja i odnosa prema posljedicama grijeha, različiti. Što je njihovo vjerovanje jače, i njihov odnos prema posljedicama grijeha je dublji, njihovo izbjegavanje grijeha je veće, a zapadanje u grijeh manje.

Kada stepen vjerovanja dosegne granicu osvjedočenja i očevidnosti do te mjere da čovjek svoje stanje u trenutku činjenja grijeha vidi kao stanje osobe koja se želi baciti sa planine ili popiti smrtonosni otrov, vjerovatnost odabira grijeha smanjena je na nulu, tj. nikada neće počiniti grijeh. Takvo stanje nazivamo sačuvanost od grijeha.

Prema tome, sačuvanost od grijeha je proizvod savršenog vjerovanja i jake bogobojaznosti. Nema potrebe da ikakva vanjska snaga prisilno djeluje na čovjeka i da ga odvraća od grijeha kako bi stigao do razine sačuvanosti, ili da bezgrješna osoba po svojoj građi i biti bude lišena moći griješenja.

Ako neka osoba ne bude imala mogućnost da griješi, ili je jedna prisilna snaga stalno bude čuvala od grijeha, njena bezgrješnost ne može se smatrati njenom vrlinom. U tom slučaju, ona je poput čovjeka zatočenog u zatvoru i nije u mogućnosti da čini prestupe. To što ovakva osoba ne čini prestup ne znači da je poštena i povjerljiva.

- Sačuvanost od grešaka

Sačuvanost od grešaka je, također, proizvod jedne vrste shvatanja poslanikā. Greške se stalno dešavaju zbog toga što čovjek, posredstvom određenog unutrašnjeg ili vanjskog čula, uspostavlja dodir sa stvarnošću. Niz tako nastalih spoznaja on sprema u svoj um i snagom svoga uma te spoznaje proučava i raspolaže njima na različite načine. U upoređivanju umskih slika sa vanjskom stvarnošću i u sređivanju tih slika ponekad se dogode greške i propusti. Međutim, tamo gdje se čovjek neposredno suočava sa samom stvarnošću, posredstvom jednog posebnog čula, pri čemu je poimanje zbilje sama spojenost sa zbiljom, a ne predstava spojenosti sa zbiljom, nema mjesta greškama i propustima. Božiji poslanici su duboko i suštinski u dodiru sa stvarnošću i postojećim svijetom. U samoj stvarnosti ne može se pretpostaviti greška. Naprimjer, ako saspemo stotinu zrna tespiha u jednu posudu, zatim stotinu drugih i to ponovimo stotinu puta, moguće je da naš um pogriješi i zamisli da je ovo djelo ponovljeno devedeset devet puta ili sto i jedan put. Međutim, ukoliko je navedeno djelo zaista ponovljeno stotinu puta, nemoguće je da se u stvarnosti pogriješi i zbir zrna bude manji ili veći.

Ljudi koji su obaviješteni i shvataju suštinu dešavanja u Stvarnom svijetu te su spojeni i sjedinjeni sa osnovom postojanja i korijenom bitisanja, bit će bezgrješni i sačuvani od svake vrste pogreške.

Razlika između poslanikā i genijalaca

Ovdje trebamo pokazati i shvatiti razliku između poslanikā i genijalaca. Genijalci su pojedinci koji imaju jaku snagu misli i promišljanja. Znači, putem svojih čula ostvaruju dodir sa stvarima, a snagom proračuna i razuma rade na svojim spoznajnim proizvodima, stižu do zaključaka, ali ponekad i pogriješe.

Božiji poslanici, pored toga što posjeduju snagu razumijevanja, razmišljanja i umnih proračuna, opremljeni su i drugom snagom zvanom Objava. Genijalci ne posjeduju ovu snagu i upravo zbog toga se poslanici ne mogu porediti sa genijalcima. Poređenje je ispravno onda kada radnje obje skupine pripadaju istoj vrsti ili kategoriji.

Međutim, budući da se radi o dvije vrste i dvije kategorije, poređenje je pogrešno. Naprimjer, ispravno je da uporedimo snagu vida, snagu sluha i snagu promišljanja dvije osobe, ali nije ispravno da upoređujemo snagu vida jedne osobe sa snagom sluha druge osobe i da kažemo koja je snažnija.

Umna snaga genijalaca povezana je sa snagom ljudskih promišljanja, a nadnaravnost poslanika povezana je sa drugom snagom, snagom Objave i spojenošću sa Izvorom postojanja.

Zbog svega navedenog, njihovo međusobno poređenje je neprimjereno.

3. Vodstvo

Iako Poslanstvo počinje iz duhovnosti, krećući se prema Bogu i blizini Njegove Biti, te prekidanjem veza sa stvorenjima (putovanje od ljudi do Istine) – što neizbježno povlači za sobom udaljavanje od vanjskog svijeta i usmjeravanje pažnje prema unutrašnjem – ono ipak završava povratkom ljudima i vanjskom svijetu, sa ciljem dovođenja u red i organiziranja čovjekovog života i njegovog upućivanja ka jednom ispravnom pravcu (kretanje među ljudima sa Istinom).

Riječ nebijj (vjerovjesnik) u arapskom jeziku ima značenje donosioca vijesti, u perzijskom jeziku riječ pejgamber ima isto značenje, dok riječ resul u arapskom jeziku označava poslanika.

Poslanik prenosi Božiju poruku ljudima, budi njihove snage, uređuje ih i poziva Bogu i onome čime je Bog zadovoljan, tj. miru, ugodnosti, nastojanju da se stvari dovedu u red, smirenju, oslobođenosti od svega osim Boga, istinoljubivosti, ispravnosti, ljubavi, pravdi i ostalim lijepim moralnim odlikama. Na ovaj način poslanik oslobađa čovječanstvo okova pokoravanja niskim prohtjevima duše i različitim vrstama idola. Ikbal Lahori ovako objašnjava razliku između poslanika i ostalih osoba čija je duhovna putanja usmjerena prema Bogu (arifi), ali koji nemaju poslaničku misiju i koje naziva ljudima nutrine:

“Mistik ne želi napustiti odmor objedinjavajućeg iskustva; čak i kad se vrati, njegov povratak općenito ne znači mnogo za čovječanstvo.

Poslanikov povratak je kreativan. On se vraća da bi uplovio u tok vremena, u namjeri da upravlja silama historije, da bi na taj način stvorio jedan novi svijet ideala.

Za mistika je odmor objedinjavajućeg iskustva nešto konačno; za poslanika – to je buđenje psiholoških snaga u njemu samom, snaga koje ga čine sposobnim da uzdrma svijet i takve je prirode da potpuno preobrazi ljudski rod.”

Prema tome, usmjeravanje ljudi, uređivanje i pokretanje ljudskih snaga ka Božijem zadovoljstvu i dobrobiti čovječanstva neodvojiva je nužnost Poslanstva.

4. Iskrenost namjere

Poslanici, budući da imaju božansku podršku i nikada ne zaboravljaju da je obaveza misije njima data od strane Boga i da rade posao za koji ih je On zadužio, u svojim poslovima imaju krajnju iskrenost, tj. nemaju nikakvu drugu namjeru i nikakav cilj, osim upućivanja ljudi po želji Božijoj. Ne žele od ljudi nagradu za izvršavanje svoje misije.

Časni Kur'an u suri Šu‘ara ukratko prenosi govore mnogih poslanika pri suočavanju sa njihovim narodima. Naravno, svaki poslanik – shodno teškoći ili teškoćama sa kojim se susretao na svom putu – imao je jednu poruku za svoj narod. Jedna od rečenica koja se ponavlja u poruci svih poslanika jeste: ...Ja od vas ne tražim nagradu i naknadu. Zato su iskrenost i neočekivanje nagrade dio poslaničkih odlika. Upravo iz tog razloga, poruka poslanikā je stalno praćena jednom besprijekornom odlučnošću.

Poslanici, budući da sebe osjećaju potaknutim i nemaju ni najmanju sumnju u svoju poslaničku misiju, njenu neophodnost i plodonosnost, dostavljaju i brane svoju poruku s takvom odlučnošću, kakvoj se slična ne može pronaći.

Zajedno sa svojim bratom Harunom, Musa sin Imranov, dok mu se sva vanjska oprema svodila na vunenu odjeću i drveni štap u ruci, došao je kod faraona. Pozvali su ga i sa krajnjom odlučnošću rekli: “Ako ne prihvatiš naš poziv, pad tvoje vlasti je siguran. A ako prihvatiš naš poziv i pristupiš putu koji nudimo, mi ćemo jamčiti za tvoju čast.”

Faraon, sasvim začuđen, je rekao: “Pogledajte njih, oni mi jamče čast ukoliko ih budem slijedio, a u suprotnom – govore o padu moje vlasti!”

Časni Poslanik, s.a.v.a., u prvim godinama Poslanstva, kada broj muslimana možda nije prelazio broj prstiju dvije ruke, na skupu koji historija bilježi pod imenom Jevmu-l-enzar (dan zavjeta), okupio je velikane Benu Hašima i obznanio im svoju misiju. Jasno i odlučno im je obznanio da će njegova vjera obuhvatiti čitav svijet, a da je njihova sreća u slijeđenju i prihvatanju njegovog poziva. Te su riječi bile tako teške da ljudi u njih nisu mogli povjerovati te su okupljeni iznenađeno gledali jedni u druge i ne odgovorivši ništa, razišli su se.

Kada je Ebu Talib, amidža časnog Poslanika, dostavio poruku plemena Kurejš, u kojoj su se izjasnili da su spremni Poslanika izabrati za kralja, svoje najljepše djevojke udati za njega, učiniti ga najbogatijom osobom među njima – pod uvjetom da odustane od svojih govora – u odgovoru je Poslanik rekao: “Kunem se Bogom, kada bi mi Sunce stavili na jedan dlan, a Mjesec na drugi, nikada ne bih odustao od svog poziva.”

Kao što su iskrenost, sačuvanost od grijeha i greške u predvođenju ljudi neophodnosti praćene snagom Objave i povezanosti sa Bogom, isto tako je i odlučnost jedna od neophodnosti Poslanstva.

5. Izgradnja čovjeka

Poslanici su oni koji pokreću i uređuju ljudske snage. Sve njihovo zalaganje je usmjereno isključivo u pravcu izgradnje kako pojedinca, tako i ljudske zajednice. Drugim riječima, usmjereno je u pravcu ljudske sreće i nije moguće da to zalaganje može ići u pravcu kvarenja pojedinca i uništenja ljudskog društva.

Stoga, ako ishod poziva jedne osobe – koja tvrdi da nosi poslanstvo – bude kvarenje ljudi, onesposobljavanje njihovih snaga, guranje ljudi u razvrat i razuzdanost, uništavanje ljudskog društva ili njegov nazadak, možemo čvrsto dokazati da onaj ko to tvrdi nije iskren u svom pozivanju.

Ikbal Lahori i ovdje ima vrijedne riječi za uputiti. On kaže: “Drugi način određivanja vrijednosti vjerskog iskustva jednog poslanika bio bi da se ispita tip čovječnosti koji je on stvorio i kulturni svijet koji je ponikao iz duha njegove poruke.”

6. Sukob i borba

Hvatanje ukoštac sa mnogoboštvom (širkom), praznovjerjem, neznanjem, proizvodima mašte, nepravdama, tlačenjima i ugnjetavanjima još je jedan znak i pokazatelj iskrenosti Poslanstva osobe koja tvrdi da je poslanik. Znači, nemoguće je da jedan stvarni poslanik bude odabran od strane Boga, a da u njegovoj poruci bude nešto što posjeduje primjese mnogoboštva, ili da pritekne u pomoć nepravedniku i potvrdi nepravdu i nanošenje zla, ili da šuti pred mnogoboštvom, neznanjem, praznovjerjem i tlačenjem te da se ne usprotivi i ne bori.

Tevhid, razum i pravda samo su neka od načela kojima pozivaju svi poslanici. Jedino se poziv osoba koje pozivaju na ovakav put može uzeti u razmatranje i od njih se može tražiti dokaz i mudžiza. Dakle, ako neko u svojoj poruci donese nešto što je protivno tevhidu ili je protivno sigurnom i neospornom sudu svih umova, ili je protivno pravdi, a potvrda nepravdi, njegova poruka nije vrijedna razmatranja i traženja dokaza.

Isto je i u slučajevima kada jedna osoba, koja tvrdi da je poslanik, počini grijeh ili grešku, ili ne bude imala moć predvođenja ljudi – pa makar izvor ove nemoći bila kakva tjelesna manjkavost ili ružna bolest, poput kuge – ili pak njen poziv ne bude na putu izgradnje ljudi, njena poruka nije vrijedna traženja dokaza i mudžize.

Stoga, i pod pretpostavkom da budu od onih koji čine nadnaravna djela i nude mnoge mudžize, razum ne dozvoljava da se ovakve osobe slijede.

Čovječija priroda poslanikā

Poslanici, iako imaju neke uzvišene osobine, kao što su mudžize, bezgrješnost, sačuvanost od greške, besprimjerno vodstvo, jedinstvena sposobnost gradnje čovjeka, primjereno sukobljavanje sa mnogoboštvom, praznovjerjima, tlačenjima – ipak su od ljudskog roda.

Poslanici imaju sve što je neophodno za čovjeka: jedu kao drugi ljudi, spavaju, hodaju, razmnožavaju se i na kraju umiru. Sve potrebe koje su sastavni dio čovjeka, postoje u njima. Poslanici, kao i drugi ljudi, imaju obaveze i dužnosti. Obaveze koje se dostavljaju drugim ljudima njihovim posredstvom obuhvataju i njih same. I za njih postoji haram i halal, a ponekad se na njih odnose i teže obaveze, kao što su Božijem poslaniku bili vadžib bdjenje u posljednjem dijelu noći i noćne nafile.

Poslanici nikada sebe ne izuzimaju iz obaveza. Oni se, kao i drugi, i više od drugih, plaše Boga. Više od drugih robuju Bogu, klanjaju, poste, bore se na Božijem putu, daju zekat, čine dobra djela, pomažu Božijim robovima, trude se da poboljšaju svoj život i život drugih ljudi te da ne žive na račun drugih.

Poslanici se od ostalih ljudi razlikuju samo u pogledu Objave, njenih preduvjeta i neophodnosti. Objava ne stavlja poslanike izvan čovječanstva, već ih čini primjerima savršenih ljudi i uzora drugima. Iz istog razloga poslanici postaju predvodnici i vođe drugim ljudima.

Poslanici – donosioci Šerijata

Poslanici se, načelno, dijele na dvije skupine.

Jedna skupina je manjina i njima samima je zasebno objavljen niz zakona i naredbi. Oni imaju dužnost da dostave ljudima te zakone i da na temelju tih naredbi upute ljude.

Ovi se poslanici kur'anskom terminologijom nazivaju ulu-l-azm. Mi ne znamo tačno koliko je poslanika bilo ulu-l-azm, posebno imajući u vidu činjenicu da Časni Kur'an izričito kaže da prenosi kazivanja samo nekih poslanika.

Da je Kur'an prenio kazivanja svih poslanika, ili, u najmanju ruku, da tvrdi da je preneseno sve o svim važnim poslanicima (u Kur'anu), bilo bi moguće saznati broj poslanika ulu-l-azm na osnovu onoga što je preneseno u Kur'anu.

Znamo da su Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Pečat poslanika, neka je mir Božiji s njim i s njima, bili poslanici ulu-l-azma i donosioci Šerijata. Svakom od njih objavljen je niz naredbi i zakona kako bi ih dostavili ljudima i kako bi odgojili ljude na osnovu tih zakona.

Drugu skupinu čine poslanici kojima nije ponaosob objavljen niz zakona i odredbi, već su imali dužnost da dostave i predstave Šerijat i zakone koji su postojali u tom vremenu. Većina poslanika pripada ovoj skupini, kao Hud, Salih, Lut, Ishak, Ismail, Jakub, Jusuf, Juša‘, Šuajb, Harun, Zekerijja i Jahja.

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor - Objava i poslanstvo, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo,2011., prevela sa perzijskog: Mediha Imamović

Zadnji put promijenjen: petak, 14 Februar 2014 10:55
×

Log in