Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Poslanstvo

A A A

Poslanstvo

Neka je hvala Gospodaru svjetova i neka su najbiraniji bla­goslovi Božiji na Muhammeda i njegovu časnu čistu porodicu i od­abrane pomagače njegove! 

Uzvišeni Gospodar u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

كَانَ النَّاسُ أُمَّةً وَاحِدَةً فَبَعَثَ اللّهُ النَّبِيِّينَ مُبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ وَأَنزَلَ مَعَهُمُ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِيَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ فِيمَا اخْتَلَفُواْ فِيهِ وَمَا اخْتَلَفَ فِيهِ إِلاَّ الَّذِينَ أُوتُوهُ مِن بَعْدِ مَا جَاءتْهُمُ الْبَيِّنَاتُ بَغْيًا بَيْنَهُمْ فَهَدَى اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ لِمَا اخْتَلَفُواْ فِيهِ مِنَ الْحَقِّ بِإِذْنِهِ وَاللّهُ يَهْدِي مَن يَشَاء إِلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ

 

Svi su ljudi sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti opomene, i po njima je slao Knjigu, samu Istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se ne bi oni slagali. A povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od strane onih kojima je data, i to kada su im već bili došli jasni dokazi; i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu Istinu o onome u čemu se nisu slagali - a Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.[1]

Smisao slanja poslanika

U navedenom ajetu na općenit način prikazane su najvažnije stvari kada je riječ o slanju Božijih poslanika. Tačnije, ukazano je na filozofiju njihovog slanja, stanja prije njihovog dolaska i pitanja koja su povod njihovom slanju, kao što je ukazano i na druga pi­tanja koja se tiču poslanstva. Radi boljeg razumijevanja, ukazat ćemo na neka temeljna pitanja o kojima ajet govori:

1. ljudi prije poslanstva,

2. postojanje prirodnih nesuglasica,

3. dolazak poslanika radi rješavanja nesuglasica u društvu,

4. slanje Knjige kao osnovnog zakona zajedno sa poslanikom,

5. pojava drugog sukoba među sljedbenicima knjige,

6. uzroci drugog razmimoilaženja,

7. Božija pomoć vjernicima,

8. pronalazak ispravnog puta jedne skupine ljudi.

Ovo su temeljne odrednice časnoga ajeta, a o svakoj ponaosob ukratko će biti govora.

Kratak prikaz ajeta 

U 213. ajetu sure Baqara govori se o razlogu i filozofiji slanja poslanikâ i zakonâ, ili drugim riječima, želi se odgovoriti na pitanje zašto je uopće vjera propisana i zbog čega je nužno prisustvo poslanika. Šta je poruka poslanika? I na kraju, u čemu je korist čovječanstvu i kakve je promjene ono imalo zbog njihovih dolazaka?

To su pitanja sa kojima se svaka osoba suočava pri prvom kontaktu sa pojavom poslanika u društvu. Ispravnom analizom ovog ajeta dobija se logički, filozofski i kur'anski odgovor na sva pitanja po ovoj temi.

Kur'an poručuje: Čovjek predstavlja društveno biće po svom fitretu. U samim počecima formiranja društva postojao je jedan ummet u kojem nije bilo ni najmanjeg oblika nesuglasica i svađa. Međutim, nakon izvjesnog razvoja, njegova težnja ka savršenstvu, proistekla iz fitreta, uz osjećaj koristoljublja, nagnala ga je da određene koristi prispoji samo sebi i time liši druge okorištavanja njima. S obzirom na činjenicu da takva osobina postoji u svim lju­dima, svaki pojedinac želio je da svoje posjedovanje uveća nauštrb drugih. Prirodno je da je to uzrokovalo razmimoilaženja i nesug­lasice među ljudima. Samo postojanje nesuglasica bilo je povod za uspostavljanje zakona, da bi ljudi pod njegovim okriljem mogli zadovoljiti svoju prirodnu potrebu težnje ka savršenstvu i ost­varenju lične koristi, te da bi se ujedno spriječili sukobi koji bi uništili društvo. Dakle, u ovakvim okolnostima nužno se nameće slanje poslanika i uspostavljanje zakona koji će ljudima obezbi­jediti sreću. Uzvišeni Gospodar poslao je zakon u odjeći vjere preko ljudi koji su bili dostojni da upoznaju tajne stvorenog svijeta. Nakon toga, Jamac ispunjenja tih zakona obznanio je nagradu za dobro djelo i tešku kaznu za nepoštivanje zakona. Radi upotpun­jenja zakona bilo je neophodno izdati posebne propise za ibadet, da bi se ljudi time iznutra očistili, a ujedno bi to bio garant provođenja Božijeg zakona. Donosioci i tumači zakona, ali i njegovi čuvari od iskrivljenja, bili su poslanici Božiji. 

Upravo zbog ljudske potrebe za ostvarenjem ličnih interesa, malo-pomalo, među sljedbenicima Knjige razvio se duh griješenja, zavisti i nepravde, iako su im bili poznati zakon i temeljna načela vjere. Razlozi njihovih nesuglasica uvukli su se u vjeru i pod utje­cajem toga nastala su različita tumačenja Uzvišenoga Boga, smrti, proživljenja i obračuna na Sudnjem danu. Na kraju, ovo je rezulti­ralo pojavom da se vjera, kao temeljni činilac kohezije društva, poremeti i samim tim da se formiraju različite stranke. Iz dosa­dašnjeg izlaganja možemo zaključiti da se ljudske nesuglasice di­jele na dva oblika.

Prvo je razmimoilaženje prije dolaska vjere, koje je bilo u skladu sa fitretom i povod za slanje poslanika. S obzirom na takvu pojavu, možemo reći da je spomenuto neslaganje sveto, jer je, prvo, proisteklo iz fitreta, i drugo, bilo je razlog prisustva poslanika u društvu.

Drugo razmimoilaženje, međutim, stiže nakon dolaska vjere. U ovom razdoblju nesuglasice su se javljale oko te­meljnih načela vjere, a proistekle su iz iskvarene ljudske prirode. Ne možemo za to neslaganje reći da je sveto. Razlika između ovih dvaju razilaženja leži u činjenici da je prvo rezultat neznanja i nepostojanja zakona, za razliku od drugog koje se desilo uz poznavanje zakona, ili po riječima Kur'ana:

وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا

I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita.[2]

I pored toga što su njihove želje za dominacijom i griješenjem rezultirale poricanjem Istine u vremenu sukoba nakon pojave vjere, Uzvišeni Bog uputio je na Pravi put grupu vjernika. Znači, iman i pokoravanje zbilji jesu uistinu sami po sebi činioci upute. Zaista je Gospodar sa onima koji čine dobra djela!

Krajnji zaključci

a) Jedino su Božija vjera i zakon jamci ljudske sreće jer čovjeka pozivaju na poštivanje zakona i zatvaraju put beza­konju, prolijevanju krvi i širenju nereda (fesada) u društvu.

b) Vjera formira zdravo društvo. Ispravnost i sreća svakog društva utemeljene su na dobrim zakonima i njihovom pro­vođenju. Vjera nudi ove zakone jamčeći ujedno njihovo provođenje najavljivanjem kazne i nagrade, tj. obračunom na Sudnjem danu.

c) Vjera ispravlja fitret fitretom. To znači da kada fitretska težnja ka savršenstvu i koristoljublje otpočnu stjecanje namjeravanog, prelazeći pritom granice dozvoljenog, Božiji zakon, koji je rezultat fitretske potrebe, čovjeka vodi is­pravnim putem umjerenosti. Svi ljudi žele udovoljiti svojim potrebama i ako se ne bi živjelo u okviru zakona, nastala bi anarhija i prolijevanje krvi. Nemoral bi se širio i svuda bi zavladala nepravda, a ljudska sreća moguća je jedino u ok­rilju zakona, nikako u odstupanju od njega.

d) Vjera je jamac ovosvjetske i ahiretske sreće. Preciznim i do­brim predočavanjem zakona i osiguravanjem provođenja zakona vjera je jedini potpuni jamac sreće čovjekovog i ti­jela i duše na Ovome i na Onome svijetu, i jedini je jamac pridržavanja razumnog, moralnog i društvenog života, koji čovjeku daruje usklađen duhovni i materijalni život. Nered i bezakonje vjera zamjenujuje redom i vanjskom i unutarn­jom mirnoćom. Ona uspostavlja ljubav između ljudi i potiče ih na uzajamno pomaganje te ljudima daruje razu­mijevanje koristi društvenog života i uzajamne pomoći.

Izvor: Akbar Eydi, Rasprava o poslanstvu, Fondacija "Mulla Sadra", Sarajevo, 2004., preveo sa perzijskog: Amar Imamović

 

 

[1] Al-Baqara, 213.

[2] An-Naml, 14.

Zadnji put promijenjen: ponedjeljak, 17 Februar 2014 15:20
×

Log in