Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Poslanstvo

A A A

Poslanici trebaju imati mu’džizu

Argument koji je Imam Sadik naveo za mu'džize poslanika jeste, ustvari, tefsir sljedećeg ajeta:

وَإِن كُنتُمْ فِي رَيْبٍ مِّمَّا نَزَّلْنَا عَلَى عَبْدِنَا فَأْتُواْ بِسُورَةٍ مِّن مِّثْلِهِ

A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu.[1]

Znači, zato što su pojava Objave, prisustvo poslanika i njihova tvrdnja da imaju vezu sa Gospodarom, neouobičajene pojave, su­protne svakodnevnici koja teče ustaljenim redom, ove pojave tre­baju biti potvrđene nečim neuobičajenim, nečim iznad običnih za­kona koje čovjek poznaje. Nadalje, ta mu’džiza, treba biti ra­zumljiva svim ljudima, da bi se mogla dokazati i potvrditi tvrdnja poslanika. Tom prilikom ljudi se osvjedočavaju o moći koja je iznad njihove. Upravo zbog toga, Imam Sadik i navodi određene mu’džize nekih poslanika, kao što je oživljavanje mrtvih, liječenje gubavaca i slijepih od rođenja.

O tome će biti mnogo više govora kada budemo raspravljali o samoj temi mu’džize, kada ćemo dokazati da ona predstavlja samo jedan od Zakona stvaranja, te da nije razumu oprečna. Onaj koji po­javu mu’džize vidi iznad Zakona stvaranja i smatra je oprečnom razumu, zasigurno ne poznaje Zakon stvaranja jer vjeruje kako su svi zakoni ono što mi poznajemo, a što je velika greška.

Drugi razlog njihovog predočavanja mu’džize nečim oprečnim razumu jeste nepoznavanje same mu’džize. Također, pogrešno je i mišljenje onih koji kažu da mu’džizu treba prihvatiti onakvu kakva jest, bez pokušaja objašnjenja, budući da je takvo šta izvan okvira razuma i znanja.

Moguće je spoznati sve zakone i sunnete stvaranja. Čovjek ima sposobnost da ih razumije sve. Kada je Uzvišeni Gospodar me­lecima rekao: I pouči Adema imenima svim, time je ujedno odgo­vorio i svim mogućim zamjerkama na takvo mišljenje. Međutim, budući da čovjek nije spoznao značenje “svih imena”, a nije se ni potrudio da ih spozna, on je stalno je suočen sa mnoštvom nejas­noća i primjedbi. Ovo znanje razotkriveno je samo malom broju ljudi koji ne vide ni najmanju oprečnost u postojanim zbiljama vjere.

Zemlja nikada nije bez Božijeg dokaza

Ovo pitanje spada u red najvrednijih učenja prema kojima se svijet, iz različitih razloga, nažalost, ili nemarno odnosi ili ih u pot­punosti poriče - i pored toga što je ono sigurno kur'ansko učenje i ­stvar koja je u filozofiji dokazana čvrstim argumentima. Dakle, ako bi Zemlja i na jedan trenutak ostala bez Božijeg dokaza, ona bi se odmah raspala.

Ovo pitanje treba razmotriti na način kako i priliči ovako važnoj temi kada se bude govorilo o imametu. Osnovni problem nerazumijevanja ovog kur'anskog i filozofskog pitanja jeste mi­ješanje pojma Božanske zbilje i pojma konvencionalnog (pravila inoviranih od ljudi). Pogrešno je mišljenje da je imamet koji se spo­minje u Kur'anu, isti kao onaj imamet - predvodništvo koji se us­postavlja i shvata na nivou društva (dakle vođstvo iz potrebe da neko vodi poslove zajednice). Neophodnost postojanja društvenog vođstva u visini je potrebe koju nameće društveni život. Jedina razlika je u mogućnosti da neki vladar bude pravednik, a drugi pokvarenjak. Međutim Imam Božanskog porijekla obavezno treba biti zaslužna i dostojna ličnost koja posjeduje visoki duhovni položaj. Budući da svijet slabo uočava razliku između ovoga dvoga - zato i imama džamije ili džume vide na tom položaju. Vjeruju kako imam predstavlja islamskog ili društvenog vladara te na os­novu toga smatraju da narod ima pravo glasanjem vršiti njegov iz­bor. Ovo miješanje pojmova i nerazumijevanje pitanja zbilje i for­malnog rezultat je neistraživanja kur'anskih ajeta i Poslanikova sunneta. Kur'an, međutim, pitanje Imameta izjednačava sa pitan­jem upute - štaviše, smatra ga samom uputom - uputom koja se real­izira posredstvom zapovjedi proisteklom iz svijeta onostranog - batina (عالم امر).

U svakom slučaju, ova tema zahtijeva više rasprave i razma­tranja na pogodnijem mjestu.

Ebu Zer prenosi kako je upitao Poslanika: “O Božiji Poslaniče, koliko je bilo vjerovjesnika (nebija)?” Poslanik odgovori: “Sto dvadeset i četiri hiljade.” - Koliko je od njih (nebija) bilo poslanika (resula)? - Stotinu i trinaest, što je velika skupina. - Ko je bio prvi Božiji vjerovjesnik? - Hazreti Adem, a. s. - Da li je Adem a. s. bio i posalnik? - Da, Gospodar je njega stvorio Svojom moći, i u njega je udahnuo od Svoga ruha. Zatim Poslanik reče: “O Ebu Zere, četiri su poslanika bili Siri­jci, i to: Adem, Šiš, Ehnuh, tj. Idris, koji je prvi pisao perom, i čet­vrti Nuh, neka je mir na sve njih. Četiri su poslanika bili Arapi, i to: Hud, Salih, Šu'ajb i tvoj poslanik Muhammed, neka je mir na nj i na njegovu časnu porodicu i sve poslanike. Prvi poslanik Beni Izraela bio je Musa a. s. a poslednji Isa, a. s. Između njih bilo je šest stotina vjerovjesnika.” Ebu Zer je pitao: “O Božiji Poslaniče, koliko je Uzvišeni Bog poslao Knjiga?” Poslanik je odgovorio: “Sto malih Knjiga i četiri velike. Zatim reče: Uzvišeni Bog objavio je Šišu pedeset listova, trideset listova Idrisu i dvadeset Ibrahimu. Objavio je četiri velike knjige: Tevrat, Zebur, Indžil i Furkan.” Ovo je hadis poznat svim mezhebima (islamskim pravcima) i zapisan je u mnoštvu hadiskih knjiga. Imam Bakir a.s. je rekao sljedeće: “Vjerovjesnik je ona osoba koja u snu vidi meleka, čuje mu glas i prima poruku od Boga. Poslanik je ona osoba koja ubudnom stanju vidi meleka, čuje mu glas i prima poruku.”

Namjera spomenutog hadisa jeste da ukaže na posebnosti obaju položaja i da svaki ima sebi svojstvene odlike. Osobitost vjerovjes­ništva jeste da u snu prima poruke, za razliku poslanstva. Zbog toga je moguće da jedna osoba posjeduje oba položaja, što onda znači da je pojam poslanik, sa stanovišta njegovih odlika, užeg zna­čenja od vjerovjesnika. Predaja od Ebu Zera također potvrđuje navedenu činjenicu, a to se shvata i iz njegovog pitanja “Koliko je od njih (vjerovjesnika) bilo poslanika?” Prema tome, svaki poslanik zasigurno je i vjerovjesnik, ali svaki vjerovjesnik nema položaj poslanstva.

Primjedba: Gore datim objašnjenjem biva jasan odgovor na slj. primjedbu koju su neki uputili: Kur'an Muhameda ibn Abdullaha s. a. v. a. sma­tra pečatom vjerovjesnika (nebija), a ne pečatom poslanika (re­sula). Shodno tome, nakon Pejgambera Ahmeda može doći neki novi poslanik, jer je Kur'an negirao dolazak vjerovjesnika, ali ne i poslanika.

Odgovor: U logici postoji pravilo po kojem negiranje općenitijeg nužno uzrokuje i negiranje užega, tj. ograničenijeg, a što ne vrijedi obr­nuto – da negiranje užega nužno za sobom povlači i negiranje op­ćenitijeg. Na primjeru to izgleda ovako: gdje god je čovjek prisu­tan, zasigurno je tu i značenje životinjskoga - budući da smo čovjeka opisali kao razumnu životinju. Međutim, ne vrijedi obr­nuto – gdje god je životinja, tu je prisutno i značenje čovjeka. S obzirom na takvo logičko pravilo, koje razmatra zbilje predmeta, a ne njihove pojmove, između vjerovjesništa i poslanstva vlada od­nos subordinacije (عام و خاص مطلق). Znači da je poslanstvo obuhvatnije od vjerovjes­ništva. Gdje god je poslanstvo tu je i vjerovjes­ništvo. Međutim, gdje god je vjerovjesništvo, ne mora značiti da se tu u isto vrijeme radi i o poslanstvu. Negiranje općenitijeg, u našem slučaju vjerovjesništva, nužno znači i negiranje užega, u našem slučaju poslanstva.

Prema tome, kada Božiji Poslanik predstavlja pečat općenitijeg, tj. vjerovjesništva, i kada negira dolazak vjerovjesnika nakon sebe, to nužno znači da negira i dolazak poslanika.

[1] Al-Baqara, 23.

Zadnji put promijenjen: četvrtak, 03 Oktobar 2013 13:33
×

Log in